Zen – često upotrebljavana riječ, najčešće u kontekstu postizanja ravnoteže tijela i uma, meditativnog stanja u kojem se osjećamo sigurno, povezano, u kojem naša osjetila upijaju i ono što svakodnevno ne primjećujemo. Zen je stanje koje možete postići i trčanjem – Plitvičkog maratona.
Naš najstariji nacionalni park jučer i prekjučer ponovno je bio domaćinom Plitvičkog maratona, koji je održan po 34. put. Format u kojem se utrke održavaju već nekoliko godina nije promijenjen – u subotu se trči utrka na pet kilometara i trče djeca, u nedjelju su maraton i polumaraton.
Iako su mnogobrojne prognoze najavljivale mogućnost kiše, oba dana vrijeme je bio bez kiše, uglavnom ugodno za trčanje (u nedjelju ipak malo prevruće).
Subota
Na subotnjim utrkama okupilo se petstotinjak trkačica i trkača na pet kilometara i djece. U muškoj konkurenciji utrke na 5 km najbrži muškarci su bili:
Ante Živković (17:16 min)
Tomislav Kopač (17:39 min)
Domagoj Buzjak (18:15 min)
a najbrže žene:
Tea Faber (20:04 min)
Radmila Maksimović (21:04 min) i
Klara Prpić (22:31 min).
Nedjelja
Na startu polumaratona i maratona u nedjelju okupilo se 825 trkačica i trkača u pojedinačnoj konkurenciji te 25 četveročlanih štafeta.
Staza Plitvičkog maratona je jedna od najtežih u Hrvatskoj. No u isto vrijeme i jedna od najljepših. Nakon starta trkači kreću državnom cestom D1, koja je potpuno zatvorena za promet. Spuštaju se kroz hladovinu plitvičkih šuma više od osam kilometara. To je ujedno i jedna od najvećih zamki ove utrke – puni adrenalina mnogi se previše opuste i prebrzo dođu do mosta preko Korane, nakon kojeg kreće prvi, 3.5 kilometara dugi uspon. Za mnoge je to i prvo mjesto za hodanje.
Nakon završetka uspona, kreće malo ravniji dio, ali do samog cilja se izmjenjuju uzbrdice i nizbrdice. Upravo radi takve konfiguracije terena, ovo je najizazovniji cestovni maraton u Hrvatskoj (a i šire). No nitko ne trči maraton da mu bude lako. 😉
Pobjednici
Na polumaratonskoj utrci nije bilo kenijskih trkačica i trkača pa su najbrži bili:
Ivan Dračar 1:16:04 h
Ivan Maletić 1:21:06 h
Tomislav Lepan 1:22:03 h
kod muškaraca te
Zita Kácser (HUN) 1:23:06 h
Anda Tomaš 1:30:58 h
Tanja Samardžić 1:32:27 h
kod žena.
Iako su nastupile na maratonskoj utrci, kenijske trkačice su “popucale” pa se za iznenađenje u ženskoj konkurenciji pobrinula Mađarka Tünde Szabó koja je teški Plitvički maraton istrčala za 2:52:07 h, vrlo blizu najbržem vremenu Plitvičkih maratona. Na drugo i treće mjesto plasirale su se naše (ultra)maratonke, Nikolina Šustić (2:54:39 h) i Marija Vrajić (3:00:36 h).
Kod muškaraca nije bilo toliko iznenađenja, najbrži su bili Kenijci Moses Kipruto Kibire (2:37:05 h) i Mark Kipchumba Rotich (2:41:51 h), a na treće mjesto se plasirao najbrži hrvatski trkač Goran Grdenić (2:42:37 h).
Rezime
Bilo je to jedno od najboljih izdanja Plitvičkog maratona do sad. Za odličnu organizaciju opet su se pobrinuli organizatori iz AK Maraton 2000 Karlovac i mnogobrojni volonteri. Nije nedostajalo ničega, od kvalitetne okrepe na stazi, preko lijepe finišerske medalje pa sve do pivske okrepe u cilju. Sve pohvale, ovo je utrka iznimno izazovna za trkače, ali jednako tako i za organizatore.
Plitvički maraton dio je Adria Running Toura, koji uz bogate nagrade na svakoj utrci svim trkačima omogućava da na tomboli osvoje Ford Fiestu (korištenje na pet godina). Izlačenje tombole će biti u sklopu utrke Šibenskih deset u Šibeniku.
Što je Plitvički maraton?
Plitvički maraton je trčanje kroz stoljetne netaknute šume, pored jezera, uz šum slapova, cvrkut ptica, dok iz tijela izvlačiš zadnje atome snage… a duša se smije. 🙂
Više od 1.000 trkačica i trkača već je rezerviralo svoje mjesto na Karlovačkom ceneru, hit-utrci koja će se po sedmi put održati u Karlovcu, 7. lipnja 2019. Još malo pa će biti srušen rekord po broju sudionika, a prijave se primaju do ponedjeljka 3. 6. 2019. u 23:59.
Karlovački cener godinama je poznat po svojoj vrhunskoj organizaciji, pravoj trkačkoj fešti (uz gratis Karlovačko pivo) nakon utrke, a ove godine ima i nekoliko odličnih novosti. Već smo predstavili finišersku medalju, koju će po prvi put iz Karlovca odnijeti svi koji istrče neku od utrka (solo ili u štafeti).
Nova, brža staza
U Karlovcu će deset kilometara staze i ove godine biti podijeljeno u tri kruga, ali ovogodišnja staza ima puno manje skretanja i brža je nego ikad. To će ponajviše pomoći da Karlovački cener zadrži svoj status najbrže utrke na deset kilometara u Hrvatskoj. I ove ćemo godine gledati nastup vrhunskih trkača i trkačica na Elitnoj utrci, koja se održava sat vremena prije glavne.
Nova staza Karlovačkog cenera
Kako nastupiti
Utrka se održava u petak 7. 6. 2019., start glavne utrke je u 20:00 sati na Trgu bana Jelačića u Karlovcu. Prijave za utrku se primaju do 3. 6. (ponedjeljak) do 23:59 nakon čega se više neće biti moguće prijaviti. LINK NA PRIJAVU
Osim solo utrke možete trčati i u sklopu štafete od tri trkačice/trkača.
Ako putujete iz Zagreba, možete koristiti pogodnost prijevoza autobusima. Više informacija o tome OVDJE.
Medalja 7. Karlovačkog cenera
Što je u cijeni startnine
Osim odlične organizacije, elektronskog mjerenja koje radi utrka.com, lijepe finišerske medalje, fešte i Karlovačkog piva nakon utrke, u startnom paketu naći ćete:
Nakon što je krajem ožujka ove godine Bojana Bjeljac postavila novi rekord na 10.000 metara, jučer je na mitingu u njemačkom Regensburgu postavila i novi rekord Hrvatske na 5.000 metara – 15:43,73 (tempo 3:08,6 min/km).
S ovim rezultatom pobijedila je u utrci seniorki. Njeno vrijeme hrvatskog rekorda više je od 15 sekundi bolje od dosadašnjeg rekorda koji je držala Lisa Nemec iz 2013. godine (15:59,48). Ujedno, njih dvije jedine su hrvatske državljanke koje su ikad istrčale 5.000 metara ispod 16 minuta.
Brdsko biciklistički klub Šišmiš, najstariji aktivni brdsko biciklistički klub u Hrvatskoj, u lipnju će održati 26. izdanje međunarodne brdsko biciklističke utrke XCO Samobor. U nedjelju, 16. lipnja na atraktivnoj stazi na području Park šume Tepec očekuje se preko 300 natjecatelja iz cijele Europe.
U 9 sati startat će utrke kategorija do 7, 9 i 11 godina, u 10:15 sati utrke kategorija do 14 i 15 godina starosti, u 12 sati utrke kategorija kadeti, veterani i rekreativci, a u 14 sati počinje najatraktivniji dio utrke gdje će se natjecati juniori i biciklisti kategorije elite. Proglašenje pobjednika bit će u 16:30 sati. Prijave su otvorene i moguće su putem obrasca: https://goo.gl/forms/HHqiV56I0CXPPCCm1, a natjecatelje očekuje i bogat nagradni fond. Propozicije utrke preuzmite ovdje: BBK ŠIŠMIŠ 26. XCO SAMOBOR 2019.
Dodatnu dimenziju i poseban šarm utrci daju start i cilj na glavnom gradskom trgu, što je magnet ne samo za brojne natjecatelje već i za posjetitelje koji se godinama iznova ovdje vraćaju. Također, utrka je uvrštena u kalendar Svjetske biciklističke federacije, te se boduje za Kup Hrvatske i Slovenije. Primjer je to ne samo kvalitetne sportske manifestacije već i odličnog turističko – sportskog projekta.
Prijašnjih godina na utrci su nastupila velika imena svjetske MTB scene: Manuel Fumic, braća Luca i Daniele Braidot, Tanja Žakelj, Yana Belomoina, Blaža Klemenčić, Barbara Benko, Andras Parti, Alexander Gehbauer, Sergii Rysenko, Catriel Soto, Uwe Hochenwarter kao i najbolji hrvatski MTB vozači Pavao Roset, Đani Simčić, Filip Turk i mnogi drugi.
Staza 26. izdanja ove atraktivne utrke među natjecateljima je poznata po iznimnoj fizičkoj i tehničkoj zahtjevnosti te kao takva od natjecatelja zahtjeva maksimalan angažman i koncentraciju. Ono što karakterizira ovu stazu su težak, ali atraktivan “balvan” spust te jednako tako i zahtjevan spust stubama podno samoborskoga starog grada. Uz ove atraktivne spusteve, ne možemo ne spomenuti da utrka prolazi nekim od najljepših dijelova Samobora – glavnim gradskim trgom, Park šumom Tepec, uz kapelu svete Ane, stari grad, Samoborski muzej…
Utrka se od svojih početaka, 1994., do danas održavala na četiri različite staze: uz najatraktivniju aktualnu stazu, ranijih se godina održavala u Park šumi Stražnik, te u Otruševcu dok su prva njezina izdanja održana na stazi u blizini Planinarskog doma Ivica Sudnik na Velikom Dolu.
Matea Parlov, koja je nedavno uplovila u bračne vode pa je sad Matea Parlov Koštro, nastupila je na 32. ASICS Österreichischer Frauenlaufu u Beču i ostvarila drugo vrijeme na 5 kilometara u povijesti Hrvatske – 16:05,05 (tempo 3:13 min/km), što je za samo pet i pol sekundi sporije od aktualnog hrvatskog rekorda (na stazi) koji drži Lisa Nemec.
Ovim je rezultatom značajno popravila osobni rekord s ceste, koji je do sada bio 16:40, no utrku je istrčala brže i od osobnog rekorda sa staze, koji joj je 16:20 min. Na utrci je sudjelovalo čak 33.000 žena iz 92 zemlje svijeta, a u iznimno jakoj konkurenciji Matea je zauzela četvrto mjesto.
– Konkurencija je bila zaista jaka. Bilo je desetak cura koje trče 5 km 16 min i brže. Plan je bio da trčim oko 16 min, s obzirom da nemam treninga specifičnih za 5 km, naglasak je i dalje na maratonskim treninzima, jer me očekuje nastup na maratonu na SP u Dohi. Jako sam zadovoljna s istrčanim vremenom, pogotovo finišom zadnjih 300 m kad sam se othrvala dvjema austrijskim trkačicama. Staza je bila odlična, atmosfera i organizacija također. Jedina zamjerka je toplo vrijeme, ali ne može sve biti savršeno. Utrka mi je poslužila kao odlična priprema za 10 km i polumaraton gdje također očekujem osobne rekorde – rekla nam je Matea o svojoj utrci u Beču.
Rezultati prve tri trkačice: Caroline Makandi Gitonga (KEN) – 15:48,05, Camille Buscomb (NZL)– 15:49,8 iTara Palm (AUS) – 15:55,75.
Po tko zna koji put, hrvatska je ultraška reprezentacija hodočastila u ultrašku Meku, talijansku utrku 100km del Passatore. Po 47. put trčalo se sto kilometara od Firenze do Faenze cestom kroz Apenine. I po tko zna koji put, naše su trkačice i trkači ostavili neizbrisiv trag u povijesti ove utrke, pobjedom u ženskoj i dvama trećim mjestima.
U ženskoj konkurenciji ponovno je, po peti put, pobijedila Nikolina Šustić koja je ciljem prošla za 7:31:04 i tako postavila novi ženski rekord staze. Druga je ciljem prošla Federica Moroni (7:55:03 h ), a treća naša Veronika Jurišić s vremenom 8:05:40 h.
U muškoj konkurenciji najbrži je bio Marco Meneghardi (7:12:47 h), drugi je bio Serhii Popov, a treći naš Dejan Radanac koji je 100 km istrčao za 7:23:36 h, što je i novi hrvatski rekord na 100 kilometara!
Utrka je bila i Prvenstvo Hrvatske i mnogi su naši ultraši nastupili na njoj, ali o tome više kad se svi rezultati zbroje i ekipa malo oporavi.
Ovo je samo ilustracija, vozit će vas pravi busevi ;)
Mnogobrojni Karlovčani putuju svakodnevno na posao u Zagreb, ali i mnogi Zagrepčani u Karlovac. Iako je Karlovac tako, na dohvat ruke, na Karlovački cener ne morate putovati autom – možete busom iz Zagreba.
Zašto odlazak na utrku ne biste pretvorili u “ekskurziju” s trkačkom ekipom? Za cijenu od samo 40 kn dobit ćete povratnu kartu za trkačke autobuse koji će vas pokupiti u Zagrebu, dovesti na start utrke i isto tako vratiti natrag u Zagreb.
A što su ti autobusi iz naslova?
Bit će najmanje dva autobusa, a možda i više, ovisno o interesu. Kreću u isto vrijeme, u 17:30 h iz Zagreba (južni ulaz Velesajam). I sad dolazimo do toga zašto je jedan “štreberski” a drugi “rokerski“. Ovaj potonji namijenjen je onima koji žele malo produžiti na glavnom karlovačkom trgu i uživati u rock koncertu i besplatnom pivu. Za te “rockere” pokret iz Karlovca je oko ponoći, dok će oni koji moraju biti u krevetu prije ponoći, iz Karlovca krenuti u 22:30.
Prijave za autobus šaljite na mail race@akmaraton2000.hr, a uplate na isti račun na koji ste uplaćivali i kotizacije (u opis staviti: prijevoz Karlovac “ime i prezime”).
Ide bus i iz Istre
ISTRun is always on the RUN! Ako želite od Istre i Rijeke do Karlovca u dobrom društvu, pridružite se ekipi ISTRun. Na trkački izlet kreću u petak 7. lipnja; u 15 iz Pule, u 16 iz Pazina, a u 17 sa vrata Jadrana. Javite se na Facebook stranicu ISTRun.
Još ima vremena (do 31. 5.) za prijavu
Još uvijek se možeš odlučiti trčati Karlovački cener, prijavljeno je već oko 900 trkačica i trkača. Osim 10 kilometara, možete i u štefetu od troje, više energije će ostati za ples na glavnom karlovačkom trgu.
Za djecu i srednjeprugaše
Dječje utrke održavaju se u četvrtak, 6. lipnja s početkom u 18:30 na Trgu bana Josipa Jelačića i otvorene su za sudjelovanje za svu djecu vrtićke dobi i učenike osnovnih škola. Karlovačka milja održat će se u četvrtak, 6. lipnja s početkom u 17:30 na Trgu bana Josipa Jelačića. Utrka se sastoji od jednog kruga duljine 1579 m.
Kako su organizatori Paklenica Trail Internationala rekli, Velebit ih u danima pred utrku nije puštao k sebi. Vremenski uvjeti bili su nemilosrdni, od bure, snijega i leda na vršnim dijelovima do potopljenog kanjona Male Paklenice. Kao da se sve urotilo protiv organizatora i utrke. Čak im se i jedan fotograf ozlijedio. Međutim, organizatore ništa nije spriječilo da se utrka održi, pa makar u prilagođenom izdanju i dalje na vrhunskoj razini.
Tako je organizator Mountain Traveller Croatia iz sigurnosnih razloga, iz igre isključio “crvenu“ stazu u dužini 47 kilometara s visinom od 2700 metara, a koja je dijelom trebala voditi grebenom na potezu od Sv. Brda do Vaganskog vrha. Tako su natjecatelji prebačeni s najveće staze na “zelenu“, ništa manje atraktivnu i također Velebit style – zahtjevnu.
Za slučaj žešćeg potopa kanjona Male Paklenice ograđenog stijenama koje iziskuju i korištenje ruku tijekom utrke, predviđena je alternativna zaobilazna staza. Srećom, nije bila potrebna, a natjecatelji su na opće (ili malo manje) oduševljenje imali priliku gacati i jezercima.
Na green stazi ovog petog kola Coastal & mountain trails lige, nastupilo je stotinjak natjecatelja i natjecateljica, a najuspješnijim se pokazao Dimitri Chapelle kojemu su za 26 kilometara i 1300 metara uspona trebala 2:31 sata. Drugom, Eugenu Zoriću trebala su 2:56 sata, dok Andrija Savić u cilj dolazi pet minuta poslije njega i zauzima treću poziciju u konkurenciji 61-og muškarca.
Na istoj stazi nastupile su 34 žene, među kojima je najbrža bila Ivana Vrvilo s vremenom 3:08 sata. Vani Čargonja do cilja treba šest minuta više, čime se penje na drugu stepenicu postolja. Mađarica Enikő Szentirmai treća je u ženskoj konkurenciji s vremenom 3:38 sata.
Na blue stazi dugoj 14 kilometara uz 400 metara uspona bilo je gusto i zanimljivo. Prvu poziciju zauzeo je Ivica Čajko u vremenu 1:14 sat. Drugi u cilj stiže Zvonimir Kazija za 1:15:39 sat, a tek 14 sekundi za njim utrčava prva od 56 žena – Silvia Šimunović. Trećem od 52 muškarca, Ivanu Ivekiću za proći stazu trebao je 1:23 sat. Između druge i treće žene, također su sekunde igrale ulogu. Druga Tamara Bastaić dolazi u vremenu 1:28:54 sat, a trećoj Barbara Tassani-Prell iz Njemačke treba 16 sekundi više.
Također, poredak se bodovao i prema starosnom principu, a sve rezultate možete pogledati na stotinka.hr.
Na kraju je trkače i trkačice vrijeme i poslužilo te im je prelazak preko vode olakšan. Također, cijeli im je put olakšan i autohtonim gastro-iskustvom na okrepama i u cilju, kroz podgorske delicije poput Vrmentovice od kukuruza i skute, meda te komorača.
Bilo iskusnih, bilo početnika, 280 trkača i trkačica okupilo se u subotu na koprivničkom glavnom trgu kako bi sudjelovali na 1. Koprivničkom polumaratonu ili barem na utrci od pet kilometara u okviru događaja. Natjecatelje i organizatora AK Koprivnica vrijeme je podarilo svojom naklonošću, a građani svesrdnom podrškom.
Svaki iskusni trkač reći će da su vremenski uvjeti tijekom ove utrke bili idealni i otvarali velike mogućnosti za PB-ove. Uz to, vjetar u leđa dalo je i navijanje brojnih građana koji su, kao ugodno iznenađenje, dužinom staze na ulice iznijeli stolove s okrepom za sve sudionike.
Polumaraton je završilo njih 134-oro, a najbrži među njima bio je Robert Vegše s vremenom 1:21:33 sat. Iduća dva najbrža od 104 muškarca, bili su domaći dečki iz AK Koprivnica – Danijel Katalenić (1:22:43) i Zvonko Vrhovski (1:27:09). Od 30 žena u cilj prva dolazi Slovenka Neja Flak Brecelj u vremenu 1:39:26 sat. Drugoj Renati Korošic trebao je 1:44:28 sat, dok Estera Rac, također, članica domaćeg AK-a Koprivnica u cilj utrčava nakon 1:46:15 sata.
Kroz utrku građana događaj je podržalo 145 trkača i trkačica. Između prve dvije žene, obje članice domaćeg kluba, sekunde su igrale ulogu. Međutim, Vanja Rupčić osvaja najvišu stepenicu postolja nakon 21:49 minute na stazi, dok onu ispod zauzima Tara Rušak kojoj je za pet kilometara trebalo sedam sekundi više. Ines Kolar u cilj utrčava kao treća žena u vremenu 23:02 minute.
Među 68 muškaraca slavio je Oliver Orešić (AK Koprivnica) s vremenom 16:23 minuta, dok se za drugu poziciju bore Vedran Kelemen i Damir Kligl. Međutim, Kliglu srebro izmiče za tri sekunde te Kelemen staje na drugu stepenicu postolja nakon 18:50 minuta na stazi.
Također, bogate nagrade dijelile su se i prema dobnim kategorijama, najmlađim sudionicima, najstarijima pa čak i onim najupornijima.
Brdska utrka “Ivanec – Grebengrad“ u nedjelju je organizirana po treći put, i to kao Pojedinačno i ekipno prvenstvo Hrvatske u planinskom trčanju na duge staze. Na startu te glavne utrke u Ivancu okupilo se gotovo stotinu natjecatelja, među kojima očekivano i najbolji hrvatski brdski trkači i trkačice.
Osim glavne utrke na 37,5 kilometara uz 1670 metara uspona, AK Varaždin i ove je godine ponovio kraću utrku pod nazivom Fun & Pain trail “Čevo – Grebengrad” dužine 7,8 kilometara i gotovo 600 metara uspona.
Put od Ivanca do Grebengrada broji 37 kilometara
Prava borba, ipak, odvijala se na glavnoj utrci na kojoj je prvu poziciju od 70 muškaraca zaposjeo Nikola Špoljar, zasluženo pobijedivši u vremenu 3:11 sata, dok se na drugo mjesto plasirao Igor Goričanec. Njemu su za put od Ivanca do Grebengrada trebale tek dvije minute više. Treće mjesto, pak, osvaja Lovro Srdarević za 3:15 sata.
U ženskoj konkurenciji pobijedila je nedavna pobjednica “Wingsa“ u Zadru – Ines Jozić kojoj su za pobjedu trebala 3:36 sata. Maja Urban dolazi u cilj kao druga nakon 3:53 sata na stazi, dok se na treće mjesto od 20 žena plasirala Maja Bonačić s rezultatom 3:56 sata.
Fun&Pain Trail “Čevo – Grebengrad”
Nakon starta duge utrke, događanje se preselilo u Završje na start utrke gotovo osam kilometara duljine. Ovu kratku, ali također iznimno zahtjevnu i lijepu utrku od Završja pa preko Čeva do Grebengrada, na put “muke” i “zabave” krenulo je i završilo 87 natjecatelja.
Na toj je stazi pobijedio Matija Crnković u vremenu 50:26 minuta, ispred domaćeg dečka iz Završja Nevena Buhina (53:13), dok se na treće mjesto među 51 muškarcem, plasirao Bruno Kos kojemu su do Grebengrada trebale 54:49 minute. U konkurenciji 36 žena, pobijedila je i prošlogodišnja pobjednica Paula Šimunčić u vremenu 1:02 sat, dok drugu poziciju osvaja Simona Jambrošić kojoj je za ovu rutu trebao 1:05 sat. Na treće mjesto plasirala se Lana Ostojić s vremenom 1:10 sat.
AK Dubrovnik kao najjača ekipa
Za ekipno državno prvenstvo zbrajala su se vremena najuspješnija tri člana odnosno članice iz klubova. U muškoj konkurenciji pobijedio je AK Dubrovnik u sastavu Bulić, Živković, Peček, s rezultatom 10:29:05 sati, dok su drugo mjesto izborili domaći dečki AK Varaždina – Goričanec, Hladnik i Solić, a kojima je zbirni rezultat pokazao samo 20 sekundi više od prvaka. Treći su bili dečki iz AK-a Sljeme Srdarević, Smolić i Drakula, u vremenu 10:34:04 sati.
U ženskoj konkurenciji pobjeda ponovno odlazi AK-u Dubrovnik koji ovdje čine Urban, Faber i Gleđa u zbroju 12:09:52 sati. Djevojke iz AK-a Sljeme završile su na drugom mjestu – Bonačić, Smojver i Igrec-Bajs s vremenom 12:22:39 sati. Ultramaraton klub Mazator(ice) bile su treće, poimence Jozić, Grško i Pavlović trčeći sveukupno 13:39:52 sati.
Svatko pamti svoj prvi put. Netko mu se veseli, netko ga se boji. Neki kažu da je prvi put najteže, neki da je najljepše. Iako, vjerojatno je većini prvi put ujedno i predivno i grozomorno. Da, to je oksimoron koji proizlazi iz trčanja utrka. Sanjin Bojić odmah se bacio u vatru – prva pa polumaraton. Svojom pričom podsjeća nas na naše početke, ali i inspirira one koji tek trebaju dodatni poticaj…
Sanjin trči posljednjih nekoliko godina ili, kako sam za sebe kaže, trčkara rekreativno i bez nekog određenog cilja.
– Radim dva-tri puta tjedno po pet do deset kilometara, što mi je dovoljno da se osjećam kao da se bavim nekim oblikom fizičke aktivnosti. Međutim, uvijek me kopkalo da se prijavim na neku utrku i da se okušam u natjecateljskom okruženju. Negdje gdje postoji start i cilj, gdje i drugi ljudi trče uz tebe. Tako su moje novogodišnje odluke za 2017., 2018. i za ovu godinu uvijek bile da se prijavim i završim neku utrku, ali nikad nisam skupio hrabrosti niti se osjećao spremnim – priča nam Sanjin.
Na kraju, morala je utrka doći “u njegovo dvorište“ da bi se napokon odvažio.
– Kad sam čuo da se organizira 1. Koprivnički polumaraton, jednostavno sam prelomio i rekao sam sebi „Ideš na to”. Vidio sam da do utrke ima otprilike tri mjeseca i bacio se na guglanje s pitanjem je li mi to dovoljno da se pripremim. Savjeti su se uglavnom mogli sažeti na „Da, ako možeš istrčati pet do deset kilometara već sada”. Znao sam da sam tu negdje, našao sam tromjesečni program treninga i odlučio da ću početi s pripremama, pa ako 1. svibnja vidim da sam dovoljno napredovao, prijavit ću se za half, a ako ne, onda za “peticu” – bio je odlučan naš sugovornik.
Dan-dva prije 1. svibnja napravio je test i otišao na lagano trčanje sa ciljem da napravi što više kilometara.
Foto: Glas Podravine i Prigorja
– Nakon 16 sam stao, iako sam mogao još, vratio se u stan i odmah se prijavio na polumaraton. Tako da prije utrke zapravo nikada nisam istrčao toliku kilometražu u komadu – podijelio je s nama.
Kako kaže, njegov cilj bio je samo završiti utrku.
– Moja taktika bila je pokušati se držati svog (sporog) tempa i samo doći do cilja. Nisam si nametao nikakav tempo koji moram držati, doslovno sam želio prijeći ciljnu ravninu bilo kojom metodom, brzinom, u koje god doba i u bilo kojem agregatnom stanju – riječi su ovog početnika.
Za sebe kaže kako se za sve voli pripremiti koliko god je to moguće pa se tako i u ovom slučaju, kad mu već fizička sprema nije savršena, pripremio za sve ostalo.
– Znao sam da mi oprema mora biti dobro poznata – nema isprobavanja novih tenisica ili majica na samoj utrci. Znao sam što nositi sa sobom, testirao sam energetske gelove i ostale hranjive tvari… Nisam htio ništa prepustiti slučaju jer sam znao da će i bez toga, biti dovoljno stvari na sam dan utrke koje će me činiti nervoznim – spreman je bio Sanjin na sve.
Dobro, gotovo sve. Koliko je to bilo moguće. Naravno, dva-tri dana prije utrke počeo je osjećati pozitivnu tremu.
– Prema mojim očekivanjima, dan prije utrke to je preraslo u nervozu, a na jutro utrke mutiralo u laganu paniku. Razni scenariji su mi se vrtjeli u glavi – od toga da ću biti debelo zadnji i da će svi umirati od smijeha dok ću stizati na cilj, preko toga da ću odustati na pola, da će me zaboljeti slezena, da ću dobiti proljev pa do toga da će svi oko mene biti triatlonci u naponu snage, a ja ću biti mali, spori jadnik. Uspio sam to nekako zauzdati i nakon pola noći bacakanja po krevetu, dovoljno se primiriti da si priznam da neću sam sebi nikad oprostiti ako odustanem na sam dan polumaratona – iskren je naš sugovornik.
I dok već iskusni sportaši koji u svojim nogama imaju utrke diljem zemlje, na domaćem terenu osjećaju poseban pritisak jer misle da sredina ima velika očekivanja od njih; Sanjin nije imao tih problema.
– Trčanje u svom gradu nije mi stvaralo pritisak, baš naprotiv. Bilo mi je lakše što poznajem teren i ulice i znam što očekivati. Tome je pridonijela i priprema. Tijekom tri mjeseca treninga prošao sam stazu (ne u komadu) barem desetak puta i znao sam kako što izgleda, te si ju “mapirao” u glavi. Tako da sam, zapravo, tijekom utrke imao osjećaj da trčim putem koji dobro poznajem – njegove su riječi.
Upitali smo ga o reakcijama svoje okoline kad nam je priopćio sretnu vijest o svojoj odluci.
– Odlučio sam svima reći da idem na polumaraton, ne zato da se hvalim, nego zato što je teže od nečega odustati i povući se ako to razglasite uokolo. Reakcije su varirale od “nisi normalan”, “zakaj?” i “nema teorije da to možeš” pa do “kakva si ti budala” i “kolko je to dugačko”. Ukupno, dobio sam dojam da većina ljudi koji se ne bave trčanjem, na polumaraton gledaju kao na nešto teško dostižno, što me je i motiviralo – bio je Sanjinov “pakleni plan“.
Na ovog novopečenog trkača atmosfera na utrci utjecala je kao vrlo pozitivno iznenađenje. Priča nam kako je mislio da neće primjećivati ništa i nikoga oko sebe prije starta…
– Ne sjećam se kad sam vidio toliko veselih lica na jednom mjestu. Nevjerojatno, ali kao da ljudi uživaju u trčanju J. Najviše su me iznenadili građani, oni koji su gledali utrku sa strane. Iako nemaju ništa s tim, većina ne poznaje nikoga tko trči, niti su možda znali što se uopće događa; kad su vidjeli trkače da prolaze pljeskali su, bodrili i snimali nas. Isto tako, mnogi su ispred svojih kuća uz cestu postavili svoje stolove sa čašama vode, soka, neki čak i kolačima, što mi je bilo nevjerojatno simpatično. Ovo mi je bio prvi doticaj s ikakvom utrkom uopće pa ne znam je li to uobičajeno, ali takva pozitivna atmosfera definitivno mi je davala poticaj – Sanjin je pun dojmova.
Foto: Drava.info
Utrka je krenula mnogo lakšim tempom nego što je očekivao, pa kaže kako je čak morao i svjesno usporavati u nastojanju da se prilagodi većini trkača.
– To me je iznenadilo i pobilo moje strahove da će svi osim mene biti lakonoge gazele koje će me ostaviti u prašini već kod prvog zavoja. Nakon pet kilometara, koji su prošli vrlo glatko i mirno, odvojile su se dvije dužine i kad sam shvatio da smo sada ostali samo mi koji trčimo polumaraton, osjetio sam popriličnu knedlu u grlu. To je sad to, sad idemo ozbiljno – shvatio je naš sugovornik.
Opisuje kako je skupina postajala sve rjeđa te kako je većinu staze gledao nekoliko istih ljudi ispred i iza sebe.
– Imao sam slušalice i svoju trkačku playlistu. Iskreno, ne znam kako neki ljudi mogu trčati u tišini sa svojim mislima i divim im se na tome. Prva kriza bila je već na osmom kilometru. Naime, napravio sam fatalnu grešku da u glavi pokušam procijeniti koliko sam otprilike prošao pa sam se složio sam sa sobom da je sada vjerojatno 11. kilometar. Kad sam provjerio i vidio da je tek osmi, nije mi bilo baš svejedno – nova su iskustva “friškog“ polumaratonca.
Mnogo veća kriza za njega uslijedila je tijekom prolaska kroz općinu Koprivnički Bregi, a koja se u dugom relativno ravnom pravcu nastavila na posljednju dugu ravnu koprivničku ulicu Miklinovec.
– Tijekom treninga tim dijelom staze nisam išao pa nisam znao gdje je točno okret, tako da sam ga stalno očekivao – sigurno je sad iza ovog zavoja, sigurno još malo, evo sad će, i nikako da dođe. U jednom trenutku mi je prekipjelo i naglas sam rekao „Pa daj ajde više!” i dodao na to nekoliko psovki. Srećom, nije bilo nikoga oko mene da svjedoči gubljenju živaca jednog polumaratonskog djevca – Sanjinov je tijek misli u kriznim trenucima.
Međutim, kako kaže, sve to nije bilo ništa naspram posljednja dva-tri kilometra.
– Sunce je već pripeklo, gledateljima je dojadilo i povukli su se kućama, a pravocrtno trčanje kroz Miklinovec nije baš živopisno. Moram priznati da sam konačno na 19. kilometru morao stati, odnosno hodati, ali samo desetak sekundi – čim sam počeo hodati, počeo sam osjećati trnce od kvadricepsa prema listovima i rekao sam sebi da je bolje trčkarati pa barem i najsporije na svijetu jer ću, u suprotnom, ostati paraliziran na mjestu. Dotad sam i držao tempo od, za mene dobrih, 5:45 minuta po kilometru, koji se u završnom dijelu utrke potpuno raspao – njegove su riječi.
Foto: prigorski.hr
Jasno da ni u ovom slučaju nije moglo proći bez one uobičajene veličanstvene revolucionarne ideje…
– Prošlo mi je kroz glavu da odustanem, da jednostavno stanem, ali sam sam sebe opsovao i govorio si da ću doći do kraja pa makar se dokotrljao u cilj. Ta posljednja dva kilometra u mojoj su glavi trajala barem tri sata i bilo mi je nevjerojatno kako se cijela, relativno komotna utrka, na kraju može sažeti u tih 10-15 minuta pakla. Tu mi je postalo jasno da se zapravo ne natječem protiv drugih, nego da se borim sam sa sobom – dosegao je i ovaj trkač “the“ spoznaju.
Na kraju balade, ovaj vatreno kršteni polumaratonac vrlo je zadovoljan postignutim.
– S obzirom na to da mi je cilj bio završiti utrku, ispunio sam ga, a uz to sam imao gotovo i pola sata bolje vrijeme nego što sam si predviđao. Osjećaj ulaska u cilj bio je nevjerojatan – ni više ni manje. Spoznaja da sam to sam napravio, sam se pripremio i sam istrčao, sam se borio s umorom, sumnjama, frustracijama i bolovima, sve to daje baš onaj čisti i iskreni ponos samim sobom kakav sam osjetio možda jednom ili dvaput u životu – podijelio je s nama Sanjin čari koje donosi upravo istrčana utrka.
Morali smo znati koliko su mu puta u mislima osvanule dobre stare rečenice “Što je meni ovo trebalo?“ i “Nikad više!“ te kako one “drže vodu“ nakon utrke.
– Prošlo mi je više desetaka puta to kroz glavu, pogotovo potkraj, kao pokvarena ploča. Isto tako, nije prošlo ni deset minuta od dolaska na cilj, a već sam razmišljao kako čim prije idem na iduću utrku – tipični je trkački odgovor.
Upitali smo ga i kako trenutno ide kupovina sata, novih tenisica i ostale opreme te koju utrku iduću uplaćuje.
– Sada kao da mi se otvorila pipa – vidio sam da mogu i sad želim sve! Hoću kupiti sve satove, pojaseve, torbice, čarape, trake i znojnike, pročitati sve knjige i trenirati po svim programima odjednom. Definitivno namjeravam ići na još utrka. Hoće li to biti baš polumaraton ili nešto drugo, vidjet ću. Jednog dana možda dođem i do punog maratona, zašto ne!? U međuvremenu planiram polumaratonsku dužinu na Grawe noćnom maratonu, pa kud puklo 🙂 – zaključne su riječi još jedne asimilirane jedinke u trkački kolektiv.
Pišu: Sanjin Bojić i Martina Maloča
Foto: Drava.info, prigorski.hr, Glas Podravine i Prigorja i AK Koprivnica
Svi smo čuli za Križevačko veliko spravišče, jednu od najstarijih turističkih manifestacija sjeverozapadne Hrvatske. A za kriterijsku biciklističku utrku? Naime, jedan od najatraktivnijih koncepata utrke upravo je ovaj, jer gledatelji konstantno mogu pratiti tijek utrke kružnog tipa, umjesto da natjecatelje vide kako su samo jedanput, u sekundi na biciklima projurili u jednom smjeru. Stoga, 9. lipnja rezerviraj za “Kriterij Križevci 2019.“ i upoznaj grad Križevce kružeći njegovim ulicama.
Ova nedjeljna utrka garancija je za dobru zabavu te prilika za osvajanje bogatih nagrada, a organiziraju je Križevačka udruga biciklista i Grad Križevci, u okviru svojeg Spravišča.
Kriterij ili kriterijska utrka vrsta je cestovne biciklističke utrke koji se odvija na kružnoj stazi dužine 800 metara do 10 kilometara. Takva natjecanja obično se odvijaju po gradskim ulicama i vrlo su popularna, jer gledatelji mogu uživo pratiti svoje favorite.
U Križevcima krug je dužine 1300 metara. Start i cilj su u Ulici Drage Grdenića u Križevcima te se vozi lijevi krug. Mjerilo je vremensko, odnosno broj odvoženih krugova u 45 minuta za žene, muškarce i rekreativce te 30 minuta za građane i kategorije U13, U15 i U18. Znači, tko više krugova u zadanom vremenu. Jedino se dječja utrka vozi samo jedan krug (za djecu do 13 godina), a pobjednici su svi te svi klinci i klinceze dobivaju poklon paket. Za najmlađe nema poretka ni mjerenja vremena.
Po prvih petoro u ženskoj, muškoj i rekreativnoj kategoriji te prvih četvoro u kategorijama U13, U15 i U18 nagrađuje se novčanim nagradama i poklon paketima, a troje najbržih i medaljama. U utrci građana četvoro najboljih od oba spola bit će nagrađeni poklon paketom. Također, U kategorijama rekreativca, profesionalki i profesionalaca u svakoj utrci dodjeljuje se pet nagrada najbržima u pet nasumce odabranih prolaznih krugova (100 kuna x 5 prolaznih krugova po utrci x 3 kategorije = 1.500 kn).
On-line prijave na web stranici Spravišča odnosno utrke dostupne su do srijede 5. lipnja, gdje su objavljena i sva pravila te druge informacije vezane uz utrku. Prijave su moguće i na startnom mjestu do pol sata prije starta utrke. Preuzimanje startnih brojeva započinje u nedjelju od devet sati na licu mjesta, a najkasnije do 15 minuta prije starta. Sve uz identifikacijski dokument.
Utrka je organizirana u okviru projekta ”Cyclo-Net” kroz Interreg V-A Program suradnje Mađarska-Hrvatska 2014.-2020., a koji sufinancira Europska unija te provode Grad Križevci i Grad Zalakaros.
SATNICA UTRKA 9. lipnja 2019.: Dječja utrka 10 – 10:30 sati
U13, U15, U18 11 – 11:30 sati
Utrka za građane 12 – 12:30 sati
Utrka za bicikliste rekreativce 13 – 13:45 sati
Utrka za profesionalce – žene 13 – 13:45 sati
Utrka za profesionalce – muškarci 14:15 – 15 sati
Sedmi Karlovački cener trčimo 7. lipnja, uz 440. godišnjicu grada Karlovca. Kao i šest puta do sada, čeka nas odlično organizirana utrka koju trčimo u petak u večernjim satima. Opet ćemo imati priliku uživati u elitnoj utrci, glavnoj utrci na 10 kilometara, štafetama, a dan radnije i u utrci na jednu milju te dječjim utrkama.
Ono po čemu će ovogodišnji Karlovački cener biti zapamćen je – medalja. Svi koji završe bilo koju utrku, sa sobom će ponijeti lijepo dizajniranu medalju napravljenu u obliku šestokrake zvijezde u kakvom je prije 440 godina osnovan Karlovac.
Čeka nas dobra rokerska atmosfera, nakon utrke ćemo se na glavnom gradskom trgu rasplesati uz rock koncert, a za okrepu će se pobrinuti Karlovačka pivovara te Heineken (sve gratis, a bit će i bezalkoholnog piva 😉 ).
Za sve koji bi izbjegli vožnju iz Zagreba i natrag, osigurani su autobusi po cijeni od samo 40 kn za povratnu kartu.
Nakon napornog tjedna, istrčite neku od utrka, zabavite se s društvom i po prvi put okitite medaljom Karlovačkog cenera.
Još jedan proljetni vikend bio je pretrpan utrkama širom Hrvatske i okolnih zemalja. Bilo je tu i državnih prvenstava, polumaratona, trailova, a i ova simpatična utrka u strogom centru Zagreba.
City Run utrka iz serijala Zagreb 5×5 ove je godine održana u ranijem terminu, ali na poznatom mjestu, u najužem centru grada, parku Zrinjevac. Trčalo se pet krugova, a utrka je bila poslovično odlično organizirana. Iz kola u kolo serijala, ona privlači neke od najbržih srednjeprugaša, preko ozbiljnih trkača koji žele kratki brzi nedjeljni “fix” pa sve do apsolutnih početnika kojima je 5 kilometara pravi izazov.
Tako je bilo i jučer, pobjedu su s odličnim rezultatima odnijeli Breda Škedelj (SLO) i Dorian Miškulin. Breda je krugove oko Zrinjevca istrčala za 18:35, a Dorian za respektabilnih 15:17 min. Poredak od drugog do petog mjesta u ženskoj konkurenciji: Doris Blažević, Valentina Valjak, Dora Mlinarić i Marta Grubić. Kod muškaraca mjesta od drugog do petog zauzeli su: Tomislav Novosel, Blaž Car-Pavlic, Marko Ciganović i Silvio Grđan.
Na odvojenim utrkama nastupilo je 135 muškaraca i 121 žena.
Više o serijalu utrka Zagreb 5×5 by Heineken 0.0 pogledajte OVDJE.
Prošlo je točno osam godina od kada je vaš (omiljeni) portal 3sporta.com ugledao svjetlo dana. U tih osam godina, svakodnevno smo radili kako bi bili informativni, konkretni i korektni, da vas uveselimo fotografijama s utrka i potaknemo na kretanje i bavljenje sportom. Utvaramo si da smo barem malo pomaknuli jezičac u smjeru zdravije i aktivnije nacije.
Nije ovo neka osobita proslava, nežive stvari nemaju rođendan, ali prilika je da se sjetimo svega što smo prošli. 3sporta je nastao u trenutku kada u Hrvatskoj nije postojalo mnogo sličnih medija, tek nekoliko portala bavilo se aktivnim životom i pratilo sportove izdržljivosti. Mi smo odlučili biti malo drugačiji, brzi, otvoreni za suradnju sa svima, željeli smo ponuditi sadržaj kakav je nedostajao.
Fotografije kao nikad prije
Jedna od najvažnijih novosti koju smo donijeli na tržište, bile su velike foto galerije s utrka. Naša ideja, da svatko tko sudjeluje na utrci mora imati foto uspomenu s nje, vrlo je brzo prihvaćena i već nakon prve godine rada postali smo prepoznatljivi izvor kvalitetnih fotografija s utrka.
Ovaj smo segment posla razvijali do današnjih dana i bez lažne skromnosti možemo reći da smo najjači i najbolji foto servis za utrke u Hrvatskoj, što potvrđuju broj i važnost utrka koje fotografiramo svake godine. Često nam u inbox dolaze upiti – “kad će fotografije”, čak i za utrke koje nismo fotografirali.
Zajednica
Prije nekoliko godina pokrenuli smo Facebook grupu TRČIMO->TRČIMO koja je pred prelaskom 5.000 aktivnih članova, naša Facebook stranica za nekoliko će tjedana prijeći 40.000 lajkera. Po tim kriterijima i po čitanosti našeg sadržaja, uvjerljivo smo prvi portal o ovoj niši u Hrvatskoj.
No ono što smatramo najvažnijim, to je – ZAJEDNICA. Želimo našim djelovanjem osnaživati povezanost, prije svega trkača, ali i sportaša i rekreativaca u drugim sportovima izdržljivosti. To postižemo insistiranjem na pozitivnom sadržaju. Želimo da naša stranica i grupa budu mjesta tolerancije, kulturne komunikacije i međusobne podrške. Vjerujemo da smo na dobrom putu prema tom cilju.
Budućnost
Najlakše se uljuljkati u “uspjeh” i ne raditi na novim idejama. No ideje su nešto čime obilujemo (kad bismo ih barem sve mogli realizirati). Tako je od jedne ideje nastao novi portal Active in Croatia, tek u povojima, ali s velikim potencijalom promocije Hrvatske kao destinacije za aktivan odmor. Na tome zasigurno nećemo stati pa uskoro možete očekivati i neke nove proizvode iz naše kreativne radionice.
HVALA!
Ako ste došli do kraja ovog teksta, možda ste među našim najvjernijim čitateljima. Ljudi obično nemaju strpljenja za ovakve tekstove (razumljivo). Hvala Vam što nas pratite, što zajedno s nama radite na promjeni svijesti nacije o potrebi aktivnog, sportskog života i mnogobrojnim benefitima koje tako ostvarujemo.
Na kraju, hvala svima koji nam pomažu na putu prema uspjehu, svima koji su svojim sadržajem obogatili portal, svim suradnicima koji su radili na njemu u proteklih osam godina i rade danas, svim organizatorima utrka koji nas prepoznaju i angažiraju te svim oglašivačima i partnerima bez kojih ne bismo postojali.
Vidimo se na trčanju, triatlonu, biciklu!
P. S.
Želiš biti dio naše priče? Javi se s prijedlogom suradnje na mail urednik@3sporta.com
U rekordnom roku od samo 22 dana od pokretanja petog dobrotvornog izazova PoKRENI – Pokloni svoje kilometre, trkači diljem Hrvatske, njih čak 1189, su putem trkačkih aplikacija Strava i Endomondo zajednički prikupili čak 50.000 kilometara. Naime, osiguravajuće društvo GRAWE Hrvatska pozvalo je sve trkače da sudjelovanjem u PoKRENI izazovu pokažu koliko je važno i nužno kretanje i tako podrže svu djecu s amputacijom donjih ekstremiteta.
Cilj je motivirati trkače na zajedničko prikupljanje 100.000 kilometara do kraja kolovoza i još jednog GRAWE noćnog maratona. No, trkači su ove godine pokazali iznimnu motivaciju i zajedničkim snagama već u manje od mjesec dana od pokretanja izazova prikupili polovicu potrebnih kilometara, što je ujedno i najbrže prikupljenih 50.000 kilometara u pet uzastopnih godina održavanja PoKRENI izazova. Prije toga najbrže skupljenih 50.000 kilometara bilo je 2017. godine kada su se ti kilometri prikupili u 32 dana.
Zahvaljujući tim udruženim prijeđenim kilometrima GRAWE Hrvatska će donirati 100.000 kuna Udruzi osoba s amputacijom udova Grada Zagreba i Zagrebačke županije (UAZ) za nabavku aktivnih pomagala i proteza upravo za djecu s amputacijom donjih ekstremiteta.
Ana Sršen – predsjednica UAZ – proteza s kojom se može trčati
Tim je povodom voditeljica korporativnih komunikacija i marketinga osiguravajućeg društva GRAWE Hrvatska, Sanja Gržetić izjavila: „Zahvaljujemo se svim trkačima koji su se uključili u PoKRENI izazov do sada, donirali svoje otrčane kilometre, ali i motivirali svoju zajednicu da učini isto. Izrazito smo ponosni i drago nam je vidjeti kako zajednički možemo pokrenuti pozitivne promjene u našem društvu te svojim primjerom i zdravim životnim navikama motivirati i druge na isto. Vjerujemo kako ćemo ovim tempom do GRAWE noćnog maratona krajem kolovoza prikupiti i više od 100.000 kilometara što nas itekako veseli“.
Zahvaljujući podršci osiguravajućeg društva GRAWE Hrvatska i svih trkača koji su se već uključili ili će se tek uključiti u izazov, Udruga osoba s amputacijom udova Grada Zagreba i Zagrebačke županije (UAZ) će nabaviti aktivna pomagala (proteze) za djecu s amputacijom donjih udova iz različitih dijelova Hrvatske, a nekima od njih to će biti prvi trkački koraci ili mogućnost da ponovno potrče, ravnopravno sa svojim prijateljima.
Svi trkači koji žele poticati svijest o zdravim životnim navikama i dalje mogu sudjelovati u ovom dobrotvornom trkačkom izazovu i pridružiti svoje trkačke kilometre na aplikaciji Endomondo pod izazovom PoKRENI – pokloni svoje kilometre ili aplikaciji Strava pod klubom PoKRENI, a sudjelovanje mogu podijeliti i na društvenim mrežama uz hashtagove #pokreni i #poklonisvojekilometre.
Kilometri se skupljaju do GRAWE noćnog maratona koji se održava 31. kolovoza pod sloganom „Neki drugi svijet“ kada će GRAWE Hrvatska na zagrebačkom Bundeku UAZ-u dodijeliti donaciju od 100.000 kuna.
Entuzijastična zagorska ekipa, odnosno Zagorje Adventure Team i ove se godine pokazao na visini zadatka, u organizaciji svoje sad već legendarne treking utrke koja se održava u okviru Treking lige – Zagorje Trekka. Za svakog tko se želi izgubiti h trsju i huste zagorskih bregi ili u zavodničkim zlatnim potocima gemišta, ova je utrka svake godine pravi izbor. A u subotu je bila pravi izbor čak za 1090-ak avanturista.
Možda nisu svi sudionici bili finišeri, ali svi su na ovaj ili onaj način stigli do cilja – neki sa svim kontrolnim točkama, neki samo s dijelom njih, neki su utvrđivali gradivo kružeći po istim kontrolnim točkama (čitaj: vaša vjerna novinarka), neki su utvrđivali gradivo poduže se zadržavajući na najokrepljujućim kontrolkama (čitaj: roštilj, špek, kolači, zlevanka, gemišt…).
Također, neki su u cilj utrčali s osmijehom pa se još obradovali svojem neočekivano dobrom poretku, bilo je i onih koji su dočekani sa čestitkama i ovacijama zbog dolaska među najboljima da bi sramežljivo izvukli kartončić samo s polovicom “precvikanih“ polja (ponovno, poslovično Vaša…), neki su dopuzali četveronoške, a neki su se dovezli u traktorskoj prikolici.
U svakom slučaju, gotovo su svi došli izgrebani, blatni, ili pak “namazani“ nekim drugim “pomadama“, ali svakako svi puni dojmova, da bi onda prema kraju dana još odnekuda izvukli snage za večerašnju ludu feštu.
Među 55 sudionika i sudionica u Challenger kategoriji koja je u pravilu trebala iznositi 28 kilometara, najbolje su se snašli, jasno, domaći dečki – prvi Goran Papeš za 3:19 sata, a potom sin i otac Krunoslav i Stjepan Grah kojima je trebalo oko 3:38 sata, s minutom međusobnog razmaka. Ipak, od 10 žena najsnalažljivija bila je Slovenka Tamara Ravnak u vremenu 3:45 sata, a druga Tamara, Moguljak te njena klupska kolegica Mandica Grubišić u cilj dolaze kao druga i treća nakon 4:02 sata na stazi.
Sasvim dovoljan izazov za orijentaciju i odolijevanje okrepnim distrakcijama bila je i Active kategorija, a koja je trebala iznositi 16-ak kilometara. Tom izazovu odazvalo se čak 475 sudionika i sudionica, a odoljelo ih nije osam. Na zavodljivim kontrolama, karakter su ostala prva tri muškarca koja su prema cilju imala žustro nadmetanje da bi utrku završili unutar minute, nakon 1:53 sata na stazi. Redoslijedom su to bili Ivan Lovrenčić, Željko Kliček i Aljoša Žnidaršič. Marija Glibota i Anja Dragomanović, također, se raspoređuju na prvu i drugu poziciju s 2:47 sata na stazi. Dok treća žena, domaća Sabina Krivec dolazi dvije minute nakon njih.
Na najkraću, trail kategoriju odlučilo se 560 ljudi željno dobrog provoda. Ipak, taj provod najozbiljnije su shvatili prvi Martin Lončarić i drugi Tomislav Belošević, a provodili su se na stazi cijele 54 minute, s 10-ak sekundi razmaka. Ozbiljan je bio i treći Igor Visinski, dotrčavši u cilj dvije minute kasnije. Među deklama “najfajnije“ su bile Jelena Gorički (1:07 sat), Leona Bartolin (1:14) i Maja Vančina (1:17).
Također, bodovao se i ekipni poredak te je ovom prilikom najbolji morao biti domaći Zagorje Adventure Team. Kao drugi slijede Epic rg team, a treći SRK Baraber.
Bez obzira na poželjan preduvjet znanja korištenja kompasa i čitanja karte te neispunjenog potonjeg, na Zagorju mjesta za gubljenje ima, ali za žaljenje nipošto. Dovoljno je utjehe na okrepama, štoviše, lijepo je ponekad dati si oduška i po prvi put vidjeti kako je to opustiti se na ovoj utrci i uživati u svim njenim blagodatima (čitaj: ne znam jesam li se ikada dosad na kontrolkama krijepila gemištima). Također, odlično organizirani, velikodušni i radišni Zagorci svaki će nam put dati i više nego dovoljno razloga da se poželimo vratiti i iduće godine. Al kam ste fteknuli tu KT2, vrak vas skelil…
Facebook te podsjetio na tvoju utrku na današnji dan točno prije godinu dana. S nostalgijom gledaš razgaljena lica sebe i ekipe kako se dobro zabavljate i nosiš u srcu tu romantiziranu uspomenu na još jedan trkački događaj koji obogaćuje tvoj život – kako vam je samo super bilo! Međutim, postoji jedan sitan detalj koji uporno zaboravljaš i svaki se put, svejedno, ponovno vraćaš starim navikama i potrebama – putovanjima na utrke. To se zove selektivno pamćenje.
Počevši od planiranja kako da se izvučeš ranije s posla, od samog spomena tvojem šefu pada mrak na oči (opet), preko planiranja smještaja i organiziranja s ekipom po autima, počinje tvoj stres oko putovanja na utrku. Do zadnjeg trena nećeš znati reći ekipi hoćete li moći krenuti na vrijeme da stignete na trajekt, jer ne znaš hoćeš li uspjeti finiširati hrpu posla koja ti se nakupila baš za zadnji radni dan. Nosiš posao sa sobom kući i do četvrtka kasno u noć pokušavaš nadoknaditi što više, samo da drugi dan možeš otići ranije.
Nakon što je od posla napravljeno koliko se dalo napraviti, u pasje doba više nemaš snage ni za što i ništa više ne stigneš organizirati. Trpaš stvari nasumično u torbu, već prema navici i iskustvu s prethodnih putovanja, nemaš nikakvu klopu spremnu što ćeš si nositi za put, stat ćeš sutra usput u nekoj trgovini i kupiti si potrebno za sendviče. Napokon liježeš, u najboljem slučaju imaš vremena za neka četiri sata sna. Međutim, ne možeš zaspati – vrtiš po glavi hoćeš li sutra stići dovršiti taj posao, je li sve spakirano, hoćete li stići na trajekt…
Jesam trebala uzet tenisice za trčanje?
OK, ovo je sad možda jedan od gorih scenarija. Iako je iz računice izbačen i bračni suputnik koji te gleda poprijeko što i ovaj vikend nećeš provesti s obitelji te djeca koju još taj dan moraš razvažati u školu i na aktivnosti. U boljem slučaju, ponekad si uspiješ uzeti i godišnji taj petak ili je baš praznik, na poslu nije gužva ili si sam svoj šef, pa si stigneš sve koliko-toliko organizirati. Svejedno se, opet, moraš pakirati sam(a), neće te nitko drugi, bilo ovaj put malo više vremena ili ne. I već ti je muka od toga što svaki put ponovno moraš razmišljati što moraš nositi, kakvo će vrijeme biti pa koju odjeću za utrku moraš uzeti, kakva će biti podloga zbog izbora tenisica i strahuješ hoćeš li što god važno zaboraviti. Zapravo, to nije upitno. Pitanje je samo što ćeš zaboraviti.
Ujutro se dižeš prije pijevaca, nalijevaš u sebe kavu ne bi li te potjerala na WC pa da to obaviš prije puta. Sjediš na školjki dok ti ekipa trubi pred kućom i budi susjede, a ti krećeš na put poluobavljena “posla“. Čim sjedaš u auto, već počinješ mlatiti po kupljenim pecivima, mrviš po sebi i autu, a već nakon 20-ak minuta počinje, naravno, frkanje po crijevima. Jedva držiš do iduće benzinske, prdiš u sebe, ali ti se jedan neukroćeni “tihomir“ oklizne, a ti se “praviš grbav“, utoneš malo dublje u sjedalo i kao neprimjetno otvaraš prozor…
Majkemi, nisam ja!!!
I nekako je to sve uspjelo, u autu još razmjenjuješ posljednje poruke sa šefom vezano uz glancanje zadnjih detalja oko posla, dok piješ coffee to go. Pokušavaš uloviti nešto sna, a gužvaš se u autu punom “ko šipak“, čopi te grč u nozi, zaležiš vrat.
Na kraju kad se smjestiš u svoj novi “vikend dom”, skužiš da su ti papuče ostale kod kuće na sigurnom i da će ti trebati šuškavac jer bura puše kao luda, a koji, isto tako nije spakiran.
I na toliko željenom odredištu, iduća noć i jutro otprilike su slični – ne možeš spavati od treme pred nastup, a i tvoj(a) cimer(ica) ima običaj pričanja i škrgutanja zubima u snu, pa zaspiš tek kad se vani počinju pojavljivati natruhe plavkaste svjetlosti.
Vrijeme je za ustajanje i utrku, a tebi se razdražljivo plače i ne želiš van iz toplog kreveta, a kamo li trčati po ovom hladnom danu i kišici koja stalno “kenjka“. Na silu trpaš u sebe doručak i pojedeš tek pola jer sve što staviš u sebe, želudac želi vratiti van od nervoze. Cijelo vrijeme čekaš da ti stražnjica počne surađivati i da obaviš što ti je najvažnije od svega prije utrke, ali nakon tri pokušaja na “ćenifi“ ne događa se ništa. Umjesto toga, prifrkne te u bircu prije starta, dolaziš pred toalet, a tamo kolona kao u logoru. Kad napokon uspiješ doći na red, unutra te dočeka prizor i miomiris kakav je vjerojatno ostavio netko, tko je prolazio sve isto što i ti.
Poznata scena – koristi vanjske retrovizore!
I onda ti, u takvom izmučenom, istresiranom i iscrpljenom izdanju, trči par desetaka kilometara utrke, i još k tome, daj sve od sebe, ako ne – i briljiraj! I veseli se, jer još te čeka putovanje kući!
Prisjećaš li se sad kako ti je bilo na toj utrci sa fotke otprije godinu dana? Kako ti je uistinu bilo ta dva-tri dana? E vidiš, to se zove selektivno pamćenje! Ali(!), bilo ti je i super… bilo ti je super jer to je ono što voliš, trčanje je ono za što živiš i jedva čekaš da ideš ponovo.
Trčanje i ekipa! I upoznavanje novih krajeva. Pamtiš samo najbolje sa svojih utrka i točno tako treba i biti. To je tvoj stil života, a ne samo hobi, ne samo hir, i nikakav umor i gnjavaža oko pakiranja i puta neće te spriječiti da to ponavljaš uzastopno – jer ti si nomad i za drukčije više ni ne znaš.
Ne, ovo nije tutorial u kojem ćemo ti pametovati kako i što trebaš raditi da ne dolaziš na utrke iscrpljen(a) – dobro se organiziraj, piši popise, spakiraj se na vrijeme, pripremi si zdrave i hranjive obroke za put, za sva tri dana i utrku, legni rano, spavaj dovoljno, nikako ne preskači doručak, ako lijepo zamoliš guzu onda ćeš se pravovremeno i pokakati, izmeditiraj i izmantraj nervozu iz sebe i teleportiraj se na utrku. Ostvarivo u stvarnom svijetu? Ne baš.
Ovo je samo mali podsjetnik na realnost koju svi prolazimo i dijelimo, te drugu stranu medalje naših, u očima drugih, landranja da bismo tamo negdje trčkarali, dok pošten narod provodi vikend roštiljajući i sjedeći na kauču pred TV-om. Druga stranu medalje, ali koja isto tako, nosi svoj udio čari u svijetu jednog trkača sa zdravom perspektivom i osjećajem za autoironiju 😉 .
Ciljna skupina Mizuna su i natjecatelji i rekreativci, a upravo je model Wave Sky2 dokaz kako njegov razvojni tim u osmišljavanju svojih modela uvažava različitost među trkačima. Glavne karakteristike po kojima se trkači razlikuju su oblik stopala, način na koji hodaju i trče, intenzitet i učestalost treninga i natjecanja, ali i tjelesna težina. Baš taj čimbenik glavni je razlog da izaberete Wave Sky2 tenisice. One su izrađena tako da sportašu veće tjelesne mase omoguće nesmetano kretanje do granice njegovih mogućnosti, istovremeno smanjujući mogućnost ozljede. Wave Sky2 neutralna je tenisica za trčanje, s naglaskom na udobnosti.
Za što bolju izvedbu bitno je izabrati pravilan tip tenisice, kako bi se spriječila bol, umor i ozljeda, a u ovom slučaju to je Wave Sky2. Radi se o modelu koji ponajviše ima naglasak na stabilnost vrlo važnu neutralnim trkačima s većom kilažom. Stabilnost proizlazi iz nove valne ploče, a još jedna bitna stavka kod ovog modela jest dvoslojni tekstilni gornji dio tenisice. Također, još jedna specifičnost ovog modela je donji potplat od karbonske gume koja odlično “drži“ na svim terenima.
Udobnost i stabilnost u obliku “W“
Već spomenuta stabilnost kao bitan čimbenik kod težih trkača, te udobnost daju dobitnu kombinaciju u vidu Mizunove wave tehnologije. Upravo ta tehnologija minimizira učinak prekomjernih sila i napetosti koje utječu na tijelo prilikom trčanja, a time i rizik od ozljeda. Wave ploča omogućava odlično ublažavanje udaraca, širenjem te udarne sile na veću površinu.
Stabilnost wave tehnologije postiže se u vanjskim odnosno bočnim i unutarnjim (medijalnim) površinama tenisice, koja je dizajnirana tako da stabilizira stopalo.
Revolucionarno Mizunovo dostignuće na području neutralnih modela nova je Cloud Wave ploča, s još više stabilne-amortizacije u odnosu na prethodnu wave ploču. Također, mnogo je mekanija te daje više udobnosti stopalu.
Poboljšana gibljivost i prianjanje
Smooth Ride tehnologija omogućava bolje ublaživanje udaraca i povećava fleksibilnost tenisice za neutralnog trkača. Također, pri ubrzavanju i usporavanju minimizira trenje gibanja stopala čime, uz pomoć produžene wave ploče, stvara lakši prijenos težišta iz pete na prste.
Dynamotion Fit sustav je kojim se smanjuje bočni pritisak na tenisicu, što garantira optimalno prianjanje prilikom gibanja. On omogućava da gornji dio tenisice prati pokret stopala te time sprečava nestabilnost noge u tenisici.
Kako smo već spomenuli, specifičnost ovog modela jest dvoslojni tekstilni gornji dio tenisice. Zove se Aerohug, a čini ga donji elastični sloj s boljim prianjanjem, te gornji, manje elastični dio u funkciji stabilizatora.
Dobro “potkivanje“
Još jedna nova Mizunova tehnologija jest Intercool sustav. Radi se o posebnim zračnim kanalima u potplatu koji pospješuju prozračnost, snižavaju temperaturu u tenisici te smanjuju mogućnost nastanka žuljeva. Ova funkcija smanjuje akumulaciju vlage prilikom trčanja.
Srednji potplat sastavljen je od U4iC odnosno U4iCX pjene, koja daje dodatnu udobnost i bolju odzivnost. Trideset je posto lakša od svoje preteče AP+ pjene, dok “X“ inačica dolazi u još lakšem izdanju. Ova nova tehnologija srednjeg potplata garantira izvrstan osjećaj prilikom trčanja temeljen na izuzetnoj udobnosti i mekoći laganih tenisica za trčanje. Izuzev toga, u U4iCX varijanti još je bolji »katapult efekt« u novi korak, posebno bitan za trkače s većom masom. Također, garantiran je i duži vijek trajanja.
Donji potplat izrađen je od posebne X10 karbonske gume koja je 80% postojanija od postojeće. Stavljena je na dijelu potplata koji se najviše troši, te učinkovito štiti potplat i produljuje vijek trajanja tenisice.
Marin Mandekić “pobožno” trči 100 milja Istre od 2015. godine, naizmjence pohodeći dulje tri staze. Počeo je sa “zelenom“, i to kao član jedriličarskog kluba. To su bili njegovi počeci u ozbiljnijem trčanju te od naredne godine nastupa kao član SRK-a Rika. Posljednje četiri godine, koju god dužinu trčao bio je među prva tri Hrvata. Međutim, ovo je prva godina kad se za to stajalo i na postolju. A on je, baš sad kad je utrka na 110 kilometara ujedno bila i Prvenstvo Hrvatske, osvojio prvu poziciju.
Njegova prva duža trail utrka bila je duljine 65 km u Istri 2015. Kako kaže, tada nije bio siguran može li završiti tako dugu trail utrku.
– Istrčao sam je, bilo mi je jako teško, no osjećaj kad završiš jednu takvu ultru je neopisiv. Već nakon par dana odlučio sam da želim trčati i dužu utrku u sklopu 100 milja Istre. Ozbiljnije sam se počeo baviti trčanjem prije tri godine, kad sam odlučio trenirati redovito i znao sam, ako budem strpljiv i ne pretjerujem te ako marljivo treniram da je napredak siguran – priča nam Marin o svojim počecima.
“Iduće godine planiram UTMB“
U ovih pet godina jednom je istrčao i dužinu od 100 milja, konkretno od 171 kilometar. Zanimalo nas je znači li to da je iduća na rasporedu ponovno “stomajlerica“ ili će se možda odlučiti na još neistrčanu “žutu“ maratonsku stazu.
– Poklopilo se da sam trčao prvo 65 kilometara, pa 110 i na kraju 100 milja. Prošle godine zbog ozljede sam opet nastupio na 67, a ove godine na dužini od 110 kilometara zbog prvenstva Hrvatske u trailu. Za iduću godinu po pitanju Istre još nemam planova, ali volio bih biti najbrži Hrvat na 100 milja odnosno otrčati hrvatski rekord, a to je najlakše u Istri. Međutim, to ostavljam za neku drugu godinu, pošto iduće godine idem na UTMB, a dvije tako duge utrke bile bi previše – Marinov je cilj.
“Aljoša je zaslužio drugo mjesto, a meni je draža pobjeda na PH-u“
Također, ovo je prva godina kad se našao među prvo troje u ukupnom poretku. Bio je treći, a ako gledamo činjenicu da je u cilj utrčao držeći se za ruku sa Slovencem Aljošom Smolnikarom, neslužbeno, zajedno su drugi. Upitali smo ga što je utjecalo na njegovu odluku da prepusti poziciju svom konkurentu bez borbe.
– Želio sam ukupnu pobjedu i nekako sam si za konkurenciju zamišljao samo Martina Halasza koji je trebao biti brži od mene i cilj mi je bio da budem bolji od njega. Svi naši veliki trkači su tako slučajno ostali iza jer je Martin bio brz. S Aljošom sam se počeo utrkivati od Brgudca i nisam mislio da ću mu moći parirati do kraja utrke. Ubrzo sam shvatio da sam dosta jači od njega te sam s njim počeo dijeliti informacije i hranu. Aljoša se odlično držao cijelu utrku, iako mu je bilo mnogo teže nego meni te mislim da je pošteno zaslužio drugo mjesto u Istri. Meni ta pozicija nije bila jako bitna, jer se radilo o drugom ili trećem mjestu, bitnije mi je bilo da je Martin iza mene – objašnjava naš sugovornik.
Foto: 100 Miles of Istria
Podijelio je s nama kako mu je draža pobjeda na prvenstvu države jer je pobijedio naše velike trkače s dosta prednosti, bez puno muke.
– Želja mi je bila da budem najbrži od naših u Istri te da se na ITRA ljestvici popnem više od naše ekipe. Sad znam da će svi više trenirati i da ćemo svi skupa biti bolji i brži, a tko će biti prvi tko deseti to nije važno – priča Marin o svojim izazovima.
Pripreme i prehrana
Kad se planira trčati Istru, ona se planira cijelu godinu unaprijed i treninzi, pogotovo zimu prije nje, podređeni su isključivo tome. Tako je i državni prvak u trailu odrađivao svoje pripreme, a zanimalo nas je da li je činjenica da je ove godine utrka bila PH, pridonijela žešćem režimu treninga.
– Još prošle godine nakon ozljede leđa počeo sam ozbiljno trenirati za Velebit 100 milja. Nakon Velebita nastavio sam s kvalitetnim treninzima, što se pokazivalo kroz rezultate utrka, iako mi se tad privatni život polako počeo raspadati. Na prethodnom prvenstvu RH koje je održano u sklopu utrke Dalmacija Ultra Trail, vidio sam da mogu konkurirati dobrim i najbržim hrvatskim trail trkačima, te sam na tom prvenstvu bio treći Hrvat – bio je tijek Marinovog napretka.
Foto: 100 Miles of Istria
To ga je dodatno motiviralo da ustraje u treninzima te planira odraditi nekoliko dobrih utrka u godini koja je dolazila.
– Prva utrka u 2019. godini bila je Transgrancanaria, gdje sam imao u planu nastupiti na 130 kilometara. Kako je odlučeno da je 110 kilometara Istre prvenstvo države u trailu, htio sam trčati i prvenstvo. Prvi put sam poslušao savjete trenera i ljudi do čijih mišljenja mi je jako bilo stalo, te sam se sa 130 kilometara prebacio na kraću utrku od 65. U utrku sam išao iz punog treninga, bio sam umoran, ali sam ju otrčao odlično i iznenadio sam sebe i trenera. Time sam dobio dodatno samopouzdanje za Istru. Treninge za Transgrancanariju i Istru odrađivao sam u dobrom društvu, što mi je dalo dodatni motiv da uživam u utrci više. Uvjeti za treniranje ove zime bili su idealni – vrlo malo kišnih dana i još manje hladnih dana, a zima je bila blaga i topla. Specifične treninge za Istru odradio sam nakon Transgrancanarije. Radilo se o treninzima na stazi 110 kilometara Istre u nekoliko navrata i nekoliko dužina. Za Istru sam znao da je moja prednost dužina od 110 kilometara, a ne neka dječja trkica – pomno nam je objasnio Marin.
Foto: 100 Miles of Istria
Kako je rekao, to što je lokalac sigurno mu je pomoglo jer je već nekoliko godina za redom trčao Istru. Međutim, na Učki ne trenira često iako mu je jako blizu te radije bira kastavsku šumu, kako s kućnog praga do nje ima 10 minuta trčanja.
– Ja, zapravo, ne treniram previše. Nisam radio velike dužine u pripremama, duži treninzi trajali su tri do četiri sata i trčao sam ih vikendima. Malo sam podigao volumen treninga kada sam počeo trenirati s Ingrid Nikolesić i pridružio se u siječanjski Garmin Connect izazov – skroman je ovaj trailer.
Zanimalo nas je kako se pobjednik tijekom utrke hrani i je li se strogo pridržavao nekog plana.
– Plan prehrane sam napravio zadnji čas jer sam tjedan prije utrke bio zauzet uređenjem stana i poslovnim obvezama. Zadnji čas sam se sjetio da bi bilo dobro imati na okrepama kuhane hrenovke i malo kruha i paštete. U Istri sam pojeo: par energetskih gelova, nekoliko Ensura, malo pancete, paket hrenovki, paštetu i kruh, palačinke s Nutellom i pio sam vodu, a popio sam i par pivi. Nisam se baš pridržavao plana i pojeo sam puno manje nego sam planirao – njegova je, ipak, dobitna kombinacija za pobjedu.
Posao i obitelj vs. odmor
Odmor je vrlo bitan za jednog ultraša. Pod pretpostavkom da je mnogo trenirao i mnogo vremena izdvajao za treninge, upitali smo Marina čime se bavi u životu i ima li uopće mjesta za odmor u njegovoj dnevnoj rutini.
On je vlasnik malog obrta s pet zaposlenih i kako kaže, mnogo vremena odvaja za njega.
– Posao kojim se bavim izrada je i montaža PVC stolarije. Dnevno radim oko 10 sati, nakon posla obično svog najstarijeg sina vodim na trening i u tom terminu i ja trčim. Nakon treninga pokušavam se družiti sa svojom djecom koliko mogu. Zadnjih su se godinu dana u mom životu dogodile velike promjene. Odlučio sam pokušati napokon malo živjeti i okončati brak u kojem smo bili nesretni i klinci i bivša supruga i ja – iskren je s nama Marin.
Zatvorio je jedan obrt, pokrenuo dva nova, preselio proizvodnju na novu lokaciju, adaptirao stan u koji se nedavno preselio i do Istre je ondje, kako priča, imao samo madrac i WC školjku.
Foto: 100 Miles of Istria
– Tako da se nadam da ću u budućnosti imati više vremena za svoju djecu, sebe i trčanje. Odmor mi je najslabija karika, pokušavam biti uredan sa spavanjem i prehranom, i taj dio mi je godinama isti – spavanje u 23 sata, ustajanje u šest, doručak u sedam, kava u osam i ručak u 12 sati – njegova je rutina.
Sve je u perspektivi
Pobjednik prvenstva u Istri za medije je izjavio kako tijekom utrke nije imao kriza, nego ju je odradio školski, dok ga snježna mećava na Učki nije obeshrabrila, nego obradovala. Čini se da je on bio jedan od rijetkih s takvim iskustvom i stavom, pa smo poželjeli saznati kakav je mentalni sklop potreban za to.
– Bio sam spreman za trku i zbog toga nisam imao kriza. Jako volim trail trčanje i svaka me utrka i trening vesele te uživam u svemu maksimalno. Možda zato što više od ostalih primjećujem sve ljepote oko nas – nasmijane volontere, navijače, ostale natjecatelje, predivne staze, vrhove brda, livade, šume, cvijeće, životinje, kamenje, potoke, nebo… Ponekad uživam u jednostavnom pjevu ptica ili šumu lišća na stablima dok ga vjetar njiše – romantičan je naš sugovornik.
Njegov je stav da uvjeti na utrci nisu bili strašni, osim tih 40-tak minuta prelaska preko Vojaka kroz snježnu mećavu.
Foto: 100 Miles of Istria
– Mene je ta mećava razveselila jer se nisam nadao pravom, zimskom snijegu. Mislio sam da svi preuveličavaju taj snijeg, da je to samo par pahuljica koje se ne love za tlo. Međutim, ispalo je da je to prava mećava i dalo je ugođaj pravog, teškog traila – podijelio je s nama Marin.
Nakon utrke i njegove izjave kako je uživao u njoj i stazi punoj cvijeća, primijetili smo na društvenim mrežama kako ga prijatelji neprestano zadirkuju zbog toga.
– Je li uistinu skretanje pažnje na ljepote kojima smo okruženi na stazi svojevrsna “mantra“ za podnijeti dug i težak put koji je pred nama? Olakšava li ljubav prema prirodi i moto “Stani i pomiriši cvijeće!“, kao i trud da ne zaboravimo zašto smo sa svim time i počeli, izdržati psihičke i fizičke izazove utrke? O čemu si ti razmišljao tih 110 kilometara – jesi li ih odbrojavao? – bili smo znatiželjni.
– Ja primjerim skoro svaki cvijet na stazi i takve drugima naizgled nebitne stvari me ponesu. Mislim da bi svi mi koji trčimo šumom trebali obratiti pažnju na takve sitnice i manje misliti o onome što je ispred i iza nas, koji smo u poretku te koliko će utrka biti teška. Bit će što bude, bitno je uživati na putu do cilja. U ovoj utrci davio sam Aljošu o njemu nebitnim stvarima – gdje su bile srne na treningu, gdje sam vidio jazavca, što sam trčao na zadnjem treningu, koliko godina mi imaju klinci, a zadnjih trideset kilometara sam bio usredotočen na prestizanje prva dva trkača. Često sam Aljoši pričao što nas čeka ispred, koliko uspona nam je ostalo i koliko kilometara još imamo do cilja. Odbrojavao sam kilometre i bilo mi ih je premalo za prestići sve – zanimljiv je Marinov tijek misli.
Utrke, utrke i samo utrke
Na spomen odmora, učinilo nam se kao da ga Marinu ne treba. Već vrlo brzo nakon Istre, istrčao je još jednu, njemu neizbježnu utrku dugu 32 kilometra – Hahlići Trail, te ju završio četvrti. Ponovno kao prvi Hrvat.
– Činilo mi se da sam se odmorio od Istre jer mi nije bilo teško trčati 110 km u Istri. Odlučio sam otići trčati Hahliće, blizu su mi, staza je teška i tehnički zahtjevna što mene privlači. U utrku Hahlići ušao sam umoran i neispavan, pa sam većinu utrke išao umjereno, osim zadnjih sat i pol kad sam ubrzao. Tamo sam shvatio da se nisam odmorio od Istre. Nisam imao niti jedan dan odmora nakon Istre, osim nedjelje nakon utrke kad je bilo proglašenje u Umagu. Istra je na meni ostavila trag, osjećam umor, međutim sretan sam pa je to sve nekako lakše podnijeti – kaže nam naš sugovornik.
Prošle godine ovaj je šampion bio prvi i na 100 milja Velebita, utrci koja je zbog loših vremenskih uvjeta prekinuta… ali tek nakon njegovog dolaska u cilj. Zamolili smo ga da usporedi specifičnosti, razlike i težinu istarske i velebitske staze.
– Velebit 100 milja najteža je utrka na kojoj sam nastupio. Osobno, 100 milja Istre mi je lakša utrka. Ako ne budem previše umoran od Svjetskog prvenstva u trailu, planiram trčati 50 milja Velebita te bih želio skinuti rekord staze ako budem mogao. Iako, vjerujem da su male šanse da to ostvarim zbog umora – racionalan je on.
Za kraj, upitali smo ga o njegovim planovima te ima li, uz UTMB, još kakvih prekograničnih apetita te nedosanjanih snova po pitanju nekih svjetski poznatih ultra.
– Nakon svjetskog prvenstva imam nekoliko utrka u planu – Kranj utrka na šest ili 12 sati, nisam još odlučio; trening utrka Carnica ultra trail, etapna utka od 200-tinjak kilometra i 12000 metara visinske koja ide po liniji fronta 1. svjetskog rata po Alpama. Svakako bih volio otići na Cres-Lošinj trail i još jednu dugu ultru na jesen. Iduće godine imam plan otrčati UTMB, te bih svake godine želio otići na najmanje dvije svjetske utrke i Amerika me silno privlači – ambiciozan je pobjednik državnog prvenstva u trailu.
