Paavo Nurmi (the “Flying Finn”) rođen je 13. lipnja 1897. godine u velikom siromaštvu grada Turku u Finskoj. Trčati je počeo već u dobi od devet godina, a s 12 godina, kada mu je umro otac, za trčanje je već imao ozbiljan interes.
Karijera mu je zbog teških ozljeda završena preuranjeno, već 1932. godine, a do onda je sudjelovao na trima Olimpijskim igrama, pobijedivši u devet utrka, dok je u tri bio na drugom mjestu. U svome životu trčao je 80 kros utrka i na svakoj od njih je pobijedio. Postavio je 33 svjetska rekorda. Finski trkači koje je trenirao za Berlinske olimpijske igre 1936. godine, osvojili su 14 medalja, uključujući sve tri medalje na 10.000 metara.
Mladi talenat
Nurmi je trenirao s djecom iz svog kvarta. Prvo su trčali oko zgrada, a onda oko kvartova. Uskoro su trčali kros utrke, i to do četiri puta tjedno, svaka utrka bila je oko 10 km. Takve su utrke uvijek bile natjecateljskog tipa, a vrijeme je mjerio vođa, Jalmari Virtanen, koji im je bio kao trener.
Kada je imao 11 godina, Nurmi je trčao 1500 m protiv vodećih odraslih trkača rodnog grada. Unatoč trčanju u neadekvatnoj odjeći i obući ciljno vrijeme bilo mu je 5:43 min. Usporedbe radi, Finski državni rekord u to vrijeme na 1500 m bio je 4:20 min. Kada je napunio 12, 1909. godine, počeo ga je trenirati Fabian Liesinen, finski dugoprugaš, kojem je kasnije Nurmi pripisao zasluge za svoje dugoročne ciljeve.
U siječnju 1910. godine Paavu je umro otac, što mu je uveliko promijenilo način života. Kako bi pomogao svojoj majci, počeo je raditi kao dostavljač pekarskih proizvoda. Napisao je da tada nije imao uopće slobodnog vremena, sve vrijeme je nekamo hodao ili trčao. Kasnije je upozorio na to da preugodan način života rezultirao lošijim dostignućima u onim atletskim disciplinama koje su zahtijevale trud i rad.
Godine 1912. Nurmi (15) trenirao je ozbiljno, da bi se s 17 godina, inspiriran Kolehmainenovim uspjehom na Olimpijskim igrama, priključio Atletskom udruženju grada Turku. U lipnju 1914. trčao je svoju prvu organiziranu natjecateljsku utrku. Pobijedio je na državnom natjecanju na 3.000 metara za trkače ispod 18 godina rezultatom 10:06.9, punih 10 sekundi ispred drugoplasiranog.
O tom je periodu treniranja kasnije napisao: “Moje treniranje bilo je vrlo periodično. Trenirao sam samo ljeti. Zimski periodi treniranja tada su bili nepoznanica… Nisam imao pojma o treninzima brzine, pa nije čudno što sam toliko godina bio spor!” Tek nakon konzultacija s Kolehmainemom, Nurmi je u svoje metode treniranja uključio treninge brzine.
U travnju 1919. Nurmi, tada regionalni prvak kros utrka i utrka na 5.000 metara s petim najbržim državnim vremenom (15:47.4), započeo je 18-to mjesečni period vojne regrutacije. Ostavši politički neutralan za vrijeme finskog Civilnog rata od 1917.-te do 1919.-te Nurmi je pošteđen kazne koja je slijedila kada su antisocialisti preuzeli vlast u Finskoj.
U vojsci je Nurmi imao više vremena za treniranje, posebice jer je njegov kapetan pukovnije snažno podržavao ambiciju da sudjeluje u Olimpijskim igrama 1920. godine u Antwerpenu. Nurmi je tada počeo eksperimentirati s raznim metodama treniranja. Na primjer, budio bi se sat vremena prije svih i hodao do 10 kilometara, trčao je u teškim vojničkim čizmama po raznim, nekada ekstremnim vremenskim uvjetima. U treniranje je uključio i nordijsko skijanje jer je primijetio da su neki skijaši izuzetno dobri trkači.
U dva sata popodne trčao je brze dionice od 80 do 800 metara, i tako bi nakupio oko 10 kilometara. Kasnije bi trening završio vježbama kalistenike. U tom periodu Nurmi je osmislio dvije inovacije u treniranju. Trčao je iza vlakova koji su prolazili na tračnicama u blizini vojarne. Uhvatio bi se za branik posljednjeg vagona i tako trčao brže nego li je zapravo mogao.
Druga stvar koju je počeo primjenjivati bila je štoperica. Kasnije je sat nosio kada se natjecao na utrkama čime je zapanjio sve. Nurmi je nosio sat kako bi utvrdio svoje fizičko stanje uspoređujući brzinu trčanja i subjektivan osjećaj prilikom trčanja – tehnika koja je 1970-tih postala poznata kao “slušanje svog tijela”.
Vezano za upotrebu sata, Nurmi je napisao: “Nikada nisam trčao na stazi istim tempom duže od tri minute, iako mi je sat uvijek na ruci. Međutim, tako ne treniraju svi trkači. Moraju trčati dvije trečine neke udaljenosti, da bi znali kakav će im biti rezultat. Ja, s druge stane, već nakon dva kruga znam kakav će mi biti rezultat… ”
Zahvaljujući inovacijama u treniranju, Nurmi je do kraja 1919. godine bio drugoplasirani Finac na 3.000 metara (8:51.1), treći na 5.000 metara (15:31.5) i drugi na 10.000 metara (32:56.0). S obzirom na rezultate i ambiciju sudjelovanja na Olimpijskim igrama, vojska je bila toliko solidarna da ga je prebacila u Helsinki kako bi služio civilni vojni rok, trenirajući pod vodstvom najcjenjenijeg finskog trenera Lauti Pihkala.
Na Olimpijadi…
Na Olimpijskim igrama 1920. godine u Antwerpenu osvojio je srebro u utrci na 5.000 metara i zlato na 10.000 metara. Također je osvojio pojedinačnu i ekipnu zlatnu medalju na 8.000 metara u krosu, distanci koja se kasnije više nije održavala na OI.
U kolovozu 1923. godine postavio je svjetski rekord na jednu milju (4:10.4) na poznatoj, prvoj “Utrci stoljeća”. Pripremajući se za tu utrku, Nurmi je pokazao svoju genijalnost. Znajući da je staza u Stockholmu (na stadionu na kojem se utrka održavala) iznosila samo 385 metara, označio je stazu za treniranje u Helsinkiju na 385 metara kako bi lakše izračunao vrijeme jednog kruga i potrebnog vremena po krugu kako bi ostvario svoje ciljano vrijeme – 4:10.00.
Iste je godine postavio svjetski rekord na 1.500 metara (3:53), a na utrci od 5.000 metara oznaku od 3 milje (4.8 km) prošao je u 14:11.2 postavivši time novi svjetski rekord na 3 milje.
Godine 1923. Nurmi je napisao tekst otkriven tek 1973. godine, nakon njegove smrti, u kojem je naveo razloge zašto je smatrao da su Finci najbolji trkači na svijetu prve polovice 20. stoljeća. Nurmi je smatrao važnim pet faktora:
- Mentalni pristup – Finci su naučeni na težak rad, živjeli su teške živote (za što je i sam primjer) i bili su hrabri, odlučni i gotovo glupo tvrdoglavi u namjeri da uspiju
- Fizička snaga – iz istih razloga – teškog načina života, Finci su fizički bili izuzetno jaki i imali su snažna pluća i srce
- Finska priroda i klima zahtjevne su za treniranje
- Finska tradicija saune i masaže omogućavala je brži oporavak od napornog treniranja
- Metode treniranja i strategije natjecanja. Zbog izolacije s ostatkom Europe i posebno sa Sjevernom Amerikom Finci su razvijali svoje ideje o treniranju i natjecanju. Nitko im nije govorio što da rade, stoga su izvodili razne eksperimente ne bi li pronašli idealne tehnike i metode.
Na Olimpijskim igrama u Parizu 1924. godine osvojio je zlatne medalje na 1.500 i 5.000 metara, kao i ekipno zlato na 3.000 metara. Utrka krosa na 10.000 metara održala se po ekstremnoj vrućini na kojoj je od 38 natjecatelja, samo 15 ušlo u cilj dok su ostali kolabirali. Nurmi je bio prvi, ispred glavnog konkurenta Ritole, koji u cilj ušao 1:25 min kasnije, osvojivši tako i ekipno zlato.
U godinama od 1924. do 1928. Nurmi se natjecao na nebrojenim utrkama, pobjeđivao i rušio svoje ili tuđe rekorde. Sve to uzelo je danak njegovoj Ahilovoj tetivi koja mu je počela zadavati prve ozbiljnije zdravstvene probleme.
Olimpijske igre 1928. godine održale su se u Amsterdamu gdje je Nurmi pobijedio ispred Ritole na utrci 10.000 metara s 30:18.8, dok je Ritola ispred Nurmija osvojio zlato na utrci u 5.000 m. Nurmi je također pobijedio u utrci na 3.000 metara s preponama. To su bile posljednje Olimpijske igre na kojima je sudjelovao.
Prerano završena karijera
Njegovi zdravstveni problemi postajali su sve ozbiljniji, no Nurmi je uporno trčao, a od natjecanja je odustajao tek kada su ga noge, koljena i stopala toliko boljela da nije mogao trčati, pa čak niti normalno hodati.
Godine 1931. bio je opet u formi i postavio nove rekorde, no daljnji zdravstveni problemi i velike ozljede spriječile su ga u daljnjem treniranju i trčanju, iako je imao samo 34 godine.
Paavo Nurmi umro je 2. listopada 1973. godine, nakon duge i teške bolesti. Na njegovom sprovodu Finski predsjednik Urho Kekkonen rekao je: “Kada priroda izbriše velikog čovjeka, ljudi traže njegovog nasljednika. No, nitko ga zamijeniti neće, jer njegova klasa umire s njim.”
U lipnju 1996. godine, prije Olimpijskih igara u Atlanti, časopis Time odabrao je Paava Nurmija za najvećeg olimpijca svih vremena.
Izvor: Lore of running, Tim Noakes, MD
Priprema: 3sporta (A)
