Kad sam na varaždinskom triatlonu čuo da je otkazana utrka u Prelogu, pokušao sam naći neku utrku krajem srpnja u Austriji, da prije godišnjeg iskoristim dobru razinu forme. Izbor je pao na Mostiman (www.mostiman.at), olimpijski triatlon u mjestu Wallsee, oko 40 km istočno pod Linza, neposredno uz Dunav.

Wallsee, selo s oko 2.000 stanovnika, neposredno je na granici između pokrajina Niederoesterreich (Donja Austrija) i Oberoesterreich (Gorrnja Austrija), u regiji Mostviertel poznatoj po napitku Most (Most – provreli sok od kruške ili jabuke, neka vrsta rakije), po čemu je i utrka dobila ime. U tom dijelu Austrije skoro svako selo ima i Roemermuseum, jer su uobičajena nalazišta iz rimskog doba.

Donaumandli, mitsko biće koje živi u Dunavu i Mladen

Organizacija utrke bila je na standardnoj austrijskoj razini. Većina takvih utrka ima dvodnevni program. U subotu je bila dječja utrka (Gaudiman, razne distance ovisno o godištu) i utrka „građana“ (Supaman, 0,2-12-3). Građani su u navodnicima jer ih više od trećine koji su nastupali ima stražnje pune kotače i kronometarske volane – trećina je ipak bila i na brdskim biciklima. Na olimpijskom triatlonu je bilo 258 startera i nešto štafeta. Startni brojevi personalizirani, natpis po želji. Parkiralište je bilo organizirano na obližnjim livadama, popunjavano po dolasku pod pažnjom lokalnog DVD-a, a moglo je stati još jedanput toliko auta koliko ih je bilo. Zahoda prije utrke dovoljno, uz uobičajene gužve zbog većeg broja takmičara i pratnje. U organizaciji utrke sudjelovala je skoro cijela lokalna zajednica, oko 30 volontera i oko 30 vatrogasaca. Utrka je bila i prvenstvo pokrajine Niederoesterreich (Landesmeisterschaft). U području cilja je bilo, po mojoj procjeni, više od 600 gledatelja. Zanimljivost utrke je što je start, cilj, zona izmjene i biciklistički dio u pokrajini Niederoestereich, a plivanje (granica je uz obalu) i trčanje u pokrajini Oberoesterreich.

Start utrke je bio u nedjelju u 11 sati. Zatvaranje zone izmjene je bilo u 9.30. U 9.45 je bilo službeno predstavljanje staze i pravila (u njemačkom jeziku takve složenije izraze uvijek možete reći s jednom riječi – Wettkampfbesprechung). Temperatura zraka je bila 14 stupnjeva, a vode 18 stupnjeva. Cijeli dan je padala kiša i povremeno je jako puhao vjetar. Plivanje je predviđeno u rukavcu Dunava (Donaualtarm), oko 200 m od ušća u Dunav, u trokut, dvaput po 750 m s kratkim izlaskom iz vode. Bickl smo vozili dva kruga po 19,7 km. U svakom su krugu bila dva strma i dugačka (prvi odmah na samom početku kruga duljine oko 1 km i drugi na oko pola trga duljine oko 1,5 km) uspona na koje su bile povezane pripadne strme nizbrdice s nekoliko zavoja pod pravim kutem, ovaj put na vrlo skliskoj cesti.

Zavjetrina je bila zabranjena (suci na motorima), moralo se standardno poštivati pravila prometa (niti slučajno preko sredine ceste, odmah diskvalifikacija), dio staze je bio potpuno zatvoren za promet, a na svim opasnijim zavojima su vatrogasci prije zavoja upozoravali na brzinu, ali sam opet vidio nakon jednog zavoja kako triatlonac izlazi iz grma s biciklom pod rukom. Trčalo se tri točno izmjerena kruga od 3,33 km, gotovo potpuno ravna, oko 70% asfalta, ostalo šumski putevi. Okrepa je bila na dva mjesta u svakom krugu. Organizator se hvali da je gotovo cijeli dio trčanja u sjeni, što ove nedjelje nije bilo uopće bitno. Na trčanju su bili suci na biciklima, čak je jedna od 4 diskvalifikacije bila zbog uzimanja okrepe izvan službene okrepe – naravno da o pratnji na biciklima ovdje nitko i ne pomišlja. Zapravo, volim takva precizna pravila i nakon toga i apsolutna pridržavanja tih istih pravila, jer to daje trkama red i smisao. Na kraju je bilo i 9 odustajanja, najviše zbog padova na biciklu ili zbog posljedica padova.

Moj standardni pomagač, mlađa kćer Magda, i ja došli smo na start oko pola devet. Startni broj sam uzeo već u subotu, pa nije bilo gužve oko toga. Zona izmjene na velikom području, široko postavljena, drveni držači kotači grupirani za 8 bicikla, bez ikakve gužve ili mogućnosti za međusobno ometanje, neovisno o broju natjecatelja. Nakon bešprehunga, malo razgibavanja i navlačenje neoprena (onaj moj iz 1988.). Ispod neoprena imam samo donji dio triatlonskog dresa da ne vozim odmah u mokrom gornjem dijelu dalje.Prije samog starta na razglas, ovim redom, Macarena, Carmina Burana i Final Countdown. Start točno u 11. Plivam na kraju grupe i dosta se lupamo nogama rukama, penjemo jedan preko drugog, na prvoj bovi još gore, totalna tučnjava, nakon toga je gužva bila samo oko bova jer smo svi furali neku svoju idelnu liniju. Naučen sam već da u Austriji imam veću gužvu na plivanju, ne smo zbog većeg broja natjecatelja nego i zbog toga što ima dosta plivača podjednakih plivačkih sposobnosti kao mojih. Kod kratkog izlaska iz vode nakon prvog trokuta, uspijevam pogledati na vuru, 13:40, odmah se razveselim kad sam ispod 15, to mi je uvijek nekakva ideja prije starta, da bar isplivam ispod 30. Plivam uglavnom svoj ritam, udah svaki četvrti zaveslaj, svaka četiri udaha pogledam pravac i gotovo u istom ritmu izlazim iz vode nakopn drugog kruga, službeno vrijeme plivanja i trčanja oko 50 m do ulaska u zonu izmjene 27:58, ukupno 205. mjesto.

Prva izmjena je trajala 3:03, najviše vremena mi je trebalo za navući kompresijsku majicu dugih rukava na mokro tijelo, preko toga sam obukao još i biciklistički dres. Poznato je da si ja uvijek uzmem malo više vremena u izmjeni, a ovaj puta sam pogotovo pazio na svaki detalj (majica ugurana u donji dio i slično)  jer ne volim kad mi je zima dok se vozim. U pravilu vozim bez čarapa, pa je tako bilo i sad.

Na biciklu sam se fino osjećao, na brdima i na ravnom uz vjetar sam uglavnom prestizao druge natjecatelje, tu je došla do izražaja moja snaga, dok su me na nizbrdicama i zavojima, koje sam stvarno oprezno vozio, onda ti isti prestizali, tu je imao utjecaj moj nedostatak tehnike vožnje. Na ova dva najstrmija dijela sam i najviše prestizao, to sam i očekivao, kod mene je odnos snage i tehnike u svim disciplinama 90%:10%, pri čemu mislim da sam dosta navlačio na stranu tehnike. Ukupno vrijeme bicikla 1:10:42, bilo je 103. vrijeme bicikla, što me je čak malo i pozitivno iznenadilo poslije kad sam vidio rezultate, jer u Austriji ne očekujem biti u prvoj polovici biciklističkih vremena kad su Austrijanci sigurno više na biciklima po cesti nego ja na trenažeru, ali je očito zbog profila staze snaga došla do izražaja.

Druga izmjena, 1:59, skidanje biciklističke majice i promjena šlapa. Na trčanje sam krenuo s namjerom da istrčim oko 42 minute, znači svaki krug oko 14 minuta. Krenuo sam tim ritmom 4:12 po km, ali dosta oprezno, osluškujući tijelo, nakon takvog bicikla, malo propuhanih nogu, nisam znao kako će mi noge reagirati. S obzirom da u zadnjem vrijeme radim barem jednom tjedno brick trening (tipa 22 km na trenažeru i odmah u nastavku 9 km s dosta brda, Mirogoj, Šalata) stvarno sam bez problema držao taj ritam. Prvi krug 14:02, odlučujem malo pojačati na 4:00 po km i to bez problema držim, drugi krug 13:20, u zadnjem krugu još malo pojačavam prije ulaska u cilj, 13:10 za taj krug, 51. ukupno vrijeme trčanja 40:32, što mi je i najbolji rezultat na 10 km u sklopu triatlona (na stazi mi je rekord 39:05 od ove godine).

Konačno vrijeme 2:24:16, ukupno 115., a u kategoriji M40 19. od 37 startera. Ukupni rezultat mi je drugi rezultat na olimpijskom triatlonu (brže sam išao samo na ovogodišnjem zagrebačkom). 

Izlet je ispunio cilj zbog kojeg sam i otišao. Prije godišnjeg još jedna kvalitetno odrađena utrka. Sada slijedi tjedan dana laganijeg treniranja u Zgb, pa od 1.8. do11. 8. obiteljski godišnji u Saalfeldenu, a nakon toga od 12. 8. intenzivnije pripreme za jesenski dio (bez triatlona, samo duatloni i ulične utrke), koji je načelno isplaniran, ali ipak još ovisi o obvezama na faksu, ali i pripreme za neke ciljeve u 2012. godini.

Rezultati svih utrka su na stranici www.mostiman.at

Autor: Mladen Meštrović

NEOPISIVO! Tu sam riječ mnogo puta čuo kad bi pitao nekoga da mi opiše svoje prvo Ironman iskustvo. U zadnjih par dana i ja često koristim tu riječ. Pošto “neopisivo” ne mogu opisati, pokušati ću u ovom tekstu prenijeti barem dio onoga što sam doživio proteklu nedjelju.

Povijest

Do 2001. godine se u njemačkom gradiću Roth održavalo Ironman Europsko prvenstvo. Te su godine vlasnici Ironman licence pred organizatore utrke u Roth-u postavili nemoguće uvjete za produžavanje spomenute licence. Herbert Walchshofer se tada odlučio za nešto što su mnogi smatrali nemogućim. Odlučio je nastaviti organizirati utrku u Rothu, ali ovaj put pod drugim imenom, Challenge Roth. Prve godine se broj natjecatelja prepolovio, ali ljudi su uskoro shvatili da je legendarna utrka ostala ista, promjenilo se samo ime. Od tada Challenge Roth bilježi konstantan rast, a u međuvremenu je niknulo još 12 utrka diljem svijeta pod Challenge imenom. Trenutno mnogi smatraju Challenge jačom organizacijom od Ironmana na području Europe. Utrka u Rothu je trenutno najveća utrka na Ironman distanci u svijetu. Evo i brojeva koji ju čine najvećom:

    5.300 broj natjecatelja, od toga 3300 pojedinačno te oko 2000 u štafetama
    180.000 broj gledatelja uz stazu ove godine prema procjeni njemačke policije
    >5.000 broj volontera
    3.000.000 broj klikova na službenoj web stranici utrke na dan natjecanja
                    (više od broja klikova na stranici Londonskog maratona)

Solarer Berg

Ono što sam u nedjelju doživio u Rothu nisam doživio ni na jednoj drugoj utrci do sad. Dok ovo pišem, par dana nakon utrke, još uvijek se naježim kad se sjetim pojedinih dijelova staze. Organizacija je savršena, ali ono što utrku čini posebnom su navijači. Vratio bi se u Roth samo da mogu još jednom proći Solarer Berg.

Utrka

Na put sam krenuo u srijedu jer sam u četvrtak ujutro morao biti na doping kontroli koja je obvezna za sve natjecatelje u profesionalnoj kategoriji. Bila mi je to prva doping kontrola u životu. Ovaj raniji dolazak mi je omogućio da sve formalnosti prije utrke obavim u miru i da se stignem dobro odmoriti za utrku.

Dan je krenuo loše. Ne znam jesam li za vrijeme plivanja još spavao ili me u podsvijesti bilo strah ići prejako na startu ovako duge utrke. Uglavnom, iz vode sam izašao nakon 53 minute sa 4 minute zaostatka za natjecateljima s kojima inače plivam. Dobra strana Ironmana je da ima dovoljno kilometara da se isprave greške, pa sam znao da još mogu ostvariti dobar rezultat ako odradim bicikl i trčanje onako kako sam vjerovao da mogu.

plivanje 3,8 km: 53:18 min

Nakon izlaska iz vode sam zgrabio vrećicu* sa mojim startnim brojem, otrčao u šator i skinuo neopren. Trebao sam staviti neopren u vrećicu, ali pojavio se jedan problem. Vrećica nije bila tu. Bio sam siguran da sam je uzeo pa sam 10-15 s zbunjeno gledao oko sebe. Pretpostavio sam da mi je ispala dok sam trčao prema šatoru. Optimistično sam krenuo natrag u nadi da ću brzo naći svoju vrećicu izgubljenu negdje između 5.000 ostalih vrećica koje su se razlikovale samo u startnom broju zaljepljenom na njih. Sreća je bila na mojoj strani pa sam relativno brzo uspio. Sve to me koštalo vjerojatno malo više od minutu. A što je jedna minuta na utrci od preko 8h? (vidjet ćemo kasnije)

*vrećica: tranzicija je organizirana na način da se stvari za bicikl ostave u vrećici (u mom slučaju samo startni broj koji ide oko pasa, neki ostavljaju i biciklističke sprinterice). Nakon što se izvade stvari koje ti trebaju za bicikl u vrećicu se stavljaju stvari koji si koristio na plivanju (neopren, naočale…). Vrećice su označene brojem i na kraju utrke ih prebace u ciljnu zonu

Zbog brzih vremena mnogi misle da je biciklistička staza u Rothu ravna. Međutim to je dosta daleko od istine. Na 180 km se nakupilo preko 1400 m vertikalnog uspona. Ono što ovu stazu čini brzom su savršeno glatke njemačke ceste.

U prvih 40 km sam prestigao jako puno natjecatelja, što je potvrdilo moju sumnju da sam imao loše plivanje. Većina je imala troznamenkasti startni broj (brzi amateri), a tek je nekolicina imala dvoznamenkast broj (profesionalci). Kasnije je bilo znatno manje preticanja, ali više nije bilo troznamenkastih brojeva. U drugom krugu je nastala poprilična gužva zbog sporijih natjecatelja iz kasnijih startnih grupa, ali nije bilo većih problema sa preticanjem. Noge su bile nešto teže nego na početku, činilo mi se da se i vjetar malo pojačao, ali uspio sam držati sličnu brzinu kao u prvom krugu.

bicikl 180 km: 4:29 h

U tranziciji sam pogledao na sat i vidio 5.26 h što je značilo da uz maraton od 3 h idem ispod hrvatskog rekorda. Osjećao sam se odlično, kao da uopće nisam plivao ili vozio bicikl. Prvih par kilometara nakon vožnje bicikla redovito trčim malo brže jer mi vožnja poremeti osjećaj brzine. Nakon tih par uvodnih kilometara usporio sam na oko 4.10 min/km što mi je djelovalo vrlo lagano, ali sam se stalno podsjećao da trebam biti strpljiv jer imam još puno kilometara ispred sebe. Očekivao sam da će mi ovaj tempo nakon nekog vremena postati dosta težak, pa sam planirao trčati tim tempom prvu polovicu i pokušati ubrzati u drugoj ako se još uvijek budem osjećao dobro. Nakon 12 km došao sam do prvog okreta gdje sam mogao procjeniti trenutni plasman. Raelert i Kienle su bili daleko ispred, onda je išao Cunnama, pa onda velika grupa natjecatelja ne predaleko od mene. Nanjušio sam priliku za jako dobar plasman. Još uvijek sam se osjećao odlično i odlučio sam podići tempo.

Oko 20. km sam još uvijek bio na 14. mjestu, a onda je krenulo preticanje i 10 km kasnije sam već bio debelo u TOP 10. Na drugom okretu, otprilike 10km prije cilja sam vidio da sam u igri za postolje. Tempo je malo skliznuo, ali sam i dalje trčao brže od natjecatelja ispred mene. Sve je išlo bolje od očekivanja pa mi je bilo teško sakriti osmijeh. Prvu pravu krizu sam imao između 35. i 40. km. Bio sam tako blizu cilja, a izgledalo mi je da ima još jako puno. Od izlaska iz vode do oznake za 38. kilometar me nitko nije prestigao. Ni tada me nitko nije prestigao nego me prestigla! A već sam se ponadao da do toga neće doći. Unatoč krizi koju je dodatno pogoršala Chrissie držao sam tempo ispod 4.20 min/km samo što više nije bilo nimalo lagano i osmijeh se transformirao u grimasu. Zadnja dva kilometra smo trčali kroz centar grada prepun navijača, tako da je taj dio prošao jako brzo.

trčanje 42km: 2:52h

ukupno: 8:19:19 h, 6. mjesto

Prezadovoljan sam i rezultatom i plasmanom. Vjerovao sam da mogu ispod 8:20 ako sve prođe savršeno, a na kraju sam ostvario taj rezultat i bez savršene utrke.

Od postolja sam bio udaljen 3 minute, a od 4. mjesta malo više od minutu. Drugi put sigurno neću ispustiti nikakvu vrećicu. Ispostavilo se da sam ispustio vrećicu s 1900€.

Par sati nakon utrke do mene je došao Lothar Leder i raspitivao se tko sam, što sam i sl. Jedan od boljih trenutaka tog dana i potvrda da sam imao jako dobru utrku.

Za sve koji ovo čitaju ovaj je rezultat došao kao iznenađenje, a meni je bio samo potvrda nečega što sam već znao. Mislim da sam na dobrom putu i da se sigurno neću zaustaviti na 8.19h.

Ostali

Na utrci je nastupilo još nekoliko hrvatskih natjecatelja.

Željka Šaban je spustila ženski hrvatski rekord na 10.38h.

Kristina Škevin je debitirala sa 11.19h.

Hrvatski zet Matthias s kojim sam putovao u Roth je odradio utrku prema planu za odličnih 9.35h.

Hrvatski Njemac Christian Sabolić je utrku završio za 10.55h, a Zvonimir Marinčić za 12.40h.

rezultati se mogu pogledati na ovom linku.

Još malo…

Proglašenje je bilo organizirano dan nakon utrke u velikom šatoru. Unatoč velikoj vrućini šator je ostao pun do kraja svečanosti. Atmosfera je bila nabijena emocijama tako da sam vidio ljude koji su plakali dok je Chrissie držala pobjednički govor.

Top10

Proglašenje po kategorijama je bilo organizirano na način da se u isto vrijeme prozovu trećeplasirani iz svih dobnih grupa, pa onda drugoplasirani i prvoplasirani. Na taj način su dosta ubrzali dodjelu medalja. Možda bi mogli nešto naučiti od njih. Jedino su natjecatelji iz najstarije dobne grupe prozvani posebno. Inače, nastupila su 3 natjecatelja u dobnoj grupi od preko 70 godina, a najstariji od njih je ’37 godište. Sva tri su završili utrku unutar vremenskog limita.

Točno sam izračunao koliko mi treba da je dobijem, ali me ove godine zeznula i išla još minutu brže

Autor: Andrej Vištica

Dakle, da nastavim s pričom o životu jedne obične žene s triatloncem/maratoncem. Kad dragi kaže – Draga, pogledaj kako je danas prekrasan dan, šteta ga je provesti u stanu, hajdemo na kupanje, odjurimo biciklima na Aquacity… (ili neko drugo kupalište) – nek\’ vam u glavi zazvoni UZBUNA, jer postoji velika vjerojatnost da ćete se provesti kao ja prvi put!

I tako, moj dragi maratonac i ja krenemo na kupanje. I to s biciklima, jer on je maratonac (tontlonac), a ja ekološki osviještena, čemu paliti automobile?! S obzirom da ne volim sunčanje a ni kupanje u hladnoj vodi, stavim u njegov ruksak knjigu, bočicu s vodom i nadobudno sjednem na bicikl.

I vozimo se mi tako… a nikako da stignemo pa upitam: “Koliko još?“
“Još malo“, kaže moj maratonac. Dobro, još malo, zdvojno pomislim…Ali nikako da to malo postane najmanje, pa da već jednom stignemo! Jer njegovo malo i moje malo razlikuje se ko dan i noć! Ah, jadna ja, vruće mi je, nogica me boli, a bome i onaj dio na  kojem sjedim. A moj maratonac juri i juri – s blesavim osmjehom zadovoljstva i čistog užitka! Moj užitak je daleko manji i graniči već pomalo s boli, a bome i živčanošću… nikad kraja toj muci! Sva sreća da moj maratonac juri prvi pa ne vidi kako mi iz očiju sijevaju munje – da vozi malo sporije dobio bi opekline na leđima 🙂

I nakon 5 km vožnje stigosmo! Jedva sam doteturala na drhtavim nogama do prvog hlada, sjela i ni makac, a on s milim glasom upita: “Mogu na plivanje? Neće ti biti dosadno samoj?” Naravno da sam blagoslovila njegov skok u vodu i on već pliva k’o lud.

I pliva i pliva, a ja u miru Božjem polako dolazim do daha i prepuštam se čitanju knjige.

Najednom nema ga na vidiku! Sva u panici tražim ga pogledom, a kad tamo njih petorica maratonaca stoje u krugu i pričaju o tehnici plivanja! Ma,šta pričaju – ostali su bez sline i skoro bez daha, a vele, žene vole pričati. Hm,onda ne poznajete maratonce, ti mogu pričati… i to stalno o istom, mislim, meni je isto, njima je svaki novo postignuće k’o osvajanje novog vrha svijeta…

Ne žalim se ja, dapače, divim se maratončevoj ustrajanosti, snazi i životnoj radosti!
Samo mi je malo pozlilo kad sam se sjetila da me čeka 5 km do kuće na biciklu. Sreća da me doma čeka kolačić, da povratim snagu!

Pišem recept, ukoliko kome od vas ikada zatreba povrat snage.
Recept je s interneta gdje često tražim i nalazim fino i zdravo za papati. Za snagu!

INTEGRALNI ANZAC KOLAČIĆI

150 g integ. brašna

2 žlice kokosa

2 žlice oraha

150 g maslaca

120 g smeđeg šećera

2 žlice rogača

1 žličica praška za pecivo

2 žlice meda

100 g zobenih pahuljica

2 žlice suncoketa

1 žličica sode bikarbone

2 žlice vruće vode

Umijesi tijesti, oblikuj roladu, zamotaj u prijanjajuću foliju i stavi na sat vremena u hladnjak,oštrim nožem reži šnite debljine 1 cm, na tepsiju stavi papir za pečenje i peci 10-15 min na 180 stupnjeva C.

Dobar tek i pa-pa do sljedećeg pisanja!

Autor: Maratončica