Od svih sportaša koji su ostvarili izvrsnost u posljednjih 50 godina, Norvežanka Grete Waitz je vjerojatno bila jedna od najkarizmatičnijih. Ni jedna trkačica u povijesti nije toliko učinila za promociju ženskog trčanja.

Njen utjecaj na napredak ženskog svjetskog rekorda u maratonu od 1978. – 1980. godine bio je jednak onom Jima Petersa između 1952. i 1954. godine. Pobijedila je na devet New York City maratona, što u povijesti nitko nije ponovio.

Rođena 1953. godine, Waitz je počela trčati kad joj je bilo 12 godina, a svoju je prvu kros utrku na 400 m pobijedila kada je imala 14 godina. Do 16-te godine je postala Norveška juniorska šampionka na 400 i 800 m. Naredne godine (1971.), u dobi od 17 godina postavila je Norveške rekorde na 800 i 1.500 m, te se natjecala prvi put na Europskom prvenstvu. Na Olimpijskim igrama u Munchenu 1972. godine postavila je osobni rekord na 1.500 m – 4:16. Dvije godine kasnije, 1974. godine na Europskom prvenstvu u Rimu ostvarila je u istoj disciplini treće mjesto te je bila imenovana Sportašicom Norveške za 1974. godinu.

Godine 1974. bila je prvakinja svijeta u disciplinama na 1.500 i 3.000 m, te je postavila novi svjetski rekord na 3.000 m – 8:46:6. Na Olimpijskim igrama 1976. godine u Montrealu ušla je u polufinale utrke na 1. 500 m, a na 3.000 m postavila je novi svjetski rekord – 8:45.4.

Na Svjetskom kupu 1977. godine pobijedila je na utrci u 3.000 m, a na Europskom prvenstvu 1978. osvojila je 3. mjesto. Uz sve ostvarene rezultate, tek nakon što se okrenula cestovnom trčanju, a na inzistiranje svog supruga kada se je htjela prestati profesionalno baviti trčanjem, Waitz je postala svjetski poznata trkačica.

Već 1978. godine na maratonskoj utrci u New Yorku postavila je novi svjetski rekord istrčavši utrku za 2:32:30 h. Sljedeće godine bila je prva žena u povijesti koja je maraton istrčala ispod 2:30:00 istrčavši ga za 2:27:33, a 1980. godine spustila je ženski svjetski rekord na 2:25:42. Četiri je puta postavljala svjetske rekorde u maratonu i devet puta je pobijedila na maratonu u New Yorku. Između 1978. i 1983. godine pet je puta pobijedila na Svjetskom prvenstvu u krosu (IAAF-a), 1983. godine ponovo je srušila svjetski rekord, s 2:25:29 na Londonskom maratonu. Iste je godine je pobijedila na inauguracijskom IAAF Svjetskom prvenstvu u maratonu – 2:28:09. Sljedeće godine je na Olimpijskim igrama u Los Angelesu osvojila drugo mjesto rezultatom 2:26:18.

Osobni rekord u maratonu ostvarila je na Londonskom maratonu 1986. godine istrčavši ga u 2:24:54.

Nepobjediva

Sve do 1983. godine bila je uvjerljivo nepobjediva u trčanju maratonskih, kao i kros i cestovnih utrka. U Norveškoj je nitko nije pobijedilo od 1972. sve do 1984. godine. Kada je prestala s natjecateljskim trčanjem 1990. godine, na svom desetom maratonu u New Yorku, dovela je žensko trčanje gotovo na jednak nivo muškom.

Waitz se tada posvetila promicanju dugoprugaškog trčanja u žena, motiviranju na trčanje i zdrav život, te je napisala knjigu o trčanju u kojoj razrađuje teoriju plana i programa treniranja za maraton. Smatrala je da su najvrjednija iskustva drugih trkača i izvor su iz kojeg svi trebamo učiti.

Navodi pet osnovnih vodilja treniranja:

1. Imajte konkretan cilj
2. Postavite realan cilj i budite fleksibilni
3. Ne mijenjajte svoj plan treniranja prebrzo, tijelu je potrebno vremena za prilagodbu
4. Ne mijenjajte nešto što vam odgovara
5. Slijedite princip – teško/lagano.

Posljednji princip je dosta relativan i ovisi o iskustvu i mogućnostima pojedinog trkača. Za neke je jedan teži trening tjedno dostatan, dok pak drugi mogu podnijeti i tri do četiri.

Natjecateljski duh

Što se tiče natjecateljskog trčanja, Waitz je smatrala da je vrlo važno smanjiti očekivanja, svoja i onih oko vas. Vjerovala je u natjecateljski duh, ali je smatrala da je to nešto što trebamo čuvati samo za sebe, a ne pričati o tome svima. “Lijepo je biti samouvjeren, no neka vaša dostignuća pričaju glasnije od vaših riječi.”

U suprotnosti s 5. savjetom, Waitz nije prakticirala tzv. peaking (treniranje prema vrhuncu forme s natjecanjem na jednoj, ciljanoj utrci), osim na dvije velike utrke njezine karijere – Svjetsko prvenstvo u maratonu 1983. godine i Olimpijski maraton 1984. Cijele godine fokus treniranja bio je isključivo na jednu utrku. Općenito, više je pratila Pata Clohessaya i Roba de Castellu koji su smatrali da je prerizično žrtvovati sve samo za jednu, ciljanu utrku. Također, i sama je zaključila da mentalni pritisak takvog pristupa uzima sve uživanje iz treniranja.

Waitz je smatrala da su kvalitetni brzinski treninzi jednako važni za sve trkače, čak i one koji samo žele istrčati distancu, bez obzira na vrijeme. Naglašavala je da je princip treniranja koji je primjenjivala na 3.000, 5.000 i 10.000  metara, bio jednak principu treniranja za maraton, izuzev ukupne kilometraže. No, nikada nije bila trkačica s izuzetno velikim brojem kilometara na treninzima, u odnosu na druge elitne maratonke i maratonce. Tjedna kilometraža joj nikada nije prelazila 160 kilometara. Trčala je brzo na treninzima, većinu vremena i brže od 3:45 min/km. Osnovna razlika u odnosu na treniranje stadionskih disciplina bila je samo jedna tjedna dužina od 24 – 30 kilometara pred utrku.

Vjerovala je kako je od vitalne važnosti doći na startnu liniju zdravog stava trčeći konzervativno, prvi dio sporije, kako bi ostvarili negativan split.

Waitz je rekla da nikada nije započela maratonsku utrku s točno određenim ciljnim vremenom i prilikom samog trčanja nije previše pažnje posvećivala vremenu jer je smatrala da je to previše opterećujuće. Stvaranje pritiska s ciljem trčanja novog rekorda onemogućavalo joj je da se opusti, zbog čega nije mogla pratiti svoje tijelo. Smatrala je da je maratonska utrka po prirodi takva da je svako predviđanje ciljnog vremena previše rizično, a fokus trkača trebao bi biti svaki pojedini kilometar, s ciljem fleksibilnosti i prilagodbe nepoznatom i neočekivanom. Također, Waitz je smatrala da bi između maratonskih utrka trebalo biti barem 6 mjeseci razmaka, bez obzira na utreniranost trkača.

U svojoj je karijeri od 13 godina istrčala samo 19 maratona, pobijedivši na njih 13. Fizički se osjećala spremnom trčati tri maratona godišnje, no psihički joj je jedan bio dovoljan, praksa koje se uglavnom držala cijele svoje karijere.

Nakon maratona u New Yorku, Waitz je prestala s natjecanjima, a 1992. godine se vratila na Newyorški maraton kako bi ispratila terminalno bolesnog Freda Lebowa, direktora utrke i pokretača New York City Marathona, preko ciljne linije, završivši u 5:32:34.

Grete Waitz umrla je 19. travnja 2011. godine u 57. godini života od kancerogenog oboljenja.

Danas, Grete Waitz Run utrka na 5 km u Oslu, koja se trči njoj u čast, okupi do 50.000 trkačica svake godine.

Piše: Ana Pavčec

Arthur Newton rođen je u Engleskoj, 20. svibnja 1883. godine. Trkačka karijera trajala mu je 13 godina, od 1922. do 1935., za vrijeme koje je šest puta trčao ultra utrku Comrades Maratona od 90 kilometara i pet puta pobijedio.

Držao je rekord utrke London-Brighton na 86 km, svjetski rekord na 30, 35, 40, 45, 50, 60 i 100 milja, kao i svjetski rekord u trčanju 24 sata. Također je istrčao 102,73 milje (165,40 km) u komadu na treningu. Kada su Kolehmainen i Nurmi trenirali 30 milja (48km) tjedno, Newton je trčao gotovo toliko dnevno, sedam dana u tjednu.

Newton je tada bio opisivan kao “najfenomenalniji dugoprugaš kojeg je svijet ikada vidio”, kao i “čudom svih vremena”. Godine 1936. retrospektivno je dobio nagradu Helms Trophy za najizuzetnijeg sportaša afričkog kontinenta.

Karijera u Africi…

Iako je Newton bio član engleskog kluba gdje je trčao utrke do 25 milja (40 km), tek nakon što je 12 godina živio u Južnoj Africi posvetio se istinski dugoprugaškom trčanju. U Africi je  trčati počeo iz političkih razloga; smatrao je da su tadašnje političke odluke živeći u Natalu (sada KwaZulu Natal, Južna Afrika) dovele do toga da se ne može ekonomski održati kao farmer i idejom o pokretu amaterskog trčanja želio je svratiti pozornost na to, vjerujući da je to nešto izuzetno.

Comrades Marathon

Tako je 1. siječnja 1922., tada tridesetosmogodišnji Arthur Newton počeo drugu fazu svoje trkačke karijere, a već nakon nekoliko mjeseci, točnije 24. svibnja stajao je na startu svoje prve, druge u nizu utrke Comrades Marathon. To je najstarija i najveća ultramaratonska utrka (oko 89km), a održava se u pokrajini KwanZulu Natal, Južna Afrika, trčeći između gradova Durban i Pietermaritzburg, svake godine u obrnutom smjeru.

Newton je utrku počeo laganim tempom i završio je na drugom mjestu s vremenom 8:40:00. Sljedeće godine, 1923. za trku bio je potpuno pripremljen. U 12 mjeseci od prošle utrke nakupio je 10.642 kilometra od kojih 8205 trčeći i 2454 kilometra hoda. Njegove metode treniranja počele su se razvijati: težio je tome da istrči 100 milja (161 km) u šest dana treniranja tjedno.

U drugom je pokušaju osvojio prvo mjesto s 52 minute prednosti, 6:56:07, srušivši stari rekord za 2 sata i 3 minute. Bio je to jedan rezultat koji je nagovijestio početak modernog pristupa treniranju, prema kojemu je trčanje tijekom cijele godine,   dva ili više sata dnevno kako bi se ostvario vrhunac izvedbe. Iako je Newton opisao bit svojih metoda treniranja 1940-tih, tek su se pojavom trkača kao što su Emil Zatopek i Jim Peters 1950tih, i škole treniranja Percia Ceruttya i Arthura Lydiarda u 1950-tim i 1960-tim godinama, Newtonove ideje koje je inicirao još od 1920-tih u Africi počele propagirati.

Nakon njegove odlučne pobjede na Comrades Marathonu, Newton je odlučio pokušati srušiti svjetski rekord na 50 milja (tada 6:13:58) koji je postavio Englez Edgar Lloyd 1913. godine. Na trasi Comrades utrke izmjereno je 50 milja. Unatoč valovitoj, prašnjavoj i neasfaltiranoj cesti Newton je dionicu istrčao za 5:53:05 i time svjetski rekord srušio za 20 minuta. Izvještavajući o utrci, britanski Athletic News sumnjao je u ovakav nevjerojatan rezultat, preispitujući kredibilitet utrke i rezultata.

Godine 1924. Newton je opet pobijedio Comrades Marathon s vremenom 6:58:22.

Kako bi dokazao kredibilitet svog rezultata i “nemogućih” 50 milja, otputovao je u Englesku, gdje je u listopadu 1927. godine spustio Len Hurtov rekord na 83.6 kilometara s 6:34:50 na 6:11:44. Tada je, 13. studenog na utrci od Londona do Brightona trčao 18 minuta brže skinuvši rekord na 5:53:43. Time je srušio svjetski rekord na 30, 35, 40, 45 i 50 milja. Maratonsku oznaku prošao je na toj utrci 9 minuta ranije nego li je tada bio Olimpijski rekord postavljen iste godine. Zahvaljujući tom rezultatu trofej utrke od Londona do Brightona, kada se ponovo počela održavati 1951. godine, nosio je njegov naziv.

Svjetski rekordi

Newtonov uspjeh nastavio se 1925. i 1927. kada je ponovo pobijedio na Comrades Marathonu rušeći rekorde na 30, 40, 50 i 60 milja, kao i u srpnju 1927. godine 100 milja na utrci Gwelo-Bulawayo u Zimbabweu (Rhodesia, ranije). Ove su utrke predstavljale napredak od 50 i 105 minuta u odnosu na prethodne, respektabilne rekorde. Rekord na 100 milja tim je više značajan jer je trasa na kojoj se trčala utrka imala 1.500 m elevacije, na valovitom terenu u vrućim vremenskim uvjetima.

U siječnju 1928. godine Newton je opet spustio rekord na 100 milja za 21 minutu (14:22:10), ovaj put u ledenim uvjetima Engleske. Time je rezultatom Newton postao kultna trkačka ličnost u Velikoj Britaniji.

Dva mjeseca kasnije Newton se prijavio za Transkontinentalnu Utrku između Los Angelesa i New Yorka u trajanju od 80 dana, prosječno između 30 milja (48 km) i 75 milja (120 km) svakog dana. Ulozi su bili visoki, s obzirom na to da je glavna nagrada iznosila 25.000 dolara. Međutim, Newton je nije uspio završiti, imao je problema s Ahilovom tetivom a zatim ga je i udario automobil.

Godine 1930. i 1931. Newton se u timu s Englezom Peterom Gavuzzi prijavio za štafetnu utrku od 500 milja (800 km) u Kanadi i u obje su utrke pobijedili.

Krajem 1931. godine Newton je istrčao vjerojatno svoju najveću utrku – utrku na 24 sata. Održavala se na malenoj zatvorenoj stazi stadiona Arena u Hamiltonu, Ontario. Newtonovih 152 milje i 540 yardi (245.1 km) srušilo je prijašnji rekord Charlesa Rowella i što je ostao svjetski rekord naredne 22 godine, kada je druga Južnoafrička i legenda Comrades Marathona Wally Hayward, 1953. godine u 24 sata istrčao 159 milja i 562 yardi – 256.40 km i srušio Newtonow rekord.

Godine 1933. Newton se vratio u Bath Road u Engleskoj, gdje je zbog tendinopatije Ahilove tetive nije istrčao cijelu distancu, ali je vrijeme od 7:15:30 na 60 milja (96 km) bilo dovoljno za novi svjetski rekord.

Posljednji pokušaj rušenja svjetskog rekorda na 100 milja Newton je imao 1934. godine. 20. srpnja 1934. godine, u svojoj 51. godini života Newton je srušio svoj rekord na 100 milja na 14:06:00.

Nakon posljednjeg rekorda Newton je nastavio trčati, ali više se nije natjecao. Živio je u Middlesexu u Engleskoj i pozne godine života potrošio je na pisanje knjiga o trčanju.

Kao trkač, posebno kao trkač koji nikada nije imao trenera, Newton je bio izuzetna osoba, što se jasno iščitava iz njegovih knjiga. One prikazuju kronologiju razvoja teorija o metodama treniranja pružajući time prve detaljne opise tome što bi i kakav trebao biti moderan pristup metodama treniranja dugoprugaškog trčanja. Posebice je isticao trčanje kroz cijelu godinu, polaganim, sporim tempom nakupljajući što je više moguće kilometara, specijalizaciju, mentalnu pripremu kao i raspored sudjelovanja na utrkama.

Arthur Newton umro je 7. rujna 1959. godine u Engleskoj.

Piše: Ana Pavčec

[xcarousel count=”3″ condition=”input” order=”DESC” tags=”” featured=”0″ ids=”41686,38689,41933″ cats=”” autoplay=”0″ visible=””]