Jedan od najljepših hrvatskih trkačkih evenata ugostio je cijelo more trkača sa svih kontinenata. Održan je polumaraton, utrka na pet kilometara, dječja utrka i utrka zidinama, a sve je krasila odlična organizacija.
Visoke temperature od ranog jutra omele su eventualne planove za osobne rekorde, ali dobre, bogate okrjepe nudile su spas na stazi. Cijelu su priču trkačima zaokružile lijepe finišerske medalje.
Na glavnoj, polumaratonskoj utrci prvo mjesto osvojio je domaći trkač Janez Maroević (1:18:57), drugi je bio Mladen Stevanović (1:19:42) iz susjedne BIH, a treći također domaći trkač Vinko Sliško (1:20:20). Najbrža žena bila je Josefin Sjölind-Kohtamäki (1:30:03) iz Finske, iza nje je dotrčala Amela Trožić (1:36:26) iz BIH, a treće mjesto osvojila je Britanka Deborah Walters (1:36:44).
Na utrci od pet kilometara najbrži je bio Srbin Mikloš Bruner (18:38), drugo mjesto ovojio je Emir Hastor (18:42) iz BIH i treće Yordi Druijff (20:08) iz Nizozemske. U ženskoj je konkurenciji slavila Španjolka Patricia Rueda Plagaro (25:31), iza nje je stigla Slovenka Tatjana Zavašnik (26:12), a na treće mjesto domaća trkačica Martina Batina (26:33).
Pobjednik utrke zidinama je Dubrovčanin Luka Đurović (11:24), drugo mjesto zauzeo je Austrijanac Rolf Majcen (11:29) i treće domaći trkač Vito Papić (12:04). Među ženama je najbrža bila Britanka Melanie Nicolle (13:47), iza nje su stigle Nela Madeško (13:55) pa Dijana Urlić-Obuljen (15:21), obje domaće trkačice.
Sve rezultate možete pogledati ovdje, a našu bogatu fotogaleriju očekujte vrlo brzo na Facebooku.
Svim trkačima čestitamo na dobrim rezultatima, a organizatorima pohvale za vrhunski trkački event!
Saucony je u svijetu već dugo dobro poznat po odličnim tenisicama za trčanje, a popularizacijom trčanja u Hrvatskoj u poljednje ga vrijeme sve više viđamo i na nogama naših trkača. Znate li odakle potječe Saucony? I kako se uopće to čita?
Naziv branda potječe od indijanske riječi Saconk koja označava spoj dviju rijeka. Saucony dijeli ime s malom rijekom u Pennsylvaniji i upravo je su rijeka i njena tri kamena inspirirala njihov logo. A znate li kako se pravilno izgovara Saucony? Sokani (engl. sock-a-knee). Priznajte, jeste li izgovarali pravilno? Najsmješnija verzija koju sam dosad čula bila je Sočoni.
Astronauti i trkači
Saucony ove godine slavi 120. rođendan – osnovala su 1898. četiri mladića: William Donnoyer, Thomas Levan, Walter Snyder i Benjamin Reider. Isprva su proizvodili dječju i radnu obuću, a s vremenom su počeli raditi kožne sprinterice za odabrane atletičare.
Godine 1968. tvrtka Hyde, koja je proizvodila čizme za prve američke astronaute, tenisice za bejzbol, role i cipele za kuglanje, otkupila je Saucony. Tada, početkom 1970-ih kada je Frank Shorter osvojio zlato na Olimpijskom maratonu u Münchenu i u doba kada je trčanje počelo doživljavati boom u SAD-u, proizvodili su sprinterice i uskoro počeli osvajati priznanja za najkvalitetnije tenisice. Saucony više nije bio namjenjen samo profesionalcima, već je postao najtraženiji trkački brand tog doba.
Najbolji su voljeli Saucony
Vjerojatno najdramatičniji završetak New York Marathona u povijesti je trenutak kada je Rod Dixon 300-tinjak metara pred ciljem počeo juriti da stigne vodećeg Geoffa Smitha, prestigao ga i pobjedio za devet sekundi. Na toj je utrci Dixon trčao u Saucony tenisicama. Taj je Novozelanđanin kasnije stekao popularnost zbog svog mota „Sve što želim jest piti pivo i trenirati kao životinja.“ Saucony je postao Dixonov sponzor, a Dixon je pomagao razvijati najbolje trkačke tenisice tog doba: Saucony DXN.
Osim njega, još je mnogo Sauconyjevih trkača osvojilo neke od najprestižnijih svjetskih natjecanja, npr. Lisa Weidenbach pobijedila je na Bostonskom maratonu, a Greg Welch i Heather Fuhr nekoliko su puta osvojili svjetsko prvenstvo u Ironmanu u Koni.
Istraživanja
S ciljem da naprave što bolje tenisice za trčanje, Saucony se vrlo rano počeo igrati sa stabilnošću, težinom i mekoćom tenisica. Prvi su predstavili Gridtehnologiju koja je spojila stabilnost i mekoću – dotad su stabilne tenisice često bile neudobne. Kako bi tenisice što bolje prilagodili dugoprugašima, Saucony je razvijao tenisice uz pomoć ortopeda dr. Franka Santopietra.
Već početkom 1980-ih počeli su koristiti EVA tehnologiju u središnjem dijelu tenisice – tu tehnologiju još i danas koriste vrhunski trkački brandovi. 90-ih su se pozabavili gornjištem i boljim isparavanjem znoja iz tenisice, isto kao i apsorpcijom udarca noge o podlogu.
Saucony danas
Danas je Saucony jedan od vodećih svjetskih trkačkih, ali i lifestyle brandova. Tehnologije u tenisicama za trčanje su se razvile, a Sauconyjevi trkački modeli iz 80-tih postali su rado nošeni i kod ljudi koji se ne bave trčanjem.
Zanimljivo je da Saucony proizvodi veganske tenisice – nijedan njihov materijal, uključujući ljepilo, nije životinjskog podrijetla.
Od 2006. godine tvrtka vodi kampanju pod nazivom Run for Good koja se bavi smanjenjem pretilosti u djece i poticanjem na aktivan i zdrav stil života od najranije dobi.
Saucony teži cilju da napravi najbolje tenisice i opremu za trčanje na svijetu, a u svemu tome inspiriraju ih trkači koji im daju nove ideje i tjeraju ih na bolje. Kažu: „U Sauconyju je dobar dan kad idemo trčati, a najbolji dan kad znamo da smo inspirirali nekog drugoga da ide trčati.“
Dubrovnik, 26. travnja 2018. – Oko 2500 trkača istrčat će ovaj vikend na dubrovačke ulice! Gotovo polovica navedenog broja odnosi se na ovogodišnje izdanje Dubrovačkog polumaratona, perjanice manifestacije Du Motion – Runners’ Days Dubrovnik koja je postavila Dubrovnik na međunarodnu trkačku mapu i zbog koje stižu rekreativci sa svih kontinenata. Ovaj dvodnevni sportsko-turistički događaj i u svojoj četvrtoj godini održavanja potvrđuje se kao najinternacionalniji događaj ove vrste u Hrvatskoj i regiji.
“Iznimno smo zadovoljni odazivom trkača, ponovo ih ima sa svih strana svijeta. Pred nama je jedan lijep sportski vikend u Dubrovniku, koji će mnogi sigurno spojiti i s predstojećim Praznikom rada te još koji dan uživati u gradu. To je zapravo i naš krajnji cilj, promovirati samu destinaciju kao idealnu za ovakav aktivni oblik odmora. Osim toga, pred nama je sada zadatak maksimalno se potruditi učiniti njihov boravak ugodnim, da odu s najljepšim mogućim uspomenama,” izjavio je direktor Du Motiona Alen Bošković.
Pored polumaratona, u nedjelju 29. travnja trči se i humanitarna utrka 5K, koja će imati preko 800 sudionika. Sav prihod ostvaren prodajom trkačkih i navijačkih paketa ove utrke namijenjen je Udruzi za Down sindrom Dubrovačko-neretvanske županije. Dan ranije, u subotu 28. travnja na rasporedu su Dječja utrka na Stradunu s djecom predškolskog uzrasta, te iznimno atraktivna, ali i zahtjevna Utrka zidinama.
Kako bi sve na samoj trasi bilo izvedeno na najvišoj mogućoj razini i sudionicima osigurao vrhunski doživljaj, brinut će se čak 600 volontera.
Nezaobilazni dio programa manifestacije je i Du Motion Expo u Lazaretima, gdje se trkači mogu podružiti i podignuti svoje startne pakete. Novina ove godine jest Du Motion Chat, mjesto razmjene iskustava i zanimljivih predavanja, u sklopu kojeg će u subotu u 17 sati moći poslušati izlaganje posebne gošće May El-Khalil, predsjednice i pokretačice Bejrutskog maratona, jednog od najvećih trkačkih događaja na Bliskom Istoku. El Khalil je za svoj rad i promociju sporta kao instrumenta mira višestruko nagrađivana te rado viđena gošća međunarodnih konferencija.
May El Khalil već 16 godina gradi i razvija svoj san, Bejrutski maraton. San koji je svoje prve konture počeo dobivati tijekom dvogodišnjeg oporavka od teške prometne nesreće, što je uključivalo čak 37 operacija potrebnih kako bi ponovo uopće hodala.
Pionirka trkačke kulture u Libanonu i osnivačica-predsjednica Bejrutskog maratona danas svojim riječima i djelima motivira svoje sugrađane da se uključe u projekt, ne samo radi samog bavljenja sportom, već i iz humanitarnih, društvenih i ekonomskih razloga.
Golem entuzijazam i trud prepoznat je na međunarodnoj razini, pa Bejrutski maraton svake godine posjećuju deseci tisuća sportaša i rekreativaca iz čitavog svijeta, a sama El Khalil prima brojna priznanja te djeluje kao globalna ambasadorica sporta i mira.
May El Khalil će u sklopu Du Motion – Runners’ Days Dubrovnik u prostoru Lazareta 28. travnja u 17 sati održati predavanje u kojem će se dotaknuti svojih iskustava s organizacijom Bejrutskog maratona, motiva za njegovo pokretanje i planova za budućnost.
“U vrijeme pokretanja maratona Libanon je prolazio kroz kaos, brojne nemire i atentate, a ljudi su tražili nešto što će ih ujediniti oko zajedničkih ciljeva, mira i jedinstva. Kao zdrava, nepolitična i nereligozna platforma na kojoj svi dijele isti start, rutu i cilj, maraton se pokazao idealnim za takvu akciju i ono što će sam događaj učiniti prepoznatljivim do današnjih dana.”
“Korištenje sporta kao koncepta u politički nestabilnim dijelovima svijeta nije nešto novo ili revolucionarno”, kaže El Khalil. “To datira još iz doba ranih Olimpijada, kada su države koristile “olimpijsko primirje” iliti “ékécheiria” kako bi zaustavili ratove upravo zbog igara i kroz njih usadili ljudima osjećaj jedinstva, strasti i ljubavi, nastojeći tako prebroditi izazove i povezati zajednice. U jednom od svojih najpoznatijih govora Nelson Mandela je kazao kako sport ima moć promijeniti svijet. Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Jacques Rogues ustvrdio je kako sport sam ne može uvesti ili održavati mir, ali ima ključnu ulogu u stvaranju boljeg i mirnijeg svijeta. Slažem se s time, trčanje kao alat može voditi ka pozitivnim promjenama u društvu.”
Misija Bejrutskog maratona upravo je pokretanje i ujedinjenje ljudi kroz trčanje. Za početak, bilo je potrebno izgraditi kulturu trčanja u Libanonu kroz prilagođene programe i utrke namijenjene određenim dijelovima populacije. Tako su, nakon što su primjetili nisku participaciju žena u svojim događajima, počeli kreirati utrke upravo za žene kako bi ih ohrabrili na uključivanje u utrke. Uz pomoć trenera dobrovoljaca, organiziraju se i besplatni treninzi. Sve to dalo je rezultata: nakon 5 godina, uključenost žena u utrke i treninge popela se preko 50%.
Osim toga, utrke imaju izraženu humanitarnu notu: svaki sudionik može posvetiti svoju utrku određenoj nevladinoj organizaciji, a organizacija Bejrutskog maratona potom donira 25% njegove startnine odabranoj organizaciji. “Trenutno u maratonu sudjeluje čak 190 nevladinih i dobrotvornih organizacija, a za nadolazeće 16. izdanje događaja, na rasporedu 11. studenog ove godine, plan je motivirati čim više trkača da se pridruže humanitarnim ciljevima,” ponosno ističe El Khalil.
Ono što u radu i životu općenito motivira samu May El Khalil upravo su trkači. “Trkačke priče me uvijek iznova inspiriraju. Kao bivšoj trkačici jako mi nedostaje trčanje, ono mi je još od nesreće popriličan izazov, stoga se okrećem trkačkoj zajednici za motivaciju. Upravo tu čujete nevjerojatne, tople priče kako je trčanje promijenilo živote ljudi, učinilo ih zdravijima, sretnijima, mirnijima. Neki trče da bi pobijedili depresiju, odali počast onima koje su izgubili, skupili sredstva za neki cilj, podržali prijatelja, smršavili… Razlozi su beskrajni i pune me izuzetnim uzbuđenjem, podsjećajući zašto ustrajem u onom što radim.”
Svi znamo za Veroniku Jurišić i njenih 13.946 kilometara u 2017. godini. Kad vidim da ona toliko trči, zapitam se – koliko uopće mora trčati prosječan trkač da bi postigao solidne rezultate (a u sebi se nadam da odgovor ne glasi 13 tisuća kilometara godišnje)?
Univerzalan odgovor, naravno – ne postoji. Brojke se razlikuju ovisno o duljini utrke, zacrtanom cilju, razini na kojoj je sportaš, o spolu, godinama, sklonosti ozljedama i tako dalje. Znamo da je kilometraža baza svakog programa, a uz jake treninge svi trebamo raditi i lagana aerobna trčanja jer tako povećavamo razinu izdržljivosti. Takva trčanja potiču skladištenje glikogena, potiču stvaranje više kapilara koje dovode kisik mišićima i slično.
Što više – to bolje?
Iako će mnogi pomisliti tako, to nije nužno istina. Doktor i trener Jack Daniels u svojoj knjizi Daniels’ Running Formula kaže da je najbolje trčati onoliko koliko možeš bez da se ozlijediš ili izgubiš volju za trčanjem. Svoju ćeš brojku najlakše otkriti tako da svaki tjedan istrčiš par kilometara više, sve do razine od koje dalje ne ide.
Ovisno o tome za koju se utrku spremaš, minimalne bi se tjedne kilometraže trebale kretati ovako: 30-ak km tjedno ako spremaš utrku od pet km, 40-ak km tjedno ako spremaš utrku od deset km, 50-ak ako spremaš polumaraton i 60-ak ako spremaš cijeli maraton. Imaš li volje i vremena za više od navedenoga, to je odlično – na ovoj razini više kilometara garantira bolju spremnost i izdržljivost.
Međutim, nakon nekog vremena stvari počinju stagnirati. Doktor kineziologije i bivši voditelj laboratorija za proučavanje atletskih mogućnosti Human Performance Laboratory, David Costill, tvrdi ovako : „kad trkač povećava tjednu kilometražu do 60-70 km, u tijelu se odvijaju pozitivne promjene i prilagodbe stanica, no iznad otprilike 100 km tjedno ne odvijaju se nikakve dodatne promjene“.
Koliko trče profići
Često čitamo da mnogi elitni trkači rade od 120 do čak 180 km tjedno. Zašto, ako to ne čini razliku? Još jedan doktor, autor knjige Lore of Running, Timothy Noakes, kaže da količinu treniranja treba promatrati u satima, a ne kilometrima. Onoliko sati koliko elitni trkači potroše na 120 km tjedno, mi smrtnici potrošimo na 70-ak km.
Osim toga, neka istraživanja pokazuju da tako puno trčanja popravlja ekonomičnost trčanja (potrošnju energije za određeni napor). Ne smijemo zaboraviti ni na mentalnu pripremu – puno trčanja utječe na psihu, mozak procesuira sve treninge i tako zapravo raste samopouzdanje prije određenih utrka.
Koji je zaključak
Zaključak je da sve – ovisi. Baš kao što je rečeno negdje na početku teksta. Također valja osvijestiti da nisu svi kilometri isti, odnosno da na napredak ne utječe samo količina kilometara, već i njihov intenzitet, tempo itd. Ne bi se smjelo dogoditi da zbog prevelikog broja kilometara ne budeš u stanju odraditi neki strukturirani trening.
Za pronalaženje brojke koja odgovara baš tebi (to je ona brojka na kojoj lijepo napreduješ, a još se ne ozljeđuješ) moraš isprobavati različite kilometraže. Nakon nekog vremena će ti se granica vjerojatno podići. A u svemu tome zapamti da ponekad manje je više i da je bilo koji trkač bolji nego ozlijeđeni trkač.
Atletski klub Oroslavje je 21. travnja 2018., uoči Dana planeta Zemlje, uspješno organizirao prvi plogging u Hrvatskoj pod nazivom “Plogging – moj korak za okoliš”. Trend je nastao još prije dvije godine u Švedskoj, no kao i ostali noviteti, i ovaj je nažalost malo sporije došao do nas.
Sam naziv kombinacija je riječi “jogging“, rekreativnog trčanja u svrhu održanja i unaprjeđenja kondicije; te švedske riječi “plock up“, pokupiti. Na glavni trg u Oroslavju okupilo se stotinjak sudionika.
Nakon prijava i zajedničkog zagrijavanja pod vodstvom trenera, podijelili su svima naljepnice za majice, zaštitne rukavice i vrećice za smeće. Zatim su sudionike razdijelili u skupine te im dodijelili određeno područje. Posjetio ih je i gradonačelnik Emil Gredičak.
Sve veseli velik odaziv djece te činjenica da su i stanovnici koji nisu znali za događaj, s interesom ispitivali što se radi i davali im vlastite vreće za smeće kada bi pretrpali svoje. Priključila su se i druga djeca koja su se igrali u ulicama i prikupljala odbačeno smeće. Ipak, tužno je da su u samo sat vremena skupljanja smeća prikupili čak OSAM 120-litarnih vreća smeća!
Na kraju događanja organizirana je utrka vrtićke djece te natjecanje u bacanju vorteksa za one starije. Sva djeca dobila su diplome za sudjelovanje i slatke pakete, a dvadesetoro osnovnoškolaca koji su se iskazali u bacanju dobila su i sladoled.
Najuspješnija obitelj te tri ustanove koje su poslale najviše djece dobile su sadnice kao nagradu: obitelj Ivić iz Oroslavja, DV Cvrkutić, DV Šlapica te OŠ Oroslavje. AK Oroslavje poklanja sadnicu ruže gradu Oroslavju i jednu sadnici gđi. Kristini Varžić koja je okupila i prijavila najveći broj djece i odraslih.
Iznenadne travanjske vrućine podsjetile su nas na brzi dolazak ljeta i utrke na tridesetak stupnjeva. Takvih je utrka mnogo, no jedna je posebna; utrka koja objedinjuje vrhunski sport, rekreativno utrkivanje i odličnu feštu s ekipom – Karlovački cener!
Drugi petak u lipnju, u večernjim satima, postao je tradicionalni datum u kojem se trči najbrži cener u Hrvatskoj. Izvrsna atmosfera u staroj gradskoj jezgri Karlovca, povijesnoj Zvijezdi, veliki broj gledatelja, ravna i brza staza, i naravno, više od 1.000 trkača na startu utrke!
Cedevita Karlovački cener ove godine ponovo poziva sve trkače, rekreativce, sve koji se tek počinju baviti trčanjem ili sportom općenito, da dođu u Karlovac i da se pridruže petoj karlovačkoj rijeci.
Start utrke je u petak, 8. lipnja uobičajenom večernjem terminu, u 20:00 sati kad vrućine polako posustaju, a ulazi se u cilj kad sunce već zalazi. Svima kojima je 10 km previše, ili jednostavno više vole trčati kao ekipa, imaju mogućnost prijaviti štafetu od tri člana i sa svojim timom se oprobati u glavnoj utrci.
Naravno, kao posebnost programa Karlovačkog cenera je i utrka elitnih trkača – Multipower Elite Race koja već treću godinu zaredom privlači najbolje trkače, a ove godine organizator očekuje i prvu utrku ispod 29:00 minuta. Start elitne utrke je u 19:00 sati i prilika da svojim navijanjem dodatno pogurate trkače u lovu na rekorde.
Organizator uvijek ističe posebnost utrke u poticanju Karlovčana na trčanje i razvoj atletike u Karlovcu, s podatkom da je od prve utrke i dvadesetak karlovačkih trkača, broj lokalnih sudionika narastao na više od 300 na prošlogodišnjem 5. Karlovačkom ceneru. Kako bi dodatno potaknuli sve na bavljenje sportom i trčanjem, dan ranije na rasporedu su dječje utrke osnovnih škola i vrtića u 10 dobnih kategorija otvorenih za sve. Dječje utrke su na programu u četvrtak u večernjem terminu i na startu se očekuje oko 300 djece.
Sve se odvija na glavnom gradskom trgu, u geometrijskom središtu Zvijezde, trče se tri kruga, preko trga se prolazi šest puta i ugođaj je jedinstven.
Poslije utrke je druženje uz pivo, sendviče i koncert – ne zaboravite, petak je, vikend tek počinje, dolazi ljeto. Možda će i neke od karlovačkih rijeka biti dovoljno tople za kupanje, a svakako iskoristite priliku i posjetite AQUATIKU – slatkovodni akvarij – prvih 400 prijavljenih je osiguralo svoju ulaznicu, a ostali imaju priliku iskoristiti posebnu trkačku cijenu.
Dubrovnik, jedna od najatraktivnijih hrvatskih destinacija, ugostit će sve željne vrhunske zabave i pustolovine te obožavatelje veslanja, trčanja i natjecanja. Dubrovnik Outdoor festival održati će se treću godinu zaredom, od 14. do 20. svibnja 2018 godine, dok će se spomenuta multiaktivna pustolovna utrka za dvočlane timove održati 19. svibnja.
Utrka će kombinirati različite sportske discipline poput veslanja u kajacima, trčanja i abseiling (spuštanja niz uže). U 10 sati ujutro natjecatelji će započeti s prvom disciplinom, kajakom na moru (sit on top) u parovima sa plaže Šulić (stari grad Dubrovnik) prema otoku i rezervatu Lokrum.
Natjecatelji će trčati 6 km po otoku Lokrumu te će veslati u kajacima natrag do plaže Šulić za konačni izazov, spuštanje niz uže sa tvrđave Lovrijenac, Dubrovnik. Organizator osigurava instruktore i opremu (kajaci, vesla, prsluci, oprema za abseil) te ulaznice za Lokrum i tvrđavu Lovrijenac.
Vrijeme aktivnosti biti će između 2 i 3 sata, udaljenost veslanja, kao i trčanja, je 6 kilometara, a visina abseila 50 metara.
– Želimo promovirati outdoor sportove, rekreaciju i boravak u prirodi. Ljudi su sve više pod stresom, a druženje, boravak u prirodi i bilo kakva fizička aktivnost tjera nas da se osjećamo bolje. Ovo je izuzetna prilika koja sve to objedinjuje. Naravno, sigurnost nam je uvijek na prvom mjestu, tako da će za to biti zaslužna Hrvatska gorska služba spašavanja – rekao je Zoran Ateljević, jedan od organizatora Dubrovnik Outdoor Festivala.
Ovaj festival održava se u najljepše doba godine, a prilika za vidjeti Dubrovnik iz potpuno novih uglova, jedinstveno je iskustvo. Pogled sa vrha tvrđave Lovrijenac, koji se još naziva i Gibraltarom Dubrovnika, biti će nagrada za sav trud nakon veslanja i trčanja, dok sve čari otoka Lokruma svakako treba iskusiti iz prve ruke. Prema legendi je baš na Lokrumu spas od brodoloma našao Richard I. Lavljeg srca, vraćajući se 1192. godine s križarskog pohoda iz Palestine. Svi koji se prijave na ovu jedinstvenu multiaktivnu utrku, srećom će imati mnogo drugačije iskustvo od Richarda Lavljeg srca te istinski uživati u ljepotama Dubrovnika i Lokruma.
Na prostoru Nacionalnog parka Krka održan je 14. 4. 2018. prvi Krka polumaraton. Uz polumaratonsku utrku moglo se trčati i Fun run utrku na 5.5 km. Predivna priroda i atraktivan ciljni prostor u amfiteatru Burnum zasigurno će i iduće godine dovesti mnogobrojne trkače.
Video produkcija: 3sporta.com
Velika zahvala 3K Cinema na ustupljenim kadrovima
Velika završnica 22. Homo si teć pala je baš na 22. travanj, Dan planeta Zemlje, dan i simbolično i meteorološki idealan za boravak na otvorenom. Da je velik broj Riječana i gostiju Rijeke osjetio taj poziv, dokazuje gotovo 17.500 sudionika ovogodišnjeg festivala sporta i rekreacije!
Nepregledna rijeka trkača, u skladu s ovogodišnjim geslom, u potpunosti je ispunila Korzo i uži centar grada. Najviše je bilo sudionika utrke predškolaca kojom je program i otvoren u 10:30, dm mići trk, koja je s gotovo 5.500 djece i još isto toliko roditelja postala najbrojnija utrka festivala.
Veselo i šareno otvaranje tradicionalnog riječkog slavlja sporta i zdravog načina života nastavljeno je Memorijalnom utrkom Milke Milinković te utrkom građana, koja je ove godine privukla oko 5000 sudionika, mahom u Homo si teć majicama, prihod od kojih ove godine ide Sportskom savezu za osobe s invaliditetom grada Rijeke. Po završetku prve tri utrke zabava je nastavljena na Gatu Karoline Riječke, uz zabavni i gastro program, te širok izbor ponude Homo si teć Expa. Oni koje je zanimao tijek natjecateljskih utrka mogli su ih pratiti putem video zida pored pozornice na Korzu.
Za natjecateljske utrke – maraton, polumaraton, utrku štafeta i Desetku – prijavilo se 1480 trkača.
Treći Riječki maraton, s trasom koja spaja Rijeku i Opatiju, u muškoj su kategoriji najbrže pretrčali prošlogodišnji pobjednik Tamas Nagy iz mađarskog Benedek Teama s rezultatom 2:49:37, na drugom mjestu Krešimir Balaško (AK Svetice) s rezultatom 2:53:51 te kao treći Goran Pongračić (TK Marathon 95) s rezultatom 2:58:40. Najbrže maratonke bile su Marija Vrajić (AK Maksimir) s rezultatom 3:15:16, Maja Perišić (AK Dubrovnik) s rezultatom 3:17:38 i Antonija Orlić (AK Sljeme) s rezultatom 3:24:49.
Maratonsku dionicu uspješno je završilo 110 trkačica i trkača.
Najbrže maratonke
Najbrži maratonci
Prva tri mjesta 17. Riječkog polumaratona zauzeli su stranci: prvi je došao Kenijac Hosea Tuei (Benedek Team) s rezultatom 1:10:30, iza njega Timotej Becan (KGT Papez) iz Slovenije s rezultatom 1:13:27, te mađarski trkač Laszlo Makar (Benedek Team) s rezultatom 1:16:38. Među ženama slavile su Tunde Szabo (PVSK) iz Mađarske s rezultatom 1:19:58, Barbara Belušić (AK Istra) s rezultatom 1:22:27 i Ana Subotić (Javor Ivanjica) iz Srbije s rezultatom 1:24:59.
Na cilj polumaratona stiglo je ukupno 406 trkačica i trkača.
Najbrži polumaratonci
Najbrže polumaratonke
Najbolji u štafeti 3x7km pokazali su se Petko Drakulić – Ivica Sinčić – Zrinko Županić s rezultatom 1:25:37, Igor Lulić – Tomislav Bukić – Ronan Egan s rezultatom 1:27:49 i slovenska trojka Boštjan Dolgan – Anže Lenarčić – Tjaž Dolgan s rezultatom 1:28:12.
U sve popularnoj Desetki, ove godine powered by Heineken 0.0, na postolje su se u muškoj kategoriji popeli Ivan Dračar (AK Kvarner) s vremenom 0:34:10, slovenski individualac Gregor Božičnik s vremenom 0:37:15 i Luka Vukelić (AK Kvarner) s rezultatom 0:39:36, a u ženskoj Anda Tomaš (AK Svetice) s rezultatom 0:40:47, Veronika Erlić (AK Kvarner) s rezultatom 0:44:47 i Iva Tomić Smojver (AK Kvarner) s rezultatom 0:45:07.
Festival je i ove godine ispunio svoju svrhu te u protekla tri vikenda potaknuo velik broj ljudi da izađe na otvoreno i iskoristi prekrasno proljetno vrijeme za rekreaciju i uživanje. Posebno veseli odaziv velikog broja mlađih generacija među sudionicima, kojima je dobar dio programa festivala bio i posvećen, od prezentacije sportskih klubova i udruga u čiji se rad mogu uključiti do edukativnog natjecanja Moja Rijeka održanog u petak 20.travnja na Korzu.
Pred organizatorom su sada „slatke muke“ osmišljavanja novih sadržaja za iduće izdanje festivala, uključujući možda i uvođenje još jedne nove utrke.
Po vrućem, gotovo ljetnom danu, jučer je održan 31. Beogradski polumaraton. Polumaraton i maraton ukupno je završilo 5.309 trkača i trkačica, a više tisuća ih je trčalo kratku utrku na 5 km. U ženskoj konkurenciji polumaratona, najbrža je bila naša Matea Matošević Hačić (1:18:47).
No ono što je svima najviše upalo u oči je izostanak Kenijaca, Etiopljana i ostalih lovaca na nagrade. Na maratonskoj utrci i u ženskoj i u muškoj konkurenciji pobijedili su natjecatelji iz Srbije – Nora Trklja (3:08:46) i Kristijan Stošić (2:45:23). Uz našu Mateu na polumaratonu je pobijedio Makedonac Dario Ivankovski (1:08:03).
Razlog izostanka brzih afričkih trkačica i trkača leži – u novcu. Ove su godine naime organizatori značajno smanjili iznose nagrada. Nagrada za prvo mjesta na maratonskoj utrci bila je 3.000 eura, a za prva tri mjesta na polumaratonu 250, 150 i 100 eura. Šansu su tako dobili domaći trkači i oni iz “regije”.
– Išli smo da podstaknemo domaće trkače, da više učestvuju na domaćim takmičenjima nego u inostranstvu, pa je verovatno zato manji broj afričkih maratonaca završio među vodećima – objasnio je direktor Beogradskog maratona Dejan Nikolić.
Je li ovo pravi put?
Beogradski maraton je prije desetak godina bio mala utrka, 2008. je bilo 168 maratonki i maratonaca i 772 na utrci polumaratona (ukupno 940). Jučerašnji maraton i polumaraton završilo je 5.309 trkačica i trkača. Prošle godine ukupan zbroj je 5.537, a 2016. godine 5.149. Ovaj zavidan broj postignut je stalnim ulaganjem u razvoj trkačkog pokreta, podrškom koju organizator ima od grada i države te odličnom organizacijom i atraktivnom stazom.
Potezom da se smanje novčane nagrade, organizatori su potvrdili da su shvatili bit velikih gradskih maratona – oni nisu namijenjeni punjenju džepova managera i “brzih” afričkih trkača. Zašto “brzih” s upitnikom? Zato jer na utrke u “našoj regiji”, gotovo u pravilu, dolaze trkačice i trkači iz druge, treće ili pete međužupanijske kenijske lige. Ne želim ih ovom rečenicom uvrijediti, to su jednostavno činjenice. Oni najbrži koštaju puno više nego si ijedan organizator s “naših prostora” može priuštiti. Radi se o desecima tisuća eura, samo za nastup na utrci, plus nagrada za pobjedu, bonusi za ostvareno vrijeme…
Razmislimo, zašto bi bilo važno da pobijedi Kenijac s 30., 40. maratonskim vremenom sezone? Da ga snime kamere nacionalne televizije pa da neuki gledatelji misle – wow, koje vrijeme, kako taj trči?
U čemu je bit pokreta?
Bit trkačkog pokreta je – sudjelovanje. No negdje putem nam je nametnut stav da je najvažnije tko pobjeđuje, kao u drugim sportovima. U drugim sportovima ne možeš istrčati na teren i loptati se s Rakitićem, ne možeš dodavati Voriju… Pa je onda važno tko pobjeđuje, a mi gledamo i navijamo.
Trčanje nije sport koji se gleda, trčanje je sport u kojem se sudjeluje, ravnopravno sa svima koji stanu na startnu liniju. Zato pozdravljam potez vodstva Beogradskog maratona da šansu pruži domaćim trkačicama i trkačima, a čestitam svima (bez obzira na ostvareno vrijeme) koji su priliku iskoristili.
Mnogi se pitaju gdje su po brojkama najveći maratoni u državnim metropolama ex-Yu prostora pa donosimo brojke finišera glavnih utrka:
maraton
polumaraton
UKUPNO
BEOGRAD 2016.
742
4.407
5.149
2017.
896
4.641
5.537
2018.
893
4.416
5.309
LJUBLJANA 2015.
2.115
7.920
10.035
2016.
1.952
7.388
9.340
2017.
1.894
7.330
9.224
ZAGREB 2015.
317
1.309
1.626
2016.
343
1.789
2.132
2017.
454
1.786
2.240
Za kraj evo i rezultati najbržih na 31. Beogradskom maratonu:
Njegovo 11. mjesto na Boston Marathonu ostavilo je dobar dio hrvatske trkačke scene s upitnikom iznad glave – tko je Daniel Daly i zašto nikad prije nismo čuli za njega? Zato smo s porazgovarali s njime i zamolili ga da nam ispriča više o trenutno najbržem hrvatskom maratoncu.
3sporta: Za početak, reci nam nešto sebi – odakle dolaziš, kako si povezan s Hrvatskom, čime se baviš…
Dan: Zapravo mogu reći da dolazim iz mnogih mjesta. Rođen sam u Limi u Peruu, ali od tamo smo se odselili brzo nakon mog rođenja. Nakon toga sam živio u Santiagu (Čile), Cincinnatiju (SAD), San Juanu (Puerto Rico), Sao Paolu (Brazil), Caracasu (Venezuela), i naposljetku na Floridi, gdje sam išao u srednju školu.
Zbog svega toga su mi su mi obitelj i obiteljska baština vrlo bitni. Kad me ljudi pitaju odakle sam, uvijek prvo pomislim na svoju obitelj i na način na koji su me oni učili živjeti – puno je njihove kulture utkano u moj život. Tako sam i odabrao nastupati za Hrvatsku.
Moja je majka rođena u Peruu, a roditelji su joj bili doseljenici iz Hrvatske. Moj je otac također rođen u Peruu. Imam dva brata, starijeg i mlađeg. Studirao sam matematiku na Duke University u Sjevernoj Karolini i za vrijeme studiranja trenirao atletiku. Sada radim u Connecticutu, a osim trčanja volim putovati svijetom. Ove sam godine posjetio Japan – to je bilo prekrasno iskustvo. Tijekom ljeta ću posjetiti Hrvatsku i još neke europske zemlje.
Obitelj na okupu
3sporta: Kako i kada si počeo trčati?
Dan: Za to je kriv moj stariji brat Rodrigo. On se u srednjoj školi bavio atletikom, a ja sam igrao košarku. Tada sam imao 14 godina i on me uvjerio da trčanjem održavam formu za košarkašku sezonu. Nisam nikada mislio da ću zavoljeti trčanje, i prvi je trening bio grozan. Trebali smo trčati pet kilometara, a ja sam nakon dva stao i otišao. Ali kako sam natjecateljske naravi i uvijek želim biti bar malo dobar u bilo čemu što probam, svaki dan sam išao na trening i pokušavao trčati malo dulje i malo brže.
Prve sam godine trčao 3.200 m za 11:35 i 1.600 m za 5:20. Tada smo imali kvalifikacije na 3.200 m za državno natjecanje i birala su se četiri najbrža. Tu sam utrku istrčao za 10:42, popravio osobni rekord za više od 45 sekundi i osvojio četvrto mjesto – nakon mnogo godina i naša je škola imala trkača za državno. Brat mi je prvi čestitao. Teško to priznajem (jer me voli zezati), ali on je glavni razlog zašto sam sada tu gdje jesam.
Tako sam se navukao na trčanje. Iduće sam godine trčao 3.200 m za 9:42. Imao sam sreće što sam imao odlične trenere – zbog njihove ljubavi prema poslu sam i ja ostao u trčanju. Tijekom studiranja sam trčao utrke na pet i deset kilometara, ali nikad nisam bio osobito dobar (14:49 za pet, 30:52 za deset), pa sam se odlučio za maraton. Mislim da i sada ima mnogo takvih mladih trkača koji bi u budućnosti mogli ostaviti veliki utjecaj na trčanje.
Nakon studija sam počeo raditi i uzeo godinu dana pauze od trčanja. Nisam baš znao što ću s trčanjem. Onda sam počeo malo trčati, a 2011. sam počeo ozbiljno trenirati.
3sporta: Je li tvoje trčanje profesionalno, imaš li trenera?
Dan: Nisam profesionalac i nemam trenera, treniram sam. Radim otkako sam 2007. završio studij. Za svoje treninge najviše promatram kako treniraju elitni trkači, pa iz njihovih programa uzimam ono što mislim da meni treba. Tijekom godina sam pronašao treninge koji jako dobro utječu na mene pa ih dosta radim. To je super stvar kod trčanja – na svakom treningu i na svakoj utrci dobiješ povratnu informaciju o onome što radiš. Uvijek preispitujem svoje rezultate i na temelju toga gledam što mi odgovara, a što ne.
3sporta: Kako izgleda tvoj tjedan i kako usklađuješ treniranje s ostalim obavezama?
Dan: Poprilično je teško sve uskladiti jer počinjem s poslom u 8:30, a radim 10-11 sati dnevno. Jedan trening radim rano ujutro, prije posla, a drugi predvečer. Ponekad na poslu imam sat-dva slobodno, pa i tada odem trčati. Uz trčanje i posao gotovo je nemoguće imati bilo kakve druge aktivnosti, a kad uspijem imati nešto slobodnog vremena, volim se družiti s prijateljima i putovati.
Trenutno trčim 140-170 km tjedno. Radim jednu dužinu (30-35 km) i dva jaka treninga (jedan dulji, jedan kraći), a ostali treninzi su mi 15-20 km na laganom tempu. Dužine trčim progresivno (počnem s 4:20 min/km i spuštam prema 3:10 min/km) ili radim dugi tempo (na primjer, jedan od najjačih treninga pred Boston bio mi je tempo trening od 30 km koji sam odradio za 1:38:12). Trenutno su mi najdraži treninzi 4x5km, 10x1km i fartleci 20x(1min brzo + 1min lagano), 15x(2min brzo + 3min lagano). Ono što mi nedostaje jest ekipa – mislim da bi mi često bilo lakše da imam nekog tko će me pogurati.
3sporta: Kako i kada si odlučio nastupati za Hrvatsku?
Dan: Za Hrvatsku sam odlučio trčati nakon svog prvog maratona. Kada sam shvatio da imam dobre rezultate, morao sam izabrati koju ću zemlju predstavljati, a kao što sam već rekao, moja obitelj i obiteljska baština vrlo su mi bitni. Volim sva mjesta iz kojih dolazim, a moja majka je Hrvatica i najjača je osoba koju znam. Jako joj se divim i zbog nje sam odlučio predstavljati Hrvatsku. Osim toga, sjećam se svog prvog posjeta Hrvatskoj – tako drage ljude nikad prije nisam upoznao. Svojim trčanjem želim bar malo utjecati na hrvatske maratone i pokazati što hrvatski trkači mogu postići. Znam da nismo u istoj poziciji hrvatski trkači iz Hrvatske i ja koji živim u SAD-u, ali svejedno želim pokazati da smo dobri.
Daniel s roditeljima
3sporta: Bi li ikada volio živjeti u Hrvatskoj? Znaš li koju riječ na hrvatskom?
Dan: Volim Hrvatsku, to je najljepša zemlja u kojoj sam dosad bio. Ljudi su dobri, priroda divna, a kultura opuštena. Veselim se posjetu na ljeto. Trenutno mi je gotovo sav život u SAD-u (posao, djevojka) i zasigurno će još neko vrijeme biti tako, ali svakako bi nekad volio više boraviti u Hrvatskoj. Možda će moji roditelji otići tamo kad se umirove, pa ću dolaziti k njima.
Što se tiče hrvatskog jezika, nažalost vrlo malo. Nadam se da ću tijekom ljeta nešto naučiti, pa kad ćemo idući put razgovarati da možemo na hrvatskom. 🙂
3sporta: Kakvu si ozljedu imao u 2017. i kako se sada osjećaš?
Dan: Ozljeda je uglavnom bila od previše utrkivanja. Tijekom 2015. i 2016. sam želio postići normu za Olimpijske igre (2:19:00) i trčao sam puno maratona. Od toga mi je tijelo bilo jako iscrpljeno i nisam mogao trenirati kako treba pa sam odlučio malo stati i odmoriti. Sad se osjećam odlično, treniram bolje nego ikada i nadam se da ću od sada samo napredovati.
3sporta: Koji je tvoj najveći cilj?
Dan: Kvalificirati se za Olimpijske Igre 2020. Bilo bi sjajno tamo predstavljati Hrvatsku. Planiram trčati Huston Marathon u siječnju 2019. i tamo ostvariti normu, a ako ne uspijem, imam još nekoliko maratona koji su mi plan B.
3sporta: Trenutno si sedmi u tablici najbržih hrvatskih maratona svih vremena. Bi li volio popraviti tu poziciju?
Dan: Uvijek težim napretku i želim brže trčati, no u ovom slučaju zapravo želim pasti na toj ljestvici – Hrvatska ima mnogo dobrih mladih trkača poput Gorana Grdenića i još više onih koji su brzi, a još uvijek nisu napravili tranziciju na maratone (Petar Bratulić, Antun Pavelić…), i nadam se da će oni jednog dana biti brži nego ja. Naravno, nadam se i da ću ja spustiti svoje maratonsko vrijeme ispod 2:19.
3sporta: Tko ti je uzor?
Dan: Oduvijek se divim svojim roditeljima i kad bih morao birati uzore, to bi bili oni. Ima još puno ljudi kojima se divim, ali to nekako ne može biti potpuno dok ne upoznaš te ljude. Puno je poznatih koji su utjecali na svijet, ali svoje sam roditelje svaki dan gledao kako se trude i bio bih sretan da budem bar upola dobar kao oni. Njihova radna etika imala je ogroman utjecaj na moje trčanje, posao, i život generalno.
3sporta: Kad te možemo očekivati na nekoj utrci u Hrvatskoj?
Dan: Uskoro, nadam se. Nisam baš siguran da će to biti maraton, ali polumaraton ili deset kilometara bi bilo super. Volio bih naći neke utrke tijekom ljeta kad ću biti u Hrvatskoj, a ako ne nađem, možda dođem na neke jesenske utrke.
S obzirom da se u svibnju u Rumunjskoj održava Europsko prvenstvo u trčanju na 24 sata, na kojoj će naše cure sigurno upecati koju medalju, odlučio sam ovu priču podijeliti s vama.
Naime, davne 1989. godine, zajedno s tada jednim od najboljih Svjetskih ultraša, Slađanom Dragojevićem iz Buja, čovjekom koji iza sebe ima nekoliko Spartathlona te ultramaraton Hirošima – Nagasaki, sudjelovao sam na Euro Cupu u trčanju na 24 sata. Sama utrka održana je u Hirtenbergu, Austrija na izuzetno zahtjevnoj i doista teškoj stazi, što sam posebno osjetio nakon 150 km.
Obojica smo do te trke imali dosta “ludih ultri” i nekako smo zajednički odlučili probati istrčati tih 24 sata. Naravno da smo pritom obojica ipak osjećali određenu dozu straha, pomalo skeptični prema vlastitim mogućnostima, no za nas kao ultraše je to prvenstveno bio izazov. Znali smo da će nas ta utrka, ako je uspijemo završiti, obilježiti za ostatak života, jer ruku na srce… stvarno moraš biti malo luckast da se upustiš u takvu avanturu.
Nismo se ništa posebno pripremali za to, naši treninzi su ionako (kad ih danas pogledam) bili stvarno luđački. Meni je bez imalo prepotencije bila rutina istrčati dva halfa dnevno za po 1:30 h, s tim da sam prvi gotovo uvijek započinjao dok su mnogi normalni ljudi još spavali. A Slađo je bio još luđi. Naši treninzi dužine nikad, apsolutno nikad nisu bili kraći od 50-tak km i to naravno sve na tempu 4:30 po km.. Totalna ovisnost.
Tako smo se i dogovorili da ćemo u Austriji trčati. Dogovorili smo se da držimo tempo 4:30 min/km dok možemo, a poslije ćemo ionako padati. Iz iskustva znam da taj tempo počinje padati negdje poslije 60-65 km. Naša zajednička podrška, naša sva logistika je bila moja današnja supruga Sanja.
Nismo mi ništa posebno imali kod sebe, par kilograma banana, isostar (ili tako se nekako zvalo), par Nivea kremica za guzu, poput male djece i mogli smo krenuti.
Krug je bio 5 km, uobičajena ultraška priča koje mi tada nismo bili ni svjesni. Znali smo da moramo trčati od 19:00 do 19:00 idućeg dana i stvarno smo to shvatili kao igru. Nije nas uopće zanimalo prisustvo bezbrojnih TV kamera jer je to bio EuropaCup. Cilj je bio preživjeti i vidjeti jesmo li dovoljno ludi.
Ispalo je na kraju da smo taj dan izgleda bili najluđi. Zajedno smo trčali gotovo prvih 100 km, gdje nam je prolaz bio 9:31 h. Odličan prolaz s obzirom na težinu staze. Negdje nakon 12 sati trčanja, a to je tek pola puta, osjetio sam prve znakove psihološke krize, ostao sam malo na masaži te pritom gotovo zadrijemao.
Slađo je u tom razdoblju, kako se poslije pokazalo, napravio presudnu razliku koja mu je bila dovoljna za pobjedu na 150 km (utrka u sklopu 24-satne utrke). Nedugo nakon njega i ja sam odvalio tih 150 km za 15 sati i 47 min, te osvojio treće mjesto.
Nakon toga nastaju pravi psihološki problemi za obojicu. Pomalo iscrpljeni, a znali smo da je ostao još gotovo 8 sati trčanja, teško pronalazimo motive za daljnje mučenje. Pokušavao sam ga dignuti iz “mrtvih” jer sam znao da će mi bez njega biti puno teže držati taj tempo, no nisam uspio. On se zadovoljio pobjedom na 150 km, a ja sam vjerojatno i zahvaljujući Sanji koja me “tjerala” da izdržim i tih “samo 8 sati” smogao snage i nastavio s pravim mučenjem.
Znao sam da sam prvi, doista dominantan, užasno iscrpljen pokušavam na sve moguće načine ostati budan idućih par sati. I danas se sjećam kako sam na nekoj livadi samo na trenutak legnuo na travu da malo odmorim, ispružim noge; vjerujte… iste sekunde sam zaspao…. Imao sam dojam da to traje vječnost, a trajalo je par sekundi. Znao sam da se moram dignuti i nastaviti. Kakva to mora biti volja, danas to ne mogu shvatiti.
Uspio sam na kraju ne samo ne zaspati već pobjediti na toj trci, s istrčanih 205 km. Vjerujem da bi uz Dragojevića to bilo sigurno još bar 20-tak kilometara više, no zapravo u tim trenucima sam unatoč strašnom umoru, ipak osjetio ponos. Ne samo zbog tri, četiri pehara koja sam donio doma, već spoznaje o vlastitim mogućnostima, sreće jer sam trčao i pobijedio jednog od najboljih svjetskih ultraša – mog velikog sportskog rivala ali i još većeg prijatelja, čovjeka kojemu skidam kapu za sve sjajne vrhunske, svjetske rezultate.
Nadam se da će ova priča biti mali poticaj za Janka i naše cure da osvoje medalju u Rumunjskoj.
Za početak, ja sam vam „dete s varaždinskog asfalta“ koje je sa 40 i nešto počelo pohoditi obližnju dragu nam planinu Ivanščicu i shvaćati ljepotu prirode nadomak grada.
Trčim nekih sedam godina. Dugo mi je trebalo da odem na bilo kakvu utrku. Strah od stampeda na startu bio mi je opravdanje (samo ne znam pred kime, pred sobom valjda). Kad su krenule utrke, ja sam bila čisti cestovnjak, barem što se treninga tiče, uz nešto makadama na Dravi, s velikom dozom opreza zbog raznih životinjica koje se tamo mogu susresti.
Malo – pomalo, uslijedio je Ultracross na Dravi, pa Hendrix (ravno, ali je makadam), pa Sljeme… Jao, jao, mrzim brege. I onda ZBL Ivančica prošle godine. Volim ja te brege, ali pomalo ja to idem.
Prošle godine odlučila sam otići na vjerojatno najblatnjaviju utrku u našem okruženju, Crazy hill u Ludbregu, 16 km. Ma je breg, ali limit je dovoljno dug da mogu šetati. Vozila sam se u Ludbreg zajedno s Tomislavom Možanićem koji se spremao za 100 milja Istre, baš za tu „žutu utrku“, i ova mu je utrka bila svojevrstan trening/proba.
Tada se zapravo sve pokrenulo: Istra je završila i onda su počele priče, fotke, sreća svih onih koji su je završili. Pomislila sam, idem i ja.
Utrku sam prijavila 1. 8. 2017. Bila sam na popisu među prvi osam natjecatelja. Prijaviti utrku ne znači baš ništa dok je ne platiš, a to je bilo u prosincu. Usprkos tome, i onda možeš odustati.
Ekipa u sastavu Tomislav Možanić, Ana Kralj, Žarko Pozder, Dejan Dokleja i ja već smo onda počeli svoje pripreme za tu utrku koja je bila tek za osam mjeseci. Pripreme su se sastojale od toga da je kroz grupu „Yellow course“ prošlo tisuće poruka. Iščekivanje, kupovanje opreme, treniranje, kupovanje opreme, prehrana, prijevoz, smještaj, kupovanje opreme (da, da, nije slučajno napisano više puta, ti dečki su stvarno šopingholičari, ne bi čovjek povjeroval). I stvarno smo se veselili. Cijela ta ekipa već je iza sebe imala tu utrku, Žarko čak 69 km. Samo sam ja tu bila prvašić.
Trenirala sam dosta, međutim, bila sam nezadovoljna jer nije bilo dosta uspona na Ivanščicu ili Čevo, jer visinska mi je stvarala blokadu. Čim vidim uzbrdicu, imam potrebu hodati.. i uživati, he he. Snijega je bilo previše skoro do same utrke. Jedini „bregi“ su mi bili trčanje cestom (a to znači nije baš neka priprema za šumu) na Mali Vrh i Halić. Dužine su se odrađivale svake subote, 20, 25 i 30 km. Polako, ali jesu, ponekad i po debelim minusima.
U međuvremenu, tu je bila i pokoja utrka. Ja sam uspješno odradila ZBL Ivančicu i to su mi zapravo bili jedini pravi treninzi s visinskom razlikom, Zimski polumaraton i Crazy hill, 34 km. Kad sam trčala/hodala/skoro plivala i ronila u toj utrci, rekla sam sama sebi, ako mogu to, mogu i „žutu Istru“. Za kraj, uslijedili su još Turopoljski polumaraton i posljednja, trening utrka Ultracross Drava.
Zadnji tjedan, „nabrijavanje“ na najjače. Broj poruka se povećao. Kada krećemo? Kojim putem idemo? Kako ćemo do starta od apartmana? Čak se i striček Stanko ponudio da nas vozi do starta. Nije nam to bila najbolja opcija, jer nas je petero, a i kako ćemo natrag? Znali smo da Žarko treba prvi doći na cilj ako bude sve kako treba. Hoće li nas on čekati?
Došao je dan prije dana D. Trebalo se spakirati. Jedino što sam znala bilo je u kojim ću trčalicama trčati. Tu dileme nije bilo, HOKA ONE ONE. A ostalo? Koje tajice? Kratke, duge? Koja majica? Hoće li mi sve stati u ruksak? Jao, jao, pa moje boce imaju ukupno samo 500 ml, a treba 1000! Ajde, stavit ću još jednu malu bocu jer mijeh baš ne volim. Vodonepropusna jakna? Ma pokazat ću je na preuzimanju paketa, ali ipak mislim da je neću strpati u ruksak. Prva pomoć, astro folija, vlažne maramice, čokoladice, Mg, glukoza, Labelo (ne piše da je obavezna oprema, ali mislim da je), krema za sunčanje, čeona lampa. Ah, zaboravila sam kupiti Duracell baterije, znači po ne znam koji put tih dana u dućan, ako ništa drugo da smirim nervozu. Još na čaj kod Maje, frendice trkačice koja sutra ide u Osijek i onda na pečenje peciva i pripremanje ručka za sutra, za tamo negdje oko 11 sati. I cijeli dan za sobom nosim bidon i stalno pijem, što vodu, što elektrolite.
OK, spremna sam. I ruksak, i torba, i hrana. Mogu na spavanje, treba rano leći, buđenje je u 4.
7.4.2018. OMG, OMG, It’s race day!!!
Buđenje i spremanje, sve je prošlo glatko. Svi smo budni i Međimurci (Ana i Dejan) su već na putu prema Varaždinu, a Žarko je već kod Tomislava. Prvo su njih pokupili, a onda, kao šećer na kraju, došli po mene. „Iiiiii, gibanica“, kak’ je rekel Dejan i stavio sebić na fejs. Da netko ne pomisli da smo zaspali ili da smo odustali.
Put je bio ugodan. Brzo smo stigli do Umaga, preuzeli startne pakete i otišli u apartman. Obukli smo se (majica koja je bila u startnom paketu je prekrasna, pa sam odlučila ići u njoj), obuli i lagano krenuli pred sportsku dvoranu jer nam autobus za Motovun kreće za nešto više od sat vremena. Upravo u tom trenutku ugledali smo kako u cilj ulazi jedan „plavi“, što znači, 110 km za 11 i pol sati, ha?? Pa kak’? Svaka mu čast!
U 12 kreće autobus, znači u Motovunu smo oko 13, sat do starta. Dovoljno za WC, malo fotkanja, zadnje provjere. Gledam onaj Motovun gore gdje se prvo moramo popeti. I kad će više taj AC/DC i Thunderstruck? Još malo fotkanja i….
…14:00.Start! Krećemo! Dogovor između Ane i Tomislava bio je da idu zajedno. Ja sam odlučila polako, sama, tako najviše na utrci volim. Moj je cilj bio doći u limitu i uzeti tu toliko očekivanu finišersku medalju. Želja mi je bila doći za 7 sati, a sve ostalo je u mojim nogama i glavi. I Dejan je odlučio ići sam.
I naravno, odmah u brdo, svih nas preko 500 trkača. Nisam jurila – daleko je cilj, a i vruće je. Žao mi je, ali ja sam takva – premalo uživam u mjestima kojima prolazim. Uvijek gledam pred sebe, kuda gazim. Slatke, male, kamene uličice vodile su do vrha Motovuna. I prvi „breg“ je savladan. Slijedi spuštanje sve do 0 nadmorske visine, negdje na petom kilometru, a potom ono za što su rekli, ma kad dođeš do Oprtlja, onda je dalje lako (možeš misliti, onda si tek na 9 km). Uglavnom, išlo je, ne preteško, puteljcima, uz komunikaciju s ostalim trkačima, netko prođe tebe, nekog prođeš ti, netko je već jako umoran. Tu su se već pojavili i neki trkači s ostalih utrka. Pogledala sam iza sebe: E,to je taj vrh! I tu sam prvi put izvadila mobitel da imam koju sliku. Ma prekrasno! Znači, još malo do okrepe s tim da prvo prolazimo kroz Oprtalj, a sama okrepa je bila na ulazu u šumu. Prije okrepe začujem svoje ime… netko me zove. Pa ‘ko je sad? Tko me sad zapazio? Emina, Zlatina sestra, njezin suporter (o Zlati kasnije riječ-dvije). Koja je to sreća i koji zagrljaj bio (prije toga vidjela sam je dvaput u životu). Jako sam joj se razveselila.
Okrepa. Popijem malo vode, dopunim flašice, pojedem malo čipsa i idem dalje. Sve nizbrdo, super. Uski puteljci, ali može se. Na jednom dijelu sretnem nekog trkača, vidim da je „zeleni“, pozdravimo se, stisnemo si ruke kao najbolji prijatelji koji se nisu dugo vidjeli. Ide? Ide! Nemam pojma tko je to. Zapravo, mislila sam da je netko koga znam, ali sam se zeznula. A očito i on. Ha, ha. Došla sam do jednog malog slapa. Da, lijepa je ta Istra, meni oduvijek draga, ali nisam nikad bila u unutrašnjosti i to još proći poprijeko kroz nju i to po brdima. S Dejanom sam se više puta susretala. On mene prođe na uzbrdici, ja njega na nizbrdici, ali ide svako svojim tempom. I to je OK. Zapravo, mislim da mi je to bio najljepši dio utrke. Šuma, ne preteški teren, ne prevruće.
I malo po malo, eto me i u Grožnjanu. Pola puta. Još samo 20,4 km. E, tu je sad okrepa obilnija. I gužva je. Trkača svih „boja“. Sretnem Anu i Tomislava. Oni su došli nekih 8 minuta prije i spremaju se krenuti. Dolazi i Dejan. Ja uopće nisam gladna, ne jede mi se. Napunim bočice, popijem vode, uzmem malo pancete i sira. Ekipa je već krenula, ja ću za njima, polako. I opet nisam uživala u pogledu. Moram doći sljedeće godine. U gradiću ima ljudi, pozdravljaju, mašu. Ma, super je to trčanje! Ubrzo izlazim iz grada i tu se opet susrećem s Dejanom. Sad je to većinom makadam, ravno, pa malo šumarka, pa makadam. I tu mi je prvi put teško, ali imam taktiku. 900 metara trčim, 100 metara hodam. Nekoliko puta prolazim jednu mladu „plavu“ djevojku, pa onda opet ona mene. I nju sve boli. No, brzo su Buje, nova okrepa i onda još samo prema dolje, do Umaga (lijepo su me upozoravali, to je najteži dio). Neki kilometar prije Buja stižem Anu i Tomislava i lagano idem za njima. Pred Bujama stepenice. Halo, otkud sad i one? Nisam im se samo ja „razveselila“. I djevojka iza mene je duboko uzdahnula. Na par metara sam od Dejana i Ane i poslikam ih, da imaju bar jednu sliku. Pogledam u mobitel i vidim da je Žarko javio prije 47 minuta da je u Bujama. Daaaa, nisam ja zaboravila na Žarka, nego je brzić u našoj ekipi.
Dođemo svi zajedno do trga. Od svih okrepa, tu sam se zadržala najduže. Samo tekućina i čips, jednostavno nisam gladna i nemam potrebu za hranom. Do sada sam pojela osim spomenutog, otprilike pola gela, uzela jedan Mg. Razmišljam da li da odem na WC (mislim da mi je to jedina pogreška na utrci, to da nisam otišla). Evo i Dejana. Ana predlaže da idemo svi zajedno jer zna da je to najgori dio utrke. Tu su me kvadricepsi već pošteno boljeli, ali tješila sam se da je ravno. Da, ali za mnom je već 28 km. Takvu udaljenost sam prošla do sada tri puta, s tim da je jednom bilo još prošle godine. A i ta probava. Ma možda sad kad izlazimo iz Buja naiđem na neki kafić pa odem tamo. U Bujama se prvo penjemo, polako. Svi smo zadovoljni, oni uspoređuju vrijeme s prošlom godinom. Ja nemam s čim uspoređivati, i ali vidim da mi je vrijeme super pa da sad i šećem lagano doći ću do cilja za osam sati. Trčkaram lagano s Anom. Tomislav i Dejan su malo zaostali. I opet psihološke igre, 900 m trčim, 100 hodam. Opet neki šumarak. Tu nas ima na desetine. Stalno se mimoilazimo. Svi su umorni, ali svi idu dalje. Potrče pa opet hodaju. Evo i Tomislava koji je projurio ispred nas, jedan metar, ha ha. I dolazi onaj najdosadniji ravni dio. Kao da smo uz kanal na Dravi ili Globetka u Čakovcu, kak’ je rekla Ana. Sve je teže i teže. Nekih 5 km od cilja, ja više nemam baš previše volje za 900/100. A ni Ana i Tomislav. Bole noge, zeza probava, a trne i ruka od vratne kralježnice. Ne strašno, ali je osjećam. Vučemo se 10 min po km. Ana veli da joj je zlo, nebre više, i pita kak’ možemo tak brzo hodati (????). Na tih zadnjih pet kilometara, susretali smo ljude s različitih utrka, umorni su, neki se jedva vuku (da nekima je to već bilo 160 i nešto kilometara), ali svi idu i nikome nije ni u primisli da odustane. Jer ako nisi ozlijeđen i ako te samo bole noge, ideš dalje. Moraju te boljeti jer inače ne bi bilo normalno. Prelazim dečke za koje vidim da su na istoj utrci, da su mlađi od mene, ali se jedva vuku. Da, to mi godi i daje još snage. Otprilike tri km od cilja, kad smo prelazili neki mostić, Ana je zavikala „Idemo“ i jurnula (a do tad nije mogla hodati). OK, samo ti daj, ja ću pomalo. Tomislav i ja smo si rekli: „Ma odi ti“, ali, odgovor je s obje strane bio isti:“ Meni je ok ovako.“
Umag se vidi već na veliko. Susrećemo neke ljude dva kilometra od cilja na nekom mostiću. Bodre nas. Stavljamo neke stvarčice u ruksak, da nam ne smetaju. Tomislav kaže da će nas snimati kako ulazimo u cilj.
I eto nas, ulazimo u stambeno naselje, još nekih 200 metara do cilja. Prelazimo kružni tok i tu je sad već puno ljudi. Tomislav uključuje kameru, govori kako ulazimo u cilj, „ljudi nam pljeskaju“ (da li je to pravi trenutak da mu kažem da se kaže plješću ili ću poslije?), gotovo je, još 50 metara i dugo očekivanoj utrci je kraj. Spiker nešto govori, lijepo od njega, ali ja samo čujem svoje sretno srce kako kuca. Utrčali smo u cilj, da, a jedan kilometar prije nismo ni hodati mogli! Otkud odjednom snaga da trčimo? 5 sati 48 minuta. Yeees!! Super smo. Spiker izgovara naša imena i volonteri nam stavljaju medalje. Konačno je oko mog vrata. Osam mjeseci je želim. Dočekala nas je Ana koja je stigla nekoliko minuta ranije i svoj rezultat u usporedbi s prošlogodišnjim poboljšala za nekih 20 minuta. Žarko je davno utrčao u cilj, za 4:25 minuta. I on je ostvario svoj cilj, došao je u željenom vremenu. Dolazi i Dejan, više od sat i pol prije nego prošle godine. Ma rasturili smo ovu Yellow race!!
Hvala Žarkecu koji je rekao da će me poslikati pred panoom, jer inače svekoliko pučanstvo ne bi vidjelo moje kvadricepse koji su duplo veći nego šest sati prije. Na brzinu (5,6 pokušaj je bio uspješan) Dejan je napravio jedan sebić, da može objaviti da smo svi živi i u jednom komadu došli na cilj (zdravi nismo, tak’ su nam već rekli) i zaključili da je najbolje da odmah krenemo prema autu.
Putem sam srela Roberta, trkača kojeg sam srela prošle godine na Istria wine runu. Pričao je svoju tužnu priču o grčevima i lošem rezultatu, a ja njemu o svojoj sreći zbog dobrog rezultata. Potpuno različiti doživljaji iste utrke. Ja sam malo očekivala,a dobila puno. Kod njega je bilo drukčije. Bit će bolje nagodinu!
Ekipa me čekala kod auta. Zaključili smo da ništa od ćevapa i pive. Idemo ravno u apartman pod tuš pa ćemo naručiti pizzu. „Utovar“ u auto trajao je valjda 15 minuta. Bole noge. Hladno nam je. Adrenalin je pao pa se i trenutni osjećaj promijenio. No, sreća je ostala. Brzo smo došli pred apartman. „Istovar“ iz auta je opet bio poduži. Ne znamo bi li se smijali ili plakali. Tomislav je bio tako dobar da je otišao do gazdarice po broj pizzerije (treba stepenicama gore), naručio pizze, a predobra gazdarica nam je donijela pive.
Izredali smo se pod tušem, prepričavali doživljaje, pregledavali rezultate ostalih trkača koje znamo i konačno, uživali u zasluženoj pizzi koju smo čekali više od sat vremena. Ma nema veze, završili smo utrku. I super smo. Uskoro je i umor učinio svoje, vrijeme je za spavanac. I tako je završio dan D.
Ujutro smo se probudili oko 8, pojeli što smo pronašli po torbama, spremili se i otišli na kavu, na umaško sunce. Pogledali smo još malo Expo sajam, ponešto kupili i krenuli na put. Tada se javila spomenuta Zlatina sestra. Zlata Agić je ultrašica koja je istrčala „plavu“ utrku, dakle 110 km s 4400 m visinske. Zlata je moj idol još od prošle godine. Približila mi je sve čari traila, njegove dobre i loše strane, a isto tako nekoliko puta smo i trenirale zajedno.
I za kraj, da skratim, kako bi rekao jedan dragi kolega trkač:
Osobno, prezadovoljna. Cilj je bio završiti utrku u limitu (8 sati), želja za 7 sati, a ispalo je daleko bolje: 5 sati i 48 minuta. 62./234., žena i 19./98. u kategoriji VW1 – 40,8 km i 1129 m visinske razlike. Za tetu koja mjesec dana nakon utrke navršava 48 godina i nije loše.
Nitko nije rekel da bu lako, ali može se….
100 milja Istre, vidimo se sljedeće godine. Tri noći nakon utrke sanjala sam „zelenu“ utrku! Možda se odvažim, a ako ne, idemo opet na „žutu“, ali obećajem sama sebi, trudit ću se uživati u prirodnim ljepotama!
Treći ponedjeljak u travnju već je 122 godine rezerviran za jedan od najpoznatijih i svjetskih maratona – Boston Marathon. Ove je godine nastupilo gotovo 30.000 trkača, a vremenske ih prilike nisu mazile: temperatura od svega tri stupnja, jak vjetar i kiša sve od Hopkintona do Bostona.
Idemo prvo na naše: na 11. mjestu u muškoj konkurenciji nalazi se trkač Daniel Daly, a trčao je za Hrvatsku! Daniel je rođen u Peruu, a majka mu je Hrvatica iz Dubrovnika. Ima 33 godine i osobni rekord na maratonu 2:20:24, a na polumaratonu 1:06:51. Danas je u kišnom Bostonu trčao 2:27:54.
Odmah nakon utrke smo stupili u kontakt s Danielom i evo što je rekao ekskluzivno za 3sporta: „Trčim pod hrvatskom zastavom jer preko majčine strane obitelji imam hrvatsko državljanstvo. Njena je obitelj iz Dubrovnika i baš ovo ljeto dolazimo u posjet. Oduvijek sam želio predstavljati Hrvatsku, čak sam 2016. na svjetskom prvenstvu u polumaratonu trčao za Hrvatsku, no cijelu 2017. godinu bio sam ozlijeđen, tako da mi je ovo zapravo prva utrka nakon dvije godine.“
Uskoro ćemo na 3sporta imati i intervju Danielom (kojeg svi zovu Dan). 🙂
Osim briljantnog Daniela, u Bostonu su trčala još tri Hrvata: Vedran Vučković, Neven Kamenski i Mislav Novoselac.
Pobjednici
Možemo reći da su Amerikanci ove godine izdominirali na domaćem tlu – u muškoj konkurenciji među prvih deset našlo se šest Amerikanaca. Nakon 31 godine titulu najbržeg odnio je Japanac, i to Yuki Kawauchi, s vremenom 2:15:58. Yuki je trkač čiji je mindset „Svaki put kad trčim utrku, pomirim se s tim da je u redu ako umrem na toj utrci“.
Drugo mjesto osvojio je prošlogodišnji pobjednik Geoffrey Kirui (KEN) s 2:18:23, a treće Shadrack Biwott (USA) s 2:18:35.
U ženskoj utrci je čak osam Amerikanki među prvih deset, a najbrža je bila domaća trkačica Desiree Linden s 2:39:54. Njena sunarodnjakinja Sarah Sellers bila je druga s 2:44:04, a samo 16 sekundi iza nje u cilj je stigla Krista Duchene (CAN).
Najveća američka uzdanica Shalane Flanagan završila je na šestom mjestu, a njenu je utrku svakako obilježio odlazak u WC rano u utrci.
Nakon trčanja najljepše je pogledati vrhunske fotke s utrke. To radimo već godinama. Od ove godine svoje fotografije više ne moraš tražiti među tisućama, već samo upisati svoj startni broj i preuzeti ih na Facebook profil.
RaceMoment smo razvili u suradnji s ekipom stranice utrka.com koja je stručno izmjerila i brzo vam dostavila rezultate i s ove utrke. Mi smo vas na utrci Krka polumaraton fotografirali više od 7.000 puta, od čega je više od 4.000 fotografija u sustavu RaceMoment, spremnih da ih preuzmete.
Kako RaceMoment funkcionira?
Dva su načina. Prvi je da posjetite stranicu s rezultatima utrke na kojoj ste trčali, na utrka.com.
Pronađite svoje ime u rezultatima, a pored njega se nalazi narančasta ikona RaceMoment. Kada kliknete na nju, bit ćete preusmjereni na stranicu RaceMoment na portalu 3sporta.com.
Drugi je način da posjetite stranicu RaceMoment na portalu 3sporta.com i izaberete utrku na kojoj ste trčali. Nakon što upišete svoj startni broj, dobit ćete izbor fotografija.
Nećemo dužiti o sustavu, isprobajte! 🙂
Fotografije starta i svega izvan “foto zona” nalaze se u FOTOGALERIJI.
Svi mi trkači imamo neki osobni razlog zašto trčimo. No zajedničko nam je da na utrkama tražimo izazov i želimo lijep doživljaj. Oba su ova cilja jučer ispunjena na prvom Polumaratonu Krka.
Ovo je potpuno nova utrka u hrvatskom kalendaru, a nakon otvaranja prijava, vrlo je brzo rasprodana. S početnih 500 startnina za polumaraton i Fun run utrku na 5.5 km, broj je povećan na 750, a i tih 250 dodatnih startnina u kratkom su roku rasprodane. Interes za još vladao je do pred samu utrku, ali organizator i uprava NP Krka odlučili su se prvi put zadržati na broju od 750.
Sama utrka je organizacijski poprilično zahtjevna. Start i cilj udaljeni su 5.5 km najkraćim putem, trkači su automobile ostavili kod cilja pa su autobusima prevezeni na start u Eko kampus Puljane. Promet je bio odlično reguliran tako da problema nije bilo.
– Prije svega želim zahvaliti svima koji su trčali i vjerovali da će ovo biti odlična utrka. Nadamo se da smo opravdali očekivanja trkačica i trkača i da će u idućim godinama utrka rasti. Hvala i svim sponzorima, a osobito Nacionalnom parku Krka i Općini Promina bez kojih ovo ne bi bilo moguće. – rekao je direktor utrke Robert Franjković.
U upravi Nacionalnog parka Krka vrlo ozbiljno shvaćaju potrebu za spajanjem prirodnih ljepota, kulturnih i povijesnih znamenitosti s rekreativnom sportom. Da je tome tako dokaz su trkačice i trkači zaposlenici Nacionalnog parka Krka koji su jučer istrčali Fun run utrku, a među njima je bio i ravnatelj parka Krešimir Šakić, kojem je ovo bila prva utrka u životu.
I ravnatelj trči
Nakon starta u Eko kampusu Puljane trkače je očekivao izazov. Ugodno jutro polagano je prelazilo u topao dan na suncu. Staza obaju utka vodi kroz prelijepu prirodu, ali nije lagana. Prvi dio polumaratona odvija se po valovitoj stazi, od Eko kampusa Puljane, kroz sela Puljane, Nečuven, Čitluk, s okretom u mjestu Oklaj i povratkom u smjeru Eko kampusa, nakon čega se nastavlja trasom koju su već pretrčali sudionici utrke na 5.5 km.
Svi su na cilju ponavljali isto – zadnjih 4 km je bilo teško. Staza se četiri kilometra prije cilja spušta u duboki kanjon Krke, a onda se isto tako penje na plato iznad kanjona. Iako je visinska razlika od najniže do najviše točke manja od 100 m, savladava se u malo više od jednog kilometra pa su mnogi taj dio staze djelomično prohodali.
Taj kilometar nizbrdo pa kilometar uzbrdo nije osobito smetao najbržima. Mađar Tamas Nagy pretrčao je trazu polumaratona za 1:14:09 i tako postao prvi trkač koji je nakon polumaratona utrčao u amfiteatar rimskog Burnuma, sagrađenog na prijelaza iz stare u novu eru. U Burnumu na cilju sve su trkače dočekali rimski legionari. Na drugo mjesto polumaratona plasirao se Zoran Žilić (1:15:56), a na treće Krešimir Balaško (1:18:09).
Ženska pobjednica bila je Lucia Kimani (BiH) koja je ciljem u Burnum prošla za 1:20:58. Druga je bila Nikolina Šustić (1:21:30), a treća Marija Vrajić (1:25:56).
Na Fun Run utrci pobjeda je pripala Juri Božinoviću u vremenu 20:46. Drugi je u cilj utrčao Damir Matotek (21:35), a treći je bio Krešo Barić (22:10). Kod žena je slavila Ivona Zemunik, s rezultatom 22:46, drugo mjesto osvojila je Helena Gleđa (25:46), dok je treća bila Bruna Franjković (28:45).
Kratki rezime za kraj: Krka polumaraton je utrka u predivnom okruženju, s relativno zahtjevnom stazom i odličnom organizacijom. Nemojte je propustiti iduće godine!
Utrkom po riječkom lukobranu Molo longo trk nastavljen je danas 22. festival sporta i rekreacije Homo si teć. Odlični vremenski uvjeti i ove su subote poslužili trkače, pomogavši im da ostvare dobre rezultate na trasi dugoj 6 kilometara.
126 sudionika istrčalo je dva kruga po popularnoj riječkoj šetnici, a najbolji među njima nagrađeni su bonovima Intersporta i unikatnim peharima izrađenima na Akademiji primjenjene umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.
U ženskoj kategoriji najbolje su rezultate ostvarile Ana Tibljaš – AK Kvarner (25:17 min), Veronika Erlić – AK Kvarner (26:00 min) i Vlasta Tibljaš – AK Kvarner (26:14 min), dok su u muškoj kategoriji slavili Daniel Ivaničić – AK Liburnija (20:00 min), Ivan Dračar – AK Kvarner (20:09 min) i Pavle Kruljac – SRK Alba (21:40 min).
Molo longo trk bio je prilika za rekreaciju uz samo more, u samom centru grada, ali i priprema za veliku završnicu Homo si teć, na kojoj se i ove godine očekuje preko 15 000 građana, rekreativaca svih dobnih skupina i profesionalnih trkača.
Tijekom idućeg tjedna od 16. do 20. travnja na Korzu te 21. travnja na Gatu Karoline Riječke očekuje nas predstavljanje brojnih sportskih klubova i udruga iz Primorsko-goranske županije, u petak 20. travnja na Korzu će se održati edukativno natjecanje osnovnoškolaca “Moja Rijeka”, te ono najiščekivanije, čak 7 utrka očekuje nas u nedjelju 22. travnja: 3. Riječki maraton, 17. Riječki polumaraton, utrka štafeta 3×7, Desetka powered by Heineken 0.0, dm mići trk, Memorijalna utrka Milke Milinković te velika utrka građana – Homo si teć.
Prijave za natjecateljske utrke primaju se do petka 20. travnja putem službene stranice www.rijeka.run.
Kros Sportskih novosti… prva asocijacija je zasigurno nepregledno mnoštvo djece koje juri svoje prve sportske i atletske uspjehe. Učenici osnovnih škola, učenici srednjih škola, studenti…njih više od 3.000. Jedno od najstarijih i najmasovnijih sportskih natjecanja u Hrvatskoj, ove godine će biti još masovnije.
Po prvi puta će na startu biti i učenici nižih razreda – 3. i 4., a posebna novost je utrka građana na 4km. Jedinstvena prilika da se vratite u mladost (za sve one koji su nekad trčali na krosu SN) ili da prvi put nastupe na krosu SN i budu dio velikog atletskog veselja.
Start utrke građana je u subotu, 21. travnja 2018. u 9:00 sati. Prijave su otvorene na http://www.utrka.com/utrke/krossn/2018/info/ i svi se možete prijaviti. I provjeriti što to toliko posebno u krosu SN da su na njemu nastupili (i pobijedili) svi muški hrvatski rekorderi od 1.000 m do 10.000 m (Branko Zorko, Dalibor Balgač, Slavko Petrović) i mnoge ženske rekorderke uključujući ovogodišnju ambasadoricu krosa Mateu Parlov.
Mjesto događanja je zagrebački Bundek, trče se dva kruga od 2 km, a nakon utrke građana na rasporedu su utrke učenika i studenata. Idealan način za provesti subotnje travanjsko prijepodne i rijetka prilika da se okušate u pravoj kros utrci!
Sutra se održava Krka polumaraton – prva međunarodna atletska utrka kroz Nacionalni park „Krka“. 750 trkačica i trkača iz trinaest zemalja svijeta zaputit će se od Eko kampusa Puljane do amfiteatra Burnum, stazom dugom 21.098 m ili kraćom stazom Fun Run utrke od 5,5 km.
Tim povodom održana je konferencija za medije na kojoj su sve detalje utrke najavili: u ime organizatora, Atletskog kluba Maraton 2000 iz Karlovca, predsjednik Robert Franjković i u ime partnera utrke, Javne ustanove „Nacionalni park Krka“, ravnatelj mr. sc. Krešimir Šakić.
Satnica
Start utrke polumaratona je u 10.00 u Eko kampusu Puljane, dok je start Fun Run utrke u 10.10 na istom mjestu. Cilj utrke je amfiteatar Burnum gdje će u 11.30 biti proglašenje pobjednika Fun Run utrke. Proglašenje pobjednika 1. Krka polumaratona u apsolutnom poretku predviđeno je u 12.30, dok će se proglašenje pobjednika po kategorijama održati u 13 sati. Cjelokupni program završava do 14 sati.
Staza
Sama staza ima službeni međunarodni certifikat AIMS, što znači da je rezultat ostvaren na Krki vjerodostojan i važeći svugdje u svijetu. Duž utrke nalazi se pet okrjepnih stanica na kojima će se nalaziti voda, izotonični napitak i voće. Glavna okrjepa bit će na cilju u Burnumu, u slavljeničkom ambijentu rimskog vojnog logora. Najudaljenija točka staze nalazi se u mjestu Oklaj i tamo je okret nakon kojeg slijedi povratak prema amfiteatru Burnum. Staza Fun Run utrke na 5,5 kilometara, ide izravno prema amfiteatru Burnum i na stazi se nalazi jedna okrjepa s vodom pred kraj uspona iz kanjona Krke.
Startni paketi
Trkači svoje startne brojeve i startne pakete preuzimaju u petak, 13. travnja u Skradinu, u ispostavi Javne ustanove „Nacionalni park Krka“ od 10.00 do 20.00, ili na sam dan utrke, u subotu, 14. travnja, na startu u Eko kampusu Puljane od 7.30. Osim startnog broja i čipa, okrjepe za vrijeme i nakon utrke i promotivnih materijala (vrećice za tenisice, majice, energetskog napitka), trkači će dobiti i ulaznicu za posjet Nacionalnom parku „Krka“ u vikendu u kojem se utrka održava.
Organizirani prijevoz za trkače
Na dan utrke organiziran je prijevoz autobusima za trkače iz Drniša (autobusni kolodvor), Šibenika (autobusni kolodvor) i Skradina (autobusna stanica kod osnovne škole) direktno na start utrke. Autobus iz Drniša polazi u subotu, 14. travnja u 7:00, a iz Šibenika i Skradina u 6:45. Prijevoz je besplatan, ali se trkači trebaju prijaviti e-mailom. Trkači koji na utrku dolaze vlastitim prijevozom, automobile ostavljaju isključivo na cilju, na parkiralištu u neposrednoj blizini amfiteatra. Trkače će od cilja do strata prevoziti autobusi od 7.30 do 9.00, kada polazi zadnji autobus s Burnuma prema startu u Eko kampusu Puljane. Dolazak na start u vlastitom angažmanu nije moguć. Također, povratak s Burnuma neće biti moguć prije 13.30 jer će promet biti zatvoren u cijelosti. Autobusi će prije utrke (u 9.30) biti parkirani u neposrednoj blizini starta s oznakama brojeva (npr. 1 – 150). Ovisno o brojevima na autobusima, trkači u njima ostavljaju svoje stvari (u startnom paketu nalazi se bagtag jednak startnom broju).
Po sve sudeći, bit će ovo nova prekrasna utrka u prebogatom kalendaru utrka u Hrvatskoj.
May El Khalil će u sklopu Du Motion – Runners’ Days Dubrovnik u prostoru Lazareta 28. travnja u 17 sati održati predavanje u kojem će se dotaknuti svojih iskustava s organizacijom Bejrutskog maratona, motiva za njegovo pokretanje i planova za budućnost.
Ispalo je na kraju da smo taj dan izgleda bili najluđi. Zajedno smo trčali gotovo prvih 100 km, gdje nam je prolaz bio 9:31 h. Odličan prolaz s obzirom na težinu staze. Negdje nakon 12 sati trčanja, a to je tek pola puta, osjetio sam prve znakove psihološke krize, ostao sam malo na masaži te pritom gotovo zadrijemao.
Uspio sam na kraju ne samo ne zaspati već pobjediti na toj trci, s istrčanih 205 km. Vjerujem da bi uz Dragojevića to bilo sigurno još bar 20-tak kilometara više, no zapravo u tim trenucima sam unatoč strašnom umoru, ipak osjetio ponos. Ne samo zbog tri, četiri pehara koja sam donio doma, već spoznaje o vlastitim mogućnostima, sreće jer sam trčao i pobijedio jednog od najboljih svjetskih ultraša – mog velikog sportskog rivala ali i još većeg prijatelja, čovjeka kojemu skidam kapu za sve sjajne vrhunske, svjetske rezultate.
Startni paketi