Kada sam odlučio pisati priču o Draganu Jankoviću, kojeg svi koji znaju zovu “Janko”, odmah sam znao da će to biti izuzetno zahtjevno. Jer, o kojem Janku pisati? Osebujnom Janku koji sa cigaretom i pivom u ruci pažljivo analizira sve što se događa na trkačkoj sceni, ili o Janku sportašu koji već desetljećima gazi europske maratone? O Janku koji je nedavno u Rusiji istrčao svoj stoti maraton. Ili možda o “Janku Daliću” koji je kao trener ultraške reprezentacije s našim sjajnim curama osvojio tolike svjetske i europske medalje?
Krenimo od ovog zadnjeg. Nisam baš siguran da ima puno trenera koji se mogu pohvaliti činjenicom da su osvojili svjetsko zlato, srebro i europsku broncu. Naime, taj osebujni, izrazito skromni Dragan Janković je s našim djevojkama osvojio svjetsko zlato na 50 km, svjetsko srebro na 100 km, te europsku brončanu medalju na 100 km.
Nedavno smo razgovarali o tome i onako u šali sam ga pitao: “Je li ti žao što nisu miljenik društvene elite pa da zajedno s Bujancem slaviš uz “Nikšićko pivo?”. Nasmijao se i rekao mi da nema te love koja može zamijeniti zajedništvo njegove ekipe.
Njegova najveća vrlina je upravo ta kombinacija sportske skromnosti i drskosti, u kojoj nikad ne stavlja sebe u prvi plan. Osebujan i ponekad osporavan od strane pojedinih struja koje nikako da prihvate činjenicu da je čovjek osim ranije navedenih rezultata trenirao osam različitih državnih prvaka, kao trener najtrofejnijeg kluba izvanstadionske atletike AK Sljeme, iza sebe ima 80 pojedinačnih medalja s državnih prvenstava te 85 medalja s ekipom. I znate što mi nakon svih tih rezultata kaže: “Šta imam govoriti o sebi, zar ovi brojevi ne govore dovoljno?”. Pametnom dosta.
Svima nama je poznato da se početkom rujna u Svetom Martinu održava Svjetsko prvenstvo na 100 km. Nema dileme da su upravo Janko i neumorni Pavao Vlahek najzaslužniji ljudi i glavni “krivci” što smo prvi put domaćini jednog Svjetskog prvenstva u atletskoj disciplini.
Na pitanje koliko je zapravo teško i odgovorno biti trener ženama i to vrhunskim sportašicama, mangup mi se onako pomalo “pobjednički nasmijao” i rekao da je on prvenstveno “pedagog koji razumije žene i zna se socijalizirati sa njima”. Šta god mu to značilo. Šalu na stranu. Janko je iznimno odgovoran, pedantan i pomalo strog trener koji ne priznaje improvizaciju. Uostalom da nije tako, ne bi sigurno bilo svih rezultata koje sam nabrojao.
O njemu kao sportašu bih mogao pisati danima, jer kada iza sebe imate 100 maratona i trajete desetljećima, onda tu ima štofa napretek. Kažem mu: “Starac toliko smo stari, sjećaš li se uopće svog prvog… (on je mislio da ću ga pitati seksa) maratona?” Jankov prvi maraton je bio davne 1989. godine u Rimu i to za 4:56 i do danas nije nadmašio taj rezultat. Svi ostali su bili brži.
U tih 30-tak godina jurcao je i derao asfalt po Amsterdamu, Ateni, Beogradu, Berlinu, Bostonu, Death Valleyu, Firenzi, Istanbulu, Ljubljani, Madridu, Munchenu, Padovi, Parizu, Pragu, Rimu, Torinu, Trstu, Veneciji i ovaj stoti u St. Petersburgu. 1998. godine je, kako kaže, bio posebno nabrijan i te godine je istrčao 13 maratona i 17 halfova. Mora da je bio u depresiji ili je doživio ljubavni brodolom.
Poznato je da je Janko statističar te kaže kako je jurcajući svijetom u tih 100 maratona proveo 385 sati, ili nešto manje od 16 dana. Osim toga, ovaj zadnji maraton u St¸. Petersburgu mu je bila ukupno 1452 utrka u kojoj je pretrčao preko 21.000 km, i kako sam kaže, to je udaljenost od tisuću halfova. No najbitnije od svega a to je naglasio – toliko je popio hektolitara piva, da si je mogao kupiti novi stan. Naravno ni jedne, jedine lipe mu nije žao, i vjerujem da bi mnogi od nas koji ovo čitamo isto učinili.
St. Petersburg je ruski grad koji ima više od tisuću mostova, grad gdje prave noći gotovo da i nema, jer noć padne oko ponoći, a razdani se već oko 3 ujutro, a odluku da baš tamo trči svoj stoti maraton naš je Janko donio iz razloga što je Rusija zadnja kontinentalna zemlja Europe u kojoj nije trčao. Imao je, baš kao i svi mi, neke svoje planove, ciljeve kako istrčati taj jubilarni maraton. No onda se negdje u njemu dva dana prije starta probudio neki drugi, “mladi Janko” željan tulumarenja i noćnog života.
Zbog izrazito visoke vlage i količine “umora” od noćnog života, Janko je svoj prvobitni plan da ide lagano ispod 4 sata, odbacio već nakon drugog kilometra, shvativši da su “Bijela noć i piva učinile svoje”. Već negdje oko 25. kilometra počela je lagana taktika hodanja, gdje je svaki kilometar hodao stotinjak metara. Mučio se tako negdje do 37. km, onda se napokon u njemu pojavio pravi Janko koji je odlučio istrčati tih zadnjih 5 km. Rezultat od 4:15 u cijelom ovom cirkusu oko jubilarnog maratona je zaista nebitan i kako kaže sam Janko: “Cirkus oko prve stotke sam skinuo s dnevnog reda skinuo, sad mogu loviti Franju Lončara”.
Ipak mi je u jednom razgovoru priznao da se nakon više od 30 godina kontinuiteta osjeća ponekad depresivno, pomalo prazno, teško mu je pronaći neke nove motive, izazove koji će ga držati nabrijanim cijele godine. Svjestan je činjenice da su ga bezbrojni kilometri i svi ti maratoni ipak potrošili, ne samo mišiće, već i psihu. No spoznaja da trenira mlade, kvalitetne ljude pune volje i želje za dokazivanjem, te njihovi uspjesi, to je ono što ga čini mladolikim i daje mu dodatni poticaj. Osim toga, biti trener jedne od najuspješnijih ultraških reprezentacija svijeta, za njega je ne samo čast, odgovornost i obaveza, već ta cjelokupna obiteljska atmosfera u njemu pobuđuje već umornu strast za trčanjem, a koliko ga znam – i mnoge druge strasti.
Zaželimo našem Janku prije svega bar još jednu stotku te da za nepunih mjesec dana svi zajedno proslavimo uspjeh naših reprezentativaca na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj.
Napisao: Drago Miličić
