Matija je pobjednik Wings for Life utrke iz 2015. godine i odličan maratonac. Kako je počeo i što ga drži u trčanju pročitajte u intervjuu.
3sporta: Matija, sklonost ka trčanju pokazivao si od ranih dana.
U djetinjstvu su mi (kao i većini djece u to vrijeme) svakodnevna igra u prirodi, lutanja po šumama, penjanje po drveću i ostale ludorije ispunjavale većinu slobodnog vremena.
Naravno da su u igri uvijek bili prisutni razni sportovi, a među njima i trčanje za koje sam osjećao da mogu dati više nego u nekom drugom sportu. Kao član školske ekipe nekoliko sam puta nastupio na krosu Sportskih novosti i lokalnim dječjim utrkama, no sve je to bilo bez sustavnog treninga, budući da u blizini nije postojao atletski klub ili trener koji bi radio s djecom, a izostala je i podrška okoline.
3sporta: Bio si ono što se kaže – hard core pušač. Odlukom o prestanku pušenja zapravo započinje i tvoja trkačka karijera.
Uglavnom, s dolaskom puberteta počinju me zanimati neke „druge stvari“ iz svijeta „odraslih“ tako da eksperimentiram sa svime što mi je došlo pod ruke; cigarete, alkohol, a naučio sam i kako se mota joint. Za razliku od treninga tu sam bio prilično sustavan i redovit. Jedno jutro početkom 1999.g. budim se s pušačkim bronhitisom, pa nakon ritualnog iskašljavanja gledam u zrcalu lika s ispucanim očnim kapilarama i govorim mu: „Jebote, ti ak´ ovak nastaviš do 30-te si pod zemljom… nema te“. Događa se onaj „klik“ u glavi i odluka o prestanku pušenja.
Pridružuje mi se i supruga budući da smo planirali imati djecu, pa zajednički krećemo u odvikavanje. Renata je prekinula odmah, a ja sam još neko vrijeme „varao“ s dvije-tri cigarete dnevno. Tu negdje pada i dogovor da odemo na trčanje jedno popodne. Nakon istrčanih 3-4 km i specifične boli u plućima nije mi palo na pamet da zapalim tu večer. Već sljedeći dan prošla me volja za trčanjem, pa se tek uz uporno i višekratno nagovaranje supruge, na što sam joj vječno zahvalan, uspijevam pokrenuti. To popodne pretrčao sam 6-7 km u komadu i nakon dugo godina vratio se onaj osjećaj ushićenja i probuđenosti. Tu je sve krenulo. Pušenje je prošlost, trčim skoro svaki dan, na radiju čujem reklamu za Turopoljsku trku… na jesen u Zagrebu trčim svoj prvi maraton.
3sporta: Koja ti je omiljena disciplina i zašto?
Volim sve trkačke discipline, od sprinta do ultramaratona. Svaka ima svoju draž i posebnosti. Na treninzima često radimo i kratke sprinteve, pogotovo kad treniram s klincima i jako uživam u tome. No, ako baš moram birati vjerojatno bih izabrao maraton. Disciplina koja ima fantastičnu povijesnu priču iza sebe, specifičnu težinu… istrčati maraton san je svakog dugoprugaša i tu se razvijaju posebne emocije.
3sporta: Nekako sam u zadnje vrijeme počela primjećivati određeni trend odustajanja na utrkama među našim najboljim trkačicama i trkačima, nerijetko zbog toga što im utrka ne ide po planu. Što ti misliš o tome i da li si ikad odustao od neke utrke jer si vidio da nećeš baš rasturiti?
Više puta sam bio u situaciji da trčim „preko boli“ i ozlijeđen na utrkama pa i na treninzima, pogotovo na početku karijere, no samo jednom sam odustao jer je bol postala neizdrživa. Izigravanje heroja koštalo me ukupno dvije – tri sezone bez treninga i svaki put me namagarčio ponos, ego ili vlastita glupost. Zato apsolutno podržavam svako odustajanje zbog ozljede ili preiscrpljenosti organizma.
Što se tiče odustajanja iz razloga „ ne ide sve po planu, pobjeđuje me moj najveći suparnik ili izmaknula mi novčana nagrada pa nema smisla da nastavim“ po meni je nesportsko ponašanje i mislim da bi ga sportaši trebali izbjegavati, pogotovo ako se radi o državnim natjecanjima. Opet, s druge strane, ne osuđujem nikog, svi smo različiti i percipiramo stvari drugačije, svi smo ljudi, a ego je zaj**ana stvar…
3sporta: Koliko znam – tvoja cijela obitelj trči. Supruga, sestra, pa i sinovi koji su dosta uspješni u svojim disciplinama, kao i tata. Jesu li se oni svi “zarazili” od tebe i da li im savjetima pomažeš u tome?
Da, cijela obitelj trčkara…. počeli smo supruga i ja, pa nakon toga šogorica i nekoliko prijatelja, klinci i na kraju moja sestra. Svi se polako ukrcavaju na taj vlak i sretan sam ako sam na ikog pozitivno utjecao da krene s trčanjem. Naravno da im pomažem oko treninga i to ne samo njima već svakome tko mi se obratio za pomoć. To mi čini posebno zadovoljstvo, pa se planiram i ozbiljnije time baviti u budućnosti.
3sporta: Bio si pobjednik utrke Wings for Life WR u Zadru 2015. godine i odlučio svoju pobjedničku utrku 2016. godine istrčati u Indiji. Malo atipičan izbor. Zašto baš Indija?
Indija me oduvijek privlačila sa svojom bogatom poviješću, prekrasnom prirodom, kulturom i duhovnom raznolikošću, tako da je to za mene bio logičan i jednostavan izbor. Još od malih nogu, gledajući dokumentarce, sanjao sam o tome da posjetim Indiju i to mi se ostvarilo na jedan sasvim nepredvidiv način. Dojmovi su jaki i iznad svih očekivanja tko da bih mogao stvarno pričati satima o tome. Ukratko, prekrasna zemlja i jednostavni, gostoljubivi ljudi, s mnogima smo ostali u kontaktu i zahvalnost je dominirajući osjećaj.
3sporta: Danas je vrlo velika dostupnost svih vrsta suplemenata, da li koristiš neke od njih i koliko pažnje općenito posvećuješ prehrani?
Ne koristim suplemente iz nekog svog uvjerenja da je hranu nabolje uzimati u prirodnom i čim je moguće svježem obliku. Možda nisam u pravu pa ne bih htio da se netko povodi mojim primjerom, a da nije uvjeren da je to dobro. Činjenica je da mi je potrebno više vremena za oporavak nakon treninga ili nakon maratona ali meni se nikamo ne žuri, ja ne živim od trčanja. Profesionalci ili oni koji se takvima smatraju moraju već malo više razmišljati o tome.
Puno je teorija o prehrani u zadnje vrijeme tako da sve to djeluje zbunjujuće. Jednostavno je najbolje da svatko za sebe pronađe ono što mu najbolje odgovara i prema tome djeluje.
3sporta: Osim WFL utrke, što se dužine utrka tiče natjecateljski se uglavnom se držiš maratonske discipline. Imaš li želje okušati se u ultra distancama?
Da, planiram otrčati i neki ultramaraton osim WFL utrke i to vjerojatno već ove godine.
3sporta: A što s off road trčanjem, treking, trail?
Zadnjih nekoliko godina sam se više koncentrirao cestovne utrke, mada volim off road trčanje i većinu treninga ne radim po asfaltu. Iskušao sam se do sad i u planinskim utrkama, trailu pa i trekingu. Cesta ponekad može postati zamorna i dobro se maknuti van iz svega u mir i zelenilo.
3sporta: Trčanjem se baviš više od 15 godina. Kako komentiraš ovo omasovljenje u posljednjih nekoliko godina kod nas?
Masovnost donosi puno dobrih stvari, prije svega zbog te lančane reakcije koja se događa tako ljudi jednostavno vuku jedni druge da se počnu baviti zdravom aktivnošću. Trčanje je jednostavan sport, svakome dostupan i omasovljenje je zapravo dosta logično. Možda je tome doprinijela i ekonomska kriza ali i sve veća osviještenost ljudi o vrijednostima zdravog načina života. Naravno da veliku zaslugu u promociji imaju i organizatori utrka (razne lige, cross, trail, treking utrke). Naravno da s masovnošću dolaze do izražaja neki negativni faktori i to vezano za komercijalizaciju trčanja. Prije svega neki organizatori su neopravdano digli startnine u nebesa, no tu ulogu igra zakon ponude i potražnje pa tako i vrijedi pravilo „ko´ voli nek izvoli“. Ono što mene posebno iritira je trend pretprijava (čovječe na neke utrke se moraš prijaviti i naravno uplatiti startninu mjesecima unaprijed), a ja ponekad teško mogu predvidjeti gdje ću biti za dva dana, a kamoli za dva mjeseca. No, tak to valjda iz nekog razloga mora biti, ne znam …nemam iskustva u organiziranju utrka pa možda i griješim.
3sporta: Što se najviše promijenilo na domaćim utrkama danas u odnosu na one od prije 10-15 godina?
Budući da je prije 10 -15 godina broj sudionika na pojedinoj utrci bio puno manji nego danas svi trkači bili su kao jedna velika obitelj, tako da se većina njih i međusobno poznavala. Također broj sudionika na pojedinoj utrci mogao se predvidjeti s priličnom točnošću isto kao i rezultat. Startnine su bile manje, trčalo se brže (barem što se tiče domaćih trkača) a i porcije graha bile su veće. 😉 Dobro, za ovo zadnje nisam siguran ali znam da nigdje nije bilo sendviča u celofanu u startnom paketu. Digitalne fotke… danas je nezamislivo da organizator ne osigura ogromnu fotogaleriju dan nakon utrke. Nije bilo šeranja, lajkanja i je..nih pretprijava.
3sporta: Bio si prvak Hrvatske u maratonu 2014. godine i to na najtežem hrvatskom maratonu – Plitvičkom – izvanrednim rezultatom od 2:41:03. Da li bi htio i misliš li da možeš ponoviti taj uspjeh?
Godine 2014. je malo promijenjena staza na Plitvičkom maratonu, tako da će se vrijednost tog rezultata vidjeti tek kroz par godina. Puno toga se dobro poklopilo taj dan, počevši od forme, taktički dobro odrađene utrke pa sve do idealnih vremenskih uvjeta. Da, bilo bi lijepo ponoviti ili popraviti taj rezultat, a hoću li uspjeti i da li to mogu je preteško pitanje. Nadam se da mogu i pokušat ću.
3sporta: Koji rezultat i utrku smatraš svojim najvećim dostignućem?
Izdvojio bih upravo taj Plitvički maraton 2014.g., a zatim i rezultat na Zagrebačkom polumaratonu 2010.g (1:11´30˝) kojeg sam istrčao nakon odrađene noćne smjene.
3sporta: Što misliš o robovanju tehnologiji? Mnogi trkači početnici naoružaju se razno raznim uređajima, nauče se na njih i ne mogu bez njih napraviti trening, kamoli utrku.
Tehnologija može biti jako korisna stvar što se tiče trčanja ako se koristi sa svrhom i u razumnoj mjeri. Isto tako može biti i motivirajući faktor za početnike i koristan alat za trenere. Loša strana svega toga je da se ljudi od početka oslanjaju na te uređaje a bez da su stekli bilo kakav prirodni osjećaj za ritam, disanje, frekvenciju koraka ili određivanje tempa trčanja. Prvo što nauče je kako baratati uređajem, i skinuti na je**ni fejs podatke s njega pa skupljati lajkove, a bez da su prije toga naučili kako pravilno disati, hodati a tek onda i trčati. Sve je dobro dok ne crkne baterija…
3sporta: Odlaziš li na utrke u inozemstvo?
Na žalost, ne koliko bih htio, odnosno prema trenutnim mogućnostima.
3sporta: Koja ti je najdraža utrka koju si ikad istrčao?
Teško mi je izdvojiti najdražu, ima više njih koje bih mogao izdvojiti. Plitvički i Riječki maraton, Modrožanska trka, Wings for life u Zadru i Ahmedabadu svakako. Ma sve su mi drage…
3sporta: I za kraj, što bi volio da ti je netko rekao o trčanju kada si počeo s trčanjem? 🙂
Volio bih da mi je netko rekao: „Ma, kud se žuriš budalo, imaš još bezbroj života ispred sebe!“
Pripremila: Ana Pavčec
Dječji duatlon, uvodni dio ovog multisportskog natjecanja u Dubrovniku je bio 1000m bicikl i 500 m trčanje, a održane su i trkačke utrke. U ekipnoj utrci 4 x 2000 m trčanje pobijedila je ekipa u sastavu Ante Živković, Katarina Kokan, Ružica Lesjak i Ivan Šutalo.
Godinu dana Barbara je odlazila svakodnevno na bazen gledajući Matiju (pa čak i u visokoj trudnoći), a nakon poroda i sa Klarom u nosiljci. Ja sam bio tu više kao neka tehnička podrška iako smo kao obitelj odlazili apsolutno na sva natjecanja na kojima je Matija plivao.
U tome trenutku Matija se već bavio plivanjem 10 godina i mojim postupkom dolazi u pitanje 10 godina teškog odricanja. Koliko dječjih rođendana je propustio, koliko igre, koliko druženja je propušteno tijekom ovog perioda, a ja sam jednom svojom gestom možda sve to doveo u pitanje. Ali ja sam takav. Nikada nikome ne dozvoljavam da me ucjenjuje ili na bilo koji način napada pa makar “poginuo”. Takvim stavom učim i svoju djecu. Da ne dozvole nikome da ih na bilo koji način napadaju. U našoj obitelji ja sam impulzivan, a Barbara je smirena te me u razgovoru pita zašto ne bi angažirao svog trenera.
To je bila prijelomnica (doktorice puno Vam hvala još jednom) i nakon toga i naš sportski odnos se popravlja, jer ja prestajem odlaziti na neka natjecanja i puštam Matiju da sam sve to prođe. U sebi prolazim utrke ili nekada odlazim na tribinu gledajući utrku, a da on ponekad i ne zna da sam tamo. Ja sam emotivac i vrlo burno reagiram te ne zaboravljam neke stvari.
Utrka jeduga 1470 m, a specifična zato što se trči po skalinima gotovo 80 posto staze, kombinacija je to 550 skalina, te 3 vertikalna uspona od 100m nmv, te završni cestovni pravac od 350m gdje se sve izgubljeno na stepenicama može nadoknaditi. Utrka je to koja je prepuna zamki, različitih vrsta stepenica, uspona i padova, a da je nepredvidiva, uvjerili su se neki ponajbolji trkači sa ovih prostora. 
PR tekst