Zajednica sportskih udruga Grada Varaždina, u suradnji sa Sportsko rekreativnim društvom 315 Sjeverozapad i Udrugom Active Vita, organizira 2. Humanitarnu utrku grada anđela, koja će se održati 9. svibnja 2021.
Cjelokupan iznos uplaćenih startnina ove humanitarne utrke bit će uplaćen na račun Opće bolnice Varaždin – za odjel pedijatrije, a sve troškove organizacije utrke, kao i nagrade za prva tri mjesta u apsolutnoj ženskoj i muškoj kategoriji, organizatori pokrivaju zahvaljujući donacijama sponzora.
Za prikupljanje sredstava u ovoj humanitarnoj utrci u Zagrebačkoj banci je otvoren poseban transakcijski račun, IBAN: HR3523600001502907846. Sve uplate su transparentne i dnevno se ažuriraju. Iznos startnine, koja je ujedno donacija, je 50,00 kuna. Ukoliko netko želi, može uplatiti i veći iznos.
Pri uplati kod opisa plaćanja upisati: 2. utrka grada anđela + Ime i Prezime sudionika utrke. U slučaju da uplaćujete za više osoba, organizatori vas mole da unesete imena i prezimena svih sudionika za koje uplaćujete.
Ukoliko sustav Vaše banke ne prepoznaje primatelja upisom IBAN-a, upišite: ZSUGV (Zajednica sportskih udruga Grada Varaždina), Graberje 31, Varaždin.
U slučaju da se utrka ne uspije održati s obzirom na epidemiološku situaciju, cijeli iznos bit će vraćen uplatiteljima ukoliko to žele. Ukoliko ne žele povrat, taj iznos će biti uplaćen u navedenu svrhu humanitarne utrke.
Trenutno je prijavljeno više od 300 natjecatelja. Zbog epidemiološke situacije, broj natjecatelja organizatori su ograničili na 500.
Start utrke 9. svibnja bit će u 10.00 sati na Kapucinskom trgu, a staza dužine 4,85 kilometara prolazi gradskim ulicama i bedemima Starog grada.
Vremenski limit za završiti utrku je 90 minuta pa organizatori pozivaju sve ljude dobre volje, i one kojima trčanje nije primaran sport, da se priključe.
„Imajmo na umu da je ovo humanitarna utrka pa rezultat, tj. plasman nije u prvom planu. Cilj je učiniti dobro djelo i pomoći malenim borcima u bolnici, tako da je svaki sudionik koji završi utrku – pobjednik“, poručuju organizatori.
“Znaš što, nekako si mi sumnjiv, raspoložen, kao da si malo napušen? Ma nee, šta ti je, nisam napušen, natrčan sam!”. Ovako bismo mogli zamisliti razgovor informiranog trkača i neinformiranog promatrača nakon što se informirani trkač vrati s trčanja u ozbiljnom “runner’s high” stanju.
Da, malo je čudna ta euforija, trkači su inače vrlo kreposni i neskloni porocima (osim piva, ali znamo da to nije porok!). Trkači se najčešće ne drogiraju, barem ne onako svjesno. No, čini se da nije to baš točno, trkači se drogiraju – trčanjem.
Nedavna je studija naime pokazala da opće prihvaćeno mišljenje da “runner’s high” izazivaju endorfini – nije točno. Čini se da nisu endorfini zaslužni za onaj blago teleći osmijeh nakon dobrog trka, za onu raspoloženost, euforiji i sreću. Za sve to zaslužni su endokanabinoidi. Ako znamo da “endo” znači “iznutra” a da su kanabinoidi tvari iz kanabisa (marihuane), jasno će nam biti da se radi o kanabinoidima koje proizvodi naše tijelo.
Studije su pokazale da endokanabinoidi inače imaju ulogu u upravljanju našim raspoloženjem, apetitom, snom, a utječu i na reproduktivni sustav. Istraživanja iz 2012. dokazala su da se razina endokanabinoida u tijelu utrostruči nakon polusatnog trčanja umjerenim tempom, što je za posljedicu imalo bolje raspoloženje nakon trčanja.
Najnovija studija potvrdila je ranije sumnje u pogrešan zaključak o utjecaju endorfina na dobro raspoloženje nakon trčanja. Iako se za vrijeme aktivnosti pojačano izlučuju, oni ne prelaze krvno-moždanu barijeru i ne mogu biti zaslužni za dobro raspoloženje nakon trčanja. S druge strane, endokanabinoidi prelaze tu barijeru i vežu se za specifične receptore u mozgu i čini se da su upravo oni zaslužni za blaženstvo nakon trčanja, runner’s high.
Dakle, idući put kad se budete osjećali mrzovoljno, tenisice na noge i po svoju dozu kanabisa! 😉
Prema nekim autorima osam je različitih načina treniranja koje prakticiraju trkači najrazličitijih sposobnosti i ambicija. Razvili su se globalnim procesom pokušaja i pogreške, kroz više desetljeća, a opstali su jer funkcioniraju. Ako želite dobiti najviše od vremena posvećenog satima treniranja trebate ih prakticirati. Naravno, bitno je prilagoditi ih svojim ciljevima – utrkama za koje se spremate, kombinirati ih, no i u svojoj najjednostavnijoj formi ovi će vam treninzi pomoći da postanete bolji trkači.
Trening oporavaka
Ovaj trening relativno je kratak i trči se u laganom tempu. Iako mu naziv to implicira – ne oporavlja mišiće od prethodnih, teških treninga, već služi nizanju kilometara. Tempo ovakvog treninga treba biti opuštajuć i lagan, nikako naporan ili predug.
Naizgled manje važan, jednako je ključan za napredak kao i ostali treninzi. Ako su dobro integrirani u režim treniranja, treninzi oporavka pridonIjet će izvedbi kao i ostali, intenzivniji tipovi treniranja.
Osnovni, bazni trening je relativno kratak do umjereno dug trening onog tempa koji je trkaču uobičajen, normalan. Iako ovi treninzi nemaju svrhu biti zahtijevniji, trebaju se prakticirati često čime stimuliraju napredak aerobnog kapaciteta, izdržljivost i ekonomičnost trčanja. Osnovni treninzi činit će većinu vaše tjedne kilometraže.
Dužinski trening tj. dužina
Općenito, dužina je zapravo osnovni trening koji traje dovoljno dugo da pomiče granice izdržljivosti trkača. Dužina i trajanje ovakvog treninga, naravno, ovisi o trenutnoj razini izdržljivosti. Generalno je pravilo da trening dužine treba biti toliko dug da na neki način osigura (samo)pouzdanje – da možemo izdržati cijelu utrku, tj. da na utrci izdržljivost neće biti problem. S obzirom na prirodu treninga koji je jednoličan i pomalo dosadan, u dužine možete ukalupiti ubrzanja tempa prema kraju treninga, ili dodavanjem intervala.
Progresivni trening je trening koji započinje aerobnim tempom, a završava tempom kojim možemo trčati utrke od 10, ili čak pet kilometara. Ovakvi su treninzi umjereno zahtjevni, teži od osnovnih treninga, ali lakši od svih treninga na aerobnoj granici i intervala. Vrijeme potrebno za oporavak nakon ovakvog treninga je manje nego li nakon intenzivnih treninga.
Fartlek je vrsta treninga koja proizvoljno kombinira distance i tempo trčanja. Odličan je način za početak razvoja brzine trčanja i otpornosti na umaranje prilikom povećanja tempa trčanja. Manje su strukturirani od intervala čime daju određenu slobodu trkaču da, bez opterećenja striktno specificiranog tempa i dužine, izaziva svoju izdržljivost.
Ova vrsta treninga odnose se na kratke segmente brzog trčanja uzbrdo. Povećavaju aerobnu moć, otpornost od zamaranja pri naporima visokog intenziteta i snagu. Idealna uzbrdica za ovakav trening bile bi one od 4-6% nagiba.
Ponavljanja uzbrdo uglavnom se rade na kraju baznih priprema kao relativno siguran način uvođenja treninga višeg intenziteta u plan treniranja.
Tempo run ili trening tempa je svako trčanje koje se u cijelosti održava na granici laktatnog praga, ili jednostavnije rečeno, maksimalan tempo koji visokoutrenirani trkači mogu držati u periodu od jednog sata, ili manje utrenirani oko 20 minuta. Ovi treninzi služe povećanju brzine koju možete održavati što je moguće duže i produženju vremena u kojem možete trčati u relativno brzom tempu.
Postoji podvrsta ovakvog treninga koja je poznata kao trening tempa maratona. Duži trening u (željenom) tempu maratona je odličan način finalne pripreme za maratonsku utrku, nakon što imate stabilnu izdržljivost na treninzima dužina i dužim progresivnim treninzima.
Treniranje intervala sastoji se od ponavljanja kraćih dionica brzog trčanja odvojena jako sporim joggiranjem ili čak stajanjem. Ideja intervala je sjediniti što više bržih kilometara u jedan trening.
Intervali se generalno dijele na kratke i duže intervale, a najčešće se prakticiraju na atletskoj stazi. Duži intervali su dionice od 600-1.200 m u okvirnom tempu utrke na 5 km, s laganim odmorom između ponavljanja. Izvrstan su način progresivnog napredovanja učinkovitosti trčanja i otpornosti na zamaranje kod veći brzina.
Kratki intervali su segmenti od 100-400 metara i trče se tempom koji trkač može držati na 1.500 metara ili čak brže. Oni podižu brzinu, ekonomiju trčanja, toleranciju na bol i rezistenciju na umor. Dugoprugaši najčešće u početku ciklusa treniranja prakticiraju kratke, brže intervale koje s vremenom produžuju.
Naravno, ako prosječni trkač trči 4-5 dana u tjednu ne može svaki tjedan napraviti sve vrste treninga, što naravno nije ni potrebno. Važno je imati na umu da ni najspremniji trkači ne rade više od dva teška, zahtjevna treninga tjedno i svako se pretjerivanje na kraju ipak plaća, a očekivani napredak izostane.
Postavite realne ciljeve, trenirajte kontinuirano i predano, uvedite u svoj režim treniranja različitosti, jer dobro znamo – različitosti obogaćuju! 😉
Na testiranje smo dobili novi model iz ASICS game tenisica, ovaj put radi se o trail modelu ASICS GEL TRABUCO 9 GTX. Već iz naziva jasno je da se radi o devetom izdanju ovog modela, da su opremljene GEL tehnologijom, kao i to da imaju GoreTex membranu. No zavirimo ipak malo dublje ispod „haube“ ovog atraktivnog modela.
Rekosmo, deveti TRABUCO model, ovaj put donosi neka poboljšanja u odnosu na prethodnu verzju. Prije svega, tu je GoreTex membrana nove generacije. Razlika u odnosu na prethodnu je to da je nova membrana tanja i lakša, a funkcionira jednako kao i prethodne. Onaj „šuškavi“ osjećaj je smanjen, zapravo i nemate osjećaj da je membrana prisutna, sve dok ne zagazite preko mokre livade ili protrčite kroz lokvu. Suha stopala nakon toga sjete vas da trčite u GoreTex modelu. Mnogo je prijepora oko toga ima li smisla trčati u tenisicama s GoreTexom, mi mislimo da itekako ima smisla za mokrog vremena.
ASICS je najpoznatiji po svojim cestovnim modelima, neki od njih poput Cumulusa ili Nimbusa među najpopularnijim su modelima uopće. Odlikuje ih vrhunska izrada i kvaliteta, udobnost i trajnost. Upravo ove karakteristike ASICS je pretočio i u svoje trail modele. Tako ćemo u ASICS GEL TRABUCO 9 GTX naći GEL umetke u potplatu, baš kao i FlyteFoam pjenu. Ideja ova dva elementa je pružanje udobnosti uz zadržavanje male mase. S nutarnje strane potplata smješten je DUOMAX tvrđi sloj za veću stabilnost i sprečavanje uvrtanja stopala prema unutra.
Mala masa možda je i prvo što ćete uočiti kad u ruke uzmete ASICS GEL TRABUCO 9 GTX. Iako izgledaju moćno i robusno, iznenađujuće su lagane, što ujedno znači i brze. Potplat je opremljen razmjerno velikim „čepovima“ koji pružaju odličan grip na usponu, kao i na trčanju nizbrdo. Opremljen je Rock Protection Plateom koji čuva stopalo od probijanja oštrih predmeta u tenisicu. Gornjište je ojačano zaštitom za prste, a vezice možete pospremiti u džep na vrhu jezika – jako praktično.
Zaključak: ASICS GEL TRABUCO 9 GTX odlične su trail tenisice, dovoljno brze za utrke, a istovremeno opremljene za sigurnost i ugodu suhih stopala i u mokrim vremenskim prilikama.
Finalnim četvrtim kolom proteklog je vikenda završila Proljetna liga Hrvatska trči. Na posljednjem kolu nastupilo je više od 1.500 trkačica i trkača, a bila je to prilika i za fotografiranje s medaljama, mnogi kažu – najljepšim do sad. 🙂 Već pripremamo nastavak naših trkačkih uzbuđenja, opet nešto novo i drugačije, za početak ljeta.
Plemenski rezultati
Koja neizvjesnost, koji natjecateljski duh… nismo imali ovako napetu situaciju otkad je Hrvatska u produžecima dobila gol od Turske na Euru 2008. godine.
Mislili smo da će Urlikavci standardno izaći u najvećem broju ovo zadnje kolo i obraniti svoju grupnost, kao što su to činili u prva tri kola. I tako je izgledalo dok nisu došli finalni rezultati koji su rekli sljedeće – izlaznost (relativno prema broju sudionika u plemenu): Urlikavci 62,91%, Slušači 63,96%!
Koja drama! Koji preokret! Ljudi moji… (životinje?)
Dakle naši dragi, lagano asocijalni Slušači odlučili su uzeti stvar u svoje ruke i maksimalnim odazivom donijeti svojem sramežljivom timu pobjedu u Proljetnoj ligi Hrvatska trči za malo više od 1 (jednog) postotnog poena.
Ne znamo što to znači u stvarnim brojkama, ali svaki metar više koji su napravili na rastrčavanju, svaka dodatna uzbrdica koju su prehodali i svaki korak pješačenja zbrojio se u ovu veličanstvenu pobjedu o kojem će se pisati i pričati još godinama – sportski analitičari će lomiti mozgove kako se to moglo dogoditi, a zoolozi će pokušati pronaći razloga za tako neobično ponašanje životinja u svom prirodnom habitatu.
Slušači, čestitamo vam na pobjedi, a Urlikavcima posebna čestitka na bespoštednoj borbi do zadnjeg promila.
Treće mjesto zadržali su Svejedi koji su nam davnih dana jasno dali do znanja da su njima trčanje i natjecanje bitni, ali ni blizu toliko kao dobar i obilan obrok iza kojeg, naravno, svi znamo – nije uputno trčati. Kako bilo, čak i u tom kontekstu, moramo priznati da ih se dosta pomaknulo i možda ne baš previše entuzijastično odazvalo na trening.
No, koliko god mi pričali da Svejedi preskaču trčanje zbog klope, Ljenivci ovdje drže apsolutni primat – od početka lige, dosljedno i prekrasno gledaju sa svojih drveća kako drugi trče i uz lagani, blaženi smiješak pijuckaju svoju pivicu. Naravno da su Ljenivci zadnji, jer da su prvi značilo bi da su se prijavili u krivi tim. Njima je ovo jedna super zabava (kako i treba biti), no onaj natjecateljski dio radije prepuštaju ostalim plemenskim nabrijancima.
Bravo Ljenivci, bravo Svejedi, bravo Urlikavci i Slušači… ovo je bilo tako luda liga da nije bilo dana da nismo odvalili na neku vašu ludu sliku ili komentar i još jednom se uvjerili da svi skupa ovdje imamo nešto zajedničko – koliko god natjecanje jest bitno, čisto zbog neke dinamike, svima nam je bitno kretati se i dobro se zabaviti. A mi se ne zabavljamo dobro, nego jako, jako dobro
Sad se malo odmorite, lagano trčkarajte po vašim omiljenim krugovima i spremite se za sljedeću priču koja je već skuhana i samo čeka da bude poslužena.
Razveselili ste nas mnogobrojnim pohvalama na grupi, evo samo nekoliko njih.
Bilo je super, prvi puta u životu. Počela sam prije 6 mjeseci trčati u 52 godini. Preboljela sam i koronu u međuvremenu i povredu koljena, no vrijedilo je…
Bilo je odlično. Drago mi je da sam sudjelovala. I ponovo ću.
Pozdrav svima iz Barija (Italija) gdje su za urlikavce trčale tri ujedinjene međunarodne snage, 1 Hrvatica i 2 Grka.
Hvala Vam što ste nas pokrenuli s mjesta i “natjerali” na trčanje/hodanje. Veselimo se novim izazovima!
Ove lige su fenomenalne! Hvala Vam što nas motivirate i uljepšavate svakodnevnicu. Jedva čekam ljetnu ligu.
Ja sam presretna što to sam dio ove ekipe! Zahvaljujući Vama i svima ostalima bila sam visoko motivirana, a oduševljena sam svim tim ljudima koji trče s veseljem! A bogme sam se dobro i nasmijala čitajući te objave!
Najprije zahvaljujemo na divnoj ideji i super organizaciji, treba sve nas nekako uskaditi 🙂.
Bilo je predivno sudjelovati, sve nas je opet ovako jedna gesta ujedinila i razveselila i tu Vam hvala od srca. Veselimo se ponovnom druženju a do tada šaljemo veliku pusu.
U subotu je u Osijeku održano 17. izdanje Osječkog Ferivi polumaratona, koji je ujedno bio pojedinačno i ekipno prvenstvo Hrvatske u toj disciplini.
Na polumaratonskoj utrci nastupilo je oko 850 trkačica i trkača, a osim maski, cijela je utrka podsjećala na ona normalna vremena s normalnim utrkama. Na utrci „Jel’ trčiš lega“ na 5 km nastupilo je oko 250 trkačica i trkača. Vremenski uvjeti su bili prosječni, bilo je poprilično toplo, a ugođaj je kvario i na mahove vrlo jak vjetar. Za organizaciju se i ovaj put pobrinuo MK Hrvatski sokol iz Osijeka pod dirigentskom palicom Damira Černića.
Zanimljivo je da je u obje konkurencije, muškoj i ženskoj, postavljen novi rekord staze.
Kod muškaraca najbrži je bio Petar Bratulić (AK Agram) s odličnim vremenom 1:08:14, drugi je bio Dorian Miškulin (AK Svetice) – 1:10:06, a treći Ivan Dračar (HAAK Mladost) s vremenom 1:11:02. U ženskoj konkurenciji pobijedila je Matea Parlov Koštro (AK Svetice) s vremenom 1:13:34, ispred Ane Štefulj (AK Agram) 1:15:53 i Tee Faber (AK Dubrovnik) 1:19:18.
Sve rezultate kao i ekipni poredak za PH možete pogledati na LINKU.
ASICS GEL-NIMBUS™ 23 nude vrhunsku udobnost i apsorpciju u svakom trkačkom koraku koji napravite. Duga povijest ovih tenisica dokaz je da su među najomiljenijim modelima iz ASICS game tenisica za cestovno trčanje.
Glavne odlike GEL-NIMBUS 23 tenisica su udobnost i prozračnost. Gornjište je napravljeno od mrežastog materijala koji omogućava disanje stopala i time ovaj model postaje idealna obuća za proljeće i ljeto i za duge treninge i utrke. No prozračnost nije napravljena na štetu sigurnosti, stopalo je u njima dobro učvršćeno rastezljivim dijelom u sredini gornjišta.
Vrhunska apsorpcija udarca u podlogu već je poslovično vezana uz ASICS brand. Odličan dizajn potplata prate GEL umeci u prednjem dijelu i pod petom. Oni dodatno ublažavaju kontakt s asfaltom i zaslužni su za udobnost i trajnost ovog modela, kao i mnogih drugih ASICS modela tenisica.
Udobnost se osjeća čim ih obujete – ugodan debelo podstavljen jezik spojen je za gornjište, pa se neće pomaknuti lijevo ili desno kad trčite. Debelo je podstavljen i petni dio, koji će čvrsto, ali ugodno obuhvatiti petu.
TRUSSTIC™ tehnologija u sredini potplata, koja je različita na ženskim i muškim modelima, pruža stabilnost i generira prirodnu tranziciju koraka s pete na prste. I jastučići ispod palca napravljeni su posebno za muški i ženski model. ASICS razumije da muškarci i žene imaju različitu biomehaniku, jako pozdravljamo taj pristup.
ASICS GEL-NIMBUS™ ima potplat od kombinacije materijala FLYTEFOAM™ Propel i FLYTEFOAM™ koji zajedno djeluju tako da ublažavaju udarac o podlogu i vrate energiju u novi korak.
Na strateškim mjestima smještena je AHAR guma koja osigurava dugotrajnost potplata i njegovo sporo trošenje. ASICS GEL-NIMBUS™ 23 namijenjene su cestovnom trčanju za trkačice i trkače s neutralnom stopalom.
Zaključak: ako tražite meke, podatne, superudobne tenisice za svakodnevno trčanje, a imate neutralno stopalo, ASICS GEL-NIMBUS™ 23 bit će savršen izbor.
ASICS GEL-NIMBUS™ 23 možete nabaviti u Intersportu gdje je dostupan i u Tokyo Sunrise Red izdanju, koje slavi Japansku kulturu.
S Intersportove bogato opremljene police za cestovno trčanje, izabrali smo deset najatraktivnijih modela za proljetno i ljetno trčanje. U ovom ćete izboru zasigurno naći model koji će vam savršenog odgovarati, a moramo priznati da su neki baš neodoljivi dizajnom i bojama.
adidas SOLAR GLIDE ST
adidas ima nekoliko modela tenisica za trkače koji trebaju stabilnost, a svi imaju oznaku ST u nazivu. Gornjište je izrađeno od mrežastog materijala, čija rupičasta struktura omogućava prozračnost, a ujedno sigurno i udobno obuhvaća stopalo. Cijela konstrukcija tenisica napravljena je s ciljem stabilizacije stopala, od pojačanih šavova, do okvira koji petu drži “zaključanom”.
Boost tehnologija potplata i kod ovog modela pruža učinkovito ublažavanje udaraca o podlogu, uz izvrstan povrat energije. Ovdje ćemo pronaći boost pjenu u dvije različite gustoće, ovisno o mjestu i funkciji koju treba obaviti unutar potplata.
Poznati torzijski sustav smješten je u sredini tenisica, a osigurava neovisno kretanje prednjeg i stražnjeg dijela stopala te mu daje potporu. Sloj Continental gume osigurava odlično prianjanje na suhim i mokrim cestama.
Ako tražite stabilnost pri svakom koraku, adidas SOLAR GLIDE ST 3 bit će odličan izbor!
U vječnoj potrazi za inovacijama, adidas je pronašao sklad između težine, amortizacije i odziva u tenisicama ULTRABOOST 21. Prozračno, bešavno pletivo gornjišta Primeknit+ obuhvaća stopalo poput druge kože, a uz to, Tailored Fibre Placement usmjerava potporu prema sredini stopala. Petni dio gornjišta osigurava savršeno prianjanje, smanjujući rizik od žuljeva i iritacija.
Pri izradi ove tenisice adidas je još jednom potvrdio da razmišlja ekološki, korištenjem Primeblue materijala recikliranog iz oceanske plastike.
Boost tehnologija u potplatu načinjena je od sićušnih TPU kapsula, koje zajedno tvore platformu, upijaju, pa vraćaju energiju, povećavajući tako efekt odskoka. Na dno srednjeg potplata dodana je nova torzijska opruga, koja pruža sigurnost pri doskoku i trenutni prijelaz kad pojurite naprijed.
Potplat StretchWeb presvučen je Continental gumom koja pruža vrhunsko prianjanje na suhim i mokrim podlogama. Uz adidasULTRABOOST 21 nema više izgovora, izađite i potrčite!
ASICS GEL-NIMBUS svoj legendarni status potvrđuju već 23 godine. Ove neutralne tenisice za cestovno trčanje nude iznimnu udobnost, čak i na najdužim treninzima. U svojoj Lite-Show verziji donosi bolju vidljivost i sigurnost u uvjetima slabog osvjetljenja.
Konstruirano s naglaskom na udobnost i prozračnost, gornjište se odlikuje mekšim mrežastim materijalom, posebno projektiranim za duge staze. Iznimnu mekoću i ublažavanje udarca o podlogu osigurava mekša GEL tehnologija u srednjem potplatu i na peti, koja djeluje u kombinaciji s FlyteFoam pjenom.
Tehnologija TRUSSTIC, smještena ispod svoda stopala, pruža stabilnost, smanjuje težinu i produljuje vijek trajanja tenisice. Na potplatu su područja izrađena od smjese gume Ahar lite, koja jamče trajnost i dobro prianjanje tenisica za podlogu. ASICSGEL-NIMBUS 23 – za sve vaše treninge na cesti.
ASICSova perjanica među triatlonskim tenisicama, GEL NOOSA TRI 13 prepoznatljiva je po paleti ludih boja koje jednostavno pršte energijom. Iako imaju nekoliko elemenata baš za triatlonce, ovo će biti idealne tenisice i za mnoge koji samo trče. Zbog ugodnog mrežastog gornjišta Noose možete nositi i bez čarapa.
Srednji potplat Flytefoam, zahvaljujući EVA pjeni, nudi savršenu udobnost i povećanu fleksibilnost u prednjem dijelu stopala. Ovo su iznimno lagane tenisice, zahvaljujući novoj Guidesole tehnologiji. Donji dio potplata od Aharplus gume sprječava prekomjerno trošenje na izloženim mjestima i produžuje životni vijek tenisica. Elemente za brzo obuvanje posebno će pozdraviti triatlonci u drugoj tranziciji.
ASICS NOOSA TRI 13 izvrstan su izbor za širok raspon aktivnosti – tempo trčanje, duge staze, natjecanja… bit će vam iznimno udobne, a onaj “bling” efekt u njima vam je zajamčen.
One su meke, ugodne i napravljene da traju – one su Brooks Glycerin 19. Ove legendarne tenisice zasluženo nose titulu cestovnih krstarica i jedne su od najudobnijih tenisica na tržištu.
Gornjište ove tenisice redizajnirano je tako da bude još udobnije, prateći oblik stopala. Još boljem i ugodnijem prianjanju pridonosi 3D fit print, koji gornjištu daje stratešku rastezljivost i strukturu.
No, ono najvažnije nalazi se u potplatu – ultra mekana DNA LOFT pjena pružit će vam najmekše trčanje ikada, no bez žrtvovanja odzivnosti ili otpornosti. Za glatki prijenos težine iz prve u zadnju fazu koraka skrbi stabilizator Omega Flex Groove.
Ako tražite udobnost, mekoću i trajnost, s Brooks Glycerin 19 tenisicama sigurno nećete pogriješiti.
Hoka One One Clifton 7 donose nekoliko poboljšanja u odnosi na prethodni model, koji ima već legendarnim status među trkačima željnim mekoće na cestovnim treninzima. I dalje je tu savršena kombinacija mekoće i male mase, kao i udobnog i laganog potplata od EVA pjene.
Meta-Rocker i jedinstven osjećaj koraka, znaju svi koji su trčali u Hokama, ova tehnologija nadopunjuje prirodni korak i pomaže u kretanju prema naprijed. Novost na novom modelu je nadograđeno aerodinamično gornjište s mrežom konstruiranom za čvrstoću i prozračnost. Tu su i mekani jastučići, koji smanjuju pritisak na Ahilovu tetivu.
Hoka One One Clifton 7 namijenjene su trkačima s neutralnim stopalom, koji žele udobnost i mekoću na kratkim i dugim treninzima, a zbog mekoće koju pruža EVA pjena svrstavaju ih i u grupu tenisica za oporavak.
Mizuno Wave Ultima 12 udobna je i posebno dizajnirana tenisica za velike udaljenosti, uključujući i maraton. WAVE ULTIMA 12 ima meki potplat od U4icX pjene upotpunjen Wave umecima, dakle ublažavanje osigurava zahvaljujući dvodijelnom potplatu.
Gornjište WAVE ULTIME 12 je od AIRmesh materijala, a nudi odličnu prozračnost tijekom aktivnosti. Dynamotion Fit inovativan je dizajn koji koristi rastezljive tkanine, kako bi se prilagodio kretanju stopala tijekom cijelog ciklusa trkačkog koraka. SmoothRide platforma konveksnog je oblika s kontrolom savitljivosti, ona pridonosi nesmetanom prelazu od pete prema prstima pri svakom koraku. Potplat Wave Ultima 12 opremljen je čvrstom karbonskom gumom X10, izrađenom za trajnost i odlično prianjanje. Ako tražite cestovne tenisice za svakodnevni trening, trening dužine ili utrku, izaberite Mizuno Wave Ultima 12.
Mizuno Wave Sky Neo izrazito su udobne neutralne tenisice za cestovno trčanje. Mekano, podatno i rastezljivo, gornjište tenisice dobro drži stopalo, a dovoljno je udobno da se može trčati i bez čarapa.
Gornjište je izrađeno od poznatog Mizunovog Waveknit materijala. Konstrukcija pletiva je različitih gustoća, ali čak ni najdeblja područja ne stvaraju toplinu. Gornji dio potplata sastavljen je od Enerzycora, srednji dio od U4Icx materijala, a donji dio od Enerzy sloja – oni zajedno daju mekoću, stabilnost i odzivnost.
Sloj Mizuno Wave ostaje glavni element konstrukcije potplata kako bi zajamčio stabilnost, kontrolu i apsorpciju udara. Za stvarno udobno trčanje – Mizuno Wave Sky Neo.
Saucony Kinvara 12 redizajnirana je “od glave do pete“, u najčišćem i najbržem obliku do sad. Oduševljava svojom malom masom, čemu pridonosi i pojednostavljeno gornjište, što vaše trčanje čini bržim nego ikad. Dio te dobitne kombinacije čine i odzivna savitljivost te amortizacija.
Nova Kinvara ima sustav amortizacije Power run i fleksibilan srednji dio potplata koji osiguravaju udobnost, potporu i kvalitetno ublažavanje udaraca o podlogu. Drop od pete prema prstima je četiri milimetra, a tenisica je namijenjena trkačima s neutralnim stopalom.
Gornjište pruža sigurno uporište stopalu te čvrsto prianjanje uz maksimalnu uštedu na težini. Zbog svoje male mase Kinvara 12 izvrsna je opcija za svakodnevno trčanje, za brže treninge pa i utrke.
Salomon Sonic 4 Balance cestovna tenisica usavršena je najnovijom amortizacijskom tehnologijom Optivibe, kako bi se prigušile neugodne vibracije, ali bez žrtvovanja povratka energije. Opremljena je da bude gipka i odskočna, ali i meka.
Donji potplat čini već poznata Salomonova tehnologija Contagrip koja omogućuje optimalno prianjanje na različitim podlogama.
Gornjište odlikuje povećana prozračnost i udobnost, s još mekšom mrežicom i unutrašnjošću. SensiFit tehnologija dodatno obgrljuje stopalo i pruža vrhunsko prianjanje od srednjeg dijela stopala do klasičnog sustava vezanja.
Ako tražite tenisicu za treniranje koja beskompromisno pruža amortizaciju i potporu, SalomonSonic 4 je tenisica za vas. Namijenjena je za trkače s neutralnim stopalom, ali dobar će izbor biti i svim početnicima koji još ne znaju što im najbolje odgovara.
Stigla je nova Garmin serija Rally mjerača snage – elegantne pedale mjere ukupnu snagu, kadencu i naprednu biciklističku dinamiku, uključujući ravnotežu s lijeve i desne strane i još mnogo toga na bilo kojem terenu – od ceste, preko planine do šljunka.
Rally mjerači snage dostupni su u dvije opcije. U verziji s jednostrukim i dvostrukim senzorima za mjerenje snage:
Rally RS100 i Rally RS200, dizajnirani za cestovne bicikliste, kompatibilni sa SHIMANO SPD-SL kopčama
Rally XC100 i Rally XC200, dizajnirani za terenske bicikliste, kompatibilni sa SHIMANO SPD kopčama
Rally RK100 i Rally RK200, dizajnirani za cestovne bicikliste, kompatibilni s LOOK KEO kopčama.
Dizajnirani sa senzorima smještenim u pedalama, mjerači snage Rally pružaju pouzdane i točne podatke o svakom treningu. Uz Rally RK200, Rally RS200 i Rally XC200 dvostruke senzore snage, biciklisti mogu vidjeti metriku podataka desne i lijeve noge zasebno. Mjereći ritam, ukupnu snagu, ravnotežu i naprednu biciklističku dinamiku, pedale s dvostrukim senzorom pokazuju biciklistima kako i gdje proizvode snagu kako bi im pomogle da shvate detalje svoje specifične snage i slabosti te im pružaju informacije za bolje pedaliranje. Papučice s dvostrukim senzorom također prate vrijeme provedeno sjedeći u odnosu na stajanje kako bi biciklisti mogli procijeniti učinkovitost položaja, kao i mjesta na kojima se na pedalu primjenjuje snaga kako bi se osigurao pravilan položaj kopče.
Mjerači snage sa senzorima u jednoj pedali – Rally RK100, Rally RS100 i Rally XC100 – koriste sile otkrivene na lijevoj papučici za mjerenje kadence i snage, a mogu se lako nadograditi na sustav dvostrukog senzora.
Biciklisti mogu izvući najviše od svog treninga spajanjem mjerača snage Rally s kompatibilnim biciklističkim računalima Edge i aplikacijom Garmin Connect kako bi nesmetano mogli prenositi podatke i ažurirati softver. Mjerači snage Rally također su kompatibilni s popularnim platformama za trening u zatvorenom, uključujući aplikaciju Tacx Training, Zwift, TrainerRoad i druge.1
Rally pedale, koje se ugrađuju kao i sve ostale pedale te se, poput svih ostalih, mogu brzo mijenjati između bicikala, karakterizira baterija koja može trajati do 120 sati, što vozačima omogućava treniranje tjednima ili možda mjesecima. Kako bi biciklisti vozili tijekom cijele godine na i izvan ceste, vreteno je jedinstveno dizajnirano za prijenos između različitih tijela Rally pedala. 2
Pedale s dvostrukim senzorima biti će dostupne po preporučenoj maloprodajnoj cijeni od 8.690,00 kn do 9.490,00 kn, dok pedale s jednim senzorom dolaze u rangu od 5.150,00 kn do 5.550,00 kn. Opcionalne pedale za nadogradnju na dva senzora dolaze s cijenom u rasponu od 4.350,00 kn do 4.750,00 kn.
Kažu da kad radimo ono što volimo, da je to strast, a kada radimo nešto što ne volimo da je stres. Ovo bi se, naravno, moglo primijeniti i na fizičku aktivnost, vježbanje, treniranje, trčanje.
Počinjemo s trčanjem iz različitih motiva, no u svakom slučaju rijetki početnik krene u trčanje s idejom – trčat ću maraton. Posebno ako se radi o nekome kome se cener čini svemir. Više su to realniji ciljevi (stvarno ne volim tu sklepanciju, ali popularna je i ljude nekako osigurava) – netko bi smršavio 3 kile, netko 9, a nekome je doktor priprijetio srčanim. U svakom slučaju, prisilite se, idete, upišete čak neku od popularnih školica i eto vas u uskom k’o Robin Hood u ekipi s kričavim bojama. Nakon krepavanja na prvim treninzima počinjete kužiti kako se poslije osjećate super. Onda skužite da napredujete! I u nekom, relativno kratkom vremenu, počinju prvi trkački planovi…
To je zaista divna faza! Osjećate se nepobjedivo, nedodirljivo, svi znaju za vašu novu Ljubav, živite za popodnevni trening. Ništa vam ne remeti plan da trčite, ni kišurina, ni magluština, niti pak ako je za leć’ u hladovinu i ne mrdat’ previše. Trenirate marljivo!
Divno je i ako ste sretnik koji ima podršku okoline, bodre vas i hvale. Smršavili ste, ojačali noge, mišiće, postali ste trkač. Istrčali petaka, cenera, a i prvi polumaraton.
Kad sam prošla tu fazu, pomalo razočarana glupošću što sam si dozvolila dehidraciju na svom prvom polumaratonu, moj entuzijazam nije nestajao. Čak štoviše, u kratkom sam roku ponovo trčala još jedan. Pa proljetni, još jedan… Još jedan bolji od prethodnog. Te godine sam ih, iz sadašnje perspektive, nanizala nekako previše. Međutim, zaista sam uživala u tome. Uživala sam u pucnju na startnoj liniji, borbi oko 17. km i konačnom završetku muke. Slatke muke.
Naredna i logična ambicija – maraton. Pripremljena strateški, s puno treniranja i pametnim trčanjem same utrke – odrađen je rutinski. Sljedeći isto tako, s bitno boljim rezultatom. Spoznaja da mogu, spoznaja da mogu relativno dobro istrčati i maraton, istovremeno me ushitila i nekako… spustila.
Pohlepna strana mene željela je skinuti osobni još 5, 7, možda 10 minuta! Ona druga, ostala je nekako… prazna. Velika većina trkača koji su u trčanju malo duže od sezone, dvije, znaju taj osjećaj. Znaju osjećaj praznoće i pomalo tuposti nakon što su ostvarili cilj. Naravno, da ne bude zabune, zadovoljstvo ostvarenja planiranog je prisutno, nakon utrke u tonama, ali polaaakoo…
Oscilacije su prirodne
Kao ambasadori trčanja, što jesmo, svi koji ga volimo znamo da je to način života i da nam je trčanje potrebno gotovo kao san, voda ili hrana. Ok, bilo bi previše reći da je to potreba koju trebamo zadovoljiti kao i osnovne, međutim, to je tjelesna navika koja stvara prilično sličnu žudnju. No, što kada žudnja postoji, a entuzijazam je splasnuo? Moguće? Osobni u polumaratonu, brži maraton…? Red, rad i disciplina? Hmm…
Lagana panika vrišti mi u glavi dok se približavaju prve proljetne utrke. Od jesenskog “trčat ću Čazmu” do sadašnjeg “ma ne da mi se na Turopoljsku…” shvaćam da se predugo koprcam u izgovorima i da mi je voda došla do grla. Treninzi su postali doslovce stvar momentalnog raspoloženja, a tjedna kilometraža sramotno mala. Zaključak se nameće sam. Zasićenje. Nedostatak izazova. Motiva? Možda da se malo prebacim na trail? Orijentaciju? Yogu?!
Trčanje je u meni
Naravno, ovakve faze se izmjenjuju i na mikro razini, kada nam se baš ne da odraditi neki trening nakon napornog dana, ali i ove, malo veće down faze, dio su prirodnog procesa životnih oscilacija i zaključujem pomalo nevoljko, ali opet racionalno – kao takve ih moramo prihvatiti. Osjećaj grižnje savjesti i frustracije zbog toga što ne osjećamo jednako jak poriv i motivaciju za ganjanjem rezultata kao što smo prije, nije dovoljno dobar razlog da se dnevno prisiljavate na naporne treninge kako bi to pokušali ostvariti jer, kada jednom “moram” prevlada “želim”, radost trčanja nestaje i počinje stres.
Tada je vrijeme da razmislite.
Ako možda sada i niste na vrhuncu svoje ambicije, kondicije i poleta, ništa zato, trčite koliko želite, kada i kako želite, u društvu ili sami. Baš kao što ste i vi inspirirali neke svoje kolege da počnu ili potrude se još malo više, jednako tako ćete i vi ponovo pronaći svoju nit vodilju, svoj novi povod i cilj, jer jednom trkač/ica – uvijek trkač/ica.
Do onda, volite trčanje i trenirajte, ali nikako nemojte prestati uživati!
Garmin je zajedno s tvrtkom Tacx najavio sponzorstvo za više od 20 profesionalnih biciklističkih timova i stotine profesionalnih trkača, biciklista i triatlonaca za 2021. godinu.
Profesionalni biciklistički timovi
Pridruživši se muškim i ženskim WorldTour i planinskim/enduro biciklističkim timovima zajedno sa svjetskim prvacima, Garmin i Tacx poželjeli su dobrodošlicu novom ženskom timu ekipe Jumbo-Visma za 2021. godinu. Momčad se sastoji od 12 biciklista, uključujući Marianne Vos, olimpijsku i svjetsku prvakinju u biciklizmu.
Tacx nastavlja sponzorirati Deceuninck – Quick-Step, dok timovi koje sponzorira Garmin uključuju CLIF Pro Team, Groupama-FDJ, Movistar Team (M/F) i INEOS Grenadiers.
Profesionalni sportaši
Predstavljajući Garmin i Tacx na događajima širom svijeta, sponzorirani biciklistički timovi i sportaši bit će opremljeni vrhunskim proizvodima za treniranje i utrke. Forerunner satovi za trčanje, poput vrhunskog Forerunnera 945, ne samo da će pratiti trčanje, već će nadgledati statistiku,i upoznati sve sportske performanse, povijest treninga, ciljeve sportaša i još mnogo toga. Edge biciklistička računala, uključujući Edge 530, Edge 830 i Edge 1030 Plus pružit će biciklistima mjerne podatke o performansama, kao i GPS i navigacijsku podršku. Timovi će se tijekom treninga voziti i s Varia RTL515 stražnjim svjetlom s radarom, koji će upozoravati na vozila koja se približavaju odostraga, dok se stražnje svjetlo pali i bljeska upozoravajući vozače na bicikliste ispred. Uz to, mnogi će sportaši koristiti Index S2 Pametnu vagu za praćenje ključnih mjernih podataka o treningu, uključujući tjelesnu težinu, indeks tjelesne mase i tjelesnu građu.
Nekoliko timova koje sponzorira Tacx moći će odrađivati treninge u zatvorenom prostoru s pametnim trenažerima, uključujući NEO 2T Smart. Snažni i intuitivni trenažer za biciklizam u zatvorenom prostoru koji precizno mjeri podatke i poznat je po svojim jedinstvenim značajkama, uključujući osjećaj kao da ste na cesti, dinamičku inerciju i simulaciju spuštanja nizbrdo, čineći da trening bude životniji. Također, mnogi sponzorirani timovi trenirat će i utrkivati se uz Tacx boce i Ciro držače za boce.
Projekt koji se “kuhao” više od godine dana napokon je započeo. Podcast “S druge strane” sponzorski je podržao Intersport, voditelj je šarmantni Thomas Kezele, a prva je gošća nevjerojatna ultramaratonka Veronika Jurišić. Treba li još preporuka da se prepustite njihovom inspirativnom razgovoru? 🙂
Zašto podcast? Forma dugog razgovora, najčešće “jedan na jedan”, iznimno je popularna u svijetu. Pomalo se i mi počinjemo privikavati i konzumirati sve više podcasta na hrvatskom jeziku. Kada smo razmišljali o načinu “isporuke” materijala, prva je ideja bila samo audio podcast, ali ipak smo si odlučili otežati posao i odmah smo krenuli i na video.
Prva gošća – Veronika Jurišić
Veronika Jurišić jedna je od naših najuspješnijih ultramaratonki, žena koja svaki mjesec istrči više od 1.000 kilometara, a mnogobrojna pobjednička postolja bilo bi nemoguće nabrojiti. Uz to je i fantastična osoba, s predivnim ljudskim osobinama, zanimljiva, vrckasta i draga. Uvjerit ćete se u to nakon samo nekoliko minuta ovog podcasta.
Zašto mislimo da je audio podcast važniji od videa
Prije svega zato jer ga slušatelji mogu konzumirati “pasivno”. Mnogi od nas trče, bicikliraju, hodaju, spremaju kuću… sa slušalicama na ušima. Audio podcast omogućava upravo to – da uz neku drugu aktivnost poslušate i zanimljiv razgovor. Voljeli bismo da što više trkačica i trkača, kao i svih ostalih koje zanima naš podcast, konzumira upravo audio verziju. 🙂
U nastavku je audio izdanje prve epizode, dovoljno je da kliknete tipku “Play”, podcast će se reproducirati kao i svaki drugi audio sadržaj, čak i kada zaključate mobitel.
Poslušajte 1. epizodu:
SLUŠAJTE I NA SPOTIFY gdje epizodu možete i preuzeti na svoj uređaj i slušati kad ste offline. 🙂
Zašto je važan i video podcast
Kako sam već napisao, odlučili smo se i na video, na ozbiljnoj produkcijskoj razini, što nam uvelike otežava posao. No svjesni smo da je video mnogima draži format. Iako sama forma nije vizualno posebno atraktivna, video nam omogućava da doživimo lica sugovornika, gestikulaciju, a mnogi od nas bilo koji sadržaj radije će konzumirati i vizualno.
Pogledajte 1. epizodu:
Što nas čeka u budućnosti
Tematika podcasta “S druge strane powered by Intersport” bit će uglavnom sportska. Želimo kroz razgovor predstaviti ljude čije će nas priče inspirirati i pokrenuti na akciju. No uvijek ćemo nastojati zaviriti “s druge strane” gosta, s one strane daleko od foto aparata i pobjedničkih postolja.
2020. je… bila godina. Proučavat ćemo je još desetljećima – ne samo zbog pandemije, nego i zbog bezbroj načina na koja se ljudsko ponašanje promijenilo. Zahvaljujući interaktivnom alatu Garmin Connect, korištenom od strane milijuna ljubitelja fintessa diljem svijeta s ciljem mjerenja, analiziranja i međusobnog dijeljenja svojih postignuća, imamo posebne uvide u ljudsko ponašanje i promjene.
Cijeli se svijet zatvorio – teretane su prestale raditi, škole su postale virtualne, a posao se obavljao na daljinu – tada je bilo vrlo jednostavno preskočiti trening. Vježbanje često pada u drugi plan, čak i u dobrim okolnostima, a pogotovo u godini kao što je bila ova. I samo na kratko, upravo se to i dogodilo. COVID-19 se pojavio, a Garmin korisnici nisu mirno sjedili s ostatkom svijeta.
Podaci iz Garmin Connect aplikacije pokazuju, kroz svaku aktivnost i svako postignuće, da smo se prilagodili. Pokućstvo je zamijenilo sprave za vježbanje, a dnevna soba zamijenila je stazu za trčanje. Uzeli smo stvari u svoje ruke, pritom smo pazili na sebe i ljude koji nas okružuju. Stavili smo sebe i svoje zdravlje na prvo mjesto.
Prijavljeno je više aktivnosti
Pogledajte ovaj rast u 14. tjednu. Jednom kad smo se pomirili s činjenicom da će trening još neko vrijeme drukčije izgledati, počeli smo pronalaziti nove načine vježbanja – u tolikoj mjeri da je u 2020. godini prijavljeno 5% više aktivnosti nego u 2019.
Probali smo nove stvari
I to nisu bile poznate, stare aktivnosti koje smo već isprobali. Pretpostavljamo da većina nema trake za trčanje u svojim domovima – stoga su se opcije promijenile, a mi smo se prilagodili. Izašli smo iz svoje sigurne zone i isprobavali nove vježbe. Čak je 8% korisnika Garmina prijavilo barem dvije vrste aktivnosti tjedno više u 2020. u odnosu na 2019. godinu.
Više smo hodali
U godini kada je veliki dio bio osuđen na manje prostora i udobnosti nego inače, počeli smo više šetati. Korisnici Garmin Connecta su u 2020. godini prijavili 55% više hodanja i sličnih aktivnosti nego u 2019.
Skupljanje koraka postalo je sve teže.
Ne poričemo da je ostanak doma uvelike otežao postizanje željenog broja koraka. Nakon što su termini poput “karantene” i “socijalne distance” postali sastavni dio našeg vokabulara, počeli smo pronalaziti nove rute i putove. Iako bi pad od 7.31% u prosječnim koracima u normalnim uvjetima mogao biti razočaravajuć, u ovom kontekstu je i više nego dobar – morali smo puno više truda uložiti u svoje korake nego inače.
Joga je mnogima postala svakodnevica
Prakticirali smo jogu čak 93% više nego u 2019. Oslobađanje od stresa i mir koji joga donosi bili su ključni u prošloj godini. S obzirom da nismo skidali Garmin satove sa svojih zapešća, imali smo koristan alat kraj sebe koji nas je vodio kroz vježbe, neovisno o iskustvu i vještinama.
Izgradili smo i ojačali mišiće
Vježbe snage postale su popularnije u 2020., čak za 23% u odnosu na 2019. Nismo sigurni je li to zbog novog seta utega ili su stare boce dobile novu funkciju, u svakom slučaju, nama se to sviđa.
Duboko smo disali
Pogledajte porast u vježabama disanja koji je započeo u 12. tjednu 2020. godine. Slučajnost? Mogla bi biti, no mi baš i ne vjerujemo u to. Funkcija Mindful breathing može povećati svijest o sebi, smanjiti stres, poboljšati mentalno zdravlje i djelotvornost vježbanja te pozitivno utjecati na san. Postoje različite aktivnosti vezane uz vježbe disanja, a odnose se na smirenost, opuštanje i usredotočenost. S obzirom da je ovo nova Garmin funkcija, nemamo potpune podatke za 2019. godinu – no statistike iz 2020. pokazale su da se polako, ali sigurno razina stresa kod korisnika koji su radili barem jednu vježbu disanja tjedno, smanjuje.
Znamo da se mnogi suočavaju s različitim izazovima u različito vrijeme. Širenje pandemije slabilo je i jačalo, mjere su se mijenjale, a lockdown je bio prisutan u raznim zemljama u različitom intenzitetu. Svi prethodno navedeni podaci su globalni. Ovi nam podaci pokazuju da su, unatoč ponekim odstupanjima, trendovi u većini zemalja bili slični. To nije samo statistika, nego zajednička nit vodilja koja pokazuje da smo svi vodili istu bitku na gotovo isti način, neovisno o lokaciji i regulacijama.
Što je sljedeće?
COVID-19 situacija stalno se mijenja, i ovisno o lokaciji, neke zemlje ulaze u novi lockdown dok neke popuštaju mjere – no to nije nešto što možemo predvidjeti ili kontrolirati. Ono što možemo je zadržati zdrave navike koje smo stvorili u 2020. godini i pripremiti se za trendove u 2021. Budite uporni u svojim šetnjama, nastavite se istezati i vježbati. Stavljajte svoje zdravlje i odmor na prvo mjesto jer to zaslužujete. Iako smo sigurni da ćete već sutra biti bolji nego danas, ako trebate našu pomoć samo pogledajte svoju ruku i svi Garmin alati bit će tu za vas.
Taman kad ste svi pomislili da ne mogu biti luđa, ja se pojavim s ovakvom pričom. 🙂 Slijedi zbilja poduži tekst o mom iskustvu za koje se nadam da bi moglo pomoći nekom sličnom meni (sigurno nas ima još).
Moja priča o ultri počinje još 2018.godine. To ljeto sam tek počela trčati i u strahu se prijavljivala na utrke od 10 km. U 9. mjesecu se održalo PH na 100 km u Sv. Martinu na Muri na kojem je Nikolina Šustić postala svjetska prvakinja. Većina običnih ljudi, a i velika većina trkača bi pomislila da je 100 km jednostavno previše, ali ne i ja. Meni je to tada bilo nešto fascinantno, čitala sam iskustva ljudi koji su prošli kroz tu utrku, divila sam se tom ljudskom duhu koji nadilazi sve granice. Iako tada još nisam pretrčala ništa duže od 10 km, duboko u sebi sam znala da ću se jednog dana okušati u stotki. No nisam ni sanjala da će to biti već sada.
Prošle godine sam prilično nespremna istrčala Sljemenski maraton (koji mi je ujedno i jedini službeni maraton) i uvidjela da ipak imam nekakvu izdržljivost i stvarno jaku glavu. Zbog tog iskustva sam ove zime malo povećavala kilometražu i brda i ostale treninge, čisto zato da sezonu dočekam spremna pa ako išta zatreba mom klubu AK Maksimir bit ću tu. Govorim o kilometraži od 260 km mjesečno, najviša tjedna kilometraža mi je bila, i to samo jednom, 90 km. U zadnje vrijeme je uglavnom bilo oko 60-70. Nisam planirala ovu stotku, što je i jasno vidljivo iz ove premale kilometraže. Htjela sam otići na Crazy Hill Trail ili eventualno na 50 km na Poloju. Stotka mi nije bila na kraj pameti.
Kad sam saznala da se utrka na 50 km otkazuje, odlučila sam se za CZT. Koji je na kraju također bio otkazan. Tu su se već počele rađati primisli o toj stotki, ali tvrdila sam da neću -nemam nikakvih dužina u nogama, niti kilometara općenito. Štoviše, nemam istrčan niti jedan obični maraton, a kamoli nešto više od toga.
Prije točno dva tjedna sam napravila onaj Sljemenski cestovni trening-maraton – ta ideja mi je bila došla i prije, nije imala veze sa stotkom. Nakon tog sam još više tvrdila da neću na stotku. Već sljedeći dan sam se prijavila – prijavila sam Polojsku ultru – Prvenstvo Hrvatske na 100 km. Zvučalo je nestvarno. To sam učinila uz podršku dragih ljudi koji su se za tu stotku pripremali fizički, a i psihički.
Iako sam si rekla da ću ići dokle ide (uvijek postoji opcija odustajanja), bilo me strašno strah, imala sam noćne more. Bilo je jasno da nisam nimalo pripremljena i da je za bilo kakvu pripremo kasno. Zadnjih par dana sam se pomirila sa sudbinom koju sam si sama skrojila. Kako bude – bude. Dovoljno je odvažno i prijaviti se s tolikim neiskustvom. Malo ljudi je znalo da sam se uopće prijavila, a neki od njih su (s pravom) bili zabrinuti. No ja sam imala u glavi nekako osjećaj da ću to ipak izdržati.
Foto: Mario Boić
Utrka je krenula solidno, prvih 20 km je prošlo jako brzo. Čak i do 50 km je bilo sasvim pristojno, bez krize. Smetale su mi tenisice – endorphinke su se pokazale super za kraće staze, nakon 55 km su postale toliko tvrde pa sam išla zamijeniti i nastaviti u glicerinkama. A one su nakon ovog svega bile također katastrofa. Svaki korak je bio bolan. Uvidjela sam grešku – preslab test tenisica, tj. nisam testirala tenisice na nekoj većoj dužini. Glicerinke jesam, ali sam znala da su one ipak nekak preslabe za ovakvo nešto, no nisam imala baš puno izbora (tak je to kad se prijaviš zadnjih 10 dana).
Odlučila sam se ne obazirati na tu bol u stopalima koja se širila kroz cijele noge.
Ubrzo nakon promjene tenisica počinje prva mini-kriza, ali prilično racionalna. Nisam pomišljala ono “nikad više” jer znam da se to ni ne isplati pomišljati 😀 nego sam baš raspravljala sa sobom o tome da ovo možda ipak nije disciplina za mene, da se za ovo zaista treba pripremati sustavno. Ozbiljno sam razmišljala o odustajanju zbog takvih primisli, ali pustila sam ta razmišljanja da prođu kroz malo hodanja i trčkaranja još par krugova uz mantru “tko nema u nogama, ima u glavi” (zvuči ko super slogan za neku ultru 😀 ).
Uskoro je došao 70 km. Pomislila sam još samo 30. Samo?? Nakon svega 30 km se zaista činilo smiješno. Upoznala sam super ljude na stazi i malo živnula poslije 75. Predzadnji krug sam na pola prehodala. I ušla u zadnji s odlukom da ću ga definitivno prehodati jer nisam mogla više potrčati ni korak.
Na zadnjem okretu prvi put kreću neke čudne suze, kakve nisam nikad u životu doživjela. Teško sam disala iako sam hodala. Drage volonterke su rekle da idu sa mnom u zadnji krug da nisam sama u toj noći i hladnoći. Tek sam tad skužila koliko je hladno. Uzela sam jaknu i krenule smo u taj zadnji krug. Zaista sam odlučila završiti ga kako god.
Otprilike na 96. km mi se strašno zavrtilo i morala sam leći i doći k sebi. Odustajanje nije bilo opcija… ili? U ovakvom slučaju nisam puno dvojila. Pokušala sam se dići i krenuti dalje, ali sa idućim korakom opet vrtoglavica. Imam iskustva s nesvjesticama i znala sam da ako nastavim sigurno padam u nesvijest. Osim toga, postalo je strašno hladno, pogotovo jer smo stali. Tresla sam se od zime i DNF je bio očit, iako prilično netipičan na tom kilometru. Cure su me odvezle autom čak u hotel pa i dopremile u krevet. Još sam jednu svoju pogrešku uvidjela – premalo sam unosila i hrane i vode kroz cijeli dan.
Niti tada nisam pomislila “nikad više”, nego “drugi puta ću pametnije”. Nije mi žao niti jedne sekunde patnje na toj cesti. Osjećam se kao da sam i završila, jedino nisam prošla kroz taj cilj, ali baš zbog toga se vraćam tamo opet. Istrčala sam gotovo sve kilometre s osmijehom na licu. Za mene to nije bio nesretan kraj, dapače, bio je veoma sretan.
Želim zahvaliti prije svega ekipi koja me uvela u ovo sve, a to su Tanja Šarić, Juro Buljan, Mario Lovrić i Sebastian Beriša. Bili su nevjerojatna podrška na stazi, a i ostvarili su fantastične rezultate te im još jednom od srca čestitam!
Mario i Juro su me još dugo čekali smrzavajući se (bilo mi ih je jako žao)… hvala dečki od srca! Juro je nakon svojih 100 km još trčkarao uz auto dok su me vozili, sjećam se da sam se tada smijala njegovoj nadljudskoj izdržljivosti.
Danijela Horvat i Adrijana Šimić su me toliko hrabrile i bodrile gotovo pri svakom susretu, koliko to znači, to ne možete ni zamisliti.
Dejan Radanac me u nekoliko susreta hrabrio te pokazao svoje veliko srce. Tako mi je drago bilo kad sam vidjela da probija A normu da sam skoro zaplakala, a tek kad sam saznala da je i Marko Bićanić uspio! To je bio nevjerojatan osjećaj koji je dao još poleta. Čestitam dečkima od srca!
Ne poznajem osobno sve koji su nastupili, ali zaista svima čestitam koji su nastupili na toj utrci – pokazali ste svoje hrabro srce! Izuzetna čast je bila uopće nastupiti među takvim ljudima.
Moram izdvojiti još Marka Kosa i Ivana Kovačevića koji su se skupa sa mnom hrabro borili do samog kraja – i uspjeli su! Toliko mi je neopisivo drago što su uspjeli! Svaka čast!
Još jedna stvar koja me dizala iz kruga u krug – uz jednog fotografa je bila cura koje je svaki put vikala da imam najljepšu kosu – rekoh barem u nečem da sam naj. 😀
Foto: Mihael Vučinić
Organizacija utrke je nešto nevjerojatno, nisam ovo doživjela nigdje – nezaboravno iskustvo! Volonteri su predivni ljudi i moram se zahvaliti i njima – Dragici i Veselku i ekipi na donjoj okrepi – uvijek sam se veselila toj ekipi! Nikolina, Natalija i još par cura koje su me spašavale kad mi je pozlilo, dale jaknu, masirale, nosile me auto, u hotel, u krevet… i sljedeći dan brižno ispitivale kako sam. Cure, zaista ne znam kako bih vam zahvalila!
Navijački punktovi, posebno punkt AK Sljeme, bili ste nevjerojatna podrška, svaki put sam se veselila proći onuda!
Dakle da rezimiram:
Ako se ikad budete nepripremljeni i neiskusni prijavljivali na ovakvo nešto pripazite na sljedeće stvari:
Dobro testirajte tenisice u kojima ćete trčati. Ali stvarno dobro.
Rezervne tenisice neka budu broj ili čak dva veće.
Silite se tokom utrke jesti i piti iako vam se ne jede (ja bih rekla da me to dotuklo, spustio mi se tlak ili šećer)
Ako baš nikako ne ide (kao u mom slučaju) odustanite, nije to sramota.
Krize ušutkajte s rečenicom “tko nema u nogama, ima u glavi” – zaista treba imati jaku glavu.
Bodrite druge na stazi pogotovo ako vidite da se bore – svaka lijepa riječ se vraća dobrim!
I najbolji savjet: ipak se pripremite 🙂 Ako je ikako moguće
Ovakvo iskustvo je neprocjenjivo, nevjerojatno je koliko ovakva utrka uzvisuje ljudski duh. Zavoliš sve ljude na toj stazi, upoznaš sebe još bolje, zavoliš se još više. Ovo mi je jedno od najdragocjenijih iskustava u životu, o kojem bi mogla vjerojatno i knjigu napisati.
Ultra je jedna sasvim druga dimenzija – kako bi i rekao Dean Karnazes: “Ako želiš trčati, trči milju. Ako želiš iskusiti drugačiji život, trči maraton. A ako želiš razgovarati s Bogom, trči ultru.”
Pročitajte inspirativnu priču o Ivanu Kovačeviću i njegovom nastupu na Polojskoj ultri 100 km, iz pera Pavla Perkovića
I onda je stao. I nije mogao dalje. Ni koraka.
Čini se da se povijest ponavlja.
Passatore, 2019. Na kultnoj, talijanskoj utrci na 100 km s oko 3000 natjecatelja, zapeo je na 48. kilometru. Na najvišoj točki utrke s koje se kreće nizbrdo. S koje kreću oni pravi. Nije bio pravi.
Dvije godine kasnije, igrom slučaja, našao se na startu nove stotke. Slavonski Brod, Poloj, državno prvenstvo na 100 km.
Da se razumijemo, nije on trebao biti na startu ove utrke. Planirao je trčati 50 km, trenirao je za 50. No otkazali su zbog korone sve druge discipline osim državnog na 100 km pa se odlučio na hazard. Nije ni fizički ni psihički trenirao za 100, no tko ga jebe, jednom se živi. Jebeš racionalne. Jebeš suzdržane.
Da je po njihovom pristupao trčanju, ne bi nikada niti počeo. Da je slušao mišljenja racionalnih, nikada ne bi istrčao niti jedan maraton. Nije to za tebe, jebiga. Tako bi mu rekli. No on je trčao i istrčao jedan od maratona i ispod 4 sata.
No stotka je ipak svemir za sebe, a ono DNF s Passatorea podsjećalo je na njegovu trkačku smrtnost. Nikada neću zaboraviti njegovo iscrpljeno lice na petom kilometru Passatorea, kada sam prošao kraj njega i Kasika. Jedva da smo izašli iz Firence, a on je na onoj talijanskoj, kasnosvibanjskoj vrućini imao facu nekoga tko nema šansu da završi svih 100. Ne možeš tako izgledati na petom. Tja, nisi Milana Murgić da možeš u tako ranoj fazi utrke otići na dno svoga energetskog dna, raspasti se i potom uskrsnuti i promarširati do kraja. Njegovo je lice odavalo psihološki strah. Nije bio spreman otići do kraja.
Na 50-om kilometru u Slavonskom Brodu lice mu je opet vrištalo psihološkom i fizičkom izmrcvarenošću. Valjda nitko osim Kasika nije vjerovao da ima ikakve šanse. Skupit će, vjerovao sam, još jednu, možda dvije petice, koliko je bila dugačka dionica na stazi. 2 i pol kilometra do okreta i potom natrag do nas.
Iako sam mu obećao da ću ga čekati do kraja, nakon 50 km i njegovog fizičkog stanja, činilo mi se prilično izvjesnim da će prije mraka odustati.
Start utrke bio je u 8 ujutro, a mrak pada malo iza 18 sati.
Kada je stao i nije mogao dalje, naši su životi bili promijenjeni. Ivan nam je očitao lekciju i, iako je temperatura bila minus 3, a mi smo na nogama i vani od jutra, nikome od nas sedmero preostalih više nije bilo hladno. I ma koliko bi oni gore spomenuti racionalni rekli da smo se ugrijali jer smo trčkarali zadnji krug s njim, svatko od nas sedmero znao je da se radi o jebenim osjećajima koji su nas zagrijali i da ovo iskustvo nećemo nikada zaboraviti. Nakon što ga je jedan od sudaca utrke ispratio od 90. do 95. kilometra, kada smo ga mi preuzeli za zadnjih 5, bilo je još troje trkača na stazi. Stariji trkač taman je završavao posljednji kilometar, a djevojku Petru, koja je imala pola kruga fore ispred Iveka, taman su, kada smo prolazili, na 96. kilometru unosili u auto. Njezino tijelo više nije moglo niti hodati. Na rubu nesvjestice, ležeći na travi uz cestu, morala je prihvatiti da svi ovi sati provedeni na polojskoj cesti za nju neće imati sretan kraj. Tako je Ivek ostao sam na stazi. Tj. ostao je posljednji natjecatelj, no bio je sve samo ne sam na toj mrzloj cesti uz polojsku šumu. 7 promrzlih sljemenašica i sljemenaša trčalo je i hodalo uz bok s njim jer, kako kaže pjesma, you`ll never walk alone.
Iz Masnjakovog zvučnika treštale su raznorazne numere za najbolji, privatni party za kraj ove uspješne utrke. Ekipa iz organizacije preko razglasa je objavila da će proglašenje biti nakon što posljednji natjecatelj uđe u cilj, jer, kako su to rekli, a i primjerom pokazali, posljednji trkač je jednako bitan kao i prvi.
Plesali smo uz njega uz „rock me baby“, „happy“, „kad se male ruke slože“, „country road“, „never walk alone“ i raznorazne druge.
Pjevali smo, plesali, skakutali, trčali, hodali, po potrebi, s ponekom skrivenom suzom u očima. Bez ikakve sumnje, svima nama ovo je iskustvo jednako trebalo koliko je trebalo i Iveku.
Meni je vrhunac bio kada je Ivek zatražio „imperial march“, Masnjak mu brzopotezno želju i ispunio, a Ivek iste sekunde pružio korak uz našu pratnju za meni najimpresivniju od svih star wars bitaka, bitku za 100 km Poloja.
Kada su se svjetla bazena, kraj kojega je bio cilj, pojavila pred očima, bio je pravi trenutak za pjesmu „eye of the tiger“. Naš privatni Rocky poletio je prema cilju. Činilo se da je to to.
I onda je stao. I nije mogao dalje. Ni koraka.
Slavonski Brod, Poloj, 2021. Na kultnoj, hrvatskoj utrci na 100 km s točno 67 natjecatelja na startu, zapeo je na najemotivnijem od svih, 99. kilometru. Na posljednjoj etapi utrke koja vodi u cilj. U kilometru koji vraća osmijeh na lice čak i najtvrdokornijim mrgudima među natjecateljima. Kilometar na kojemu postaješ onaj pravi. Ovaj puta i on je bio pravi.
Jer znali smo da nema nikakve šanse da ne završi tih zadnjih 100 metara, no trebao je stati, trebao mu je taj psihosomatski grč da samom sebi još jednom objasni da je uspio, da je jebeno uspio.
Trebalo mu je da stane, da se opet vrati na 48. kilometar Passatorea i rockyjevskim rječnikom objasni onoj zbunjenoj, iscrpljenoj i razočaranoj, mlađoj verziji sebe da:
„the 100 km race ain`t all sunshine and rainbows.
It`s a very mean and nasty place
and I don`t care how tough you are,
it will beat you to your knees
and keep you there permanently
if you let it.
You, me, or nobody is gonna
hit as hard as 100 km race.
But it ain`t about how hard ya hit.
It`s about how hard you
can get hit and keep moving forward.
How much you can take and
keep moving forward.
That`s how winning is done!“
A Ivek je, protivno svim očekivanjima i nama nevjernim Tomama, išao dalje, sve dok konačno 15-ak minuta prije 13-og sata, 15-ak minuta prije isteka limita, nije ušao u cilj kao pobjednik.
Napisao i proživio: Pavle Perković Foto: Dinko Bažulić
Danas je u Berlinu održana pozivna utrka pod nazivom “Berlin 10k Invitational” na kojoj je nastupila Bojana Bjeljac i istrčala novi hrvatski rekord na toj dionici u vremenu 32:12!
Bojana je na cilj stigla druga iza pobjednice Njemice Miriam Dattke koja je trčala 31:38, što je trenutno vodeći rezultat na svijetu. Bojanin rekord je za 33 sekunde bolji od rekorda Lise Nemec koja ga je istrčala 2015. u Pragu.
Čestitamo Bojani!
– Hvala vam na čestitkama. Utrka je održana danas u Berlinu, trčala se dionica od 10 km na cesti. Bilo je relativno hladno oko 3-4 stupnja Celzijusa, ali meni hladniji vremenski uvjeti odgovaraju. Krenula sam s prvom grupom i to me držalo kroz cijelu trku. Konkurencija je bila jako dobra i naravno da ćete onda trčati još bolje jer vas masa povuče. Zadovoljna sam kako sam istrčala utrku, taman sam se sada aklimatizirala od kada sam došla s priprema iz Kenije. Utrka je rezultirala mojim novim osobnim rekordom koji je ujedno i novi hrvatski rekord na 10km na cesti. Zahvalna sam treneru Mladenu Kršeku na svom trudu i vremenu koje je uložio da se ovaj rezultat ostvari – rekla nam je Bojana nakon postavljanja novog rekorda.
Jučer je u Slavonskom Brodu održana Polojska ultra 100 km, na kojoj su nastupili registrirani atletičari u okviru Prvenstva Hrvatske. Nažalost, zbog korone nije održana utrka na 50 km, koja je kroz prijave privukla velik broj trkačica i trkača. No to nije spriječilo Mazatore da organiziraju perfektnu utrku.
Kako smo već pisali najzapaženiji rezultat ostvario je Dejan Radanac (AK Sljeme) koji je 100 kilometara Polojske ultre istrčao za 6:54:44 i time popravio svoj državni rekord, postavljen na istoj stazi prošle godine – za gotovo 20 minuta.
– Bila je ovo već standardno vrhunska organizacija utrke od strane UMK Mazatora, a na utrci je bila i odlična konkurencija i kod muškaraca i kod žena. Vremenski uvjeti bili su pristojni, uz dosta hladnog vjetra koji je na momente otežavao trčanje. Nakon 20 km shvatio sam da se ne isplati trčat solo utrku i boriti s vjetrom, pa sam odlučio da ću ići na pobjedu i vrijeme malo ispod 7 sati. Tako smo popriličan broj kilometara istrčali u maloj grupi, Murić, Bićanić i ja. Kad je Murić odustao, a Bićanić malo usporio, do kraja sam trčao konzervativno, samo da završim utrku bez neke prevelike štete. Čestitke svima na istrčanim rezultatima! – rekao je novi-stari rekorder Hrvatske Dejan Radanac.
Foto: Dinko Bažulić
No nije samo Radanac trčao brže od starog rekorda i zakoračio ispod magične brojke od 7 sati. To je uspio i Marko Bićanić (UMK Mazator) koji je ciljem prošao dvije i pol minute iza pobjednika Radanca, za 6:57:06.
– Za dobar rezultat treba biti dobro pripremljen i istrčat ćete dobro. No, za odličan rezultat morate biti dobro pripremljeni i maksimalno fokusirani kroz cijelu utrku. Upravo mi je to pošlo za rukom. Ušao sam u flow stanje uz pomoć formule koju sam koristio na Ultramaratonu Zagreb – Vukovar. Sve mi je išlo kako sam i planirao, imao sam utrku pod kontrolom, noge su slušale, a luda glava je bila mirna. Na tome sam jako zahvalan. Prvi dio smo išli jako Radanac, Murić i ja. 50 km za 3:19 h (3:59/km). Zatim su oni nastavili na oko 4:00-4:05/km, a ja sam spustio na 4:15-25/km. Kako se bližio kraj, vidio sam da stižem Dejana, dok je Murić odustao. Tu sam onda stisnuo zadnjih krug koliko je išlo. Na kraju 6:57 h za 100 km čime sam baš zadovoljan, jer sam pobijedio svoju najveću konkurenciju – sebe. Čestitam ostalim trkačima i Dejanu na pobjedi! Kad toliko trenirate kao on, to vam se mora vratiti, kad tad. Ekipa iz Ultramaraton kluba Mazator još je jednom pokazala emociju za trčanje i ultru te napravila veliki korak ka organizaciji EP ili SP na 100 km u najvećem brodu na svijetu – rekao je Marko nakon utrke.
Na treće mjesto ove ultre plasirao se Pavle Kruljac (Sport Box/SRK Alba) koji ju je istrčao za 7:23:46.
– Prije svega utrka je bila sjajno organizirana. Lokacija same utrke je zanimljiva. Blizina vode bi u nekim drugim uvjetima (toplije, hladnije) sigurno imala svoju ulogu, ali je vrijeme bilo idealno za takav tip utrke. S obzirom da ultraška scena kod nas jako napreduje, a i činjenica da je utrka bila PH, nisam mogao ne prijaviti se na utrku. Nisam zaljubljenik u cestovno trčanje, ali ozbiljna konkurencija me uvijek privuče bez obzira na tip i dužinu utrke. Isto tako gorčina od lošeg nastupa na prvoj cestovnoj stotki prije dvije godine bila je snažan motiv da ispravim sve greške koje sam tada napravio u trenažnom procesu. Dobro sam trenirao, a mjesec dana prije utrke sam osjećao da sam spreman za pravi rezultat. Znao sam da mogu ispod 7:30 sati pa sam se od početka do kraja držao toga. Plasman na postolje je šlag na torti i jako sam sretan jer već niz godina u različitim disciplinama na PH osvajam drvene medalje i ovo je sada olakšanje. Bio sam svjestan kvalitete Radanac, Bičanića i Murića, ali isto tako sam znao da će pojesti jedni druge i da se trebam samo držati svog plana kako bi došao do postolja. Kroz utrku sam sjajno surađivao sa Eldinom Hođžićem kojem je ovo bila prva utrka na cesti općenito, ali smo to odradili školski. Pripremili smo dobar plan, stavili se u vlastite okvire te bez ozbiljnije krize i problema odradili utrku. Priču je zaokružila moja supruga koja je bila zadužena za okrjepu i sve ostale informacije sa staze. Odradila je to fenomenalno. Jako sam sretan da je ovo bila možda i najjača ultra kod nas ikada održana i da je Hrvatska uz fenomenaln žensku dobila ozbiljnu mušku ekipu. Samo je pitanje kada će za postolje na PH treba trčati ispod 7 sati u muškoj konkurenciji, a u tom slučaju kao ekipa možemo ozbiljno zaigrati na svjetskoj sceni. Sve u svemu sjajna utrka, puna dojmova i lijepih uspomena – rekao je Pavle.
U ženskoj konkurenciji najbrža je bila Ingrid Nikolesić (AK Sljeme) koja je 100 kilometara istrčala za 7:56:39.
– Trčali smo 20 krugova od 5 km, staza je ravna osim jednog hupserića. Za razliku od moje konkurencije meni je ovo bio prvi nastup na Polojskoj 100 km. Do 70 km smo se Veronika, Maja, Ines i ja vrtile u istom tempu. Nakon 70 km sam ubrzala, iz razloga što me jednoličan tempo počne prilično trošiti. Taj potez je bio hazarderski, ali se na kraju isplatio, jer putujem kući u Rijeku s medaljom za prvo mjesto. Prije ovakvih utrka uvijek imam nekakvo realno očekivanje i san. Moja realna očekivanja su bila da tih 100 km držim pace 4:50/km što mi je na kraju i bio pace na 70-tom km. Međutim maštala sam da bi mogla 4:45/km i na kraju su se upravo te brojke ostvarile. Oduševljena sam cjelokupnom organizacijom utrke, vidi se da UMK Mazator živi i trči za tu ultru. Sve je bilo na jednom visokom nivou, a najviše osobno me dojmilo njihovo bodrenje za cijelo vrijeme trke, jer uz zahtjevne zadatke oko organizacije iskoristili su svaki trenutak da svakog natjecatelja poguraju s riječima podrške. Sad slijedi kratki odmor i pripreme za Lavaredo ultra trail. Jučer sam zaključila trčeći te krugove da je moja prava i jedina ljubav dugi trail i da ne vjerujem da ću uskoro opet koketirati sa sličnom disciplinom – iznijela nam je svoje dojmove Ingrid.
Iako je jedno vrijeme bila i vodeća, na drugom mjestu u ženskoj konkurenciji završila je Veronika Jurišić (AK Sljeme), 8:11:31.
– Jako volim ovu Polojsku ultru. Danas mi nije bila baš najlakša stotka. Malo sam se mučila i nisam uspjela izvući svoj standardni finiš. Ali i takve utrke idu u staž. Sve skupa, bio je danas vrhunski ultraški dan na Poloju. Izvrsna konkurencija, izvrsna atmosfera i baš pravi festival ultramaratona. Zbilja su nam svima nedostajala natjecanja zadnjih godinu dana – rekla je nakon utrke Veronika.
Treća je na Polojskoj utrci jučer bila Maja Bonačić (AK Sljeme) koja ju je istrčala za 8:33:47.
– Utrka je bila super organizirana, a to sve su upotpunili i odlični navijači, hvala svima na podršci! Ja osobno nisam baš zadovoljna svojom utrkom jer nisam ostvarila svoj cilj ispod 8:30, ali pojedinačno 3. mjesto je definitivno nešto na čemu ne treba biti nezahvalan, dapače. Jednostavno neki put idu stvari po planu, a neki put ne. Svejedno, to je samo motivacija za dalje, a ovako organizirane utrke su samo vjetar u leđa. Dolazim svakako i iduće godine! – rekla je Maja.
Iz navedenih rezultata jasno je da je naš najjači ultraški klub AK Sljeme, čiji su članovi ekipni pobjednici Prvenstva Hrvatske u muškoj i ženskoj konkurenciji. Drugo mjesto među muškarcima osvojili su trkači UMK Mazator, a treće trkači AK Martin Dugo Selo.
Čestitamo svima koji su jučer ostvarili odlične rezultate ili samo istrčali stotku. Evo pojedinačnih rezultata utrke:
Danas je održana dugo očekivana Polojska ultra, utrka koja je bila Prvenstvo Hrvatske za ovu godinu. Izostala je masovnost, zbog dobro poznatih razloga, ali glavna utrka na 100 km je održana bez obzira na sve.
Temperatura zraka od 5 stupnjeva Celzija, sunčano lijepo vrijeme i tek nešto vjetra, kratki je sažetak prilika koje su vladale na slavonskobrodskom Poloju. Za utrku od 100 kilometara trebalo je istrčati 20 krugova od po 5 kilometara, po ravnoj stazi pored savskog nasipa.
Kod muškaraca najbolji rezultat i titulu prvaka Hrvatske ponovno je odnio Dejan Radanac, koji je Polojsku utrku istrčao za 6:54:44, tj. prosječnim tempom od 4:09 minuta za svaki od 100 kilometara!
Dejan je na istoj stazi prošle godine postavio i prethodni rekord, koji je bio 7:14:20.
Najviša planina sjeverne Hrvatske udomit će jednu posve neobičnu utrku, ili da budemo precizni „otvoreni trening“. On će se održati kroz 24 sata, start je u petak 23. travnja 2021. u 19 sati, a događaj završava u isto vrijeme dan kasnije, u subotu 24. travnja.
Zadatak je u teoriji vrlo jednostavan – potrebno se što više puta popeti na vrh Ivančice i spustiti do Prigorca. Ovaj otvoreni trening namijenjen je svima koji žele avanturu, test svojih fizičkih mogućnosti i dobru zabavu.
Evo informacija za zainteresirane:
MJESTO PRIJAVE, START: Prigorec, parkiralište
VRIJEME ZA PRIJAVU: 18h
VRIJEME STARTA: 19h
LIMIT ZA ZADNJI USPON: subota 24.04.2021 17:30h je limit za zadnji polazak na uspon.
PROGLAŠENJE POBJEDNIKA (MJESTO I VRIJEME): subota 24.04.2021, 19h Prigorec, parkiralište
PUT DO VRHA BIRATE SAMI A MOGUĆE STAZE ZA USPON SU:
Konj
Pionir
Mrzljak
Prekrižje
Cesta
Vlastita ruta
PRAVILA:
– Za sudjelovanje u poretku potrebno je barem jedan puta u 24 sata napraviti uspon na vrh Ivančice. Pod uspon se smatra dolazak do vrha, uzimanje žiga, silazak i prijava na zapisničarski stol u Prigorcu.
– obavezno je javljanje na zapisnički stol u Prigorcu na parkiralištu podno Ivančice
– na vrhu će biti žig kojim dokazujete da ste bili na vrhu
– vodu i hranu i sve što vam je potrebno organizirate sami
– pobjednik je onaj tko u 24 sata ima najviše uspona na Ivančicu. U slučaju da ima više sudionika s istim brojem uspona, bolji je onaj s bržim ukupnim vremenom. U slučaju istog broja uspona, prvi kriterij je uspon po Cesti/ Prekrižju/Mrzljaku, koji ima veću težinu od ostalih uspona. Drugi kriterij je kraće vrijeme provedeno na stazi. Ako i to sve bude isto, bacamo novčić.
– natjecatelji u razdoblju trajanja utrke raspolažu sa vremenom i aktivnostima prema vlastitim željama
– na startu i području gdje se zadržava više osoba, obvezno je držanje razmaka i nošenje maski koje pokrivaju lice
– *pravo na majicu ostvaruje natjecatelj koji je izvršio uplatu startnine zaključno do 09.04.2021*
DOSTUPNA VODA: izvor Žgano vino, izvor Mrzljak, dom na vrhu (troškove konzumacije ne pokriva organizator)
STARTNINA: 100,00 kn
Uplate: IBAN: HR0223400091110751461
STARTNINA UKLJUČUJE: keksi, voće, voda, isotonic, 24h dežurstvo kod zapisničkog stola i majicu utrke.
“Bok, ekipa! Prijateljica i ja htjele bismo otići na svoju prvu trail utrku u dužini maratona, a koja je za dva mjeseca. Međutim, dosad smo trčale samo cestu i nismo istrčale ništa dulje od polumaratona. Treba nam savjet kako da se pripremimo.“ bio je upit postavljen u jednoj trkačkoj grupi, gdje je namjera trkačice dočekana salvom podsmijeha i nepodrške te, ukratko, odgovorom “Jednostavno – nemoj.“
Ne ulazeći u (ne)opravdanost reakcije iskusne trail populacije, razlog tome bio je jednostavan – razlika između cestovnog trčanja i traila, doslovce su nebo i zemlja. Istina, na trail utrku može gotovo svatko – i mršav i punašan, i mlad i star, i odrastao i dijete. Međutim, s naglaskom na činjenicu da ju prehodati može praktički svatko i u ograničenoj kilometraži. Zato danas na svakom trail događanju postoji i obiteljska ili light kategorija u dužini do 10 kilometara, a i active ispod 20-ke mnogi će u solidnoj kondiciji barem isplaninariti.
Ipak, ukoliko se baviš cestovnim trčanjem, ali amaterski i u granicama određene kilometraže i kondicije, za početak ne uzimaj prevelike zalogaje i ne očekuj da ćeš istrčati istu kilometražu na trailu, a kamo li istim tempom. Još manje možeš očekivati da ćeš, ne istrčati, nego u bilo kojem tempu (čak i hodajućem) izdržati poveću kilometražu u odnosu na onu na koju si naviknut(a) u ravnici.
Prvo, uzmi si vremena. Ne prijavljuj se na ozbiljniju brdsku utrku u pet do dvanaest, ukoliko u nogama nemaš ni jedno offroad trčanje. Navedena kilometraža nije samo kilometraža, pa čak nije ni samo “hodat ću kad mi postane teško“. Uvijek obrati pažnju na navedeni uspon – za neiskusne čak ni 600-700 metara nije kamilica, a kamo li 1000 i više. Zato, počni od planinarenja i namjenskih treninga…
Kreni hodajućim korakom, ne juri i rasporedi snagu
Za početak ne gledaj u sat i ne gledaj si tempo. Ne računaj da ćeš ići i približno istim tempom kako si naviknut(a) na cesti. Štoviše, očekivano vrijeme radije pomnoži s dva. I to je u redu. Zbog toga se ne trebaš ni najmanje frustrirati.
Ne zaletavaj se od starta, posebice ako znaš da ti ubrzo slijedi uspon. Štedi snagu i rasporedi ju pametno jer, “zakolješ“ li se od starta, na pol puta već ćeš “izgorjeti“.
Ako si i odličan ravničarski trkač, ne znači da ćeš odmah “zasjati“ i u brdu. Štoviše, možda će se od tebe bolje snaći i netko kondicijski prilično slabiji. Također, ukoliko te ponese tvoja fizička moć i lakomost, mogao bi riskirati i ozbiljnije ozljede i padove. Za početak, planinarenje je tvoj najbolji prijatelj, a ni štapovi nisu naodmet. Kreni hodajućim korakom, posebice uzbrdo, a onda kad si već gore, na nekom grebenu, možeš lagano trčkarati kako bi dobio osjećaj za podlogu. Na singlicama i nizbrdicama, također, isprobavaj trčkaranje i treniraj tehniku, ali nemoj bezglavo juriti, osim ukoliko nisi siguran da ti strmoglavljivanje leži dobro od djetinjstva i da si oslobođen(a) straha od spuštanja strminama. Postoje i neke male filozofije oko tehnike, ali to je posebna tema.
Pogled nekoliko koraka ispred nogu i svjesnost o okolini
Uvijek moraš koncentrirano gledati pod noge, ali ne direktno – dva do tri koraka ispred sebe idealna je mjera. Pod nogama ti se može naći popriličan broj korijenja drveća i kamenja, posebice skrivenih u lišću. A to može rezultirati padom ili vrlo ružnim uganućem gležnja. Jasno, iako ne treba “zvjerati“ uokolo, ne treba ni zabiti glavu prema dolje i hipnotizirano piljiti u jednom smjeru. Treba biti svjestan svoje okoline i paziti i što je ispred tebe cijelom visinom tijela, posebice u visini glave jer se nerijetko nađe i kakva stršeća grančica ili odlomljena grana u koju se možeš zabiti. Tijelo ne držati fiksirano i u grču, nego bi ga trebalo držati fleksibilnije i pokretom se prilagođavati terenu, što iziskuje više prakse.
“Sitan vez“ i diži noge
Kad trčiš ravnicom, ispravna je tehnika dizati koljena poprilično visoko. Međutim, kad smo umorni i kad trčimo mnogo kilometara i već jako dugo, ruku na srce, kako to pravi amateri čine, dozvolimo si praktički vući noge i jedva ih odizati od podloge. U trailu, poželjno je raditi što sitnije korake zbog neravnog terena – što zbog štednje energije, što zbog rizika od povrede i pada. Znači, ne radi veliki raspon koraka, ne podiži se visoko u zrak odnosno u poskok jer time je put do podloge dulji, a time i udarac o nju jači. A kako je podloga neravna i najčešće ispod lišća ne vidiš što je zapravo ispod – kamen, korijen, udubljenje ili izbočenje; ne želiš da ti doček na takvo što bude bolan, neuravnotežen ili proklizavajuć. Ipak, sitniji koraci ne znače vući noge nisko.
Vrlo je važno biti koncentriran da konstantno odižeš noge dovoljno visoko da se ne spotakneš na već spomenute nevidljive zamke. Naravno, s nagomilanim kilometrima i umorom, primijetit ćeš kako su ti spoticanja sve češća jer više nisi usredotočen(a) i počinješ noge vući. To je, isto tako, sve stvar treninga i jačanja psihe. Da se navikneš na povišenu kadencu i veći broj okretaja odnosno koraka, u ravnici treniraj visoki sprint i fartleke, ali njih i u brdu (zbog prilagodbe na nemogućnost držanja jednakog tempa na neravnom terenu), kao i downhill sprintove.
S kamena na kamen
Poskakivanje, pak, za koje smo rekli da je big no-no u šumi, dobrodošla ja savladana tehnika na kamenjaru. Ondje je, pak, situacija specifična. Sve je vidljivo, ali vrlo nezgrapno, tvrdo, bodljikavo, lako proklizavajuće, a moguće i nestabilno ukoliko se radi o, ne stijeni, nego samostalnom, položenom, klimavom kamenu na podlozi. Sve u svemu, vrlo zastrašujuće i ne možeš si zamisliti da ovdje trčiš.
Na čistom kamenjaru i stijenju bit ćeš brži ukoliko se istreniraš u “perolakom“ preskakivanju s kamena na kamen, a na prstima odnosno prednjem dijelu stopala. Vrlo kratki, lepršavi i nježan doskok, zapravo odraz i “hop!“ – već si na idućem kamenu. Praktički, jedva da dodiruješ podlogu. Na rijetko raspoređenom kamenjaru, gdje između kamenja ima i prazne podloge, možda će ti lakše biti skakutanje ciljajući među kamenje. Poput onih treninga i igrica gdje skakućeš odnosno trčkaraš iz jedne automobilske gume u drugu. Štoviše, ne bi bilo naodmet složiti si poligone koji imitiraju navedene terene, ukoliko te privlače utrke na Jadranu i Velebitu. I ne zaboravi, ovdje je nužna vrlo visoka razina koncentracije.
U trailu, nema terena kakvog nema, točnije tvoje tijelo mora biti spremno na svaki i najraznolikiji teren, a time i na pokret u skladu s njim. Pri tome, u mnogo ti mogu pomoći razne vježbe snage za noge, ali i vježbe ravnoteže poput yoge i pilatesa, s dodatnom svrhom jačanja gležnjeva. Čak i najobičnije balansiranje na polulopti pomoći će ti pri tome.
Obavezne trail tenisice
Zaboravi na cestovne tenisice. Opremi se tenisicama za trail, primjerenima terenu za koji se pripremaš. Jasno, postoje tenisice namijenjene za blato, snijeg (nije isto što i (za) led), suh teren, zemljani teren ili, pak, kamenjar. Jasno, ukoliko tek ulaziš u terenske vode, ne možeš si odmah kupiti sve. Međutim, neke tenisice za city trail s dobrim ripnama ili tenisice / polugojzerice za hiking bit će sasvim OK. Još jedna razlika između trail tenisica jest – ljetna odnosno propusna i prozračna ili zimska, GTX nepropusna. Postoje rasprave i oko toga jesu li GTX-ice dobre ili ne, ali i to je sad druga tema. U svakom slučaju, odluka je na tebi. Istraži i razmisli što ti više treba i odgovara te što ti više smeta.
Tu je još jedno čudo među dodacima za trail – meni vrlo drag, ali tebi ne nužan – niske gamaše ili gaitersice koje se zamataju oko tenisice i iznad gležnja te štite tenisicu od ulaska smeća, prašine, vode i snijega unutra. Smatram ih vrlo korisnima jer mi, osim što održavaju nogu što sušom, uščuvaju i unutrašnjost tenisice od prljanja i uništavanja.
Vrlo je važno da ti je tenisica na nozi, u području srednjeg stopala i gležnja stabilna te da ti “ne pleše“ ili se izuva. Stoga, obrati pažnju na to je radi li se o širem ili užem modelu u odnosu na građu tvojeg stopala, te na to kako se veže. Može se dogoditi da quicklace zatezni sustav vezanja sa “stoperom“ baš i ne stopira tako učinkovito. Primjerice, ukoliko je stopalo usko, a model širok i robustan ovaj sustav malo po malo popušta, da bi se s vremenom tenisica na nozi potpuno olabavila, a to je “pozivnica“ za izvrnuće gležnja. Također, poput gojzerica i tenisice za trail moraju biti nešto veće od tvoje uobičajene veličine obuće jer se na nizbrdici nabijaš na prste i u obući se noga pomiče u vrh tenisice. A ne želiš još žuljavije prste i plavije nokte, nego li je to potrebno (a na trailu je neminovno 😉 ).
Opskrbi se za dug provod u brdu
Na duže trail rute, nikako ne ideš bez dovoljno vode, a koju ne nosiš u ruci. Bilo to u nekoj “pederuši“, pojasu ili ruksaku, tvoja je odluka. Ukoliko imaš u planu “baciti se“ u trail, svakako se opskrbi namjenskim ruksakom. Savjetujem da to odmah bude s prednjim pretincima za bidone, kao i drugim džepićima nadohvat ruke za osnovne priručne stvari. Također, dobro je da ruksak odmah sadrži i mijeh. I jasno, za duže rute ponesi si i nešto za prigristi – od suhog voća i ušećerenog đumbira, energetskih pločica, gelova, banana i keksića do slanih oraščića ili krekera. Pod duže rute nećemo sad uzimati mjeru u kilometrima, nego u satima jer nije svatko u istoj kondiciji. U svakom slučaju, računajte na to da ćete 20 kilometara u brdu provesti poprilično duže nego li na cesti i zbog toga vam trebaju voda i zalogajčići.
Na trailu smiješ zastati (i pomirisati cvijeće)
Posljednja razlika između asfalta i terena jest okruženje. Okoliš. Stoga, ukoliko si se odlučio na što takvo, pretpostavka je da je to i iz ljubavi prema prirodi. Stoga, ukoliko poželiš, ili ti je teško, trebaš uloviti dah zbog posljednje zahtjevne dionice, zapadneš u krizu i treba ti podsjetnik zašto si tu i to radiš, učini ono što je na ravnoj stazi nezamislivo i – stani! Zastani, ulovi dah, osvrni se oko sebe, uzmi okrijepu, upij prirodne ljepote pa čak i izvadi mobitel i zabilježi trenutak sa staze. Pritisak brzine na trail utrkama, zbog terena i okruženja nešto je manji i opušteniji, vremenske razlike među natjecateljima u cilju nešto su veće, sekunde ne igraju toliku ulogu i to je čar traila te osnovna razlika između brda i ravnice, prirode i grada, traila i cestovnog trčanja.
