Nakon niza uspješnih i zabavnih treninga Zagrebačkog maratona za Vas smo pripremili još jedan, zadnji pred ljeto koji će se održati u Parku Maksimir. Voditeljice traninga su naše najbolje dugoprugašice: Marija Vrajić – Trošić, Matea Matošević – Hačić, Bojana Bjeljac i Nikolina Stepan.
GAZ Nutrition trening Zagrebačkog maratona, ponedjeljak 01. 07. 2019. Park Maksimir u 19:00 sati iza restorana kod ljetne pozornice. Sudjelovanje na treningu je besplatno!
Treninzi će se formirati u tri skupine po tempu i različitim mogućnostima sudionika. Nakon grupnog zagrijavanja za sudionike smo pripremili intervalni trening od 500 m po ravnom. Trening kratkih dionica je osmišljen i prilagođen vremenskim uvjetima i blizini okrepne stanice tako da bez obzira na temperature pripremiti ćemo Vam kvalitetan trening proveden pod posebnom pažnjom naših trenerica.
Za vrijeme i poslije treninga za okrepu je zadužen naš partner GAZ Nutrition koji je uz svoje proizvode pripremio za našu tradicionalnu tombolu nekoliko poklon paketa. Također, kao i na predhodnom treningu svi sudionici koji će sudjelovati na tomboli kandidati su za dvije besplatne startnine za utrku po izboru na 28.Zagrebačkom maratonu.
Na treninge su dobrodošli svi, osmišljeni su za sve dobne i spolne skupine i naravno besplatni. Primarno su namjenjeni zagrebačkim trkačima koji ne pripadaju nikakvom klubu ili školi trčanja, a voljeli bi odraditi stručno koncipirani grupni trening i isprobati vlastitu formu prije same prijave na jednu od utrka Zagrebačkog maratona. Dakako, pozvane su i škole trčanja te klubovi da se priključe i odrade trening zajedno s nama.
Na treningu će sudjelovatri i članovi udruge INSPIRO koji se ove godine spremaju na svojih prvih 10 km! Ponosni smo da uz naše treninge prilagođene transplatiranim trkačima i naši sudionici aktivno podržavaju humanitarnu akciju Zagrebačkog maratona i udruge Inspiro. Sigurni smo da ćemo zajedno osigurati bolju budućnost svima.
Ovogodišnji Zagrebački maraton održava se 13. 10., a sve dodatne informacije možete naći OVDJE.
Planine su postale vrlo popularna pozornica za trčanje, a ultra trailovi su sve zanimljiviji za pratiti – neki su ultraši postali prave zvijezde sa svojim fanovima i uzbudljivo je pratiti njihove utrke, kao i nastupe nekih novih talenata koji se nadaju da će zasjeniti stare. Baš ovaj vikend na rasporedu su tri velike svjetske trail utrke pa će zaljubljenici u trail biti prilijepljeni za live-rezultate, a mi vam donosimo kratke preglede.
Western States Endurance Run
Najstarija svjetska trail stomajlerica održava se u planinama Sierra Nevade. Ima 5500 metara uspona i 7000 metara silaska, a u sto milja trkači prelaze snježne planinske prolaze, rijeku i vruće doline. Na ovogodišnjem izdanju nastupaju mnogi dobri trkači i trkačice, čak 8 od prošlogodišnjih top 10 muškaraca i isto tako kod žena.
Kod muških se izdvaja prošlogodišnji pobjednik i vlasnik rekorda staze Jim Walmsley, koji je ranije ove godine postavio svjetski rekord na 50 km na cesti. Walmsley kaže da ove godine neće nužno napadati rekord kao prijašnjih godina, ali da je na dobar dan sve moguće, pa tako i vrijeme ispod 14 sati (trenutni je rekord 14:30). Također ‘objektivno’ tvrdi da mu je glavni konkurent njegov timski kolega, mladi Jared Hazen. Pobjednik iz 2017. Ryan Sandes prošlu je godinu izbivao s većih utrka jer ga je iscrpilo postavljanje FKT-a na Himalaji, no ove se godine vraća svjež. Tu su još Litvanac Gediminias Grinius, čest trkač u top 5 na velikim utrkama; debitant na 100 milja Matt Daniels koji ima PB na polumaratonu 1:03 i mnoga druga dobra imena.
Kod žena će naslov braniti Courtney Dauwalter koja je prošle godine ostvarila drugo najbolje vrijeme te staze (najbolje vrijeme je 16:47), a dobar će nastup sigurno imati i Francesca Canepa, rekorderka naše Istre i pobjednica prošlogodišnjeg UTMB-a. Nastupit će i Kaci Lickteig, pobjednica iz 2016; mlada Australka Lucy Bartholomew; poznata ultrašica na svim terenima, Camille Herron te još puno dobrih trkačica.
U susjednoj nam Italiji ovaj vikend Dolomite okupiraju trkači. Pet tisuća trkača iz 65 zemalja nastupa na četiri utrke ovoga eventa, od kojih je najdulja 120 km s 5800 metara uspona. Svake godine na Lavaredu nastupaju neki od najboljih trail trkača svijeta, a ove godine su to Tim Freriks, Tim Tollefson i još mnogi, s tim da domaćini Talijani imaju vrlo jake predstavnike. I naši sunarodnjaci trče Lavaredo Ultra Trail: Vladimir Gruborović, Mario Jelić, Tomislav Kapetanović, Zoran Kurdija, Igor Rudan, Goran Sagi, Nikola Šoić i Stjepan Tomislav Švaljek.
Ženska će trka biti napeta – nastupaju mnoge vrhunske trkačice. Jedna od njih je Ajda Radinja, Slovenka koja vrlo često pobjeđuje na hrvatskim trail utrkama; tu je, zatim, Caroline Chaverot koja već ima pobjedu na ovoj stazi, kao i na UTMB-u te na svjetskom prvenstvu u trailu; Mimmi Kotka; Magdalena Boulet… Jedina hrvatska predstavnica je Monica Ujević.
Još deset Hrvata nastupa na utrci od 83 km, 88 na utrci od 43 km te troje na Skyrace utrci.
Najpoznatije europske planine – Alpe – dva mjeseca prije UTMB-a ugošćuju trkače na još jednoj poznatoj utrci: Marathon du Mont Blanc. Više od dvije tisuće trkača po 41. put sudjelovat će na vjerojatno jednom od najtežih maratona na svijetu. Osim 42 km, održavaju se još utrke na 90 km, 23 km, 10 km, Vertical utrka te dječje utrke, a cijeli event broji više od deset tisuća trkača.
Inače je često glavna utrka ona najdulja, no to ovdje nije slučaj – glavni je maraton, kako i samo ime cijelog eventa kaže. Tako elitni trkači pohode baš maraton – inače svake godine maraton trči i najpoznatiji trail trkač Kilian Jornet, no ove ga godine nema jer je odlučio trčati manje utrka, a pozornost mu okupira i nešto novo – u travnju je dobio bebu. Ali zato ima drugih dobrih trkača i trkačica: Remi Bonnet, Sage Canaday, Stian Angermund i ostali kod muškaraca te Megan Kimmel, Ida Nilsson, prošlogodišnja pobjednica Ruth Croft i mnoge druge brze žene. Hrvatska ima samo jednu predstavnicu i to na utrci od 23 km – Martinu Borovac Pecarević.
Kako ono kažu – Ponavljanje je majka znanja. A u trčanju ima jedan savjet koji nikad ne možemo dovoljno puta ponoviti. Radi se o zrnu mudrosti koje ćemo uvijek rado prosipati uokolo, ali ćemo ga, jednako tako rado, nerijetko i zaobići pa si navući još jednu povredu u nizu – Zagrijavaj se, tako ti svega!!!
Recimo sad! Tko će sad gubiti vrijeme na razgibavanje i zagrijavanje kad me komarci živu pojedoše?! A i prevruće je! Kad nije prevruće, onda je prehladno, ili nemam sad vremena za te kerefeke ili mi se baš jako, jaakoo neda i dobro da sam se uopće natjerala na trening. Ili sam, pak, tako nabrijana i puna energije i jedva čekam da izjurim iz kuće van i poletim na krilima vjetra jer sam danas nepobjeediivaaa… I onda cijelu sezonu vučem povredu: stražnje lože, kuka, pokosnice, koljena, a stalno me i tu nešto nedefinirano boli… Hjoj, zašto sam preskakala zagrijavanje i istezanje?!
Dakle, je li potrebno još jednom naglasiti – ukoliko se ne razgibavaš, zagrijavaš i istežeš, riskiraš ozljedu! To nije rezervirano samo za profesionalce, ni samo za štrebere, niti za šminkere koji se samo prenemažu; jer ti si samo amater koji samo trčkara ili, još gore – tebi to ne treba jer si najbolji, najbrži i znaš najbolje.
Hodanje, džogiranje i strides – sve to prije treninga!
Također, osim što uklanja rizik ozljeđivanja, zagrijavanje poboljšava tvoju izvedbu te doprinosi izdržljivosti i da trening odradiš s manje muke. Kako razgibavanjem i zagrijavanjem opuštaš svoje zglobove i mišiće pokočene od cjelodnevne statičnosti; isto tako, polagano ubrzavaš rad srca čime ćeš lakše i dulje izdržati zadani ritam i napor, bez usporavanja. Tako nećeš izgorjeti tijekom treninga i završiti ga iscijeđen, nego pun energije.
Pod zagrijavanje se računa i lagano trčkaranje ili, čak, hodanje te rađenje nekoliko kraćih ubrzanja (eng. strides ili pick-ups), nešto poput fartleka. Nikako ne podcjenjuj značaj hodanja – ono polako i sigurno podiže radnu temperaturu mišića i ostatka tijela te pokreće cirkulaciju. Do pet minuta hodanja prije treninga je idealno. Potom slijede najmanje dvije minute džogiranja, a zatim se zatrči 60 do 100 metara, prvo ubrzavajući, a potom usporavajući. Potom malo hoduckaj protresajući noge. Oko minutu i pol. Zatim slijedi stride u suprotnom smjeru i tako pet-šest puta. Prilikom ove faze, ne treba se opterećivati tempiranjem niti striktnim dužinama. Isto tako, vodi računa o tome da radiš kratke brze korake i stopalo uvijek spuštaš na podlogu u ravnini kuka, a ne izbacuješ ga van izvan putanje trupa.
Dinamičko istezanje prije treninga, statičko poslije
Potom je na redu rotacijsko razgibavanje zglobova, koljena i kukova u svim smjerovima, a nije na odmet isto učiniti i s ramenima, vratom i kralježnicom. Što se istezanja tiče, važno je obratiti pažnju na to da se ne radi statičko istezanje poput onog nakon treninga, nego dinamičko. Dakle, bez istezanja listova i stražnjih loža prije treninga, gdje držiš mišić u istegnutom položaju, zadržavajući ga tako 30-ak sekundi, jer i na taj način riskiraš povredu.
Ono što moraš, jest raditi kontrolirane pokrete nogama kojima poboljšavaš njihovu pokretljivost – Jumping Jacks i bilo kakvi drugi skokovi, trčkaranje ustranu ili ustranu izmjenjujući noge, trčkaranje unazad, razni čučnjevi, iskoraci, swingovi iz kuka i koljena, Butt Kick, visoki i niski skip i mnoge druge vježbe koje danas nije teško pronaći.
Nakon održanih redovnih izbora tijekom generalne skupštine ITRA-e (International Trail Running Association) na kojoj su se birala upravna tijela globalne organizacije, u Upravni odbor je izabrano 17 osoba (3 stalna člana, 2 predstavnika elitnih natjecatelja, 4 predstavnika trkača i 8 predstavnika organizatora utrka. U sastav upravnog tijela svjetske organizacije, ponovno je kao predstavnik organizatora utrka, izabran predstavnik Hrvatske, Alen Paliska, koji je ovim izborom dobio četverogodišnji mandat u tom tijelu. Generalna skupština se 7. lipnja 2019. održala tijekom Svjetskog prvenstva u trailu u portugalskoj Coimbri, a glasovanje za izbor upravnih tijela je završeno 27. lipnja 2019. godine.
Osim Hrvatske, u Upravnom tijelu ITRA-e su još i predstavnici Francuske (3 člana), Portugala (2 člana), Italije (2 člana), Sjedinjenih američkih država (2 člana), Španjolske (1 član), Poljske (1 član), Slovačke (1 član), Perua (1 član), Grčke (1 član), Hong Konga (1 član) i Švedske (1 član). Riječ je o organizatorima najvećih trail running utrka poput “Ultra Trail du Mont Blanc”, “Hong Kong 100”, “Lavaredo Ultra Trail”, “Trans Grancanaria“ i ostalih.
Reizbor u Upravni odbor ITRA-e je veliko priznanje za hrvatsku trail zajednicu i veliki poticaj za nastavak razvoja trail trčanja u republici Hrvatskoj. Osim toga, ovo je rijetka prigoda da Hrvat zauzima ovako visoki položaj u upravljačkom tijelu neke svjetske sportske organizacije što je zasigurno velika čast ali i velika odgovornost.
Paliska dolazi iz kluba SRK Alba, a u Hrvatskoj je poznat kao direktor najvećih trail utrka kao što su “100 Milja Istre” i “Valamar Trail”. Posebno usko surađuje s ostalim organizatorima trail natjecanja u zemlji i regiji te je uvelike zaslužan za svojevrsnu eksploziju trail natjecanja u Hrvatskoj i regiji.
ITRA se brine o pravilima i okviru svjetskog trail trčanja, certifikaciji trail utrka (više od 13.000 godišnje), bodovanju svih trail natjecatelja u svijetu (trenutno je u bazi više od 10.000.000 raznih rezultata od oko 1.524.000 različitih trkača), partner je svjetskom kupu Ultra Trail World Tour, tehnički partner IAAF-a te okuplja sve zainteresirane za razvoj trail trčanja u svijetu (trkače, organizatore, proizvođače opreme i nacionalne predstavnike).
Trenutni sastav upravnog odbora:
Stalni članovi:
Jean-Marc GARCIA FRA
Jose SANTOS POR
Michel POLETTI FRA
Predstavnici elitnih natjecatelja:
Nathalie MAUCLAIR FRA
Sarah KEYES USA
Predstavnici trkača:
Roman SOPKA SVK
Laurent LELOUP SWE
Monica IMANA PER
Nikos ZANAS GRE
Predstavnici organizatora:
Enrico POLLINI ITA
Janet NG HKG
Fernando GONZALEZ DIAZ ESP
Alen PALISKA CRO
Krzysztof GAJDZINSKI POL
Bob CROWLEY USA
Cristina MURGIA ITA
Mario LEAL POR
Početak ljeta idealan je trenutak da se počne planirati početak jeseni, a Voloderska jesen odnosno Cestovna atletska utrka Kutina-Voloder doći će i prije nego se nadaš. Stoga, ako dosad nisi 15. rujna zaokruži u kalendaru i iskoristi redovne prijave, po još uvijek, nešto povoljnijoj cijeni.
Organizator Udruga „VINKO“ Kutina predvidio je početak 19. Međunarodne utrke Kutina – Voloder, memorijal Franjo Mihalić – Jura, za nedjelju u 10 sati. Dužina staze bit će 15 kilometara, većinom ravne do umjereno valovite, sa startom na glavnom kutinskom trgu, a ciljem u Voloderu.
Konkretno, svi se moraju pojaviti u ranijim jutarnjim satima na podizanju startnih brojeva u Voloderu kod crkve sv. Antuna. Otamo će svi sudionici biti prevezeni autobusima na start u Kutinu. Limit utrke je 2:15 sata.
U cilju te čeka sudionička medalja s likom legende svjetske atletike Franje Mihalića, a ako se malo pomučiš možda “padne“ i novčana nagrada
Ukupan novčani fond utrke Kutina – Voloder iznosit će 7000 kuna, a novčane nagrade raspodijelit će se po prvih troje žena i muškaraca u ukupnom poretku te u poretku domaćih trkača. Najboljih troje pojedinačno i ekipno, najmlađi i najstariji sudionik te heroj i heroina utrke, kao i najbolji po dobnim kategorijama bit će nagrađeni, bilo peharima, bilo medaljama.
Ukoliko se prijaviš do 15. kolovoza, još uvijek možeš uštedjeti uz startninu od 100 kuna, jer s kasnijim prijavama iznos raste za 20 kuna. Kasne prijave traju do 10. rujna, a na dan utrke prijava na utrku i uplata nisu moguće.
Sve informacije o utrci i prijavama te popis prijavljenih, mogu se pronaći na službenoj stranici utrke, a prijave se obavljaju na stranici utrka.com.
Znaš li da su Stonske zidine nedaleko Dubrovnika, nakon Kineskog zida, najdulji sačuvani fortifikacijski sustav? Izvorna dužina ovog impozantnog obrambenog sustava iznosi čak 7000 metara, a sastoji se od zidina Stona i Malog Stona, te Velikog zida s trima tvrđavama. Svakog rujna na ovim se zidinama održava stonski maraton – prava poslastica za sve trkače.
Trčanje po stonskim zidinama podno kojih se proteže pogled na Ston i Stonsku solanu koja je nekada bila u vlasništvu Dubrovačke Republike, jedan je od doživljaja koji moraš isprobati u svom životu.
Ova utrka nije namijenjena samo profesionalnim trkačima koji trče maratone, već i svima koji žele uživati u trčanju na ovoj izvanrednoj lokaciji. Za sve one koji se ne bave trčanjem, tu je utrka u duljini od četiri kilometra – dužina je to koju može istrčati svaka zdrava osoba s malo motivacije. Za one koji žive i aktivno uživaju u životu, organizator je pripremio utrku od 15 kilometara, a za one koji uživaju u višesatnom trčanju – maraton!
Pobjednik maratona ne dobiva samo medalju i titulu najbrže osobe na utrci po najljepšim europskim zidinama, nego i kotizaciju za Conquerthewallmarathon – maraton po Kineskom zidu te smještaj za vrijeme utrke. Nagradu osvajaju najbrža muška i najbrža ženska osoba u kategoriji od 42 kilometra.
Cilj ove utrke nije samo promocija zdravog načina života, nego i prirodnih ljepota Hrvatske. Novitet ove godine održavanje je utrke u sklopu Zero Waste projekta, čiji je cilj analiza negativnog utjecaja na okoliš prilikom organizacije različitih manifestacija i različitih okupljanja. Utrku organizira Udruga Biseri Hrvatske sa ciljem promocije hrvatskih prirodnih ljepota.
Iskoristi EARLY BIRD ponudu, nabavi svoju kotizaciju na vrijeme i – uživaj u maratonu sa zrnom soli na najljepšim europskim zidinama!
Bogata prirodom savršenom za outoor sportove, korčulanska Vela Luka po godišnjim dobima organizira manifestacije za sportaše raznih profila i disciplina. Tako je proteklog petka održana druga po redu sportsko-rekreativna manifestacija naziva Luška strka – Pozdrav ljetu, a kao uvod u rujanski Vela Luka outdoors festival.
Program je započeo u centru Vele Luke s utrkom za najmlađe – djecu vrtićke dobi i “prvašiće“. Nakon proglašenja malih pobjednika, uslijedile su trail utrka dužine 7.2 kilometra, te MTB utrka dužine 23.9 kilometara.
Ovogodišnja Luška strka može se nazvati i međunarodnom jer se među natjecateljima našlo i državljana Bosne i Hercegovine, Slovenije, Mađarske, Argentine te Južne Afrike. Ukupno je prijavljeno 85 trkača i 36 biciklista.
Natjecatelji su uživali u očuvanoj prirodi Vele Luke savršenoj za ovakve sportove. Staze su vodile uz maslinike i vinograde ograđene mejama odnosno suhozidom, te zelenu i gustu šumu Vele Luke. Na pojedinim dijelovima staze pružao se pogled na zaljev Vele Luke, te obližnje otočiće i more.
Hrvatski Ironman Marin Koceić, također je sudjelovao na Luškoj strci, te osvojio prvo mjesto na trail utrci za koju kaže da je bila dobra, ali za njega malo prekratka. Najavio je svoj dolazak i na Velu strku koja se održava 21. rujna u sklopu Vela Luka outdoors festivala. Svoj pehar za prvo mjesto poklonio je mladoj nadi Vele Luke Leu Zlokiću koji je osvojio četvrto mjesto u muškoj kategoriji.
U trail utrci u ženskoj kategoriji prva na cilj stigla je Petra Koceić u vremenu od 42:35 minute, zatim Petra Dragojević za 45:06 minuta i treča Jelena Surjan u cilj dolazi za 46:43 minuta. Pobjedniku Marinu Koceiću za svladavanje staze trebale su 32:07 minute, za njim stiže drugi Hrvoje Žuvela za 34:58 minute te treći Ante Bubić u roku 35:13 minuta.
U MTB utrci u ženskoj kategoriji prva je stigla Josipa Padovan u vremenu od 1:17:48 sata, zatim Jelena Šutić za 1:18:21 sat te treća Laura Mirošević za 1:24:30 sat. U muškoj kategoriji slavio je Ivan Prižmić nakon 52:42 minute na stazi, Tonči Tabain utrku završava drugi u roku 53:19 minute, a trećem Klemenu Petaču trebale su 54:46 minute.
Pehare su, također, zaradili najstariji i majmlađi natjecatelji ovogodišnje Luške strke. Za najstarijeg natjecatelja u MTB utrci, pehar je dobio Đenario Surjan iz Vele Luke koji je osvojio 25. mjesto u muškoj kategoriji s vremenom od 1:28:13 sat, dok je za najmlađeg pehar osvojio Aron Nikolla, također iz Vele Luke s osvojenim 19. mjestom u muškoj kategoriji i vremenom od 1:13:45 sat.
Za najstarijeg natjecatelja u trail utrci, pehar osvaja Edi Žuvela iz Vele Luke koji je na cilj u muškoj kategoriji došao 26. s vremenom 51:22 minuta, dok je najmlađi bio Dominik Valjan iz Vele Luke koji je na cilj u muškoj kategoriji došao 32. s vremenom 1:03:17 sat.
U Veloj Luci se već nekoliko godina za redom u rujnu uspješno održava Vela Luka outdoors festival koji također uključuje MTB i trail utrku, kao i ostale sportske sadržaje.
Osim tog festivala i Luške strke, od ove godine Vela Luka proljeće pozdravlja Mrklom strkom, točnije noćnom trail utrkom. Zajednica sportskih udruga, glavni organizator Luške strke poziva te i na rujanski outdoors festival, na kojem te, također, očekuju zanimljive staze kroz raznoliku prirodu Vele Luke.
Ne želim te plašiti. Nebrojene su koristi koje ćeš imati od trčanja. Ali moraš znati da tvoj nastup na utrci može završiti jako loše, pa čak i najgore.
Stotine ljudi svake godine ustane iz kauča nakon (više) desetljeća neaktivnog života i krene s trčanjem. Stotine ljudi želi u prvih nekoliko mjeseci postići što više i ne razumije da time mogu ugroziti svoje zdravlje pa i život.
Skoro sam bio dio crne statistike
Vruća utrka, nedovoljno okrepe i nedovoljna sprema skoro su me stajale zdravlja. Prije nekoliko godine trčao sam polumaraton u Ormožu, po izuzetno toplom danu. Na 18. kilometru je bila posljednja okrepa na kojoj je ponestalo vode. Nije bilo ničeg osim šećera, ogroman propust organizatora. Na tom sam mjestu već bio dehidriran i pregrijan, ali jednostavno sam morao doći do cilja. Nikad nisam odustao na utrci.
Ne sjećam se više rezultata, negdje oko 2:05 vjerojatno, ali se sjećam da se nikako nisam mogao ohladiti i napojiti. Popio sam sve što mi je došlo pod ruku, pokušao na sve načine ohladiti tijelo, ali očito je sunce već uzelo svoj danak. Jaka glavobolja i slabost pratili su me i kad smo krenuli kući.
Na povratku sam vozio i osjetio da mi je sve više zlo i da ću povraćati. Stali smo 20-tak kilometara od doma, a ja sam iskočio iz auta i otišao iza njega povraćati.
Kako sam povratio, tako sam izgubio svijest i pao. Sljedećeg se sjećam da su me kolege polijevale vodom, došao sam svijesti nakon par minuta. Netko je drugi preuzeo volan, a ja sam se doma uspio ohladiti tek u hladnoj vodi u kadi i nije bilo nekih trajnih posljedica. Dobro sam prošao.
Kolapsi, ali i smrti za vrijeme sportske aktivnosti nisu toliko rijetki koliko se čini. Samo ove godine u Hrvatskoj već bilježimo jednog planinara i jednog trkača koji su preminuli, a i broj intervencija Hitne pomoći je sve veći.
U čemu je problem, zašto se to događa?
Neiskustvo
Počneš trčati i vrlo brzo dođeš i do dužine i do neke brzine. Misliš da možeš sve. A ne možeš. Potrebne su barem dvije, tri godine i barem desetak utrka da stekneš iskustvo i da shvatiš kako ti tijelo reagira na različite uvjete.
Škole trčanja su odličan način za ulazak u rekreativno trčanje, ali nikad nisam podržavao njihovo forsiranje da “couch potato” ljudi trče polumaraton nakon šest mjeseci trčanja. Znam da ga velika većina istrči u stvarno sporom tempu, ali ne vidim svrhu toga.
Neiskustvo najčešće ispliva na utrkama s “čudnim” uvjetima. Neiskusni trkači ne znaju koliko sporije treba trčati na temperaturama iznad 25 stupnjeva, ne znaju koliko će se potrošiti na uzbrdicama, ne znaju da zamišljeni tempo često ostaje samo zamisao i nije provediv u konkretnim uvjetima na dan utrke. I onda dolazimo do drugog važnog parametra, ega.
“Nikad nisam odustao na utrci, odustajanje je za p…ice, zadao sam si pejs i idem tako pa što bude, noge nisu bitne idem na glavu…” Naslušali smo se tih “mačističkih” izjava podosta. I OK, ljudi se bodre, podižu si energiju, daju si na važnosti. Ljudski. Problem je kad u teškim situacijama to postane kriterij za odluku. Kad se “nikad nisam odustao na utrci” pretvori u “doći ću do cilja pa makar krepo”.
Jer, nije vrijedno umrijeti, stvarno nije. Osim nekoliko (polu)profi trkača sa solidnim rezultatima, u Hrvatskoj smo praktično svi rekreativci. Svi se trčanjem bavimo radi zabave, zdravog života, druženja, ispucavanja loše energije…
Zašto onda nešto što treba biti užitak pretvaramo u svjesno mučenje?
Što će se tako strašno dogoditi ako odustaneš na utrci? Koliko je bolna povreda ega ako to treba priopćiti obitelji i prijateljima? Ako svoje trčanje shvaćaš preozbiljno, ponašaš se kao profesionalac – svoje zdravlje podređuješ rezultatu. A svi znamo da je profesionalni sport zapravo – nezdrav.
Treća opasnost krije se u nedovoljnoj pripremljenosti i nerealnim očekivanjima. Znamo svi da ćemo na utrci vjerojatno trčati brže nego na treningu. Ponese te ta masa, atmosfera, gotovo svi mogu “dati više” na utrci.
No treba biti realan u očekivanjima. Ako nikad ne trčiš na brdima, ne znaš kako će ti tijelo reagirati na utrci s puno penjanja i spuštanja. Ako nikad ne trčiš po vrućini, ne znaš kako ćeš se s njom nositi na dan utrke. Ako nikad ne trčiš tempom ispod 5 min/km ne znaš hoćeš li to moći na utrci.
Ako si tek na početku svog trkačkog života i nemaš dovoljno iskustva, ako se želiš pokazati, želiš zadovoljiti svoj ego, ako tvoje pripreme nisu bile adekvatne – na utrci nastupi oprezno. Ne daj da te ponese masa i natjera da ideš iznad svojih mogućnosti. Prilagodi tempo vremenskim uvjetima, stazi na kojoj se trči i tome kako se osjećaš na dan utrke.
Ja koristim jedan relativno jednostavan trik – prolaskom pored svake oznake kilometra na utrci, obavim kratku analizu svojeg tijela – kako dišem? jesam li svjež? kakav mi je osjećaj u nogama? jesam li izgubio uspravan položaj tijela? jesam li žedan? osjećam li umor u skladu s prijeđenim kilometrima?… Nakon takve analize, kojom prođem tih nekoliko točaka, donosim zaključak kako dalje i hoću li se držati ranije zadanog tempa.
Kontroliraj svoje zdravlje
I pred kraj, možda i ono najvažnije – redovni liječnički pregled! Na većini utrka morat ćeš kod preuzimanja broja potpisati izjavu o svom dobrom zdravlju i otklanjanju odgovornosti s organizatora u slučaju da ti se nešto dogodi. No to je samo izjava, daješ li je istinito? Svaki trkač i trkačica trebali bi najmanje jednom godišnje obaviti pregled, kontrolirati krv i obaviti EKG. Tko zna što se krije ispod površine…
PB možeš popraviti puno puta
Da, osobni rekord (PB) možeš popraviti i na sljedećoj utrci. Možeš ga popraviti puno puta, pod uvjetom da sačuvaš zdravlje i život. Kada bi se moglo na svakoj utrci, ne bi bilo zanimljivo. 🙂
Završeno je i 17. izdanje kultnog Velebit Ultra Traila, sa svojim ustaljenim datumom produženog lipanjskog vikenda i paklenih vremenskih uvjeta, te svojim utvrđenim sjedištem na Rivijeri Paklenica i paklenim terenom. Čak pet dužina ove je godine bilo na raspolaganju natjecateljima svih profila, proporcija i mogućnosti – od obiteljskih sedam kilometara do 50 milja.
Najduža utrka od 50 milja odnosno 80 kilometara iznosila je čak 3750 metara uspona, a startala je iz Baških Oštarija. Onamo je 46 najodvažnijih natjecatelja prevezao autobus u večernjim satima petka, no put preko Vaganskog vrha i Svetog brda, u Starigradu je završilo tek njih 27-ero. Što znači da čak 19 trkača nije uspjelo završiti ovu zahtjevnu dionicu.
Četiri snažne žene završile su 50-majlericu i to sljedećim redom – Slovenka Eva Tušar Suhadolc koja trči za HPD Mosor Sikire (14:46:56 sati), Nataša Rogić Jukopila (SRK Alba, 18:18:39), Tamara Ravnak iz Slovenije (19:35:12), dok Tajana Špoljarec (Zagrebačka treking škola, 20:26:18) u cilj dolazi kao četvrta finišerka. Od 23 muška 50-miljaša najbolji je bio ni manje ni više, nego Marin Mandekić (SRK Rika) koji svoju utrku završava s nevjerojatnom prednošću za 12:42:59 sati te time postavlja novi rekord staze. Daniel Krstulović Opara (HPD Mosor Sikire) dolazi drugi nakon 13:35:27 sati na stazi, dok trećem Mateju Ivančiću (Zagrebačka treking škola) treba tek sedam minuta više.
Iduća po dužini, maratonska utrka startala je prva po redu u subotnje jutro. Kategorija duga 42 kilometra, a visoka 2200 metara ima 48 finišera, dok ih sedmero nije uspjelo završiti utrku. Od devet žena, pobjednica je Ingrid Nikolesić sa 7:02 sati na stazi. Druga Ivana Hrenek u cilj dolazi nakon 7:23 sati, a treća, Slovenka Tina Bončina slijedi ju s 12 minuta zaostatka.
Dejan Šumenjak iz Slovenije bio je najbrži od 39 muškaraca u kategoriji marathon, za što mu je trebalo 6:04 sati. Andrija Savić dolazi u cilj s devet minuta razlike i zauzima drugu poziciju, dok Stjepanu Bariću za treću poziciju treba 6:46 sati.
Kategoriju koja iznosi 28 kilometara i nezanemarivih 1300 metara uspona, znanu kao challenger završilo je 89 natjecatelja, od čega 20 žena. Najbolja u tome bila je Nataša Aljančič iz Slovenije, s vremenom 3:18 sata. Tamara Moguljak dolazi druga za 3:59 sata, a njena klupska kolegica Mandica Grubišić trebala je devet minuta više za dolazak u cilj, čime zauzima treću poziciju. Među muškarcima, također je najbolji Slovenac – Martin Volk u cilj stiže s 3:07 sata na stazi. Drugu poziciju zauzima Nizozemac Gilles Bouman s vremenom 3:11 sata, a Lukša Lukšić za treću je poziciju trebao tri minute više.
Kategorija active duga 16 kilometara sa 750 metara uspona, bila je najbrojnija sa 151 natjecateljem. Među 57 žena, ponovno je najbolja bila Slovenka – Anja Zima (1:47 sat). Drugu stepenicu postolja zauzima Petra Renić (2:03), a treću Helena Vonić (2:09). U muškoj konkurenciji, ipak, Slovenca Aljošu Žnidaršiča (1:37) s prve pozicije istiskuje naš Dinko Solić (1:36) s minutom prednosti. Igor Moguljak (1:45) u cilj dolazi treći.
Obiteljskih sedam kilometara iznosilo je 350 metara uspona te je vodilo kroz kanjon Velike Paklenice do planinarskog doma. U light kategoriji bilo je 59 sudionika i sudionica, a za pobjedu su se od 28 žena, najviše pomučile Tanja Savić (1:07 sat), druga Petra Lacković (1:16:23) te treća Petra Hajduković koja drugu poziciju gubi za 14 sekundi. Mušku konkurenciju “pomeli su“ – Luka Radetić (48:39 minuta), Benjamin Radetić (48:55 minuta) te Zdravko Tarandek (54:20 minuta).
Nakon još jednog odlično ocijenjenog Du Motiona, organizacija je punom parom krenula u pripremu idućeg izdanja manifestacije, planiranog za 25. i 26. travnja 2020. Zainteresirani trkači mogu se već sada prijaviti za neku od utrka – Dubrovački polumaraton, Utrku zidinama i 5K – putem službene stranice.
“Praktički već tijekom ovogodišnje manifestacije dobili smo jako puno upita – kad planiramo Du Motion u 2020., što od trkača na licu mjesta, što od onih koji su manifestaciju i dojmove sudionika pratili putem društvenih mreža. Stoga smo brzo otvorili registracije i već sada imamo lijep broj prijavljenih za iduću godinu. Ako je suditi po dosadašnjem interesu, mogli bi ponoviti rasprodaju polumaratona nekoliko mjeseci prije održavanja,” izjavio je direktor Du Motiona Alen Bošković.
Vrijedi napomenuti da svi koji se do kraja lipnja odluče registrirati za Dubrovački polumaraton 2020. čine to po super ranoj cijeni od 225 kn.
Bogati trkački paketi Du Motiona uključuju brojne pogodnosti, poput atraktivne finišerske medalje, ulaza na gradske zidine, ulaza u gradske muzeje, besplatni javni prijevoz i izlet na Lokrum. Du Motion nudi jedinstveno trkačko iskustvo, iz kojeg sudionici najčešće ističu zanimljive panoramske staze sa startom i završetkom na Stradunu, iznimnu atmosferu i volontere koji su na raspolaganju čitavo vrijeme trajanja manifestacije.
Pridružite se i vi najinternacionalnijoj hrvatskoj trkačkoj manifestaciji u 2020. i otkrijte, ako već niste, što je to čini toliko posebnom!
Više o utrkama, prijavama i trkačkim paketima, kao i rezervaciji smještaja i svim ostalim informacijama potražite na službenoj stranici.
Kada obilježavate 30. godišnjicu mature, osjećate se pomalo čudno u društvu prosijedih školskih frendova. A kad shvatite da je prošlo točno 30 godina od vaše prve utrke na 150 km i utrke na 24 sata, onda se tu već svašta događa u vašoj glavi. Malo se pogledate u ogledalo i kažete “Ok, nema nekih značajnih promjena, naravno lažete si kao i svatko u krizi srednjih godina”.
Onda odete na jutarnji trening i nakon prvih par stotina metara koji izgledaju kao da “trčite na žeravici” shvatite da je vrag odnio šalu i da ipak niste mladi, kao što pokušavate uvjeriti sebe i druge. Prije točno 30 godina, 24. 6. 1989. trčao sam u Hirtenbergu naEuro Cupu utrku na 150 km i 24 sata.
U to vrijeme, bez imalo lažne skromnosti, smatrao sam to potpuno normalnim. Ne samo zbog činjenice da sam u razdoblju od 1984. do tada, iza sebe imao pet istrčanih Čazmi, najmanje desetak istrčanih stotki, između ostaloga i na Svjetskom prvenstvu u Santaderu, jednu dvjestotku i bezbrojne pedesetice i maratone, koji su mi služili kao treninzi. Jedan od takvih treninga bio je i Yassa maraton 2:55, dva mjeseca prije ove ludorije u Hirtenbergu
U to vrijeme nije bilo društvenih mreža niti je bilo tko osim naših najboljih prijatelja uopće znao zbog čega luđaci poput mene, svakodnevno trče po svojim ulicama, šumama, kvartovima. Isključivi i presudni motiv bio nam je sportski i sa psihološkog aspekta to je dokazano, sve druge adolescentske mušice s kojima se danas mnogi susreću, nemaju mjesta u ultrama.
U to vrijeme na sceni smo imali doista vrhunske ultraše poput Kovačića, Pecika, Habuša, tu i tamo je netko od sjajnih maratonaca lakoćom skinuo Čazmu, poput Lackovića, Vargića, Rnjaka… Ali za trčati više od 100 km ste ipak morali biti malo više spaljeni. Naravno da sam se i sam tijekom svih navedenih ludorija potpuno “preobratio na ultre”, jer nije kao danas bilo gotovo svakodnevno po “tri halfa” na kojima ste mogli izliječiti sve svoje frustracije. Očito je da su ljudi poput mene očito morali tražiti “psihološku pomoć” na dužinama iznad 100 km.
Utrka je došla nakon Santadera i Svjetskog prvenstva na kojem sam razočarao sebe istrčavši 100 km za 9:31 i to u trenucima kada sam zapravo bio najspremniji, jer sam godinu dana prije, puno težu stazu u Košicama išao za 8:06. Dakle, pomalo ljut i razočaran odlučio sam vidjeti mogu li uopće preživjeti trčanje na 24 sata.
Zahvaljujući Janku i našoj sjajnoj ultraškoj reprezentaciji, već ste mogli shvatiti da nema tog načina na koji se možete adekvatno pripremiti za ovakvu trku. Na sreću i ja sam to tada shvatio, iako sam pokušavao sa bezbrojnim “situacijskim treninzima” poput trčanja u dva sata ujutro, u kojima sam znao do izlaska sunca već maznuti maraton, ili situacija u kojima sam nakon dolaska doma iz noćnog života, natjerao kumove da me prate biciklom na nekom od mojih ludih treninga. Vjerujte mi, puno mi je pomogao takav mazohistički pristup. Na samoj utrci se to dokazalo.
Na utrku sam išao sa tada jednim od najboljih Svjetskih ultraša Slađom Dragojevićem, čovjekom kojeg sam izuzetno poštivao, ali ga se ni u jednog trenutka nisam bojao, niti mi je ikad palo na pamet da se s bilo kim uspoređujem, računam, opterećujem se rezultatom.
Upravo je to danas nažalost najveći problem trkačke populacije. Imao sam svoj jasan cilj – preživjeti i pokušati trčati svih 24 sata na tempu 6:00. To je onaj plan koji svi mi imamo kad idemo na utrke. Moje jedina i najveća podrška, tada, baš kao i danas bila je supruga Sanja, a imali smo samo nekoliko kg banana i Cedevite koju smo ponijeli od kuće. Apsolutno ništa više.
Hirtenberg je mali austrijski gradić, staza kružna, 5 km i vjerujte mi – stvarno zahtjevna. No s druge strane, sa psihološkog aspekta ipak zanimljivija od trčanja po ravnom u nekom krugu od 2 km; ali zapravo fizički iscrpljujuća.
Podsvjesno sam znao da mogu izdržati bez spavanja što se pokazalo dobrom procjenom, ali isto tako se pokazalo da nakon masaža, a na njih sam se odlučio nakon 50-og i 100-og km, osobito teško funkcioniram. Možete zamisliti kako se osjećate kad nakon 9:31, a to je bio moj prolaz na 100 km, malo legnete da vas masiraju, cijelo vrijeme svjesni činjenice da ste tek na “pola puta” a duša u vama spava. Nekako pregrmite snagom volje taj osjećaj pospanosti i krećete dalje u mučenje.
Na toj jednoj masaži Slađo je napravio ne baš značajnu razliku, ali zapravo dovoljno veliku da stvori na meni određen pritisak “da ga stišćem”. Nisam uspio u tome. Nakon 150 km on uvjerljivo pobjeđuje s 15 sati 11 minuta, a ja osvajam treće mjesto s 15:47. Za njega u tim trenucima prestaju sve muke. Zadovoljan je ovom pobjedom i bez obzira što ga pokušavam nagovorit da mi se pridruži, da izdržimo još tih 7-8 sati, on definitivno odustaje.
Naravno da sam i ja bio na prekretnici, gotovo na rubu iscrpljenosti, više psihičke nego fizičke, jer vas takva stvari užasno emocionalno troše. Vi imate imaginarni osjećaj fizičke premorenosti, no zapravo vam je mozak strašno umoran, prazan. Nekako se ipak uspijevam ustati i nastaviti dalje. Iako sam svjestan činjenice da sam uvjerljivo prvi, jednostavno ne mogu normalno reagirati. Bez ikakvih osjećaja, kao u transu vrtim krugove. Sanja već pomalo očajna i u strahu za moju sigurnost diže ruke od svega. Nije bilo Janka i Kosa da me dignu iz mrtvih.
Negdje između 190-200 km sam vrlo jasno shvatio da sam došao do svog ruba, ponora. Samo sam na trenutak potpuno iscrpljen legao na neku travu da “malo odmorim”. Iste sekunde sam osjetio da je to kraj, da ću zaspati tu na livadi i mili Bog me neće probuditi. Samo sam htio spavati, sanjao sam krevet. Našao sam snage, jedva se digao i nekako došao do cilja. Kao da je danas bilo, sjećam se vlastite iscrpljenosti.
Ničeg nisam bio svjestan, totalno ludilo. Čak ni svoj broj nisam vidio. Kada danas 30 godina nakon toga gledam sliku svog ulaska u cilj trke u kojoj sam pobijedio, istrčavši 205 km, pitam se – “Jebote, zar sam stvarno bio tako lud”. Zaista nekada dođete u fazu da uopće niste svjesni nekih dobrih ili loših stvari koje ste napravili u životu. Neću reći da je ovo neki spektakularni sportski rezultat, ne zato što sam lažno skroman, ali zapravo mi se čini da danas 30 godina nakon svega puno više poštujem sve svoje rekorde, rezultate.
Najbolje mi sami znamo koliko smo uložili u njih, ne trebaju nam nikakve društvene nagrade, priznanja jer smo tijekom svojih karijera, nema veze kakve su, to uopće nije bitno, naučili poštivati sebe i druge.
I upravo je to razlog zašto sam napisao ovu priču, koju oni koji nikoga ne poštuju, vjerojatno nikad neće shvatiti.
Po peti put Atletski klub Varaždin organizira Utrku za mač grofa Draskovicha, koja se trči oko Trakošćanskog jezera, s ciljem u dvorcu Trakošćan.
Utrka će se održati u nedjelju 7. srpnja sa startom u 10 sati. Start utrke je na livadi kod ulaza u park podno dvorca. Trči se šetnicom oko jezera uz samo jezero i u hladovini. Staza je ravna ili blago valovita te dobro označena.
Cilj utrke je na ulazu u dvorac na podiznom mostu lančane kule, što znači da se posljednjih 400 m staze trči uspon do dvorca. Trčati se može utrku na 5 kilometara, jedan krug ili 10 kilometara, dva kruga.
Prijave se zatvaraju u petak 28. lipnja, a limit utrke je gotovo ispunjen.
Svi finišeri dobivaju besplatnu ulaznicu za Muzej Trakošćan u vrijednosti 40 kuna, sportsku dry-fit majicu, jedinstvenu finišersku medalju, personalizirani startni broj, besplatno korištenje šetnice oko jezera, obrok i piće nakon utrke, okrjepu i vodu te zumbu za zagrijavanje prije starta.
Uz organizatora AK Slobodu, pokrovitelji utrke su Općina Bednja, Muzej Dvor Trakošćan i Hotel Trakošćan.
Sredina srpnja zasigurno je vrijeme kad su večernji sati za trčanje utrke najugodniji, a vodeno okruženje idealna lokacija. Već više od 1.100 prijavljenih, uz domaće, iz još 11 zemalja dovoljno govori o atraktivnosti Noćne 10ke Zagreb na Jarunu.
Noćna 10ka uvrštena je u kalendar Hrvatskog atletskog saveza, te će uz tablice HAS-a, rezultati biti uvršteni i na Svjetske liste zahvaljujući AIMS certifikatu staze. Stoga će se na ovom ceneru naći svako atletsko ime koje drži do sebe, ali će prilika biti pružena i djeci te svima koji žele testirati svoju brzinu, ili pak, onima kojima se 10 kilometara čini puno za njihovu prvu utrku. Stoga se, u okviru događaja, organizira i utrka rekreacijskog karaktera Croatia osiguranje Speed test na 1.200 metara te dječje na 100, 200 i 400 metara ovisno o godištu. Dodana je i posebna kategorija za vatrogasce.
Start i cilj bit će u subotu 13. srpnja na istom mjestu. Ruta će biti isključivo cestovna, a promet tijekom utrke zatvoren. I rekreativna dionica i cener bit će kružnog karaktera te će obje iznositi jedan krug u dužini svoje utrke. Dječje utrke startat će na Jarunu u Zagrebu u 19 sati, 1200 metara trčat će se u 20:30, a 10 kilometara u 21:30 sati.
Nagradni fond bit će široke ruke te će se plaketom i novčanom nagradom nagrađivati najbolje tri žene i muškarca, prvih pet hrvatskih natjecatelja i natjecateljica dobit će nagrade sponzora, dok će se po dobnim kategorijama prvo troje nagrađivati medaljama i nagradama sponzora. Naravno, bogat startni paket uključivat će i vrlo atraktivne finišerske medalje za sve.
Organizator SAK FIT Zaprešić donosi još nekoliko zanimljivosti. Uvedene su i kategorije po kilogramima – za žene 95kg+ te za muškarce 115kg+. Za sudjelovanje u ovim kategorijama, po prijavi je potrebno poslati i email organizatoru na sakfitzazivot@gmail.com s prijavom za željenu kategoriju najkasnije do 1. srpnja.
Nagrađivat će se i skidanje hrvatskih rekorda na cesti, a nagradni fond je 3000 kuna. Također, prvi muškarac i žena koji utrče u cilj moći će osvojiti i bonus u iznosu 2000 kuna, ukoliko im “muško“ vrijeme bude ispod 29:30 minuta, odnosno “žensko“ ispod 33:10. Mlađi seniori i seniorke i juniori također će za rušenje hrvatskog rekorda biti nagrađeni s 500 kn.
PRIJAVE za Noćnu 10ku Zagreb traju do 30. lipnja u 20 sati ili do popunjena limita koji je sada 850 trkačica i trkača na 10 kilometara, u trenutku ove objave ima još oko 130 slobodnih mjesta.
Rivijera Paklenica mjesto je gdje planina dotiče more i, protivno nazivu, ova geografska znamenitost pravi je raj za ljubitelje avanture, prirode i outdoor sportova. Od okomitih stijena kanjona kao prave poslastice za penjače, preko staza koje vode iz Velike i Male Paklenice sve do impozantnih vrhova ove mitske planine. Velebit Ultra Trail još je jedan izazov i poželjan zalogaj koji pruža najbolje od južnog Velebita trailaškim sladokuscima.
Kroz narednih tjedan dana očekuje nas nekoliko blagdana i praznika te smo si većinom svi svašta-nešto pospajali i isplanirali jedan mini-godišnji. Velebit Ultra Trail prava je prilika za iskoristiti te dane u, brojnim opcijama i sadržajima bogatom nacionalnom parku.
Izazov od 50 milja za najhrabrije, uživanje od 7K za obitelj
Ova utrka broji svoj 17. rođendan kao prva treking utrka u Hrvata – i odmah najbrutalnija i najsurovija. Što terenski i visinski, što dužinski. Ovogodišnje ultra izdanje, nakon lanjske “prisilno“ skraćene stomajlerice, iznosi 50 milja ili 80 kilometara. Za nešto manje mazohistički nastrojenu ekipu, tu je i “samo“ maratonska dužina s 2200 metara uspona. Tako da, tko je na ove dužine mislio ići taj se za to i pripremao, pomno sve isplanirao i na vrijeme se prijavio.
Međutim, i za last minute ekipu ostaju otvorene i ništa manje atraktivne opcije. Još uvijek se, čak i na licu mjesta, stignete prijaviti na 28-kilometarski challenger, 16 kilometara dug active ili ugodnu light šetnjicu od sedam kilometara.
Osim najduže i najkraće utrke, sve ostale dužine kružnog su tipa te startaju upravo iz Starigrada, gdje im je i cilj. 50-majlerica, pak, kreće iz Baških Oštarija te se penje 3750 metara uvis preko Vaganskog vrha i Svetog brda, da bi se spustila kroz hlad kanjona Velike Paklenice u cilj u Starigradu. Najkraća, obiteljska kategorija starta ispred rampe na ulazu u Nacionalni park, a nakon 350 metara uspona cilj joj je u Planinarskom domu Paklenica.
Ipak, ni manje kategorije nisu bezazlene po pitanju uspona te dinamičnosti i surovosti terena – active se penje na 850 metara visine, s prelaskom preko Malog Vaganca, dok challenger iznosi 1350 metara uspona, a posjećuje Rujno.
U svakom slučaju, ni jedna kategorija neće biti zakinuta za veličanstvene prizore velikopakleničkog kanjona. Već na ulazu naići ćete na penjače na litice jednog od najpoznatijih penjališta u Europi, visoke i iznad 400 metara; roditelje i djecu koji s jednakim entuzijazmom osvajaju te metre uvis, dok ih u podnožju poneka beba čeka spokojno spavajući u kolicima.
Nadalje, kanjon se skriva u hlad. Sa strane čujete šum svježine iz smjera istoimenog potoka te nastavljate, milijunima stopa ulaštenim kamenim stazama, koje se račvaju na dalje planinarske smjerove. Ili pak, u krško podzemlje, odnosno obližnju spilju Manitu peć. Naime, Velebit obiluje prekrasnim spiljama, poput Modrić špilje i Cerovačkih pećina, stvorenih za speleo-avanturu.
Stoga, uz dan utrke, imat ćete dovoljno dug godišnji odmor da iskoristite i ostale sadržaje koje nudi Nacionalni park Paklenica – obližnje more i Velebit. Osim najduže staze utrke, samo kategorija marathon pruža pogled s Vaganskog vrha, tako da je na vama da nadoknadite i to pokojim planinarskim izletom. Na kraju krajeva, imate 150 kilometara uređenih planinarskih puteva i staza na raspolaganju.
Također, razuzdani brzaci gornjeg toka rijeke Zrmanje idealno su mjesto za nezaboravan rafting i kanuing, dok će poklonike kretanja na dva kotača privući splet biciklističkih staza. Osim na području NP-a Paklenica, obližnje područje raspolaže sa 40-ak kilometara brdsko-biciklističkih staza kroz krajolik morsko-planinskih pejzaža te atraktivnih povijesnih i prirodnih lokaliteta. Isto tako, ne zaboravimo na more, gdje vas očekuju pustolovine, od jedrenja i veslanja do zaranjanja u morske dubine.
Netko je želio istrčati još jedan, ili svoj prvi polumaraton – a moglo se birati između dva; netko je želio verati se noću baranjskom džunglom i surducima, netko upoznati tok rijeke Rječine, a nekom je motivacija bila vrlo jednostavna – pivo! Ovog se vikenda na karti Hrvatske mogla povući jedna lijepa linija od Belog Manastira, preko Vrbovca i Zagreba te Fužina pa sve do Rijeke.
Rijeka Trail
Rijeka Trail kao četvrto kolo Kvarner Trails lige, otkriva najljepše od riječkog zaleđa kroz tri kategorije – Studenu, Grobnik i Veli Vrh. Utrka je startala na Trsatskoj gradini s odgodom, kako je riječka rijeka nimalo bezopasnog naziva Rječina, početkom mjeseca priprijetila svojim vodostajem uslijed učestalih oborina. Ipak, vrijeme je napokon poslužilo 270-ak ljubitelja traila protekle subote.
Na 14 kilometara Velog Vrha najbrži među njih 126-ero bio je Slovenac Miha Škulj u vremenu 1:14 sat, dok je drugom Dini Dorčiću za istu stazu trebao 1:16 sat. Marin Babnik dolazi minutu kasnije i zauzima treću poziciju u muškoj kategoriji. Suzana Alberini na istoj je stazi bila najbrža žena u vremenu 1:31 sat. Druga, Manica Radivo iz Slovenije, dolazi u vremenu 1:49 sat, a treća Sanja Ban Šegota slijedi ju s dvije minute zaostatka.
Grobničkih 27 kilometara za 2:47 sata savladao je Ivan Kajfeš i zavladao postoljem. Sa četiri minute zaostatka slijedi ga drugi David Marot, a u vremenu od točno tri sata stiže i treći muškarac David Toić. Najbolje žene naredale su se u cilju u vremenima 3:45, 3:47 i 3:50 sata, a imenima Ivana Gršković, Diana Kuiš i Ketrin Velić.
Kategoriju Studena dugu 37 kilometara završilo je 36 sudionica i sudionika, gdje su žene u ukupnom poretku opasno pomrsile račune prvim muškarcima. Naime, nakon prvog muškarca Tomaža Zamediča (3:59 sata) iz Slovenije, u cilj je stigla i prva žena. Također Slovenka, Ajda Radinja (4:18). Drugi muškarac Borko Zugan u cilj utrčava tri minute iza nje, dok ga s minutom razmaka slijedi druga žena Zorana Težak. Trećem muškarcu Matiji Čavraku trebala su 4:45 sata da završi ovu utrku, a trećoj ženi Katji Rajačić 5:16 sati.
MedvedRUN – za promjenu, jedna kratka (i gorko-slatka) utrka AK Sljemena nosi jednu pomalo mračnu konotaciju kroz posvetu Gričkoj vještici. Međutim, utrka je mračna samo toliko koliko je taman istoimeni lager kojemu se trči ususret na cilju, te koliko je mraka u Gričkom tunelu uvedenom kao novom atrakcijom staze. Staza je, zapravo, vrlo romantična vodeći starogradskim predjelima centra Zagreba – Felbingerove stube, Jurjevska, Cmrok, Dubravkin put, Grički tunel, uzbrdo po Radićevoj, Male stube; te ulazak u cilj ili, kome je milo, ulazi u drugi krug. Naime, ovu utrku može se trčati u dužinama od pet ili deset kilometara.
Među 216 finišerki na jednom krugu utrke bila je Lana Vodopija u vremenu 22:54 minute, Anđelka Kasum zauzima drugu poziciju s 26 sekundi zaostatka, a Matea Mataković Trivunčević (23:39) dolazi treća. Pet kilometara istrčalo je 155 muškaraca, a najboljem među njima Filipu Piškuliću za to je trebalo 19:07 minuta. Domagoj Buzjak gubi prvu poziciju za dvije sekunde, a Goran Đogolović s 10 sekundi zaostatka za prvim, staje na treće mjesto postolja.
Dugoprugašica Veronika Jurišić (43:17) pokazala se nenadmašnom i na kratkih 10 kilometara staze, te pobjeđuje u ženskoj konkurenciji, dok Dolores Osvaldić za drugu poziciju treba 49:06 minuta. Treća od 92 žene, Nataša Mihoci slijedi ju s 35 sekundi zaostatka. Danijel Peček (39:06) bio je najbrži muškarac, Matija Zadravec slijedi ga za nepunu minutu, dok Slovencu Simonu Maleku Kuzmiču do cilja treba 40:42 minuta, kako bi završio kao treći od 181-og muškarca.
Dok se svekoliko pučanstvo spremalo za subotnji noćni izlazak, u baranjskom mjestu Popovac u 20:30 sati 70-ak avanturista startalo je na Baranja Night Trailu, po prvi put pod okriljem mraka. O Baranji uvijek imamo viziju kao o nepreglednoj plodnoj ravnici i vinorodnom kraju, no Baranjska planina skriva pravu malu prašumu s lijanama, a jedna od točaka bila je čak skrivena u napuštenom rudniku. Natjecatelji su na start prevezeni, prikladno seoskom okruženju, u traktorskim prikolicama, a tad su na milost i nemilost prepušteni neizvjesnosti koja ih čeka u mraku, svojim lampama i milijardama komaraca, na stazama Moonlight Trail i Stellar Trail.
Mjesečeva staza bila je kraća i iznosila 16 kilometara. Najbrže žene na njoj, prva Marijana Švajda i druga Dajana Gašo – Sokač za svaki su se slučaj držale zajedno te u cilj stigle u sekundu, za 1:58 sat. Treće mjesto postolja zauzela je, šest minuta sporija Manuela Tomljenović. Ništa manje mraka se nisu bojala ni prva dva muškarca, redom Ivan Cuca i Matko Bednjanec kojima je za zajednički ulazak u cilj trebao 1:34 sat. Treći Vedran Jesenović stiže nakon 1:42 sata na stazi.
Na dužoj stazi, 22 kilometra bila su posuta zvijezdama i obavijena komarcima, a ženska zvijezda na njoj bila je Dunja Straka nakon 2:25 sata u baranjskoj noći. Druga Ana Tomaić Bernat i treća Jasna Plemeniti, također su zajedno lutale mrakom te utrčale u cilj u vremenu 2:41 sata s nekoliko sekundi razlike. Najbrži muškarac Damir Kligl iz mraka je istrčao nakon 1:58 sata, drugi Antonio Dujmović slijedi ga s dvije minute razmaka, a tek nekoliko sekundi kasnije u cilju im se pridružuje i treći Vedran Rožić.
Popularni Fužinarski polumaraton još nazvan i “Tri jezera“ pohodilo je 600-tinjak zaljubljenika u trčanje. Posebnost ovog polumaratona krije se u njegovom nazivu – naime, staza utrke veže upravo tri jezera Bajer, Lepenicu i Potkoš. Uz 21 kilometar, trčala se i utrka u dužini sedam kilometara te ona za najmlađe.
Ovogodišnji pobjednik je Mađar Laszlo Gregor s vremenom 1:11:54 sat. Drugi u cilj utrčava Kenijac Moses Kipruto Kibire (1:12:35), a treći njegov sunarodnjak Mark Kipchumba Rotich (1:13:59). Odmah za njima pristižu najuspješniji hrvatski trkači Goran Grdenić u vremenu 1:14:47 sat i Ivan Dračar (1:15:10), a kasnije i treći Hrvat Kristijan Rubenić (1:19:51). U ženskoj konkurenciji prvo i drugo mjesto zauzimaju kenijske trkačice Euliter Jepchirchir Tanui s 1:21:32 satom na stazi, te Jane Ngima Mbogo (1:22:11). Treća je Mađarica Tunde Szabo (1:22:36), a četvrta, ujedno i najbolja predstavnica Hrvatske i prošlogodišnja braniteljica naslova Barbara Belušić s vremenom 1:24:39 sat. Nakon nje u cilj stižu i Maja Urban (1:36:35) i Valentina Šćur (1:37:10), kao druga i treća među Hrvaticama.
U najbrojnijoj utrci na sedam kilometara, pobjednik je Mate Nižić (25:46 minuta) ispred Dine Vidmara (26:17), dok treće mjesto osvaja Petko Drakulić (26:58). U ženskoj konkurenciji najbrža je bila Ivana Kinkela (32:42), druga je Lucija Kolovrat (33:05), a treća Vanja Pleše (33:11).
Vrbovečki polumaraton ima 26-godišnju tradiciju, a na središnjem vrbovečkom trgu startalo se i ove nedjelje – što na polumaratonsku dužinu, što na cener i petak, što na Atletske utrke djece od 60 do 600 metara.
Ovogodišnji pobjednik je Blaž Car Pavlic, Krešimir Balaško u cilj je utrčao kao drugi muškarac, dok Hrvoje Zebić zauzima treću poziciju u muškoj konkurenciji. Tunde Szabo iz Mađarske koja je dan ranije odnijela pobjedu u Fužinama, i u Vrbovcu je odnijela pobjedu i novčanu nagradu. Marija Vrajić bila je srebrna, a Mirela Mihajlović u ženskoj konkurenciji staje na treću stepenicu postolja.
Piše: Martina Maloča
Foto:
Baranja Night Trail, Paulo Dukić, Lario Tus,
Dinko Bažulić, Promoart Studio
Fužinarski polumaraton, Vrbovečki polumaraton/Radio Vrbovec
Svakog petka tijekom cijelog ljeta, počevši od 28. 6. 2019., održavat će se kros liga na preloškoj Marini. Trkači mogu sudjelovati u dvije discipline i to 3.2 ili 6 km, dok hodači mogu prehodati kraću distancu od 3200 m.
Osim odraslih trčat će i djeca i to svih uzrasta. Od najmanjih koji trče 100 m, pa do juniorki i juniora koji trebaju istrčati distancu od 800 metara.
Start svakog kola lige je u 18:45 za dječje utrke, te u 19:00 za glavne utrke odraslih. Trčat će se devet kola, a na posljednjem, desetom bit će proglašenja pobjednika, bogata tombola i veselo druženje svih sudionika.
– Svake godine na Ljetnoj kros ligi u Prelogu sudjeluje sve više trkačica, trkača i hodača svih dobnih skupina, stoga vas pozivamo da se i ove godine odazovete u velikom broju, družite se i trčite s nama, te provedete aktivno ljeto – poručuju organizatori iz TK Kotoripski begači.
Trkači su jedna velika, proširena obitelj, a u obitelji si međusobno pomažemo. Ovo je kratka priča s margina ovogodišnjeg Karlovačkog cenera, koja nikog od svjedoka nije ostavila ravnodušnim. Najbolje da događaj ispričaju akteri.
– Na kraju za mene napornog tjedna, ali i dugog radnog dana bez adekvatne prehrane, uspio sam u zadnji čas stići na utrku. Nije baš pomoglo ni to, što zbog ozljede nisam odradio pošteni trening na višim temperaturama, nakon hladnijeg vremena. Planirao sam uhvatiti 48 minuta, što je za mene izazovno vrijeme. Oko 200 metara prije cilja, odjednom su otkazale noge, no glava je htjela dalje. Ostalo mi je u sjećanju da mi je netko priskočio u pomoć, no idućih desetak minuta jednostavno mi je nestalo iz pamćenja. Ekipa iz hitne mi je dala infuziju i brzo sam došao sebi. Bio sam jako razočaran što nisam završio utrku pred samim ciljem, najradije bih se bio vratio. No shvatio sam uskoro, vidjevši svoje ime na rezultatima da sam ipak završio, no još jedno vrijeme nisam znao kako. Nekoliko dana sam tražio očevice, dobio par informacija i tek u petak pronašao na vašoj stranici fotografiju iz cilja. Kako smo mala zemlja, prijatelj Mladen je našao prijateljicu Ivanu koja poznaje momka koji mi je prvi priskočio, Dragana Jurjevića iz Zadra. Čuo sam se s njim, čovjek je sjajan, pravi sportaš. Kasnije mu se priključila i jedna od djevojaka iz štafete tima Kornjače, Dragana Benić. Kako je niža od mene, njoj je sigurno bilo puno teže nego Draganu. Veliko hvala Dragani i Draganu! Sjajan je osjećaj da se u ovoj našoj zajednici trkača možeš osjećati kao u široj obitelji, da uvijek ima nekoga tko će ti pomoći u nevolji – izjavio je glavni akter ove naše priče, Dinko Crkvenac, koji se osjeća dobro i nema nikakvih problema nakon utrke.
Prvi mu je priskočio pomoći Dragan Jurjević.
– Sudjelovao sam na utrci u 19 sati, zasluženo se rehidrirao pivom i promatrao glavnu utrku s japankama na nogama. Stajao sam nekakvih 200 metara od cilja kad je jedan od trkača kolabirao na stazi, izgledalo je kao da mu noge više ne funkcioniraju, samo se spustio na koljena. Odmah sam dotrčao do njega, bio je pri svijesti, ali nije mogao sam na noge. Uhvatio sam ga na svoje rame i htio nositi, ali oni koji su to pokušali znaju koliko je čovjek težak kada mu mišići ne pomažu. Vidio sam da ne mogu nastaviti u japankama pa sam ih bacio i nastavio bos. Bilo je jako teško, ali onda ga je s druge strane primila jedna od trkačica koja je sudjelovala u utrci. Tako smo korak po korak kolegu dovukli do cilja, mislim da je kroz cilj prošao ispod 51 minutu. Iza cilja ga je preuzela hitna. Nitko sretniji od mene kad je uspio završiti utrku, jer ni on sam nije odustajao i želio je doći do cilja – rekao nam je Dragan Jurjević.
Na manje od minute do cilja, na mjestu gdje je kolega već pomagao trkaču koji je kolabirao, našla se Dragana Benić.
– Igrom slučaja našla sam se na pravom mjestu u pravo vrijeme. Gospodina koji je trčao su izdale noge, s obzirom da se to dogodilo tek stotinjak metara od cilja, a i ostvario je respektabilan rezultat, bila bi prava šteta da nije završio utrku. Kolega Dragan je prvi utrčao u pomoć, no imali su poteškoća i tu sam ja uletjela. Nakon što je kolega Dinko završio utrku, u ruke ga je preuzeo tim Hitne pomoći. Drago mi je da je sve super završilo i držim mu fige za još puno uspješnih utrka – zaključila je Dragana Benić, koja je trčala prvu izmjenu štafete pod nazivom “Kornjače” i iz publike utrčala pomoći.
Ugodni večernji sati kad je sunce na zalasku, idealno su vrijeme da se nađeš u Šibeniku na startu utrke Lanterun, kod Svjetionika Jadrija odnosno na Martinskoj rivi. Možeš trčati pet ili dva i pol kilometra, a možeš uposliti i klince da se dobro izmore na dječjoj utrci, pa ćeš nakon romantične utrke imati i romantičnu noć sa svojom boljom polovicom. 😉
Na području Šibensko-kninske županije FORCA Šibenik i SAK FIT Zaprešić rade na Adventure Sport ligi sa ciljem promocije sporta i zdravog načina života u lijepoj nam našoj, a u okviru toga organiziraju sportsko-rekreativnu utrku Lanterun Jadrija – Martinska na ulazu u Šibenski kanal.
Prijave traju do 19. lipnja u ponoć, a svi koji se prijave i uplate startninu do 17. lipnja u 12:00h dobiju i trkačku majicu. Na registracijama se sudionici svih dionica moraju naći u subotu 22. lipnja od 17 do 18 sati kod šibenskog Svjetionika Jadrija. Otamo starta i utrka na pet kilometara u 19.30 sati. Staza je ravna i brza, sa završnim spustom prije cilja na Martinskoj rivi. Najbolje troje na ovoj stazi, uz plaketu i poklon bon, očekuje i novčana nagrada, a dijelit će se i nagrade po dobnim kategorijama.
Svjetionik Jadrija
Za natjecatelje kraće utrke i one dječje start će biti na rivi Martinska od 18.40 sati. Klinci i klinceze nadmetat će se na 100 i 200 metara, ali mogu se pridružiti i svojim obiteljima te početnicima i Nordijskim trkačima u rekreativnoj utrci na 2,5 kilometra. Ovdje će prvo troje biti nagrađeno pobjedničkim medaljama, dok će svi dobiti i one finišerske.
Događaj je namijenjen svima koji vole trčanje, a želja organizatora je da zajedničkim snagama i aktivnostima na području Šibenika stvore primamljivu trkaču destinaciju. Zato, brzo klik na prijavu jer broj mjesta je ograničen na 150 za 5 K te po 100 na kraće utrke.
Finišerska medalja
Martinska
Priča o Martinskoj započinje od sredine 15. stoljeća, vremena iz kojeg potječe crkvica sv. Martina, po kojoj je Martinska i dobila ime. Još i tada je postojao čuvar pristaništa, a sačuvan je cjenik prijevoza iz sredine 19. stoljeća kojeg nalazimo i u knjizi “Stari Šibenik kalama, skalama i butama”, Milivoja Zenića. Tako saznajemo da je prijevoz lađom na vesla po mirnom moru koštao 3 karantana, a po uzburkanom 5. Prijevoz konja koštao je nešto skuplje, od 15 do 16 karantana, ovisno o uvjetima na moru. Prema nekim istraživačima, dvije točke na suprotnim stranama šibenskog kanala bile su povezane i u kasnoantičkom vremenu.
Martinska je, čini se, oduvijek imala važnu prometnu ulogu. Da je riječ o važnom komunikacijskom pravcu koji je povezivao Trogir i Zadar, svjedoče i titulari crkava na objema stranama – sv. Jakova i sv. Martina. U srednjem vijeku bili su uobičajeni za crkve na važnim prometnim točkama.
Crkvica je 1940. pretvorena u ugostiteljski objekt namijenjen kupačima, a vrlo brzo postala je omiljeno gradsko kupalište na kojem su se kupale generacije Šibenčana.
Do Martinske se dolazilo trajektima i pinicama koji su prevozili i automobile i kupače
sa pristaništa na šibenskoj rivi, te u dva veća broda u vlasništvu obitelji Martinović i Slavke Berović. Sagrađen je i restoran gdje je za vrijeme ljetnih večeri svirala i glazba uživo. No popularnom kupalištu došao je kraj izgradnjom Šibenskog mosta, moderne prometnice koja je trajno zamijenila Martinsku.
Most je svečano pušten u promet 27. srpnja 1966., u godini kada je Šibenik obilježavao 900. godina od prvog spomena. Šibenčani su na Martinskoj počeli kupati još početkom 20. stoljeća, a kupalište po kojem je Martinska ostala zapamćena građeno je tijekom zime i proljeća 1937. i 1938. godine. Svoje zlatno doba Martinska je doživjela pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća.
U kišnoj sagi kojom nas je počastilo ovo kasno proljeće, s Papučkim maratonom taj niz je prekinut. Njegovo drugo izdanje u okviru festivala Papuk Extreme Challenge, održano je u svojoj autentičnoj paklenoj atmosferi. Kako je za temperaturu zaslužno sunce, tako su stazu “zakuhali“ organizatori iz Belišća – SRK Baraber Extreme Team.
Ipak, papučka šuma ponad Orahovačkog jezera prema Ružica gradu i Starom gradu, pa sve do vrha Kapovac i Petrovog vrha pružala je zaklon i svježinu za 60-ak natjecatelja i natjecateljica koji su se odlučili na 11, 21 ili 42 kilometra duge staze.
Međutim, ono što ovu utrku čini specifičnom i posebno teškom jest visina dodana na ove kilometre. Tako je 15 žena i 11 muškaraca koji su odabrali najkraću utrku, praktički penjalo vertikalu do 700 metara visine, jer je prva polovica puta bila gotovo konstantni uspon do vrha Kapovac, a potom je uslijedio konstantni downhill.
Ovdje pobjedu u ženskoj kategoriji odnosi upravo Baraberka Helena Vonić kojoj je za stazu trebao 1:31 sat. Drugu poziciju zauzima Ivana Devald, dok treća dolazi Vlatka Lovrenc-Poljanac. Matija Lukina odnio je pobjedu u muškoj konkurenciji u vremenu 1:14 sat, a unutar minute slijedi ga Ivan Cuca, dok Tomislav Škegro zauzima treće mjesto.
Sudionica na istoj stazi Marina Lozić, na svojim je društvenim stranicama napisala osvrt i posvjedočila da kratkoća staze nipošto ne znači da je ona i laka.
– Utrka na 11 kilometara – umiranje, disanje na škrge, noge ubijaju, srce želi izletjeti van iz tijela, ali ići ću svake godine jer tu se dobro podsjetim da sam živa! Zaista teška staza, ali isplati se svakog prijeđenog metra… jer ja to mogu!!!
Eto dragi moji, kad prestanu izgovori i opravdanja može se sve – i ne nije lako, ali sretna sam kao nikad do sada – Marinini su dojmovi.
Polumaratonsku dužinu koja je nakon Kapovca sadržavala još uspon i na Petrov vrh te koja je brojala 900 metara uspona, pohodilo je osam žena i 11 muškaraca. Najbrži među njima bio je Siniša Kanis s vremenom 2:34 sata, a Miša Nicinger u cilj utrčava kao drugi muškarac te Vedran Jesenović treći.
Prvoj ženi Jasni Plemeniti za prelazak 21 kilometra Papuka trebala su 2:46 sata. Drugu stepenicu postolja zauzima Katja Rajačić, a treću Jasna Tušek-Lončarić.
Nakon već jednom ispenjanih zadanih papučkih vrhova i spuštanja dolje do jezera, trebala je nadljudska snaga i karakter ne skočiti u njega i ostati dolje, nego ponovno krenuti u drugi krug od 21-og kilometra i još 900 metara istoga penjanja. Na taj se hrabri podvig odlučilo tek dvoje njih – jedna žena i jedan muškarac.
Adrijana Šimić i Goran Draksler već su samim time bili pobjednici. Naravno, za postolje je trebalo, ipak, završiti utrku. Njoj je za 42 kilometra i 1800 metara uspona trebalo 6:04 sati, a njemu 5:35 sati.
– Dvije riječi – brutalno ekstreman! Ali evo, nakon pet i pol sati trčanja sve bih ponovio opet. Poštujem Zagreb i Sljeme, ali moje osobno mišljenje je da je Papuk puno teži za istrčati. Elevacija od 1735 metara, maksimalni otkucaji srca 204…
Moram zahvaliti Angelu na organizaciji te svim polumaratoncima i onima koji su trčali 11 kilometara, što su morali čekati dok se mi dovučemo. Baraberski volonteri na okrepama zaslužili su čistu desetku – riječi su to prvog i jedinog maratronca, a koji je i prvi krug završio brže od svih polumaratonaca.
– Hvala Kruni što je sa mnom podijelio jedan krug i kad mi je bilo najteže pravio mi društvo. Kad čuješ “Bravo Drax” od Damira Kligla trkačke legende, dobiješ dodatnu snagu. Hvala svima na prekrasnom dočeku u cilju i vidimo se na godinu. Ne pokušavajte to kod kuće – završna je poruka Gorana Drakslera, pobjednika Papučkog maratona 2019.
Priča oko pravilnog doskoka pri trčanju nikad ne prestaje – ako hoćeš brzo onda na prste, ako hoćeš ekonomično onda na petu, ili možda ipak ne… Nedavno smo istražili trenutna mišljenja o toj temi i uvidjeli da konsenzus još uvijek nije postignut. No, oko jednoga se svi trkački stručnjaci slažu, a to je važnost kukova i cijele glutealne regije za dobar i brz korak.
Svi bismo voljeli imati lak, savršen korak poput elitnih trkača. Zadnjih je godina trkački svijet bio usredotočen na izučavanje njihovog doskoka – zapravo smo uočili da svatko od njih gazi različito i da nema stopostotnog pravila. A što kada bismo umjesto kraja pokreta promatrali njegov početak i kada bismo pokušali vidjeti kako elitni trkači započinju svoj korak, umjesto kako ga završavaju?
Doskok je samo kraj cijelog lanca pokreta čiji je početak u središnjem dijelu tijela – području kukova, zdjelice i gluteusa. Odatle sve kreće i o tome ovisi duljina koraka i pozicija stopala pri doskoku, a mnogi stručnjaci slažu se da su pokreti kukova jedna od najvećih prednosti elitnih atletičara i razlog zašto je njihov korak toliko drugačiji od koraka rekreativnih trkača.
Što s kukovima
Od kukova želimo da nam osiguraju stabilnost pokreta i da usmjere noge u pravilan korak. Ako to ne uspije, puno gubimo na snazi i brzini. Primjerice, overstriding (česta pojava izbacivanja noge previše ispred tijela) također ima svoje uzroke u lošem položaju kukova.
Nisu kukovi krivi sami od sebe – kriv je moderni, sjedilački način života. Ljudsko je tijelo dizajnirano za puno više kretanja, a budući da nam toga često nedostaje, kukovi su nam slabi, nefleksibilni i izvan ravnoteže. Uz jačanje tog dijela tijela vježbama snage neophodno je u raspored treninga uvesti i vježbe za usvajanje pravilnih pokreta. Razlog je jednostavan: ne vrijede snažni kukovi ako ne ispraviš pogrešan pokret.
Osvijesti svoje tijelo
Osjet položaja tijela i položaja dijelova tijela zove se propriocepcija. Proprioceptori su senzori smješteni u zglobovima, mišićima, tetivama, ligamentima i osjetljivi su na promjene tlaka i napetosti. Nakon obrade informacija u središnjem živčanom sustavu postajemo svjesni svog položaja u prostoru.
Svjesnost o svakom dijelu tijela daje profićima ono lagano, stabilno i graciozno držanje. Neki sportski stručnjaci takav stav nazivaju running tall (eng. visoko/upravno trčanje). To držanje možemo usvojiti kada osvijestimo položaj svoje zdjelice tijekom trčanja. Mi često samo trčimo, bez razmišljanja o bilo kojem dijelu tijela – to bi bilo ok da nismo načinom života ulijenili prirodno funkcioniranje mnogih struktura.
Ako zamislimo svoju zdjelicu kao pravu zdjelu u kojoj je voda, cilj nam treba biti da tijekom kretanja ne prolijevamo vodu ni na jednu stranu. Zdjelica treba biti stabilna da bismo iz kukova mogli izvući optimalne pokrete. U suprotnom se odvijaju mnoga zakretanja, kukovi plešu, razbacuje se energija, gubi snaga i brzina.
Pokreni i ojačaj
Puno sjedenja skraćuje i ukrućuje mišiće odgovorne za pune pokrete u kukovima. Stajanjem i hodanjem također ne obuhvaćamo i ne aktiviramo puni opseg potreban za pravilno trčanje. Snažno podizanje noge unaprijed (abdukcija) pa njeno povlačenje unazad (ekstenzija) daje nam brzinu, a da bi se ti pokreti mogli dobro obaviti, kukovi moraju biti u stanju zauzeti sve moguće pozicije.
Uz to, za savršen su pokret nužni i jaki glutealni mišići. Jaka guza = sretan trkač. Ako ti mišići nisu dovoljno jaki, cijelo nam se držanje urušava, korak bježi ispred tijela, drugi mišići pokušavaju kompenzirati nedostatak snage i dolazi do ozljeda.
Aktivirati navedeno područje možemo pomoću jednostavnih vježbica:
Most – legni na leđa, savij noge u koljenima i podiži kukove i stražnjicu dok se ne izravnaš. Mišiće stražnjice trebaš osjetiti više nego leđa ili noge. Ako nije tako, znači da ti nisu aktivirani i da ih moraš ojačati. Stavi neko opterećenje na područje zdjelice pa podiži i spuštaj stražnjicu i kukove, uz svjesno stezanje mišića stražnjice.
Ekstenzija stojeći – stani ravno i primi se za nešto poput ruba stola, stolicu i slično. Stegni mišiće trupa, stražnjice i nogu i zatim jednu pa drugu nogu odmiči unazad bez savijanja u donjem dijelu leđa.
Donkey kicks – klekni i ruke spusti na pod kao za položaj skleka. Mišiće leđa, trbuha i stražnjice stegni, a zdjelicu fiksiraj. Iz tog položaja jednu pa drugu nogu diži, i dalje savinutu u koljenu, sve dok koljeno malo ne prijeđe ravninu leđa i stražnjice
Čučnjevi, mrtva dizanja…
Ključno je biti uporan i ne odustati od ovih vježbica. Da bismo stekli formu profesionalaca, moramo na tome često raditi i puno se koncentrirati na osvješćivanje pokreta. Mnogima se događa da zaborave na to čim je trening malo brži ili teži, a baš tada treba biti najviše koncentriran na pokrete jer bolji pokreti daju više snage za veću brzinu. Osim konkretnih treninga, u svakodnevne radnje mogu se uključiti neke sitnice koje pomažu za bolje trčanje, poput balansiranja na jednoj nozi tijekom pranja zubi ili tijekom čekanja u redu.
Jednom kad ojačaš i aktiviraš kukove i guzu, ne smiješ prestati raditi na tome jer i dalje živiš isti život s puno sjedenja – a šteta je da uloženi trud propadne. Kao i kod svega drugoga u trčanju, nužna je konzistencija – nema magične vježbe koja će te nakon jednog izvođenja učiniti bržim. Magija je u procesu!
