Iako nam ova utrka nije bila predviđena u kalendaru, na inicijativu nekolicine roditelja željnih avanture odlučili smo se na 3-dnevnu ekspediciju i kombinaciju zabave i sporta.
Iz Rijeke smo krenuli rano ujutro u petak, a dugo i naporno putovanje kombijem po velikoj vrućini, olakšali smo kupanjem u Sukošanu, koje nas je prilično osvježilo. U Split smo stigli oko 3 popodne, doslovce u zadnjoj minuti na trajekt. Kako trajekt inače plovi svakih sat i pol, izbjegli smo dosadno muvanje po rivi usred zvizdana.
Smjestili smo se u prekrasnom kampu, pod borovima praćeni glasnim orkestrom dobrodošlice od strane lokalnih cvrčaka. Dva dana brzo su prošla u razgledavanju prekrasnog otoka, i bjesomučnim zabavama kakve samo mogu prirediti 10-tero razigrane djece od 10-12 godina smještenih pod šatorom, a pod blagonaklonom paskom roditelja, koji se zabavljaju i više od njih.
Jezičac na vagi kombinacije zabave i sporta, opasno je prevagnuo na stranu zabave, tako da sam morao blagovremenom intervencijom spriječiti opće rasulo. (Ne trenira samo milicija strogoću.)
Sam dan utrke isplanirao sam u minutu, kao i jelovnik, jer su ekstremni uvjeti, velika vrućina i sparina, kao i start utrke u 15:30 h zahtijevali poseban pristup. Doručak sastavljen od gomile voća, kao i ručak od sendviča s pekmezom, mnogima se nije svidio, ali je učinak bio maksimalan – čak petoro od osmoro djece osvojilo je postolje, a u cilju su skoro svi izgledali svježe, kao da su pretrčali 50 metara. No, nisu svi bili te sreće, dosta je natjecatelja odustalo, a bilo je i puno “pucanja” i prehodavanja staze.
Sama utrka bila je dosta ležerno organizirana (blago rečeno) – volonteri su bili kao čunjevi postavljeni po stazi i nisu služili ničemu, pa je bilo lutanja, zbog čega je i jedan moj mlađi kadet ostao bez medalje. I u utrci za najmlađe oštećene su moje dvije curice zbog vrlo čudno raspoređenih kategorija. No, staza je sama po sebi jako lijepa, pa samo zbog toga isplati se doći na ovu utrku. Za kraj, želio bih zahvaliti i pohvaliti dvije kadetkinje s Brača, koje su unatoč neočekivanom porazu od mojih mlađih kadetkinja, za vrijeme utrke na vrijeme intervenirale i upozorile ih da su pogriješile stazu. Pravi primjer fair-playa i sportskog ponašanja koji vrijedi javno pohvaliti!
U subotu, 27. kolovoza 2011. u Splitu će se održati 13. Marjanski đir – Međunarodno otvoreno prvenstvo Hrvatske i Splita u olimpijskom triatlonu.
Utrke će započeti supersprint triatlonom i aquatlonom u 10:30 h, a glavna utrka, olimpijski triatlon starta u 13:00 h. Ova se utrka boduje za Kup Hrvatske i ujedno je ekipno prvenstvo Hrvatske. Bogati nagradni fond od 40.000 kn zasigurno će privući najkvalitetnije hrvatske i inozemne natjecateljice i natjecatelje.
Iz tiska je upravo stigla prva knjiga o triatlonu u Hrvatskoj. Autori Branimir Lodeta, Pavao Vlahek, Dragan Milenković, Maja Lodeta i Nikola Golub, sve odreda iskusni triatlonci i Ironman-woman-i 🙂 Knjiga će biti u prodaji od ponedjeljka preko 3sporta.com portala po povoljnijoj cijeni, a bit će i veeelika nagradna igra. Stay tuned… 🙂
Evo što o nastanku knjige kaže jedan od autora Pavao Vlahek:
“Dojadilo nam je davati savjete o triatlonu pa smo odlučili napisati knjigu o tome što bi svaki početnik, a i onaj drugi trebao znati o triatlonu. Napisana nakon skoro jednoipol godišnjeg , iscrpnog proučavanja postojećeg znanja o triatlonu, kombinirana s iskustvom autora prije nas, na utrkama i poslije njih i onime što autori smatraju da bi trebalo znati kada ulazite u triatlon. Četvero liječnika i apsolvent kineziologije iz Triatlon kluba „Međimurje“ odlučili su dati svoj prilog razvoju triatlona u Hrvatskoj, a i šire. Nadamo se da će vas zanimljiv tekst, zaokružen majstorskom fotografijom Zvonimira Mikašeka, povratnika u trčanje i budućeg triatlonca, natjerati da knjigu listate toliko puta da postane kupusara. Da bi se to dogodilo što kasnije, kvalitetni tisak su potpomogli tvrtka Farmal iz Ludbrega (www.farmal.hr), TČT Author bicikli iz Zagreba (www.tct-author.hr), Brooks i Enervit Hrvatska (http://brooksrunning.hr/) te dobavljač 2XU triatlonske opreme iz Ljubljane www.ex3m.si.”
Jučer je po vrlo ugodnom i toplom vremenu održano i pretposljednje kolo ovogodišnjeg izdanja Triatlon lige 042, koja se održava na prostorima Aquacitya. Kako se liga bliži kraju, tako raste i zanimanje za nju, dodamo li tome još i dobro vrijeme i dobro organizirano natjecanje ne čudi što se na ovom kolu pojavilo čak 44 natjecatelja i natjecateljice koji su se jednako rasopodjelili po disciplinama – 22 u sprintu i isto toliko u supersprintu.
Moglo bi se reći da je ovo i bilo kolo juniora, jer su sva tri prva mjesta u sprintu osvojili juniori – prvi je bio Matija Avirović iz TK Međimurje pobjedivši s rezultatom od 1:07:37 ispred Adama Rožmarića iz TK 042 koji je postigao rezultat od 1:11:18, a treći je bio Karlo Seketin iz TK Međimurja s 1:11:33 koji se prvi puta ove godine okušao u sprintu i dobro se držao sve do drugog trčanja do kada je parirao vodećem Aviroviću.
Kod žena stara priča, pobijedila je Karla Čović iz TK 042 1:21:05, iza nje je sa zaostakom od 10 minuta kroz cilj prošla Iris Rožmarić TK 042 1:31:34, da bi iza nje opet s 10 minuta razlike ušla Jasmina Burek iz TK Hidraulika Kurelja sa 1:41:54.
Ipak najzanimljivije je bilo u supersprintu kako u muškoj, tako i u ženskoj konkurenciji. Opet su glavnu riječ vodili juniori – u muškoj je utrci pobijedio Mario Vlahinja 43:18 za malo ispred Petra Seketina 43:44 oba iz TK Međimurja i Tomislava Drvoderića 45:10 iz MBK Mura. Gregor Stadaas direktni konkurent za ukupnu pobjedu u supersprintu uspio je završiti utrku unatoč ozljedi, pa je samim time ostao u utrci za ukupnu pobjedu. Najzanimljiviju su opet bili najmlađi Tin Burek (10 godina) i najstariji g. Mladen Vučemilo (70 godina), do izražaja je opet došla mladost iako se g. Vučemilo dobro držao.
Kod žena je također bilo napeto jer je Sara Rožić (52:16) iz KPA Drava uspjela tek u završnom sprintu prestići Moniku Radaković iz TK 042 (52:40) , treća je u cilj ušla Petra Radaković iz KPA Drava koja je usprkos tehničkim problemima s biciklom uspjela uspješno završiti utrku i postići rezultat od 56:16. Valja ovdje spomenut i dvije dame – Lidiju Levačić i Smiljanu Janžek koje iz kola u kolo pokazuju da postaju prave triatlonke i da je triatlon sport kojim se mogu baviti svi koji pokažu i malo volje i upornosti.
Liga se bliži kraju, ostalo je još jedno jedino kolo, koje će biti i najzanimljivije što se tiče ukupnog plasmana. U sprintu u muškoj konkurenciji za sada vodi Adam Rožmarić, ali pojavi li se Matija Avirović u zadnjem kolu i osvoji jedno od pet prvih mjesta on će biti i ukupni pobjednik lige, Adam bi u tom raspletu osvojio drugo mjesto, a već je prije Igor Goričanec iz TK Međimurje zacementirao svoje treće mjesto.
Kod žena već je bilo sve jasno još prije dva kola, ukupna pobjednica je Karla Čović, a da potvrde svoje drugo i treće mjesto trebaju se samo pojaviti Iris Rožmarić i Jasmina Burek.
Supersprint: e tu će u zadnjem kolu biti svega i svačega, za prvo mjesto konkuriraju čak četvorica juniora iz TK Međimurja, za sada je na prvom mjestu Mario Vlahinja s minimalnom prednošću ispred braće Seketin, drugog Karla i trećeg u ukupnom poretku Petra, ali oporavi li se Gregor Stadaas i uđe li zdrav u zadnje kolo mogao bi dodatno zakomplicirat situaciju i odnijeti ukupnu pobjedu. Ništa manje nije zanimljivije ni u ženskoj konkurenciji, naime pojave li se Sara Rožić i Monika Radaković u zadnjem kolu direktno će odlučivati o ukupnoj pobjednici, a mora se pojavit i Petra Radaković želi li osigurati ukupno treće mjesto.
Treba spomenuti još i završne obračune u starosnim kategorijama gdje se u nekim kategorijama također nije rasvjetlila situacija, pogotovo u sprintu i to u S-2 i V-2 kategoriji i naravno u supersprintu kod juniora i juniorki. U ostalim je kategorijama manje- više sve jasno.
Dakle uzbuđenja u zadnjem kolu neće nedostajati, vjerujem da će ovo biti i najzanimljivije kolo a nadam se i najbrojnije, zato pozivam sve koji se još žele priključiti, nije kasno, a ujedno pozivam i sve stare prekaljene triatlonce da dođu i pridonesu općem ugođaju. A organizator će se potruditi da i ovo zadnje kolo organizira na nivou baš kao i cijelu ligu do sada.
Za sam kraj ljeta Triatlon klub Swibir iz Zagreba organizira triatlon kamp u Puntu na Krku. Kamp traje tjedan dana, a završava triatlon utrkom Krk3atlon 4. 9.
Tjedan dana sportskog “odmora” na Krku nudi Vam Triatlon klub Swibir – naučite puno o triatlonu, trenirajte pod nadzorom i vodstvom triatlon trenera i za kraj kampa natječite se na Krk3atlonu. Za neke je ovo godišnji odmor iz snova!
U nedjelju, 14. kolovoza 2011. BK Prelog organizirao je trku 12 vur Bereka koja se u cijelosti odvijala na XC stazi ovog preloškog kluba. Utrka je počela u 6 sati ujutro i trajala do 18 sati.
Natjecateljima je cilj bio u tih 12 sati izvoziti što više krugova ove staze u dužini 3.2 km. Staza je kombinacija makadama i single tracka kroz šumu u blizini dravskog kanala i rijeke Drave. Na startu su se pojavila ukupno 32 natjecatelja od kojih je bilo 16 individualaca i 8 štafeta po 2 vozača. Valja spomenuti da su u individualnoj konkurenciji bile dvije djevojke te jedna u mješovitoj štafeti. Vrijedni organizatori natjecatelje su svih 12 sati opskrbljivali hranom i napitcima – dan je bio pravi ljetni, vruć i suh.
Pobjedu je nakon 12 sati u individualnoj konkurenciji odnio Dino Slatki, član BK Maraton s odvoženih 70 krugova (224 km), drugo mjesto osvojio je domaći vozač Tomislav Bermanec s odvoženih 67 krugova (214,4 km), a treće član TK Međimurje Pavao Vlahek s odvoženih 63 kruga (201,6 km). U kategoriji štafeta pobjedu je odnio domaći dvojac Robert i Damjan Mikec (otac i sin), s odvoženih 72 kruga (230,4 km), drugo mjesto su osvojili braća Renato i Marko Stuparić s odvoženih 71 krugova (227,2 km), a treće mjesto Ivan Ružman i Marko Balent s odvoženih 67 krugova (214,4 km).
Sve u svemu, još jedna lijepa i naporna utrka u organizaciji BK Prelog za koju je organizator dobio pohvale od svih natjecatelja.
Na Challengeu Copenhagen, utrci u ironman distanci danas je nastupio Dejan Patrčević. Osvojio je postolje (3. mjesto), minutu iza pobjednika, Australca Tima Berkela.
Utrka se lomila na trčanju, Dejan Patrčević neko je vrijeme bio i drugi, ali je nakon 35. kilometra izgubio drugo mjesto od Danca Jimmya Johnsena koji je to mjesto zadržao do kraja utrke.
Patrčević je na utrci postigao i najbolje hrvatsko vrijeme na ironman distanci – novi rekord je 8:12:18 h! Tako smo u ovoj sezoni ponovno doživjeli rušenje HR rekorda i još jedan izvrstan rezultat Dejana Patrčevića.
Jedna od stvari koje mogu potpuno promjeniti tijek utrke na dugim triatlonima je prehrana. Energetske rezerve u tijelu nisu dovoljne da nas dovedu do cilja pa treba jesti za vrijeme utrke. No to nije tako jednostavno kao što na prvi pogled izgleda. Ono što nam u mirovanju ima dobar okus pod naporom može djelovati znatno drugačije. Za utrke u toplom vremenu treba obratiti više pozornosti i na hidrataciju prije i za vrijeme utrke, te na unos minerala.
Na Challenge Kraichgau sam imao problema s grčevima u želucu. Slične grčeve sam imao i na utrci prije, u Rockseeu, ali nisu bili toliko izraženi. Trener je sugerirao da bi to moglo biti od energetskih gelova i predložio mi da probam Sponser Competition. Nadao sam se da je u pravu i da je problem samo u prehrani.
Srećom, bio je u pravu i u Rothu je sve funkcioniralo savršeno. Na biciklu sam imao dva bidona. U jednom je bio spomenuti Sponser Competition (neutralni okus) u jako koncentriranoj formi, a u drugom voda. Taj drugi bidon s vodom sam mijenjao na okrepama. U prvi bidon sam umješao 450 g Sponsera (100 g/h ili 400 kcal/h) pa je dobio teksturu gela. Nastojao sam svakih 15 minuta popiti malo Sponsera i zaliti ga vodom. Koncentrat sam zamješao u prozirni bidon pa je bilo lako pratiti koliko mi je ostalo. Do pred kraj je sve išlo prema planu, a onda mi je već bilo dosta spomenutog koktela i odlučio sam da neću forsirati jer sam vjerovao da bi mi i 300 kcal/h bilo dovoljno. U bidonu mi je ostalo cca. 150 ml (ukupan volumen je 800 ml) što znači da sam popio otprilike 1460 kcal ili 325 kcal/h.
Na prvom dijelu trčanja sam imao sličnu strategiju. Trčao sam s Fuel Beltom u kojem sam imao Sponser, a vodu sam uzimao na okrepnim stanicama koje su bile raspoređene na svaka 2 km. Bilo mi se sve teže natjerati da pijem taj Sponser i u prvih 18 km sam popio jako malo. Negdje oko 18. km sam osjetio da mi se i taj minimalni gutljaj muća u želucu. Srećom, malo prije utrke sam pročitao Maccinu knjigu u kojoj je on detaljno opisao svoje probleme s prehranom na Havajima, pa sam znao što se događa.
SC je baziran na maltodextrinu. Maltodextrin je kompleksni ugljikohidrat koji pruža dužu opskrbu energijom, ali kako je kompleksan, probavni sustav ga prije apsorbcije mora razbiti u jednostavniju formu. U kasnijoj fazi utrke gotovo sva krv ode u mišiće, pa ostane jako malo krvi u probavnom sustavu što otežava probavljanje hrane. Zbog toga u kasnijoj fazi utrke treba prijeći na što jednostavniji izvor energije. Cola je smeće prepuno jednostavnih šećera, ali u drugom dijelu Ironman maratona je upravo zbog toga najbolji energetski napitak. Od spomenutog 18. km do cilja sam na svakoj okrepnoj stanici popio po čašu cole i čašu vode. Kažu da ne valja sa colom početi prerano jer koliko god te brzo “digne” isto tako te naglo “spusti” nakon 7-8 min. Ali, mislim da je Matthias pio colu od početka trčanja i nije imao problema. Kažu i da kad jednom počneš piti colu moraš je piti do kraja (isto ima veze s dizanjem i spuštanjem). Na trčanju sam nosio i tablete soli, ali ih nisam uzimao. Njih sam planirao uzeti ako osjetim naznaku grčeva.
Još jedna jako bitna stvar, pogotovo prije utrka u toplom vremenu je hidratacija i unos minerala. Nije dobro u danima prije utrke piti previše obične vode jer ona ispire minerale iz organizma. Par dana prije bi bilo poželjno povećati unos natrija, kalija, kalcija i magnezija. To je inače još jedna stvar iz Maccine knjige.
Uglavnom, tokom cijele utrke sam osjećao da imam dovoljno energije. Nisam imao izraženije krize ni veliko padanje u tempu niti sam fertilizirao njemačka polja, pa bih rekao da je plan funkcionirao.
Prazno kupalište, prazne ceste oko Aquacitya, temperatura zraka oko 20 celzijevaca isto tako i vode, bili su idealni uvjeti za još jedno, 6. kolo Triatlon lige 042. Takvi uvjeti unatoč špici godišnjih odmora i muvanja po Jadranu uspjeli su privući 34 takmičara, 19 u sprintu i 16 u supersprintu.
Kako se približava kraj lige tako su i borbe za prve tri pozicije ukupno, kao i po kategorijama, sve neizvjesnije. Vjerojatno će zadnja dva kola dati odgovor tko je ukupni pobjednik u muškoj konkurenciji u sprintu i supersprintu – kod žena situacija drukčija, pobjednice se već praktički znaju ali pričekat ćemo da završi liga da možemo to i službeno objaviti.
U sprintu pobjednik jučerašnje utrke je Vanja Canjuga iz TK 042 koji je prvi nastup ove godine na ligi okončao pobjedom s respektabilnih 1:07:49, iza njega kroz cilj je prošao Adam Rožmarić također iz TK 042 s 1:08:33 koji je utrku izgubio malo lošijim bicikliranjem, dok je treći bio Igor Goričanec iz TK Međimurja koji je postigao vrijeme 1:12:13 h.
Kod žena ništa novo, pobjednica je Karla Čović ispred Iris Rožmarić obje iz TK 042 , dok je treća bila Jasmina Burek gošća iz D. Stubice.
U supersprintu nastavlja se dominacija braće Seketin, ovaj put je pobijedio Karlo (za malo) ispred brata Petra, a da ne bude nikakvih iznenađenja pobrinuo se i treći član iz TK Međimurje Mario Vlahinja. Kod žena slavila je povratnica Sara Rožić iz KPA Drava ispred simpatičnih individualki Smiljane Janžek (valja napomenuti da je Smiljana prošli vikend završila zahtjevni Durmitor treking u planinarskoj kategoriji) i redovite Lidije Levačić.
Osim obitelji Burek koja je nastupila u punom sastavu, veseli i dolazak ekipe iz Đurđevca – Hrvoje Đurišević poveo je na ovu utrku i dva stasita mladića koji su došli sve “izvidjeti” ali će se sigurno uskoro i natjecati.
Bliži se kraj lige i našeg druženja na Aquaću pa mi voljeli da u zadnja dva kola dođe čim više natjecatelja, ali i gledatelja i da pokušamo oboriti rekord u masovnosti – da jednom kolu premašimo tu magičnu brojku od 50 natjecatelja. A organizatori iz Triatlon kluba 042 Varaždin još jednom obećavaju fer i dobro suđenje i naravno “lubenica” party poslije utrke.
Na predivnom srednjodalmatinskom otoku Hvaru u organizaciji Grada Hvara, SD „Hvar Marathon“ i AK „Sljeme“ ove će se godine održati 1. Hvar half marathon.
Utrka se održava u subotu, 20. kolovoza 2011. sa startom u 18:30 h.
Iako je ovo prvi Hvarski polumaraton, organizacijski odbor utrke koji čine Joško Domančić, Boris Reinić, Dragan Janković i Janez Maroević jamči dobru organizaciju. Staza utrke je u Starom Gradu na razini mora. Prva polovica staze je uspon s razine mora do 400 m nadmorske visine, druga polovica je spust ponovno do mora u Hvaru. Staza je asfaltirana cijelim putem. Označen je svaki kilometar. Okrepne stanice su na 5 km, na 10 km i na 15 km.
Maraton se održava na utvrđenoj stazi od Šila do Crikvenice dužine 3.500 m, boduje se u okviru CRO-CUP-a. Start je sa rive u Šilu, a cilj na Gradskom plivalištu u Crikvenici.
Po 101. put Grad Crikvenica i Crikvenički plivački klub “CPK” organiziraju prestižni plivački maraton Šilo – Crikvenica. Maraton se održava 15. 8 2011. a start je u 10 sati. Natjecati se mogu plivači i plivačice daljinskog plivanja upisani u Upisnik registriranih i licenciranih natjecatelja za sezonu 2011./2012. pri Hrvatskom savezu daljinskog plivanja (plivači se natječu i boduju u okviru CRO-CUP-a) ali i rekreativci. Rok za prijavu je 11. 8. 2011.
Lensahn, gradić na samom sjeveru Njemačke u blizini Danske granice, bio je ovih dana poprište burnih sportskih događanja. Taj inače mirni i prekrasni gradić u kojem je sve na svojem mjestu, poznat je kao ultratriatlonska Meka. Triatlon trostruke Ironman distance, ovdje se održava već 20 godina i dio je IUTA svjetskog kupa.
Ove godine smo i mi odlučili biti sudionici tog sportskog događaja. Supruga Anita i sin Dorian kao suporteri, a ja kao natjecatelj. Na put udaljenosti 1.400 km uputili smo se autom tri dana prije početka utrke. Put je trajao cijelo popodne i cijelu noć, da bismo ujutro stigli u taj krasan gradić. Većina natjecatelja je već stigla i bili su smješteni u prostorijama škole, gdje se i mi smještamo. Uz školu se nalazi park s bazenom u kojem je start natjecanja. Sljedeći dan ujutro bio je doping test za sve natjecatelje, a navečer preuzimanje startnih brojeva te nakon toga pasta party za sve – natjecatelje, suportere, spozore i volontere. Ugodna atmosfera daje dojam da se svi međusobno poznaju. S nama je i Josip Dikon iz Zagreba koji je stigao nešto kasnije. Joža i ja smo jedini natjecatelji iz Hrvatske pa ponosno primamo startne brojeve i lovorove vijence oko glave. Ovo s vijencima mi se čini preuranjeno.
Dan D. Schwimmen 11,4 km
Budim se u 5 sati, pogledam kroz prozor i naježim se od prizora. Puše divljački, crno sivi oblaci jure velikom brzinom. Jedem na brzinu, skupljam stvari i bicikl i odlazim prema tranziciji. Usput srećem Jožu koji stoji i gledajući u nebo izvali: “Ja to nikad nisam videl u životu!” Posložimo stvari u tranziciji i eto nas u bazenu čekajući start. Budući da sam slab plivač i na plivanje trošim energije k’o rusko vozilo pripremio sam sljedeću taktiku. Svakih 30 minuta ću se zaustaviti na rubu bazena, gdje mi Dorianova ruka pruža bidon a zatim gel, u drugom 30 minutnom krugu komad banane u trećem iznenađenje itd.
U traci nas je 6 pa sam isplanirao da se držim u sredini i tako draftingom štedim energiju. Najedanput pucanj, start, sve trake su krenule, naša stoji! Svi gledaju u mene. Odgurnem se od ruba i krenem. Ovo nikako nije dio plana. Sram me polako plivati dok vučem ostale pa pokušavam držati ritam sa susjednom trakom. Nakon 30 min. uviđam da i ostali imaju slične taktike zaustavljanja pa smo se konačno razvukli po cijeloj traci. Prilikom jednog zaustavljanja Dorian me obavještava: “Imaš 7200 metara, prvi je izašao iz vode”.
To je Paul Thompson, Englez čiji trener nosi suknju i čizme padobranke niških specijalaca. Danas se na startu pojavio obučen u tigra! Luda ekipa! Nakon još sat vremena plivanja počinju me boljeti ramena pa se osjećam kao pekmez. Kad se sjetim slovenskog ultramaratonskog plivača Martina Strela i njegovih plivačkih pustolovina u strašnim uvjetima, naše plivanje u bazenu je dječja igra. Te misli me vode do kraja. Izlazim iz vode kao 43. od 47. natjecatelja.
Fahrrad 540 km
U tranziciji oblačim sve zimsko, duge hlače, rukave. Oblaci su se malo razišli ali još je svježe. Sretan sam što još ne pada kiša. Biciklistička dionica ima 67 krugova po 8 km. Staza je ravna s dva hupsera duljine stotinjak metara. Vjetar stalno ometa normalnu vožnju. Iako je tek rano poslijepodne meni se spava. Nikako da se razbistrim od dugotrajnog ljuljanja u bazenu. Čekam da mi se ustabili puls i da priviknem organizam na konstantni unos hrane i tekućine koji će uslijediti. Dok na Ironmanu to stanje traje oko sat vremena ovdje to traje i preko tri sata. Stalno srećem ostale. Veselo se pozdravljamo i međusobno bodrimo na svim jezicima. Satovi prolaze. Kako se bliži večer, vjetar se smanjuje a oblaci nakupljaju. Svi smo svjesni da sada dolazi najgori dio – noć. Palimo lampe i vozimo uz pad tempa. U blizini okretišta u Lensahnu nalazi se naš šator ispred kojeg vjerno čekaju Anita i Dorian. Prilikom prolaska, ja im viknem što trebam a oni to munjevitom brzinom pripreme a ja veselo pokupim nakon okretišta. Jako cijenim to što rade. Dorian me pozdravlja brodskom trubom u svakom krugu.
Napredujem. Atmosfera je odlična, dobro vrtim, u poretku sam 30. Iza ponoći vjetar je prestao, što je loš znak. Sve mi je sumnjivije i hladnije. Dolazim u box pokupiti gamaše, kapu i duge rukavice, vodonepropusnu jaknu. Sad sam spreman. Pljusak! Znao sam. Sve je na vodi. Posebno pazim na bijele crte na cesti, metalne šahtove i slivnike za vodu. To su opasnosti preko kojih sada treba prolaziti vrlo oprezno. Pljušti oko 2 sata promjenjivim intenzitetom. Isto takvim i mi vozimo. Toplo mi je ispod odjeće i zamišljam da sam negdje drugdje. Stazu znam napamet i misli vrlo lako odlutaju. Znam da me ovu noć čeka još jedna borba. Borba sa snom. Na prve znakove odsutnosti svjesti, pijem neko energy boost piće s taurinom. Ne događa se apsolutno ništa. Mučim se. Nakon četrdesetak minuta iskapim još jednu limenku. Stanje jedva da je malo bolje. Morat ću napraviti ono što još do sada na utrkama nisam. Power sleep! Spavanje od 15 minuta nakon čega bi pospanost trebala prestati. Ulazim u box, objavljujem svojima power sleep, bacam se na ležeći stolac i pokušavam izgubiti svijest. Osjećam da mi noge lete. Osim osjećaja da visim naglavačke, ništa se ne događa. Nakratko gubim svijest i budim se, ustajem da krenem. “Lezi! Spal si minutu i pol!” – čujem Anitin glas. OK. Pokušavam opet. Isti scenarij se ponavlja 3 puta, nakon čega zaključujem da sam se naspavao. Zijevnem kao pravi spavač, uzimam bicikl i nastavljam dalje tamo gdje sam stao.
Moral mi diže dolazak dana. Sve je svijetlije ali još je daleko kraj mojeg druženja s biciklom. Stari je to čelični Moser koji me dobro služi, a zbog svoje težine zapadne u oko svakom sakupljaču sekundarnih sirovina . Ostali ne voze takve ali nas dvojica smo dobro uigrani tim koji je sad spreman pokazati koliko vrijedi. Budući da se ponovo digao vjetar, stalno sam spušten u aero položaj. Povremeno srećem Jožu, koji se super drži. Nastojim držati solidan tempo, što sad već iziskuje popriličan napor. Oni hupseri su preko noći postali prave planine pa koristim i najveće lančanike na kazeti. Namjerno nisam želio na satu imati uključen prikaz kilometraže ali sad sam već nestrpljiv jer osjećam da je blizu kraj. Pritišćem po Polaru i pronalazim. Dist. 510 km. Odlično, još malo. Tijekom noći mnogi su zaostali, a neki odustali. Osobito su postradali Francuzi: Christophe Llamas, francuski legionar doživio je hipoglikemijski šok i završio u bolnici, Lucas Fabrice je pogodio parkirani auto. Na biciklu ujutro odustaju Talijani Paolo i Vicenzo te Englez Michael Ward kojeg sam sreo kad je u jednoj ruci nosio bicikl, a u drugoj spigane kotače. Biciklizam nas je završilo 41. Za mene je ovaj dan dobro počeo. Zauzimam 21. mjesto nakon biciklizma.
Laufen 126,6 km
Poslije skoro 23 sata vožnje, u tranziciji sam se vrlo brzo i bez suza oprostio od mog bicikla te s nestrpljenjem obuo patike i započeo hodanje. Ne brzo hodanje, nego hodanje s ravnim nogama. To sam do sad viđao samo kod klauna u cirkusu. Osjećam da i ja zabavljam publiku. Čitaju imena i državu sa startnog broja i već nakon par krugova me svi zovu po imenu. Prilagodba s biciklizma na trčanje koja kod Ironman distance traje desetak minuta ovdje traje dva sata. Nikako ne mogu opušteno i ravnomjerno otrčati krug. Dižem se i padam u tempu, a isto tako i puls. Primijetio sam da ne mogu pravocrtno hodati nego posrćem u stranu. Preglup sam u ovom trenutku da skužim zašto mi jako raste puls na svakom pokušaju normalnog trčanja. Dok mi nije sinulo! Vrijeme se razvedrilo, temperatura je 28 stupnjeva, a ja se ponašam kao da je noć i hladno. Istina je da trčim u kratkim hlačama i majici ali ni u jednom krugu ne uzimam spužve s hladnom vodom. Pregrijan sam! Započinjem kampanju hlađenja na svakoj okrijepi. Spužve ispod kape i po vratu. Ispijam galone vode, izotonika, cole. Stanje se popravlja. Jedva vjerujem da sam ovako uzdrman uspio natući 15 krugova. Treba nekako pregaziti 96 krugova.
Dolazi Joža pa vrtimo par krugova zajedno i usput se žalimo koga više boli. Trčim jedno vrijeme s Dancima koji mi pričaju da znaju Patrčevića, ali naravno, ne mogu izgovoriti prezime. Pričam im za Višticu. Jednako im je teško za izgovoriti . Nastavljam trčanje, mjerim prolaz po krugu i pokušavam prognozirati kad bih mogao završiti ako sve bude u redu. Ispada da ću u cilju biti sutra između četiri i šest sati ujutro.
Nakon 34 sata utrke završavam prvi maraton a nakon 39 sati i 50 minuta drugi maraton. Ostala su još 42 km. Vrijeme prolazi, sitni su sati i svi na stazi napreduju i nadaju se da ovu noć neće kišiti. I nije… Još bar dvadesetak minuta. Kiša koja je počela kao lagano rominjanje potrajala je oko jedan sat, da bi se polako pretvorila u pravi prolom oblaka. Trčim bez obzira na sve. Sada zauzimam 10. mjesto u poretku. Anita vozi bicikl pored mene i već treći put se namočila do kože. Molim je neka ide na suho, ali ne pristaje. Dorian već drugi dan spava u vreći u autu. Ne želi u sobu, već je cijela dva dana uz mene na stazi. Mislim da svi polako ludimo i da nas je preuzelo.
Nakon 45. sata utrke kiša prestaje i u dogovoru sa Anitom krećem prema školskom hodniku da se presvučem u pripremljenu suhu odjeću. Prije nego ulazim u zgradu, propuhuje me hladan vjetar što je vjerojatno bilo okidač za neplaniranu reakciju organizma. Osjećam da sam teško pothlađen, jedva mičem udove, vilica mi se ukočila, dok trepnem odmah zaspim. Tresem se. Ne mogu izgovoriti niti riječ. Anita zna o čemu je riječ, reagira brzo. Svlači sve s mene i navlači suhu odjeću. Dok mi skida čarape ugledam drugi prst na desnoj nozi. Nije normalan, pomislim. Natečen je a na vrhu prsta je ogroman krvavi žulj u kojem pliva nokat. Na drugoj nozi gotovo identična situacija. Ništa ne saniramo, samo navlačimo suhe čarape. Znam samo da želim čim više topline i to što prije. Navlačim dugu majicu, prsluk, biciklističku jaknu i vodonepropusnu jaknu, suhu šiltericu, kapuljaču, zimske rukavice i krećemo. Potožem iz bidona vrući čaj s izotonikom i uzimam gel.
Već sam na stazi i brzim hodanjem se pokušavam ugrijati. Nisam još sposoban sam hodati i naslanjam se na Anitu. Mislim da mi se nakon toga u glavi strgalo. Umislio sam da ću sad izgubiti 10. poziciju i odlučio sam to očuvati. Postaje mi opet toplo. U napadu panike počinjem trčati. Anita me više ne može pratiti i odlazi po bicikl te usput vadi ciljnu list. Veli da imam tri kruga prednosti pred 11. u poretku ali ja sam uvjeren da će me netko stići. Postalo je vruće, bacam rukavice, skidam kapuljaču. Po stazi bauljaju pogrbljene spodobe kakva sam i ja dosad bio. U svom ludilu pretičem sve živo. Ne osjećam bolove. Trčim kao nikad u životu, pazim na rad ruku, položaj tijela, kadencu, nagib tijela, nisam normalan. Primjećuju to i ostali natjecatelji i bodre me: “Nice pace, looking good!”, “Good posture”. Gdje prođem, vika i dernjava.
Uskoro će zadnji krug. U zadnji krug se ulazi sa državnom zastavom i trči se kontra od ostalih krugova kako bi natjecatelji na stazi mogli čestitati onome koji završava. Dolazim po zastavu, ali vidim da je među organizatorima nastala neka zbrka. Dočekala me belgijska zastava. Bunim se, no odmah reagiraju donoseći hrvatsku zastavu. Brzo mi objašnjavaju o čemu se radi i šalju me u zadnji krug. U svom mahnitom pohodu pretekao sam 9. na stazi Belgijanca Dussarta, otuda problem sa zastavom. Još samo taj krug do kraja. Ipak će završiti ova trostruka nevolja.
Nakon 46 sati i 19 minuta u cilju mi se priključuju Anita i Dorian. Gotovo je! Direktor utrke Wolfgang Kuhlow stoji u cilju i čestita svakom natjecatelju koji završava utrku. Pita me za dojmove. Velim mu da sam opijen ljepotom vremenskih uvjeta. Nasmijao se i prozborio: “Welcome to Germany!“
Preločki zaljubljenici u rekreaciju i sport organizirali su proteklog vikenda tzv. divlji triatlon u Prelogu. Želja je bila nastaviti tradiciju Međimurskog triatlona, koji se posljednjih nekoliko godina održavao u organizaciji Triatlon kluba Međimurje okupljajući natjecatelje iz cijele Hrvatske. Na žalost ove godine zbog objektivnih razloga (čitaj: financija) nisu mogli organizirati ovaj događaj.
Priločki rekreativci odradili su u subotu stazu supersprint tratlona: 300 metara plivanja, 10 kilometara vožnje biciklom i 2,5 kilometra trčanja. Okupilo se dvanaest natjecatelja. Kod muškaraca prvo je mjesto osvojio Tomislav Drvoderić, drugi je bio Matija Šimunić a treći Marijan Huzjak. Natjecale su se i dvije dame – Lidija Levačić bila je brža od Nevenke Modrić.
Priločki rekreativci će se sigurno okupljati i dalje, a novom Međimurskom triatlonu u organizaciji Triatlon kluba Međimurje nadamo se sljedeće godine. Bila bi šteta da klub s najviše ironmana u Hrvatskoj (preko dvadeset “željeznih puci i dečki”) ostane bez takvog ukrasa na svom radu.
Goran Pongračić u prošlu je subotu završio svoj prvi IM triatlon u Mađarskoj. Iako se može reći da ima vrlo kratki triatlonski staž završio je ovu utrku u respektabilnom vremenu ispod 11 sati. Ovo je njegova priča…
Na “borilište” sam s kolegom Sašom Moslavcem, prekaljenim IM-anom na toj stazi, stigao dan ranije jer je konfiguracija staze prilično komplicirana tako da dobar dio poslova koji prethode utrci treba obaviti dan ranije. Kasnije tokom dana pridružio nam se i 3. čan varaždinske posade Miljenko Rožmarić tako da smo u miru sve pripremili za sutrašnji ranojutarnji start.
Buđenje u subotu ujutro je bilo već u 4 sata jer je prethodno trebalo napraviti biciklističko-plivačku autobusnu predtranziciju od Nagyatada do Gyekenyesa gdje se održava plivački dio utrke a potom se biciklom nakon plivanja vozi 75 km do povratka u Nagyatad.
Prijevoz autobusom traje nekih 45 minuta tako da smo u Gyekenyesu bili već u 6 sati, odnosno više od 90 minuta prije starta. I tu počinje rasti nervoza i pojačavaju se naleti adrenalina, a sve kulminira 15-ak minuta prije starta kada počinje iz zvučnika “treštati” prikladna muzika za dodatno nabrijavanje. Baš ko na filmu.
I onda pred sam start utrke u jezero ispred sudionika do pojasa zagazi svećenik koji “posveti” sudionike i nakon toga topovski plotun označi start utrke. Zaista nešto prekrasno i dojmljivo.
E sad se moram malo vratiti pred start. Šta sam očekivao u tim trenucima prije starta ? Ni sam nisam bio siguran. Bicikl sam počeo voziti tek prije 4 mjeseca, plivati na nivou višem od bezveznog lamatanja rukama i nogama mjesec dana ranije.
Međutim u 4 mjeseca priprema u ta 2 segmenta sam poprilično napredovao. Jedina mjera za usporedbu mi je bio prijatelj Saša Moslavac s kojim sam zajedno odradio većinu treninga. On je prekaljen sudionik na toj stazi i svaku njegovu sugestiju i preporuku sam pokušao zapamtiti a njegovi dosezi su mi poslužili kao jedini orjentir mojih mogućnosti. Ovo je bio njegov 4. nastup na ovoj utrci svaki puta je završio u vremenu nešto iznad 12 sati. Prema njegovim riječima ovog puta je spremniji nego ikad i moje matematičke projekcije i usporedbe njegovih rezultata govorile su da bi on trebao utrku završiti za 11:30 (završio je za 11:29:59! ). S obzirom da je on plivački bolji od mene 10 minuta a ja od njega otpriliko toliko na biciklu pravu razliku u prognozama rezultata trebalo je činiti trčanje. A tu sam ja oko 20 minuta bolji.
Dakle u nekim idealnim okolnostima moje najoptimističnije prognoze kretale su se oko rezultata 11:10 – 11:15, a realno bio bih prezadovoljan s 11:30.
Posljednjih dana prije utrke vremenska prognoza je postajala sve povoljnija ( s obzirom na doba godine) a svakog dana sve više je u igri bila i mogućnost da se pliva u neoprenu što donosi oko 10 minuta brže plivanje. Nabavio sam neopren, malo ga iskušao i uvidio da meni on pomaže i više jer moja najveća mana na plivanju su noge a u neoprenu ih bez problema održavam u pravilnom položaju. Koji dan pred sam start bilo je očito da će se plivati u neoprenu i tad mi je prvi puta kroz glavu prošla i misao kak bi bilo lijepo kad bih uspio završiti ispod 11 sati.
U iščekivanju starta razgovarali smo i pričali o planovima i taktici i ja sam “priznao” da se osjećam fenomenalno, čak sam i dobro spavao. Plan je bio da plivam po osjećaju, kao na treningu bez prevelikog napora pa nakon što vidim rezultat odlučim kako dalje. Odnosno ako to bude ispod 1:20 onda ću i bicikl u prvom dijelu (75km do Nagyatada) držati prosjek 30-31 što će me i dalje držati u igri za ispod 11 sati. A tu će u tom slučaju biti druga “kontrolna točka” da li i dalje napadati 11 sati i riskirati eventualne probleme ili smanjiti tempo tako da “sigurno” mogu završiti utrku.
Grunuo je top i masa je krenula. Nakon 2-3 zaveslaja pomislio sam da nešto nije u redu i zaključio sam da sam zaboravio naočale za plivanje. Stao sam i napravio korak-dva nazad prema izlasku kad sam shvatio da naočale imam i da je sve OK osim što ja nisam baš pribran 🙂 Vratio sam se u gomilu i pokušavao preživjeti bez nekog udarca u početnoj “mrkljaži”. U tome nisam uspio jer je odjednom nečija desna noga završila na mom lijevom oku što je dovelo do pomicanja naočala i ulaska vode u njih. Morao sam stati da sredim situaciju i srećom to je bio jedini incident te vrste do samog kraja. Još sam 3 puta nakratko zastao zbog propuštanja vode u naočale ali to nije bilo neko veće gubljenje vremena. Prvi krug završio sam za 37 minuta što je bilo odlično a s obzirom na malu snagu koju sam za to utrošio – fenomenalno. Tad sam opet naslutio da bi to mogao biti moj dan i da bi sve moglo ispasti iznad očekivanja i nadanja. Jedino sam se cijelo vrijeme bojao nekog incidenta koji bi me izbacio malo više iz utrke pa sam zato u drugom krugu plivanja izabrao putanju koja je čak možda i malo duža ali totalno izvan kretanja grupe. Sve samo da izbjegnem neki udarac kad mi je već tako dobro krenulo. Drugi krug 38 minuta – dakle sveukupno 1:15 !!! Superodličnofenomenalno !
U tranziciji slijedim preporuke koje sam dobio od Saše i nakon 5 minuta sam na biciklu. Potrajalo je malo duže ali, poučen iskustvima sa sprinttriatlona na kojima sam nastupao i uvijek nešto zaboravio, želio sam biti siguran da sam sve napravio kako treba. Nakon 6-7km vožnje bicikla vidim u daljini nekog sudionika kako pumpa gumu i pomislim u sebi kak je to veliki peh da ti već u startu treba promjena gume. Vratim se u aero-položaj i tek kad sam došao do tog nesretnika pogledam ga i umalo se srušim – SAŠA!
U tom trenutku kao da mi se sve srušilo, nakratko sam refleksno od šoka zakočio međutim Saša je uzviknuo “Idi samo dalje“. Poslušao sam ga međutim stanje šoka potrajalo je još neko vrijeme pri čemu su i emocije bile pojačane. Mislio sam koliko smo se samo zajedno mučili i tjerali na treninzima, koliko volje i truda je uloženo i sad baš njemu da se to dogodi. A srećom (za mene u tom trenutku) nisam ni znao što se zapravo dogodilo: nepažnjom je pao s bicikla, ogrebao se čitavom lijevom stranom, oštetio je bicikl i probušio gumu
Nije bilo druge nego da nastavim dalje i na okretu u Nagyatadu sa nestrpljenjem i zebnjom čekam hoće li se i kada pojaviti iz suprotnog smjera. Prvih 25 km te vožnje prema Nagyatadu je uglavnom uzbrdo, čad djelomično po uskim asfaltiranim šumskim stazama na kojima je asfalt jako loš tako da me Saša upozorio da će nam prosjek 28 km/h biti više nego dobro ostvarenje do dolaska na glavnu cestu.
Međutim kako je to ipak bio moja dan ja sam se izvukao s prosjekom 29 na toj dionici. Dalje prema Nagyatadu je najprije bio lagani vjetar u leđa koji nam je naravno malo pomogao tako da sam nakon 50 km već imao željeni prosjek 30 km/h a nakon okretanja prema jugu taj je vjetar udarao bočno ali i dalje mi nije bilo teško tako da sam pred ulaskom u Nagyatad imao prosjek već blizu 31 km/h.
I onda odjednom pojavljuje se problem za koji sam sam kriv jer mi se nije dalo prevenirati ga. Naime odjednom mi se sve zacrnilo na displayu ciklokompjutera.To mi se jednom desilo na treningu i riješio sam poslije tako da sam izvadio bateriju i ponovo je stavio i sve je proradilo. A pošto imam još jedan potpuno isti takav ciklokomp. trebao sam samo zamijeniti da se opet ne ponovi. Ali nije mi se dalo (10 sekundi posla) misleći da se neće valjda baš tu ponoviti. Ali evo ponovilo se. Razmišljao sam da li da stanem ili nastavim i odlučio sam da idem “na slijepo” do Nagyatada i tamo ću stati i pokušati mu dati prvu pomoć vađenjem baterije. I usput sam planirao tu stanku iskoristiti da javim našoj tehničkoj podršci (Iris Rožmarić – Miljenkova supruga) da pripremi pumpu ako ima da Saša može dopumpati svoju gumu ako nije uspio s onom malom pumpicom. Tih 7-8 km zapravo i nije bilo problematično jer sam u prethodnih 2 sata dobio osjećaj za vrtnju tak da sam vjerojatno istu brzinu držao do kraja. Na okretu u Nagyatadu prenio sam poruku da pripremi pumpu (nije je bilo ali srećom nije ni trebala) i stao da riješim moj problem. S obzirom da vađenje i ponovno umetanje baterije nije baš jednostavno na tom satu izgubio sam oko 2 minute ali srećom sve je proradilo. Konačno krenem i odjednom ugledam kako dolazi iz suprotnog smjera Saša.
TOOOOOOO……!!!!!!! Ostavio sam ga kad je još pumpao gumu a zaostao je samo oko 3 minute na tih 75 km što je bio znak da je sve u redu.
Ja sam se u tom trenutku osjećao zaista svježe a i ovaj sretni trenutak samo je pridonio odluci da nema više uzmaka. Idem dalje istim tempom koji mi omogućava da završim ispod 11 sati.Nakon tog prvog dolaska u Nagyatad voze se još 3 “kruga” (krug u obliku slova T po kojem se vozi dvosmjerno 🙂 ) i to sam odradio bez problema u istom tempu. Malo je bio nezgodan vjetar koji nam je na toj dionici bio 5 km u prsa, 5 km u leđa a 25 km s boka tako da nisu bili baš idealni uvjeti ali išlo je.
Iz razloga kraćenja dosade pratio sam i mjerio koliko Saša zaostaje za mnom i ispalo je da sam mu na svakom okretu pobjegao za 300-400 m, odnosno po jednom krugu oko 1 km. Posljednji krug sam namjerno malo usporio da se pokušam odmoriti pred trčanje. Nisam više uzimao ni krutu hranu da ne bi ostala u želucu i stvarala mi probleme na trčanju.
U zonu tranzicije ušao sam 7:08 nakon starta i kalkuliram: bolje da ostanem što duže u tranziciji, ponovo sve provjerim, osvježim se… jer imam dovoljno vremena da uspijem u iznenadnoj akciji “ispod 11 sati”. Tu sam prvi puta morao mokriti, a to je potrajalooooo tako da su iza mene ostali nervozno čekali u redu. Sorry.. tak je ispalo.
Na trčanje izlazim točno 7:15 nakon starta što znači da mi treba maraton ispod 3:45 da uspijem u nečem čemu se tjedan dana ranije nisam ni u snu nadao. Znao sam da se trči 11 krugova po 3800 m ali problem je što nema nikakvih oznaka a čak ni okret nije na pola jer se u drugom dijelu još dodatno trči kroz jedan park. Plan je bio trčati 5 min/km što bi bio rezultat 3:30 i uz koji problem omogućio bi da bez stresa završim. Preostalo mi je da zapamtim neke kontrolne točke (šator, okret, izlaz iz parka) i vrijeme postignuto na njima i onda nakon prolaska cijelog kruga podešavam vrijeme na njima. Noge su bile prilično lagane tako da sam uz svjesno usporavanje prvi krug završio nešto tak preko 18 minuta, dakle prebrzo.
U drugom krugu pokušaj uštelavanja na željeni tempo ali opet prebrzo. Tek u trećem krugu došao sam na željenih 19 minuta po krugu ali tad je već nestalo i svježine u nogama. U četvrtom krugu održavam tempo ali težina u nogama svakim korakom postaje sve veća. Nakon jednog u 2. krugu uzimam i drugi gel da mi možda pomogne.
I onda u 5. krugu naslućuje se da neće sve baš ići “tako lako”. I dalje postaje sve teže i uz to još i tempo pada. Slijedeći krug isto i tad slutim da neće dobro završiti ako nešto ne promijenim. Odnosno svakako moram zaustaviti spiralu (pro)padanja ako želim završiti ispod 11 sati. U tim momentima ulovila me i psihčka kriza tako da mi je na misao došlo ono što mi je Saša najavljivao: “Samo da mi je da završim ovu muku bez obzira na vrijeme. Nije me briga ni za 11 ni za 12 sati!“
Odlučujem se da u slijedećem 7. hodam 2 x 30 sekundi da mi bar bude lakše pa ću vidjeti kako će se to odraziti na brzinu. Iskreno bilo mi se jako teško odlučiti na taj korak jer to “ne doliči jednom maratoncu :)” ali ovo je zaista bila izvanredna situacija. Ovo su bili trenuci koje je nemoguće osjetiti u maratonu. Mjerio sam si nekoliko puta puls i on je bio oko 145-150, disanje bez problema ali noge… neopisivo teško ! Prohodao sam na samom ulasku u krug i na pola na ulasku u park po 30 sekundi. Nakon toga trčanje je bilo lagano slijedeće 2. minute ali onda opet muka. Al dobro bar sam skratio muke za 5 minuta po krugu. Vrijeme je bilo tek nešto sporije nego prije i to je konačno donijelo malo optimizma nakon pola sata teške muke.
U slijedećem krugu ponovo ista taktika sa hodanjem i vrijeme još uvijek bliže 21. nego 22. minute što me drži na životu za vrijeme ispod 11 sati. Psihička kriza je u tim trenucima već bila prošlost i ostala je samo borba protiv sata a ne i protiv samog sebe. Znao sam da će mi ulazak u sam finiš dodatno podići “borbenost” iako sam i u tim trenucima zaista davao sve od sebe.
Točno se sjećam da mi je na ulasku u 9. krug semafor na cilju pokazivao 9:54 što je značilo da trebam 66 minuta za zadnja 3 kruga, odnosno 22 minute po krugu a još nijedan nisam bio sporiji od 21:30. Odmah kalkuliram da mi to omogućuje da u svaki krug ubacim još 2 hodačke dionice po 30 sekundi ali ipak ništa ne mijenjam. U predzanji krug ulazim u vremenu 10:15 što znači da sam prethodni završio za 21. minutu i sad si mogu dozvoliti da jedan od preostala 2 završim čak za 23 minute. U tom trenutku bilo je jasno da samo neka velika nesreća može spriječiti da ne uspijem uđem u cilj ispod 11 sati.
Da izbjegnem neko iznenadno pucanje u predzadnjem krugu ipak dodajem još jednu hodačku dionicu i za posljednji krug mi preostaje da ga završim za 23 minute.
To sam rutinski uradio i sa zalihom od gotovo minutu i pola ušao u cilj – 10:58:41 !!
A ulazak u cilj… ništa spektakularno 🙂 Zaista sam pri ulasku u cilj na svakom maratonu osjetio pojačane emocije ali ovdje baš ništa. Vjerojatno jer je iscrpljenost tolika da jednostavno nema snage čak ni za veselje.
Službena statistika je ovakva: PLIVANJE: 1:15:19 (133. vrijeme na plivanju) TRANZICIJA: 0:05:04 BICIKL: 5:47:28 (144.) TRANZICIJA: 0:07:20 TRČANJE: 3:43:32 (35. vrijeme trčanja)
Desetak minuta sam hodao, malo išao na masažu i eto začas i Saše u cilju!
Tek tada mi je ispričao kakvu je sve kalvariju prošao na onom mjestu nesreće ali srećom sve je dobro završilo i po njegovim riječima završio je uz najmanje muke svoj uvjerljivo najbolji IM. Da se dijelila nagrada “Junak dana” – on bi je bez sumnje dobio.
Treći član ekipe Miljenko Rožmarić je primjer kako bi pravi IM triatlonac trebao razmišljati. Odnosno dokazao je da je glava najvažnija za ovakav podvig poput njegovog. Nije bio baš optimalno pripremljen, 50 godina je iza njega ali završio je bez nekog velikog pada ili krize svoj prvi IM u vremenu 14:10. Može se neko pripremati dugoročno godinama za svoj prvi IM ali ako nije fajter poput Mica – ništa od toga.
Kaj na kraju zaključiti ? Rekao sam nakon ulaska u cilj i slijedeći dan ponavljao: NIKAD VIŠE! Ali sad više NISAM SIGURAN! Da bih se opet odlučio treba mi neki izazov a to jedino može biti vrijeme. Jer prostora za napredak sigurno ima. Na biciklu sam dosada sa ovom utrkom odvozio svega 2800km u karijeri.U plivanju sam još uvijek po stažu također početnik. A nadam se da neću i ovu zimu na neku operaciju. No da li su to dovoljno dobri razlozi da si “priuštim” par mjeseci muke u treningu da bih patio na utrci ? 🙂
Bumo vidli…
Evo malo i statistike treninga koje sam imao u posljednja 4 mjeseca prije utrke kad sam zapravo počeo i trenirati biciklizam i plivanje.
trčanje: 922 km – cca 80 sati bicikl: 2280 km – cca 78 h plivanje: 64 km – 28 h Ukupno: otprilike 186 sati treninga ili prosječno 11 sati tjedno
Većim dijelom na tim treninzima društvo mi je pravio kolega Saša Moslavac kojem se na tome zahvaljujem, a trenirali smo bez ikakvog strukturiranog plana i programa. Držali smo se pravila da tjedno imamo minimalno 5x bicikl ili trčanje i 2x plivanje a 90% treninga bilo je u aerobnom modu.
Domaćima je poznato da Aquacity od milja nazivaju i varaždinskim morem. To je razumljivo – Aquacity je omiljeno kupalište Varaždinaca i ljudi iz okolice grada.
I jučer, po toplom vremenu, lijepa se grupa kupača svih uzrasta i tjelesnih konstitucija mirno brćkala u jezeru kada su po peti put taj mir poremetili – triatlonci.
Kao i obično srijedom, na rasporedu je bila Triatlon liga 042 – i na ovom natjecanju sudjeluju ljudi svih tjelesnih konstitucija i uzrasta (od 10 do 70 godina), ali oni se ne brćkaju. Dapače, oni plivaju iz sve snage da bi nakon toga vozili bicikl iz sve snage i na kraju isto tako trče. Zašto? Vjerojatno svaki od njih ima neki svoj osobni odgovor, ali zajedničko im je da žele živjeti zdravo, da se žele kretati i da vole dobro druženje kroz sport.
Na rasporedu su kao i svaku srijedu bile utrke sprint i supersprint triatlona. Pobjednici su: Adam Rožmarić (TK 042), Nenad Šimunko (TK Međimurje) i Marijan Stepan (TK 042) u muškoj konkurenciji te Karla Čović (TK 042) i Iris Rožmarić (TK 042) u ženskoj konkurenciji na dužoj stazi. Na kraćoj utrci namijenjenoj mlađim uzrastima i rekreativcima najbrži su bili Petar Seketin (PK Barok), Mario Vlahinja (TK Međimurje) i Karlo Seketin kod muškaraca te Petra Radaković (KPA Drava), Monika Radaković (TK 042) i Lidija Levačić kod žena. Jučerašnja utrka bila je i međunarodna, zahvaljujući simpatičnom Slovencu Boštjanu Zupaniču iz Triatlon kluba Maraton Ptuj.
Osim same utrke najveću su pažnju privukli dvojica novopečenih Ironmana – Goran Pongračić i Miljenko Rožmarić koji su četiri dana radnije završili svoj prvi ironman-distance triatlon u Mađarskoj. S njima je bio i Saša Moslavac – on je u Mađarskoj završio svoj peti ironman triatlon. I ne, nisu došli kao gledatelji, natjecali su se i neki čak popravili svoje rezultate na ligi!
Znate li da se za vrijeme sportske aktivnosti i nakon nje jače izlučuju oni hormoni sreće? Tko ne vjeruje neka dođe pogledati triatlonce ili im se pridružiti u natjecanju već iduću srijedu!
Biciklistički klub Prelog organizira još jednu utrku za biciklističke mazohiste, 12 vur bereka.
Riječ je o utrci koja će se u cijelosti voziti po XC stazi po kojoj se vozi Berek liga i to sa startom u nedjelju, 14. 8. 2011. u 6 sati ujutro, vožnjom po kružnoj stazi dužine 3.200 m narednih 12 sati te sa ciljem u 18 sati. Vozači mogu voziti pojedinačno ili u štafeti, s tim da štafeta može imati 2 člana od kojih je svaki dužan voziti minimalno 1 sat “u komadu”, dakle bez zamjena. Više informacija o ovoj utrci ovdje.
Mladi Varaždinac Matija Avirović isplivao je jučer juniorski rekord Hrvatske u brzinskom plivanju monoperajom na 200 m. Na Svjetskom prvenstvu u plivanju perajama i brzinskom ronjenju sedamnaestogodišnji Matija Avirović srušio je juniorski rekord Hrvatske ostvarivši vrijeme 01:36.89.
Prvenstvo se održava u Hódmezővásárhelyu u Mađarskoj, započelo je 28. srpnja sa natjecanjima u bazenu, a završava 7. kolovoza sa utrkama u daljinskom plivanju.
Matijin trener Goran Lampelj ispričao nam je da mu je Matija za rekord javio porukom, a sam je rekao:
– Očekivao sam da ispliva najbolje vrijeme, ali nisam očekivao rekord koji je jako ugodno iznenađenje. Matija super pliva i puno radi, definitivno je zaslužio svoj rezultat i na njega sam iznimno ponosan.
Radi se o drugom ovogodišnjem rekordu sportske sekcije Kluba podvodnih aktivnosti Drava. Prvi je isplivao Karlo Seketin na Juniorskom prvenstvu Hrvatske ranije ove godine.
Zadnji vikend srpnja unio je promjene u statistiku finishera na ironman distanci unutar Triatlon kluba Međimurje. S datumom 1. kolovoza 2011. brojka je stala na 22 osobe koje su barem jednom završile triatlon ironman distance.
Počevši sa Sinišom Trajbarom 2001. koji je praktički do Extrememana 2008. u Mađarskoj imao monopol s 5 završenih utrka da bi u samo 3 godine nastala ekspanzija – na listu se upisalo još 21 član i članica kluba. Od te brojke četiri su dame – Martina Bezek, Anita Setnik, Patricija Grbčić i Zrinka Lodeta (Vlahek od ove godine). Osim Trajbara, najviše završenih utrka ima Saša Moslavac, čak 5, a ako zbrojimo dvostruke i trostruke ironmane Roberta Setnika onda on drži prvo mjesto s 9.
Najbrži za sada je Nikola Sobočanec s 10:47 h. Među ženama Zrinka Lodeta ima najviše završenih, 3, a Martina Bezek najbrži 12:22 h. U klubu imamo čak 7 liječnika ironmana (Car, Lodeta, Moslavac, Grbčić, Milenković, Barić, Vlahek).
Nenad Šimunko je jedini hrvatski dijabetičar s ironmanom, čak 3 bračna para (Anita Setnik -Roberto Setnik, Patricija Grbčić – Dragan Milenković, Zrinka Vlahek – Pavao Vlahek).
Tu su još i brat i sestra (Branimir Lodeta i Zrinka Vlahek ex. Lodeta), najbolji hrvatski vojnik 52. naraštaja, Igor Goričanec itd. Jedini hrvatski geodeti sa završenim IM su Ivančević i Stepan te Igor Zrna, najbolji golman među ironmanima i najbolji ironman među golmanima. Mario Pongračić kao najpouzdaniji član kluba, Bermanec Tomislav kao ljubitelj i organizator duuuugih utrka. Roberto Setnik jedan je (od dva) dvostruka i trostruka ironmana u Hrvata, Hrvoje Barić jedina je osoba koja je dobila Rektorovu nagradu i završila ironman.
No, priču o ironmanima u TK Međimurje zaokružuje jedno ime, Danijel Turek. Ime bez kojeg klub ne bi mogao funkcionirati. Čovjek koji prezire gelove i preporučuje sendvič s pohanom šunkom isto kao što prezire i prebacivanje u nižu brzinu te na manju šajbu na prednjem mjenjaču bicikla. Čovjek koji na MTB maratonu nosi bicikl na leđima na vrh brda i čovjek zbog kojeg se Chuck Norris ne bavi triatlonom.
Triatlon ironman distance unutar Triatlon kluba Međimurje ima funkciju održavanja kohezije kluba i središnjeg događaja unutar sezone utrka. S druge strane mlađim naraštajima se daje primjer zajedništva i motivacija za uspjehe na kraćim distancama. Ime “Međimurje” već odavno nije sinonim za lokalnu pripadnost nego za Hrvatsku u malom (Međimurci, Varaždinci, Slavonke, Primorke, Šibenčani, Istrijani, Zagrepčani, a imamo i jednog Nijemca)
Ako nekome želi drugačije interpretirati ovu statistiku evo tablica pa neka se igra: IM_TKM.pdf
Niz dobrih rezultata nastavlja naša najbolja juniorka Sara Vilić. Na utrci koja se boduje za Europski juniorski kup u triatlonu u češkom Taboru Sara Vilić je ostvarila pobjedu ispred Slovenke Monike Oražem i Bugarke Hriste Stoyneve.
Vilić je isplivala u istom vremenu kao Oražem, imala je sporiju prvu tranziciju ali je usprkos tome napravila prednost od 6 sekundi na biciklu. Na kraju je samo 5 sekundi dijelilo prvo od drugog mjesta.
Sam dan utrke isplanirao sam u minutu, kao i jelovnik, jer su ekstremni uvjeti, velika vrućina i sparina, kao i start utrke u 15:30 h zahtijevali poseban pristup. Doručak sastavljen od gomile voća, kao i ručak od sendviča s pekmezom, mnogima se nije svidio, ali je učinak bio maksimalan – čak petoro od osmoro djece osvojilo je postolje, a u cilju su skoro svi izgledali svježe, kao da su pretrčali 50 metara. No, nisu svi bili te sreće, dosta je natjecatelja odustalo, a bilo je i puno “pucanja” i prehodavanja staze.
. Ostali ne voze takve ali nas dvojica smo dobro uigrani tim koji je sad spreman pokazati koliko vrijedi. Budući da se ponovo digao vjetar, stalno sam spušten u aero položaj. Povremeno srećem Jožu, koji se super drži. Nastojim držati solidan tempo, što sad već iziskuje popriličan napor. Oni hupseri su preko noći postali prave planine pa koristim i najveće lančanike na kazeti. Namjerno nisam želio na satu imati uključen prikaz kilometraže ali sad sam već nestrpljiv jer osjećam da je blizu kraj. Pritišćem po Polaru i pronalazim. Dist. 510 km. Odlično, još malo. 
. Nastavljam trčanje, mjerim prolaz po krugu i pokušavam prognozirati kad bih mogao završiti ako sve bude u redu. Ispada da ću u cilju biti sutra između četiri i šest sati ujutro.
