2020. je… bila godina. Proučavat ćemo je još desetljećima – ne samo zbog pandemije, nego i zbog bezbroj načina na koja se ljudsko ponašanje promijenilo. Zahvaljujući interaktivnom alatu Garmin Connect, korištenom od strane milijuna ljubitelja fintessa diljem svijeta s ciljem mjerenja, analiziranja i međusobnog dijeljenja svojih postignuća, imamo posebne uvide u ljudsko ponašanje i promjene.
Cijeli se svijet zatvorio – teretane su prestale raditi, škole su postale virtualne, a posao se obavljao na daljinu – tada je bilo vrlo jednostavno preskočiti trening. Vježbanje često pada u drugi plan, čak i u dobrim okolnostima, a pogotovo u godini kao što je bila ova. I samo na kratko, upravo se to i dogodilo. COVID-19 se pojavio, a Garmin korisnici nisu mirno sjedili s ostatkom svijeta.
Podaci iz Garmin Connect aplikacije pokazuju, kroz svaku aktivnost i svako postignuće, da smo se prilagodili. Pokućstvo je zamijenilo sprave za vježbanje, a dnevna soba zamijenila je stazu za trčanje. Uzeli smo stvari u svoje ruke, pritom smo pazili na sebe i ljude koji nas okružuju. Stavili smo sebe i svoje zdravlje na prvo mjesto.
Prijavljeno je više aktivnosti
Pogledajte ovaj rast u 14. tjednu. Jednom kad smo se pomirili s činjenicom da će trening još neko vrijeme drukčije izgledati, počeli smo pronalaziti nove načine vježbanja – u tolikoj mjeri da je u 2020. godini prijavljeno 5% više aktivnosti nego u 2019.
Probali smo nove stvari
I to nisu bile poznate, stare aktivnosti koje smo već isprobali. Pretpostavljamo da većina nema trake za trčanje u svojim domovima – stoga su se opcije promijenile, a mi smo se prilagodili. Izašli smo iz svoje sigurne zone i isprobavali nove vježbe. Čak je 8% korisnika Garmina prijavilo barem dvije vrste aktivnosti tjedno više u 2020. u odnosu na 2019. godinu.
Više smo hodali
U godini kada je veliki dio bio osuđen na manje prostora i udobnosti nego inače, počeli smo više šetati. Korisnici Garmin Connecta su u 2020. godini prijavili 55% više hodanja i sličnih aktivnosti nego u 2019.
Skupljanje koraka postalo je sve teže.
Ne poričemo da je ostanak doma uvelike otežao postizanje željenog broja koraka. Nakon što su termini poput “karantene” i “socijalne distance” postali sastavni dio našeg vokabulara, počeli smo pronalaziti nove rute i putove. Iako bi pad od 7.31% u prosječnim koracima u normalnim uvjetima mogao biti razočaravajuć, u ovom kontekstu je i više nego dobar – morali smo puno više truda uložiti u svoje korake nego inače.
Joga je mnogima postala svakodnevica
Prakticirali smo jogu čak 93% više nego u 2019. Oslobađanje od stresa i mir koji joga donosi bili su ključni u prošloj godini. S obzirom da nismo skidali Garmin satove sa svojih zapešća, imali smo koristan alat kraj sebe koji nas je vodio kroz vježbe, neovisno o iskustvu i vještinama.
Izgradili smo i ojačali mišiće
Vježbe snage postale su popularnije u 2020., čak za 23% u odnosu na 2019. Nismo sigurni je li to zbog novog seta utega ili su stare boce dobile novu funkciju, u svakom slučaju, nama se to sviđa.
Duboko smo disali
Pogledajte porast u vježabama disanja koji je započeo u 12. tjednu 2020. godine. Slučajnost? Mogla bi biti, no mi baš i ne vjerujemo u to. Funkcija Mindful breathing može povećati svijest o sebi, smanjiti stres, poboljšati mentalno zdravlje i djelotvornost vježbanja te pozitivno utjecati na san. Postoje različite aktivnosti vezane uz vježbe disanja, a odnose se na smirenost, opuštanje i usredotočenost. S obzirom da je ovo nova Garmin funkcija, nemamo potpune podatke za 2019. godinu – no statistike iz 2020. pokazale su da se polako, ali sigurno razina stresa kod korisnika koji su radili barem jednu vježbu disanja tjedno, smanjuje.
Znamo da se mnogi suočavaju s različitim izazovima u različito vrijeme. Širenje pandemije slabilo je i jačalo, mjere su se mijenjale, a lockdown je bio prisutan u raznim zemljama u različitom intenzitetu. Svi prethodno navedeni podaci su globalni. Ovi nam podaci pokazuju da su, unatoč ponekim odstupanjima, trendovi u većini zemalja bili slični. To nije samo statistika, nego zajednička nit vodilja koja pokazuje da smo svi vodili istu bitku na gotovo isti način, neovisno o lokaciji i regulacijama.
Što je sljedeće?
COVID-19 situacija stalno se mijenja, i ovisno o lokaciji, neke zemlje ulaze u novi lockdown dok neke popuštaju mjere – no to nije nešto što možemo predvidjeti ili kontrolirati. Ono što možemo je zadržati zdrave navike koje smo stvorili u 2020. godini i pripremiti se za trendove u 2021. Budite uporni u svojim šetnjama, nastavite se istezati i vježbati. Stavljajte svoje zdravlje i odmor na prvo mjesto jer to zaslužujete. Iako smo sigurni da ćete već sutra biti bolji nego danas, ako trebate našu pomoć samo pogledajte svoju ruku i svi Garmin alati bit će tu za vas.
Taman kad ste svi pomislili da ne mogu biti luđa, ja se pojavim s ovakvom pričom. 🙂 Slijedi zbilja poduži tekst o mom iskustvu za koje se nadam da bi moglo pomoći nekom sličnom meni (sigurno nas ima još).
Moja priča o ultri počinje još 2018.godine. To ljeto sam tek počela trčati i u strahu se prijavljivala na utrke od 10 km. U 9. mjesecu se održalo PH na 100 km u Sv. Martinu na Muri na kojem je Nikolina Šustić postala svjetska prvakinja. Većina običnih ljudi, a i velika većina trkača bi pomislila da je 100 km jednostavno previše, ali ne i ja. Meni je to tada bilo nešto fascinantno, čitala sam iskustva ljudi koji su prošli kroz tu utrku, divila sam se tom ljudskom duhu koji nadilazi sve granice. Iako tada još nisam pretrčala ništa duže od 10 km, duboko u sebi sam znala da ću se jednog dana okušati u stotki. No nisam ni sanjala da će to biti već sada.
Prošle godine sam prilično nespremna istrčala Sljemenski maraton (koji mi je ujedno i jedini službeni maraton) i uvidjela da ipak imam nekakvu izdržljivost i stvarno jaku glavu. Zbog tog iskustva sam ove zime malo povećavala kilometražu i brda i ostale treninge, čisto zato da sezonu dočekam spremna pa ako išta zatreba mom klubu AK Maksimir bit ću tu. Govorim o kilometraži od 260 km mjesečno, najviša tjedna kilometraža mi je bila, i to samo jednom, 90 km. U zadnje vrijeme je uglavnom bilo oko 60-70. Nisam planirala ovu stotku, što je i jasno vidljivo iz ove premale kilometraže. Htjela sam otići na Crazy Hill Trail ili eventualno na 50 km na Poloju. Stotka mi nije bila na kraj pameti.
Kad sam saznala da se utrka na 50 km otkazuje, odlučila sam se za CZT. Koji je na kraju također bio otkazan. Tu su se već počele rađati primisli o toj stotki, ali tvrdila sam da neću -nemam nikakvih dužina u nogama, niti kilometara općenito. Štoviše, nemam istrčan niti jedan obični maraton, a kamoli nešto više od toga.
Prije točno dva tjedna sam napravila onaj Sljemenski cestovni trening-maraton – ta ideja mi je bila došla i prije, nije imala veze sa stotkom. Nakon tog sam još više tvrdila da neću na stotku. Već sljedeći dan sam se prijavila – prijavila sam Polojsku ultru – Prvenstvo Hrvatske na 100 km. Zvučalo je nestvarno. To sam učinila uz podršku dragih ljudi koji su se za tu stotku pripremali fizički, a i psihički.
Iako sam si rekla da ću ići dokle ide (uvijek postoji opcija odustajanja), bilo me strašno strah, imala sam noćne more. Bilo je jasno da nisam nimalo pripremljena i da je za bilo kakvu pripremo kasno. Zadnjih par dana sam se pomirila sa sudbinom koju sam si sama skrojila. Kako bude – bude. Dovoljno je odvažno i prijaviti se s tolikim neiskustvom. Malo ljudi je znalo da sam se uopće prijavila, a neki od njih su (s pravom) bili zabrinuti. No ja sam imala u glavi nekako osjećaj da ću to ipak izdržati.
Foto: Mario Boić
Utrka je krenula solidno, prvih 20 km je prošlo jako brzo. Čak i do 50 km je bilo sasvim pristojno, bez krize. Smetale su mi tenisice – endorphinke su se pokazale super za kraće staze, nakon 55 km su postale toliko tvrde pa sam išla zamijeniti i nastaviti u glicerinkama. A one su nakon ovog svega bile također katastrofa. Svaki korak je bio bolan. Uvidjela sam grešku – preslab test tenisica, tj. nisam testirala tenisice na nekoj većoj dužini. Glicerinke jesam, ali sam znala da su one ipak nekak preslabe za ovakvo nešto, no nisam imala baš puno izbora (tak je to kad se prijaviš zadnjih 10 dana).
Odlučila sam se ne obazirati na tu bol u stopalima koja se širila kroz cijele noge.
Ubrzo nakon promjene tenisica počinje prva mini-kriza, ali prilično racionalna. Nisam pomišljala ono “nikad više” jer znam da se to ni ne isplati pomišljati 😀 nego sam baš raspravljala sa sobom o tome da ovo možda ipak nije disciplina za mene, da se za ovo zaista treba pripremati sustavno. Ozbiljno sam razmišljala o odustajanju zbog takvih primisli, ali pustila sam ta razmišljanja da prođu kroz malo hodanja i trčkaranja još par krugova uz mantru “tko nema u nogama, ima u glavi” (zvuči ko super slogan za neku ultru 😀 ).
Uskoro je došao 70 km. Pomislila sam još samo 30. Samo?? Nakon svega 30 km se zaista činilo smiješno. Upoznala sam super ljude na stazi i malo živnula poslije 75. Predzadnji krug sam na pola prehodala. I ušla u zadnji s odlukom da ću ga definitivno prehodati jer nisam mogla više potrčati ni korak.
Na zadnjem okretu prvi put kreću neke čudne suze, kakve nisam nikad u životu doživjela. Teško sam disala iako sam hodala. Drage volonterke su rekle da idu sa mnom u zadnji krug da nisam sama u toj noći i hladnoći. Tek sam tad skužila koliko je hladno. Uzela sam jaknu i krenule smo u taj zadnji krug. Zaista sam odlučila završiti ga kako god.
Otprilike na 96. km mi se strašno zavrtilo i morala sam leći i doći k sebi. Odustajanje nije bilo opcija… ili? U ovakvom slučaju nisam puno dvojila. Pokušala sam se dići i krenuti dalje, ali sa idućim korakom opet vrtoglavica. Imam iskustva s nesvjesticama i znala sam da ako nastavim sigurno padam u nesvijest. Osim toga, postalo je strašno hladno, pogotovo jer smo stali. Tresla sam se od zime i DNF je bio očit, iako prilično netipičan na tom kilometru. Cure su me odvezle autom čak u hotel pa i dopremile u krevet. Još sam jednu svoju pogrešku uvidjela – premalo sam unosila i hrane i vode kroz cijeli dan.
Niti tada nisam pomislila “nikad više”, nego “drugi puta ću pametnije”. Nije mi žao niti jedne sekunde patnje na toj cesti. Osjećam se kao da sam i završila, jedino nisam prošla kroz taj cilj, ali baš zbog toga se vraćam tamo opet. Istrčala sam gotovo sve kilometre s osmijehom na licu. Za mene to nije bio nesretan kraj, dapače, bio je veoma sretan.
Želim zahvaliti prije svega ekipi koja me uvela u ovo sve, a to su Tanja Šarić, Juro Buljan, Mario Lovrić i Sebastian Beriša. Bili su nevjerojatna podrška na stazi, a i ostvarili su fantastične rezultate te im još jednom od srca čestitam!
Mario i Juro su me još dugo čekali smrzavajući se (bilo mi ih je jako žao)… hvala dečki od srca! Juro je nakon svojih 100 km još trčkarao uz auto dok su me vozili, sjećam se da sam se tada smijala njegovoj nadljudskoj izdržljivosti.
Danijela Horvat i Adrijana Šimić su me toliko hrabrile i bodrile gotovo pri svakom susretu, koliko to znači, to ne možete ni zamisliti.
Dejan Radanac me u nekoliko susreta hrabrio te pokazao svoje veliko srce. Tako mi je drago bilo kad sam vidjela da probija A normu da sam skoro zaplakala, a tek kad sam saznala da je i Marko Bićanić uspio! To je bio nevjerojatan osjećaj koji je dao još poleta. Čestitam dečkima od srca!
Ne poznajem osobno sve koji su nastupili, ali zaista svima čestitam koji su nastupili na toj utrci – pokazali ste svoje hrabro srce! Izuzetna čast je bila uopće nastupiti među takvim ljudima.
Moram izdvojiti još Marka Kosa i Ivana Kovačevića koji su se skupa sa mnom hrabro borili do samog kraja – i uspjeli su! Toliko mi je neopisivo drago što su uspjeli! Svaka čast!
Još jedna stvar koja me dizala iz kruga u krug – uz jednog fotografa je bila cura koje je svaki put vikala da imam najljepšu kosu – rekoh barem u nečem da sam naj. 😀
Foto: Mihael Vučinić
Organizacija utrke je nešto nevjerojatno, nisam ovo doživjela nigdje – nezaboravno iskustvo! Volonteri su predivni ljudi i moram se zahvaliti i njima – Dragici i Veselku i ekipi na donjoj okrepi – uvijek sam se veselila toj ekipi! Nikolina, Natalija i još par cura koje su me spašavale kad mi je pozlilo, dale jaknu, masirale, nosile me auto, u hotel, u krevet… i sljedeći dan brižno ispitivale kako sam. Cure, zaista ne znam kako bih vam zahvalila!
Navijački punktovi, posebno punkt AK Sljeme, bili ste nevjerojatna podrška, svaki put sam se veselila proći onuda!
Dakle da rezimiram:
Ako se ikad budete nepripremljeni i neiskusni prijavljivali na ovakvo nešto pripazite na sljedeće stvari:
Dobro testirajte tenisice u kojima ćete trčati. Ali stvarno dobro.
Rezervne tenisice neka budu broj ili čak dva veće.
Silite se tokom utrke jesti i piti iako vam se ne jede (ja bih rekla da me to dotuklo, spustio mi se tlak ili šećer)
Ako baš nikako ne ide (kao u mom slučaju) odustanite, nije to sramota.
Krize ušutkajte s rečenicom “tko nema u nogama, ima u glavi” – zaista treba imati jaku glavu.
Bodrite druge na stazi pogotovo ako vidite da se bore – svaka lijepa riječ se vraća dobrim!
I najbolji savjet: ipak se pripremite 🙂 Ako je ikako moguće
Ovakvo iskustvo je neprocjenjivo, nevjerojatno je koliko ovakva utrka uzvisuje ljudski duh. Zavoliš sve ljude na toj stazi, upoznaš sebe još bolje, zavoliš se još više. Ovo mi je jedno od najdragocjenijih iskustava u životu, o kojem bi mogla vjerojatno i knjigu napisati.
Ultra je jedna sasvim druga dimenzija – kako bi i rekao Dean Karnazes: “Ako želiš trčati, trči milju. Ako želiš iskusiti drugačiji život, trči maraton. A ako želiš razgovarati s Bogom, trči ultru.”
Pročitajte inspirativnu priču o Ivanu Kovačeviću i njegovom nastupu na Polojskoj ultri 100 km, iz pera Pavla Perkovića
I onda je stao. I nije mogao dalje. Ni koraka.
Čini se da se povijest ponavlja.
Passatore, 2019. Na kultnoj, talijanskoj utrci na 100 km s oko 3000 natjecatelja, zapeo je na 48. kilometru. Na najvišoj točki utrke s koje se kreće nizbrdo. S koje kreću oni pravi. Nije bio pravi.
Dvije godine kasnije, igrom slučaja, našao se na startu nove stotke. Slavonski Brod, Poloj, državno prvenstvo na 100 km.
Da se razumijemo, nije on trebao biti na startu ove utrke. Planirao je trčati 50 km, trenirao je za 50. No otkazali su zbog korone sve druge discipline osim državnog na 100 km pa se odlučio na hazard. Nije ni fizički ni psihički trenirao za 100, no tko ga jebe, jednom se živi. Jebeš racionalne. Jebeš suzdržane.
Da je po njihovom pristupao trčanju, ne bi nikada niti počeo. Da je slušao mišljenja racionalnih, nikada ne bi istrčao niti jedan maraton. Nije to za tebe, jebiga. Tako bi mu rekli. No on je trčao i istrčao jedan od maratona i ispod 4 sata.
No stotka je ipak svemir za sebe, a ono DNF s Passatorea podsjećalo je na njegovu trkačku smrtnost. Nikada neću zaboraviti njegovo iscrpljeno lice na petom kilometru Passatorea, kada sam prošao kraj njega i Kasika. Jedva da smo izašli iz Firence, a on je na onoj talijanskoj, kasnosvibanjskoj vrućini imao facu nekoga tko nema šansu da završi svih 100. Ne možeš tako izgledati na petom. Tja, nisi Milana Murgić da možeš u tako ranoj fazi utrke otići na dno svoga energetskog dna, raspasti se i potom uskrsnuti i promarširati do kraja. Njegovo je lice odavalo psihološki strah. Nije bio spreman otići do kraja.
Na 50-om kilometru u Slavonskom Brodu lice mu je opet vrištalo psihološkom i fizičkom izmrcvarenošću. Valjda nitko osim Kasika nije vjerovao da ima ikakve šanse. Skupit će, vjerovao sam, još jednu, možda dvije petice, koliko je bila dugačka dionica na stazi. 2 i pol kilometra do okreta i potom natrag do nas.
Iako sam mu obećao da ću ga čekati do kraja, nakon 50 km i njegovog fizičkog stanja, činilo mi se prilično izvjesnim da će prije mraka odustati.
Start utrke bio je u 8 ujutro, a mrak pada malo iza 18 sati.
Kada je stao i nije mogao dalje, naši su životi bili promijenjeni. Ivan nam je očitao lekciju i, iako je temperatura bila minus 3, a mi smo na nogama i vani od jutra, nikome od nas sedmero preostalih više nije bilo hladno. I ma koliko bi oni gore spomenuti racionalni rekli da smo se ugrijali jer smo trčkarali zadnji krug s njim, svatko od nas sedmero znao je da se radi o jebenim osjećajima koji su nas zagrijali i da ovo iskustvo nećemo nikada zaboraviti. Nakon što ga je jedan od sudaca utrke ispratio od 90. do 95. kilometra, kada smo ga mi preuzeli za zadnjih 5, bilo je još troje trkača na stazi. Stariji trkač taman je završavao posljednji kilometar, a djevojku Petru, koja je imala pola kruga fore ispred Iveka, taman su, kada smo prolazili, na 96. kilometru unosili u auto. Njezino tijelo više nije moglo niti hodati. Na rubu nesvjestice, ležeći na travi uz cestu, morala je prihvatiti da svi ovi sati provedeni na polojskoj cesti za nju neće imati sretan kraj. Tako je Ivek ostao sam na stazi. Tj. ostao je posljednji natjecatelj, no bio je sve samo ne sam na toj mrzloj cesti uz polojsku šumu. 7 promrzlih sljemenašica i sljemenaša trčalo je i hodalo uz bok s njim jer, kako kaže pjesma, you`ll never walk alone.
Iz Masnjakovog zvučnika treštale su raznorazne numere za najbolji, privatni party za kraj ove uspješne utrke. Ekipa iz organizacije preko razglasa je objavila da će proglašenje biti nakon što posljednji natjecatelj uđe u cilj, jer, kako su to rekli, a i primjerom pokazali, posljednji trkač je jednako bitan kao i prvi.
Plesali smo uz njega uz „rock me baby“, „happy“, „kad se male ruke slože“, „country road“, „never walk alone“ i raznorazne druge.
Pjevali smo, plesali, skakutali, trčali, hodali, po potrebi, s ponekom skrivenom suzom u očima. Bez ikakve sumnje, svima nama ovo je iskustvo jednako trebalo koliko je trebalo i Iveku.
Meni je vrhunac bio kada je Ivek zatražio „imperial march“, Masnjak mu brzopotezno želju i ispunio, a Ivek iste sekunde pružio korak uz našu pratnju za meni najimpresivniju od svih star wars bitaka, bitku za 100 km Poloja.
Kada su se svjetla bazena, kraj kojega je bio cilj, pojavila pred očima, bio je pravi trenutak za pjesmu „eye of the tiger“. Naš privatni Rocky poletio je prema cilju. Činilo se da je to to.
I onda je stao. I nije mogao dalje. Ni koraka.
Slavonski Brod, Poloj, 2021. Na kultnoj, hrvatskoj utrci na 100 km s točno 67 natjecatelja na startu, zapeo je na najemotivnijem od svih, 99. kilometru. Na posljednjoj etapi utrke koja vodi u cilj. U kilometru koji vraća osmijeh na lice čak i najtvrdokornijim mrgudima među natjecateljima. Kilometar na kojemu postaješ onaj pravi. Ovaj puta i on je bio pravi.
Jer znali smo da nema nikakve šanse da ne završi tih zadnjih 100 metara, no trebao je stati, trebao mu je taj psihosomatski grč da samom sebi još jednom objasni da je uspio, da je jebeno uspio.
Trebalo mu je da stane, da se opet vrati na 48. kilometar Passatorea i rockyjevskim rječnikom objasni onoj zbunjenoj, iscrpljenoj i razočaranoj, mlađoj verziji sebe da:
„the 100 km race ain`t all sunshine and rainbows.
It`s a very mean and nasty place
and I don`t care how tough you are,
it will beat you to your knees
and keep you there permanently
if you let it.
You, me, or nobody is gonna
hit as hard as 100 km race.
But it ain`t about how hard ya hit.
It`s about how hard you
can get hit and keep moving forward.
How much you can take and
keep moving forward.
That`s how winning is done!“
A Ivek je, protivno svim očekivanjima i nama nevjernim Tomama, išao dalje, sve dok konačno 15-ak minuta prije 13-og sata, 15-ak minuta prije isteka limita, nije ušao u cilj kao pobjednik.
Napisao i proživio: Pavle Perković Foto: Dinko Bažulić
Danas je u Berlinu održana pozivna utrka pod nazivom “Berlin 10k Invitational” na kojoj je nastupila Bojana Bjeljac i istrčala novi hrvatski rekord na toj dionici u vremenu 32:12!
Bojana je na cilj stigla druga iza pobjednice Njemice Miriam Dattke koja je trčala 31:38, što je trenutno vodeći rezultat na svijetu. Bojanin rekord je za 33 sekunde bolji od rekorda Lise Nemec koja ga je istrčala 2015. u Pragu.
Čestitamo Bojani!
– Hvala vam na čestitkama. Utrka je održana danas u Berlinu, trčala se dionica od 10 km na cesti. Bilo je relativno hladno oko 3-4 stupnja Celzijusa, ali meni hladniji vremenski uvjeti odgovaraju. Krenula sam s prvom grupom i to me držalo kroz cijelu trku. Konkurencija je bila jako dobra i naravno da ćete onda trčati još bolje jer vas masa povuče. Zadovoljna sam kako sam istrčala utrku, taman sam se sada aklimatizirala od kada sam došla s priprema iz Kenije. Utrka je rezultirala mojim novim osobnim rekordom koji je ujedno i novi hrvatski rekord na 10km na cesti. Zahvalna sam treneru Mladenu Kršeku na svom trudu i vremenu koje je uložio da se ovaj rezultat ostvari – rekla nam je Bojana nakon postavljanja novog rekorda.
Jučer je u Slavonskom Brodu održana Polojska ultra 100 km, na kojoj su nastupili registrirani atletičari u okviru Prvenstva Hrvatske. Nažalost, zbog korone nije održana utrka na 50 km, koja je kroz prijave privukla velik broj trkačica i trkača. No to nije spriječilo Mazatore da organiziraju perfektnu utrku.
Kako smo već pisali najzapaženiji rezultat ostvario je Dejan Radanac (AK Sljeme) koji je 100 kilometara Polojske ultre istrčao za 6:54:44 i time popravio svoj državni rekord, postavljen na istoj stazi prošle godine – za gotovo 20 minuta.
– Bila je ovo već standardno vrhunska organizacija utrke od strane UMK Mazatora, a na utrci je bila i odlična konkurencija i kod muškaraca i kod žena. Vremenski uvjeti bili su pristojni, uz dosta hladnog vjetra koji je na momente otežavao trčanje. Nakon 20 km shvatio sam da se ne isplati trčat solo utrku i boriti s vjetrom, pa sam odlučio da ću ići na pobjedu i vrijeme malo ispod 7 sati. Tako smo popriličan broj kilometara istrčali u maloj grupi, Murić, Bićanić i ja. Kad je Murić odustao, a Bićanić malo usporio, do kraja sam trčao konzervativno, samo da završim utrku bez neke prevelike štete. Čestitke svima na istrčanim rezultatima! – rekao je novi-stari rekorder Hrvatske Dejan Radanac.
Foto: Dinko Bažulić
No nije samo Radanac trčao brže od starog rekorda i zakoračio ispod magične brojke od 7 sati. To je uspio i Marko Bićanić (UMK Mazator) koji je ciljem prošao dvije i pol minute iza pobjednika Radanca, za 6:57:06.
– Za dobar rezultat treba biti dobro pripremljen i istrčat ćete dobro. No, za odličan rezultat morate biti dobro pripremljeni i maksimalno fokusirani kroz cijelu utrku. Upravo mi je to pošlo za rukom. Ušao sam u flow stanje uz pomoć formule koju sam koristio na Ultramaratonu Zagreb – Vukovar. Sve mi je išlo kako sam i planirao, imao sam utrku pod kontrolom, noge su slušale, a luda glava je bila mirna. Na tome sam jako zahvalan. Prvi dio smo išli jako Radanac, Murić i ja. 50 km za 3:19 h (3:59/km). Zatim su oni nastavili na oko 4:00-4:05/km, a ja sam spustio na 4:15-25/km. Kako se bližio kraj, vidio sam da stižem Dejana, dok je Murić odustao. Tu sam onda stisnuo zadnjih krug koliko je išlo. Na kraju 6:57 h za 100 km čime sam baš zadovoljan, jer sam pobijedio svoju najveću konkurenciju – sebe. Čestitam ostalim trkačima i Dejanu na pobjedi! Kad toliko trenirate kao on, to vam se mora vratiti, kad tad. Ekipa iz Ultramaraton kluba Mazator još je jednom pokazala emociju za trčanje i ultru te napravila veliki korak ka organizaciji EP ili SP na 100 km u najvećem brodu na svijetu – rekao je Marko nakon utrke.
Na treće mjesto ove ultre plasirao se Pavle Kruljac (Sport Box/SRK Alba) koji ju je istrčao za 7:23:46.
– Prije svega utrka je bila sjajno organizirana. Lokacija same utrke je zanimljiva. Blizina vode bi u nekim drugim uvjetima (toplije, hladnije) sigurno imala svoju ulogu, ali je vrijeme bilo idealno za takav tip utrke. S obzirom da ultraška scena kod nas jako napreduje, a i činjenica da je utrka bila PH, nisam mogao ne prijaviti se na utrku. Nisam zaljubljenik u cestovno trčanje, ali ozbiljna konkurencija me uvijek privuče bez obzira na tip i dužinu utrke. Isto tako gorčina od lošeg nastupa na prvoj cestovnoj stotki prije dvije godine bila je snažan motiv da ispravim sve greške koje sam tada napravio u trenažnom procesu. Dobro sam trenirao, a mjesec dana prije utrke sam osjećao da sam spreman za pravi rezultat. Znao sam da mogu ispod 7:30 sati pa sam se od početka do kraja držao toga. Plasman na postolje je šlag na torti i jako sam sretan jer već niz godina u različitim disciplinama na PH osvajam drvene medalje i ovo je sada olakšanje. Bio sam svjestan kvalitete Radanac, Bičanića i Murića, ali isto tako sam znao da će pojesti jedni druge i da se trebam samo držati svog plana kako bi došao do postolja. Kroz utrku sam sjajno surađivao sa Eldinom Hođžićem kojem je ovo bila prva utrka na cesti općenito, ali smo to odradili školski. Pripremili smo dobar plan, stavili se u vlastite okvire te bez ozbiljnije krize i problema odradili utrku. Priču je zaokružila moja supruga koja je bila zadužena za okrjepu i sve ostale informacije sa staze. Odradila je to fenomenalno. Jako sam sretan da je ovo bila možda i najjača ultra kod nas ikada održana i da je Hrvatska uz fenomenaln žensku dobila ozbiljnu mušku ekipu. Samo je pitanje kada će za postolje na PH treba trčati ispod 7 sati u muškoj konkurenciji, a u tom slučaju kao ekipa možemo ozbiljno zaigrati na svjetskoj sceni. Sve u svemu sjajna utrka, puna dojmova i lijepih uspomena – rekao je Pavle.
U ženskoj konkurenciji najbrža je bila Ingrid Nikolesić (AK Sljeme) koja je 100 kilometara istrčala za 7:56:39.
– Trčali smo 20 krugova od 5 km, staza je ravna osim jednog hupserića. Za razliku od moje konkurencije meni je ovo bio prvi nastup na Polojskoj 100 km. Do 70 km smo se Veronika, Maja, Ines i ja vrtile u istom tempu. Nakon 70 km sam ubrzala, iz razloga što me jednoličan tempo počne prilično trošiti. Taj potez je bio hazarderski, ali se na kraju isplatio, jer putujem kući u Rijeku s medaljom za prvo mjesto. Prije ovakvih utrka uvijek imam nekakvo realno očekivanje i san. Moja realna očekivanja su bila da tih 100 km držim pace 4:50/km što mi je na kraju i bio pace na 70-tom km. Međutim maštala sam da bi mogla 4:45/km i na kraju su se upravo te brojke ostvarile. Oduševljena sam cjelokupnom organizacijom utrke, vidi se da UMK Mazator živi i trči za tu ultru. Sve je bilo na jednom visokom nivou, a najviše osobno me dojmilo njihovo bodrenje za cijelo vrijeme trke, jer uz zahtjevne zadatke oko organizacije iskoristili su svaki trenutak da svakog natjecatelja poguraju s riječima podrške. Sad slijedi kratki odmor i pripreme za Lavaredo ultra trail. Jučer sam zaključila trčeći te krugove da je moja prava i jedina ljubav dugi trail i da ne vjerujem da ću uskoro opet koketirati sa sličnom disciplinom – iznijela nam je svoje dojmove Ingrid.
Iako je jedno vrijeme bila i vodeća, na drugom mjestu u ženskoj konkurenciji završila je Veronika Jurišić (AK Sljeme), 8:11:31.
– Jako volim ovu Polojsku ultru. Danas mi nije bila baš najlakša stotka. Malo sam se mučila i nisam uspjela izvući svoj standardni finiš. Ali i takve utrke idu u staž. Sve skupa, bio je danas vrhunski ultraški dan na Poloju. Izvrsna konkurencija, izvrsna atmosfera i baš pravi festival ultramaratona. Zbilja su nam svima nedostajala natjecanja zadnjih godinu dana – rekla je nakon utrke Veronika.
Treća je na Polojskoj utrci jučer bila Maja Bonačić (AK Sljeme) koja ju je istrčala za 8:33:47.
– Utrka je bila super organizirana, a to sve su upotpunili i odlični navijači, hvala svima na podršci! Ja osobno nisam baš zadovoljna svojom utrkom jer nisam ostvarila svoj cilj ispod 8:30, ali pojedinačno 3. mjesto je definitivno nešto na čemu ne treba biti nezahvalan, dapače. Jednostavno neki put idu stvari po planu, a neki put ne. Svejedno, to je samo motivacija za dalje, a ovako organizirane utrke su samo vjetar u leđa. Dolazim svakako i iduće godine! – rekla je Maja.
Iz navedenih rezultata jasno je da je naš najjači ultraški klub AK Sljeme, čiji su članovi ekipni pobjednici Prvenstva Hrvatske u muškoj i ženskoj konkurenciji. Drugo mjesto među muškarcima osvojili su trkači UMK Mazator, a treće trkači AK Martin Dugo Selo.
Čestitamo svima koji su jučer ostvarili odlične rezultate ili samo istrčali stotku. Evo pojedinačnih rezultata utrke:
Danas je održana dugo očekivana Polojska ultra, utrka koja je bila Prvenstvo Hrvatske za ovu godinu. Izostala je masovnost, zbog dobro poznatih razloga, ali glavna utrka na 100 km je održana bez obzira na sve.
Temperatura zraka od 5 stupnjeva Celzija, sunčano lijepo vrijeme i tek nešto vjetra, kratki je sažetak prilika koje su vladale na slavonskobrodskom Poloju. Za utrku od 100 kilometara trebalo je istrčati 20 krugova od po 5 kilometara, po ravnoj stazi pored savskog nasipa.
Kod muškaraca najbolji rezultat i titulu prvaka Hrvatske ponovno je odnio Dejan Radanac, koji je Polojsku utrku istrčao za 6:54:44, tj. prosječnim tempom od 4:09 minuta za svaki od 100 kilometara!
Dejan je na istoj stazi prošle godine postavio i prethodni rekord, koji je bio 7:14:20.
Najviša planina sjeverne Hrvatske udomit će jednu posve neobičnu utrku, ili da budemo precizni „otvoreni trening“. On će se održati kroz 24 sata, start je u petak 23. travnja 2021. u 19 sati, a događaj završava u isto vrijeme dan kasnije, u subotu 24. travnja.
Zadatak je u teoriji vrlo jednostavan – potrebno se što više puta popeti na vrh Ivančice i spustiti do Prigorca. Ovaj otvoreni trening namijenjen je svima koji žele avanturu, test svojih fizičkih mogućnosti i dobru zabavu.
Evo informacija za zainteresirane:
MJESTO PRIJAVE, START: Prigorec, parkiralište
VRIJEME ZA PRIJAVU: 18h
VRIJEME STARTA: 19h
LIMIT ZA ZADNJI USPON: subota 24.04.2021 17:30h je limit za zadnji polazak na uspon.
PROGLAŠENJE POBJEDNIKA (MJESTO I VRIJEME): subota 24.04.2021, 19h Prigorec, parkiralište
PUT DO VRHA BIRATE SAMI A MOGUĆE STAZE ZA USPON SU:
Konj
Pionir
Mrzljak
Prekrižje
Cesta
Vlastita ruta
PRAVILA:
– Za sudjelovanje u poretku potrebno je barem jedan puta u 24 sata napraviti uspon na vrh Ivančice. Pod uspon se smatra dolazak do vrha, uzimanje žiga, silazak i prijava na zapisničarski stol u Prigorcu.
– obavezno je javljanje na zapisnički stol u Prigorcu na parkiralištu podno Ivančice
– na vrhu će biti žig kojim dokazujete da ste bili na vrhu
– vodu i hranu i sve što vam je potrebno organizirate sami
– pobjednik je onaj tko u 24 sata ima najviše uspona na Ivančicu. U slučaju da ima više sudionika s istim brojem uspona, bolji je onaj s bržim ukupnim vremenom. U slučaju istog broja uspona, prvi kriterij je uspon po Cesti/ Prekrižju/Mrzljaku, koji ima veću težinu od ostalih uspona. Drugi kriterij je kraće vrijeme provedeno na stazi. Ako i to sve bude isto, bacamo novčić.
– natjecatelji u razdoblju trajanja utrke raspolažu sa vremenom i aktivnostima prema vlastitim željama
– na startu i području gdje se zadržava više osoba, obvezno je držanje razmaka i nošenje maski koje pokrivaju lice
– *pravo na majicu ostvaruje natjecatelj koji je izvršio uplatu startnine zaključno do 09.04.2021*
DOSTUPNA VODA: izvor Žgano vino, izvor Mrzljak, dom na vrhu (troškove konzumacije ne pokriva organizator)
STARTNINA: 100,00 kn
Uplate: IBAN: HR0223400091110751461
STARTNINA UKLJUČUJE: keksi, voće, voda, isotonic, 24h dežurstvo kod zapisničkog stola i majicu utrke.
“Bok, ekipa! Prijateljica i ja htjele bismo otići na svoju prvu trail utrku u dužini maratona, a koja je za dva mjeseca. Međutim, dosad smo trčale samo cestu i nismo istrčale ništa dulje od polumaratona. Treba nam savjet kako da se pripremimo.“ bio je upit postavljen u jednoj trkačkoj grupi, gdje je namjera trkačice dočekana salvom podsmijeha i nepodrške te, ukratko, odgovorom “Jednostavno – nemoj.“
Ne ulazeći u (ne)opravdanost reakcije iskusne trail populacije, razlog tome bio je jednostavan – razlika između cestovnog trčanja i traila, doslovce su nebo i zemlja. Istina, na trail utrku može gotovo svatko – i mršav i punašan, i mlad i star, i odrastao i dijete. Međutim, s naglaskom na činjenicu da ju prehodati može praktički svatko i u ograničenoj kilometraži. Zato danas na svakom trail događanju postoji i obiteljska ili light kategorija u dužini do 10 kilometara, a i active ispod 20-ke mnogi će u solidnoj kondiciji barem isplaninariti.
Ipak, ukoliko se baviš cestovnim trčanjem, ali amaterski i u granicama određene kilometraže i kondicije, za početak ne uzimaj prevelike zalogaje i ne očekuj da ćeš istrčati istu kilometražu na trailu, a kamo li istim tempom. Još manje možeš očekivati da ćeš, ne istrčati, nego u bilo kojem tempu (čak i hodajućem) izdržati poveću kilometražu u odnosu na onu na koju si naviknut(a) u ravnici.
Prvo, uzmi si vremena. Ne prijavljuj se na ozbiljniju brdsku utrku u pet do dvanaest, ukoliko u nogama nemaš ni jedno offroad trčanje. Navedena kilometraža nije samo kilometraža, pa čak nije ni samo “hodat ću kad mi postane teško“. Uvijek obrati pažnju na navedeni uspon – za neiskusne čak ni 600-700 metara nije kamilica, a kamo li 1000 i više. Zato, počni od planinarenja i namjenskih treninga…
Kreni hodajućim korakom, ne juri i rasporedi snagu
Za početak ne gledaj u sat i ne gledaj si tempo. Ne računaj da ćeš ići i približno istim tempom kako si naviknut(a) na cesti. Štoviše, očekivano vrijeme radije pomnoži s dva. I to je u redu. Zbog toga se ne trebaš ni najmanje frustrirati.
Ne zaletavaj se od starta, posebice ako znaš da ti ubrzo slijedi uspon. Štedi snagu i rasporedi ju pametno jer, “zakolješ“ li se od starta, na pol puta već ćeš “izgorjeti“.
Ako si i odličan ravničarski trkač, ne znači da ćeš odmah “zasjati“ i u brdu. Štoviše, možda će se od tebe bolje snaći i netko kondicijski prilično slabiji. Također, ukoliko te ponese tvoja fizička moć i lakomost, mogao bi riskirati i ozbiljnije ozljede i padove. Za početak, planinarenje je tvoj najbolji prijatelj, a ni štapovi nisu naodmet. Kreni hodajućim korakom, posebice uzbrdo, a onda kad si već gore, na nekom grebenu, možeš lagano trčkarati kako bi dobio osjećaj za podlogu. Na singlicama i nizbrdicama, također, isprobavaj trčkaranje i treniraj tehniku, ali nemoj bezglavo juriti, osim ukoliko nisi siguran da ti strmoglavljivanje leži dobro od djetinjstva i da si oslobođen(a) straha od spuštanja strminama. Postoje i neke male filozofije oko tehnike, ali to je posebna tema.
Pogled nekoliko koraka ispred nogu i svjesnost o okolini
Uvijek moraš koncentrirano gledati pod noge, ali ne direktno – dva do tri koraka ispred sebe idealna je mjera. Pod nogama ti se može naći popriličan broj korijenja drveća i kamenja, posebice skrivenih u lišću. A to može rezultirati padom ili vrlo ružnim uganućem gležnja. Jasno, iako ne treba “zvjerati“ uokolo, ne treba ni zabiti glavu prema dolje i hipnotizirano piljiti u jednom smjeru. Treba biti svjestan svoje okoline i paziti i što je ispred tebe cijelom visinom tijela, posebice u visini glave jer se nerijetko nađe i kakva stršeća grančica ili odlomljena grana u koju se možeš zabiti. Tijelo ne držati fiksirano i u grču, nego bi ga trebalo držati fleksibilnije i pokretom se prilagođavati terenu, što iziskuje više prakse.
“Sitan vez“ i diži noge
Kad trčiš ravnicom, ispravna je tehnika dizati koljena poprilično visoko. Međutim, kad smo umorni i kad trčimo mnogo kilometara i već jako dugo, ruku na srce, kako to pravi amateri čine, dozvolimo si praktički vući noge i jedva ih odizati od podloge. U trailu, poželjno je raditi što sitnije korake zbog neravnog terena – što zbog štednje energije, što zbog rizika od povrede i pada. Znači, ne radi veliki raspon koraka, ne podiži se visoko u zrak odnosno u poskok jer time je put do podloge dulji, a time i udarac o nju jači. A kako je podloga neravna i najčešće ispod lišća ne vidiš što je zapravo ispod – kamen, korijen, udubljenje ili izbočenje; ne želiš da ti doček na takvo što bude bolan, neuravnotežen ili proklizavajuć. Ipak, sitniji koraci ne znače vući noge nisko.
Vrlo je važno biti koncentriran da konstantno odižeš noge dovoljno visoko da se ne spotakneš na već spomenute nevidljive zamke. Naravno, s nagomilanim kilometrima i umorom, primijetit ćeš kako su ti spoticanja sve češća jer više nisi usredotočen(a) i počinješ noge vući. To je, isto tako, sve stvar treninga i jačanja psihe. Da se navikneš na povišenu kadencu i veći broj okretaja odnosno koraka, u ravnici treniraj visoki sprint i fartleke, ali njih i u brdu (zbog prilagodbe na nemogućnost držanja jednakog tempa na neravnom terenu), kao i downhill sprintove.
S kamena na kamen
Poskakivanje, pak, za koje smo rekli da je big no-no u šumi, dobrodošla ja savladana tehnika na kamenjaru. Ondje je, pak, situacija specifična. Sve je vidljivo, ali vrlo nezgrapno, tvrdo, bodljikavo, lako proklizavajuće, a moguće i nestabilno ukoliko se radi o, ne stijeni, nego samostalnom, položenom, klimavom kamenu na podlozi. Sve u svemu, vrlo zastrašujuće i ne možeš si zamisliti da ovdje trčiš.
Na čistom kamenjaru i stijenju bit ćeš brži ukoliko se istreniraš u “perolakom“ preskakivanju s kamena na kamen, a na prstima odnosno prednjem dijelu stopala. Vrlo kratki, lepršavi i nježan doskok, zapravo odraz i “hop!“ – već si na idućem kamenu. Praktički, jedva da dodiruješ podlogu. Na rijetko raspoređenom kamenjaru, gdje između kamenja ima i prazne podloge, možda će ti lakše biti skakutanje ciljajući među kamenje. Poput onih treninga i igrica gdje skakućeš odnosno trčkaraš iz jedne automobilske gume u drugu. Štoviše, ne bi bilo naodmet složiti si poligone koji imitiraju navedene terene, ukoliko te privlače utrke na Jadranu i Velebitu. I ne zaboravi, ovdje je nužna vrlo visoka razina koncentracije.
U trailu, nema terena kakvog nema, točnije tvoje tijelo mora biti spremno na svaki i najraznolikiji teren, a time i na pokret u skladu s njim. Pri tome, u mnogo ti mogu pomoći razne vježbe snage za noge, ali i vježbe ravnoteže poput yoge i pilatesa, s dodatnom svrhom jačanja gležnjeva. Čak i najobičnije balansiranje na polulopti pomoći će ti pri tome.
Obavezne trail tenisice
Zaboravi na cestovne tenisice. Opremi se tenisicama za trail, primjerenima terenu za koji se pripremaš. Jasno, postoje tenisice namijenjene za blato, snijeg (nije isto što i (za) led), suh teren, zemljani teren ili, pak, kamenjar. Jasno, ukoliko tek ulaziš u terenske vode, ne možeš si odmah kupiti sve. Međutim, neke tenisice za city trail s dobrim ripnama ili tenisice / polugojzerice za hiking bit će sasvim OK. Još jedna razlika između trail tenisica jest – ljetna odnosno propusna i prozračna ili zimska, GTX nepropusna. Postoje rasprave i oko toga jesu li GTX-ice dobre ili ne, ali i to je sad druga tema. U svakom slučaju, odluka je na tebi. Istraži i razmisli što ti više treba i odgovara te što ti više smeta.
Tu je još jedno čudo među dodacima za trail – meni vrlo drag, ali tebi ne nužan – niske gamaše ili gaitersice koje se zamataju oko tenisice i iznad gležnja te štite tenisicu od ulaska smeća, prašine, vode i snijega unutra. Smatram ih vrlo korisnima jer mi, osim što održavaju nogu što sušom, uščuvaju i unutrašnjost tenisice od prljanja i uništavanja.
Vrlo je važno da ti je tenisica na nozi, u području srednjeg stopala i gležnja stabilna te da ti “ne pleše“ ili se izuva. Stoga, obrati pažnju na to je radi li se o širem ili užem modelu u odnosu na građu tvojeg stopala, te na to kako se veže. Može se dogoditi da quicklace zatezni sustav vezanja sa “stoperom“ baš i ne stopira tako učinkovito. Primjerice, ukoliko je stopalo usko, a model širok i robustan ovaj sustav malo po malo popušta, da bi se s vremenom tenisica na nozi potpuno olabavila, a to je “pozivnica“ za izvrnuće gležnja. Također, poput gojzerica i tenisice za trail moraju biti nešto veće od tvoje uobičajene veličine obuće jer se na nizbrdici nabijaš na prste i u obući se noga pomiče u vrh tenisice. A ne želiš još žuljavije prste i plavije nokte, nego li je to potrebno (a na trailu je neminovno 😉 ).
Opskrbi se za dug provod u brdu
Na duže trail rute, nikako ne ideš bez dovoljno vode, a koju ne nosiš u ruci. Bilo to u nekoj “pederuši“, pojasu ili ruksaku, tvoja je odluka. Ukoliko imaš u planu “baciti se“ u trail, svakako se opskrbi namjenskim ruksakom. Savjetujem da to odmah bude s prednjim pretincima za bidone, kao i drugim džepićima nadohvat ruke za osnovne priručne stvari. Također, dobro je da ruksak odmah sadrži i mijeh. I jasno, za duže rute ponesi si i nešto za prigristi – od suhog voća i ušećerenog đumbira, energetskih pločica, gelova, banana i keksića do slanih oraščića ili krekera. Pod duže rute nećemo sad uzimati mjeru u kilometrima, nego u satima jer nije svatko u istoj kondiciji. U svakom slučaju, računajte na to da ćete 20 kilometara u brdu provesti poprilično duže nego li na cesti i zbog toga vam trebaju voda i zalogajčići.
Na trailu smiješ zastati (i pomirisati cvijeće)
Posljednja razlika između asfalta i terena jest okruženje. Okoliš. Stoga, ukoliko si se odlučio na što takvo, pretpostavka je da je to i iz ljubavi prema prirodi. Stoga, ukoliko poželiš, ili ti je teško, trebaš uloviti dah zbog posljednje zahtjevne dionice, zapadneš u krizu i treba ti podsjetnik zašto si tu i to radiš, učini ono što je na ravnoj stazi nezamislivo i – stani! Zastani, ulovi dah, osvrni se oko sebe, uzmi okrijepu, upij prirodne ljepote pa čak i izvadi mobitel i zabilježi trenutak sa staze. Pritisak brzine na trail utrkama, zbog terena i okruženja nešto je manji i opušteniji, vremenske razlike među natjecateljima u cilju nešto su veće, sekunde ne igraju toliku ulogu i to je čar traila te osnovna razlika između brda i ravnice, prirode i grada, traila i cestovnog trčanja.
Znaš onaj osjećaj kad gledaš neku svoju fotku i ne možeš vjerovati da si to ti, jer ti sebe tako ne doživljavaš? Duboko u svojoj ljušturi smatraš se zabavnom, privlačnom osobom, koja je oduvijek bila sportski tip i imala zarazan osmijeh – baš kao i onda, u studentskim danima! A na fotki gledaš u tu neku gegavu amorfnu masu umorna izgleda i ne možeš prihvatiti da je to tvoja sadašnjost. Pomakni se i potrči ususret boljoj verziji sebe!
Postani osoba koja se skriva ispod slojeva kukuljice koja to ne mora biti. Za primjer uzmi ogroman broj trkača koji su napravili tu promjenu za sebe i danas u čudu gledaju u svoju “mlohavu“ fotku iz prošlih dana, dana prije trčanja, ne vjerujući da su to bili oni. Ne sjećajući se života prije trčanja…
1. Osjećat ćeš se zdravije, a uz to i vitkije i poletnije.
Nećemo sad nabrajati sve stavke kroz koje trčanje utječe na tvoje zdravlje i za koji je organ pojedinačno dobro te protiv kojih se pošasti 21. stoljeća bori. To već sve znamo. Također, još je uvijek sporna tema mršavi li se od trčanja ili ne. Načelno, definitivno ćeš za početak skinuti neku rizičnu masu, ali nadalje sad dolazi ona priča o točki nakon koje je teško skinuti preostale kile. Štoviše, možemo govoriti i o povratku kilograma ukoliko se uljuljkaš u jednoličan ritam treninga i prestaneš pomicati svoje granice, jer je tijelo stvorilo naviku na stalno isti tempo.
Međutim, opće stanje tvojeg organizma, veća otpornost na obolijevanje i manji rizik od svih bolesti koje donosi pretilost i sjedilački način života, čimbenici su koje ćeš vrlo brzo početi osjećati. Osim toga, nema ljepšeg osjećaja nego kad se ponovno osjećaš pokretljivije, ubrzanije, kad više nema ukočenosti i kroničnih bolova, primjerice, u leđima. Kad se više ne zadišeš penjući se stepenicama! A najbolji osjećaj je kad se sagneš zavezati vezice na obući – i kad to napokon i možeš, bez poteškoća! Jer sprijeda nema mješine u koju su ti se usjekle hlače, a straga te nije presjeklo u križima pri sagibanju.
2. Osjećat ćeš se mlađe i privlačnije!
Jasno, preduvjet je “odrađena“ mladenačka dob 😉 . Osoba s trkačkim stažom i svim fazama kroz koje se za njega može proći, može potvrditi da je u nekoj kriznijoj fazi, kad je možda “došla do zida“ i posustala s treningom, ponovno počela osjećati teret svojih godina. Prvenstveno, kilogrami se počnu vraćati, a svi vrlo dobro znamo da pet kilograma viška u tridesetima, a posebice kasnije, ne izgleda jednako kao pet kilograma viška u dvadesetima. Kad smo mladi, to još izgleda simpatično “potkoženo“ pa čak, u nekim slučajevima i dobro i zanosno. Još uvijek je koža glatka i zategnuta, a kasnije se počnu pojavljivati samo neke grude, nezgodno se raspoređuje na mjesta na kojima se nekoć nije, pa sve nešto visi i klati se…
Uz to, pokočenost, bolna leđa, zadihanost pri bržem koraku i na stepenicama, vratit će se brže nego se stigneš snaći. Sve su to podsjetnici na tvoje godine, a na što potpuno zaboraviš kad si u dobroj formi. Održavanjem kondicije i figure trčanjem, osjećaš se privlačnije i sigurnije u sebe. Možeš obući užu majicu, kraće hlačice i suknjice i ne razmišljaš na način “Tko bi mene više pogledao u ovim godinama?“
3. Osjećat ćeš se optimističnije.
To je, također, samo nastavak na prethodnu točku. Osjećaj neprivlačnosti, debljine i/ili starosti te nedostatak samopouzdanja može odvesti samo u depresiju, u još više jedenja, ležanja i zatvaranja kuću, ali i u sebe. Čak da stavimo i na stranu nabrojano te da nisi osoba sklona debljanju, sa zatvaranjem u kuću i nekretanjem, uopće, povećavaš rizik za depresivna stanja, negativan stav prema životu i osobama oko sebe.
Osim što se osjećamo bolje i energičnije zbog povećane razine endorfina u trenucima trčanja, ono nam općenito mijenja perspektivu i stav prema životu. Kad trčimo teško nam je, ono predstavlja određeni napor, borimo se. Ako tome pridodamo i teške uvjete poput vrućine, kiše i vjetra, snijega i teških uspona, sve to za nas predstavlja određeni izazov, s kojim uživamo suočavati se. Želimo brže, bolje, jače, želimo vidjeti koliko možemo podnijeti. Kad sve to proživimo i preživimo, sve ostalo u životu ne čini se tako strašno. Štoviše, sad smo se toliko “očeličili“ da imamo stav, gdje mislimo da nam ništa ne može stati na put.
4. Vratit ćeš (možda izgubljenu) ambicioznost.
Niz se nastavlja… S izgradnjom samopouzdanja i postavljanja sve većih izazova i ciljeva pred sebe, te tog osjećaja nepobjedivosti – u svim ćeš segmentima života hrabrije i ambicioznije “grabiti“ naprijed. U trčanju ćeš početi povećavati kilometražu i brzinu, sve ćeš se odvažnije prijavljivati na utrke, birat ćeš sve izazovnije, teže i duže utrke. Pa čak se usuditi sanjati i ultre.
Osim granica koje pomičeš trčeći, s većim ćeš optimizmom gledati i na ostale mogućnosti u svojem životu te njihovu ostvarivost. Riječi “ne mogu“ postat će sve rjeđa, a riječi “A zašto ne?“ sve češća opcija u tvojem rječniku. Osim što ćeš s mnogo više energije i većim samopouzdanjem raditi ono što voliš, više ćeš vjere imati u potencijal toga što radiš, kao i u svoje mogućnosti. Također, ako to dosad nije bio slučaj, mnogo ćeš se odvažnije odlučiti napraviti promjenu u životu i napokon raditi ono što voliš.
5. Izbacit ćeš frustracije, stres i negativu na produktivan način.
Nakon lošeg dana na poslu, nakon loših vijesti od banke po pitanju kredita, nakon onog kretena koji ti je bezobzirno oduzeo prednost i niza stresnih situacija koje ti se kroz dan dogode, trčanje je najbolji način da se obračunaš sa svima njima. To je najbolja stvar koju na kraju dana možeš učiniti za sebe – možeš biti sam(a) sa sobom, izbaciti iz sebe sve nakupljeno smeće – fizičko i mentalno, svađati se s glasovima u svojoj glavi dok te trkački umor ne nadvlada, a potom isprazniti glavu i ući u zen zonu, a onda se vratiti na vrata svog doma zdravo umoran, ali s osmijehom na licu. Jer sada više ništa od svega toga nije važno…
6. Radit ćeš na sebi i postati bolja osoba.
Nakon ovog finog “ispucavanja“ negativnih emocija na stazi, lako je sada biti sretan 😉 . U svakom slučaju, sad više neće biti one čangrizavosti, nestrpljivosti i otresitosti prema drugima. Da se razumijemo, trčanje nije “sektašenje“, nije ispiranje mozga, niti će ono riješiti sve tvoje životne probleme i nedaće. Ipak, svakako će ti pomoći promijeniti perspektivu, osjećat ćeš se zadovoljnije, a time ćeš imati i više strpljenja, razumijevanja i empatije prema drugima.
Trčanjem se uključuješ u vrlo veliku trkačku zajednicu, gdje upoznaješ mnogo ljudi te s njima razvijaš tu posebnu vezu zajedništva i pozitive (dobro, možda i jesmo pomalo sekta 😉 ). To su ljudi koji su prošli ili prolaze isto što (si) i ti u pogledu trčanja i kriza, a opet ne svatko na isti način jer je svatko jedinka za sebe. Učiš mnogo od toliko različitih ljudi, dok s druge strane razvijaš poriv da im pomogneš svojim razumijevanjem, savjetom, iskustvom, znanjem. Poželiš dijeliti.
Uz to, izgrađuješ mnogo širu svjesnost izvan trkačkih krugova te razvijaš empatiju i prema netrkačima. Razumiješ ih jer si i ti bila/bio u njihovoj koži, jer i u životu svi, manje-više, proživljavamo iste faze. Tako da i osobama iz svoje okoline želiš dati poticaj i pomoći im.
7. Razvit ćeš odgovornost, imat ćeš više vremena i bolje ćeš funkcionirati u svakodnevnom životu.
OK, nije ovo Sveto pismo, ali da će ti pomoći bolje se organizirati, to zasigurno. Osim što ćeš zbog trčanja imati više energije, pa ćeš se manje “vući“ i imati praznog hoda, ubacivanje još te jedne aktivnosti u život, natjerat će te da se bolje organiziraš i da brže funkcioniraš. Ukoliko želiš stići još i napraviti trening uz sve dnevne obveze, za njega treba napraviti i vremena. Posebice jer ćeš s vremenom svoje trčanje početi shvaćati sve ozbiljnije, kao obvezu i osjećat ćeš se loše ukoliko izostaviš trening. To će te natjerati da ustaneš ranije iz kreveta ili da odradiš trening na kraju dana, kad te obuzme umor i vuče u horizontalu i pred TV. S uvođenjem režimskog treniranja, napravit ćeš si dovoljno vremena da odradiš za taj dan predviđenu kilometražu, ili stigneš na dogovoreni grupni trening. Na taj način manjak vremena, postaje više vremena 🙂 .
8. Bolje ćeš se hraniti.
Tu sad ne govorimo o nekim dijetama, kroz koje paralelno s trčanjem, skidaš kile. Jednostavno, tvoje će tijelo imati potrebu za unosom određenih hranjivih tvari i namirnica potrebnih za nadoknadu izgubljenoga kroz trčanje. Osim toga, vrijeme provedeno na trčanju, nećeš provesti izležavajući se i jedući junk food iz dosade (priznajmo, svi to radimo), ili nakuhavajući teška jela i pekući kolače koja ćeš potom pojesti. I posljednje, nekako ćeš sasvim spontano početi birati i gledati namirnice koje ćeš kupiti i unijeti u svoj organizam. Zdraviji izbor doći će podsvjesno, koliko i svjesno.
9. Trčanje će postati tvoj način života.
Istina je, trčanje je ovisnost. I istina, može se pretjerati i u toj ovisnosti. Nećemo sad ulaziti u opsesivnu pretreniranost i uništavanje vlastitog tijela pustim kilometrima, paralelno s izgladnjivanjem te bijeg od stvarnosti i suočavanja s problemima kroz trčanje. Međutim, ukoliko imaš zdrav pristup trčanju i prigrljuješ njegove benefite u optimalnoj mjeri s, po želji, postupnim povećavanjem apetita – više nećeš moći svoj život zamisliti bez njega. Trčanje uistinu nije samo hobi, nego je način života. Svi prolazimo kroz faze kad posustanemo, malo se “zbuckamo“, ulijenimo, ali nakon što smo jednom počeli stavljati jednu nogu pred drugu i stekli jednu naviku, nikad više zapravo ne prestajemo trčati. Uvijek ćemo mu se ponovno vraćati i uvijek ćemo ponovno uloviti ritam, bio on brži ili sporiji, bez obzira na godine.
Jedna od prvih neugoda svakog trkačkog početnika je – nedostatak zraka. To je normalno, nakon dužeg vremena tjelesne neaktivnosti kapacitet pluća se smanjuje. No i aktivni trkači nerijetko će doživjeti da pluća jednostavno nisu dovoljno velika. Donosimo neke savjete kako disati i trčati (odjednom!). 😉
Trkači često misle na to kako trenirati mišiće, srce, noge, no rijeko kad misle o tome kako trenirati svoja pluća. Jak respiratorni sustav može unaprijediti rezultate vašeg truda. Jednadžba je jednostavna: bolje disanje => više kisika za radne mišiće => veća izdržljivost.
Baš kao što nastojimo ojačati tetive koljena i mišiće listova kako bi izdržali napore trčanja uzbrdo, tako možemo jačati mišiće koje koristimo za disanje. Vježbanjem treniramo stanje dijafragme – mišića koji odvaja prsa od abdomena, i mišiće koji se nalaze između rebara i omogućavaju udisanje i izdisanje. Kada udahnete, 80% napora izvrši dijafragma/ošit (na slici crveno), ako je ojačate – povećavate svoju izdržljivost i smanjujete zamaranje.
Ošit (dijafragma)
Takvi su podaci prikupljeni iz studije Centra za sportsku medicinu i ljudske sposobnosti u Sveučilištu Brunel u Engleskoj, koji je nedavno napravio mjerenje razine umora respiratornih mišića i mišića nogu u maratonaca.
Utvrđena je direktna povezanost između trkača čije je disanje bilo najviše otežano i umora nogu, čime je i zaključena studija – što više respiratorni mišići moraju raditi, više se naprežu i zamaraju i noge.
Na što konkretno trebate obratiti pozornost?
1. Dišite “na trbuh”
Većina trkača diše “na prsa”, a ne “na trbuh”. Razlika je u tome da disanje na prsa prilikom trčanja iziskuje više energije zbog podizanja prsnog koša i stvaranja napetosti u ramenima. Disanje na prsa može biti navika koju ćete teško promijeniti, posebno ako ste fokusirani na održavanje tempa, ali disanje na trbuh se može vježbati i kada ne trčite, te tu naviku s vremenom možete prenijeti na trčanje. Neki trkači su rješenje za taj problem pronašli u vježbanju joge ili pilatesa.
2. Dišite duboko
Ključno za prevenciju umora pluća i nogu je što potpunije disanje. Što to znači? Vaši udisaji neka budu što dublji kako bi koristili više plućnih mjehurića što omogućava ulazak više kisika za mišiće. Kada trčite, vježbajte svoju dijafragmu sporim i dubokim udisajima. Dahtanje i plitki i neujednačeni udisaji, udisaji “na prsa”, često rezultiraju grčevima u gornjem abdomenu, hiperventilacijom i zamorom u nogama, dok duboki, ujednačeni udisaji povećavaju izdržljivost dostavljanjem dovoljne količine kisika u radne mišiće.
3. Dišite i na usta
Usta su šira od nosnica, kroz njih ulazi više zraka, a time i kisika u pluća. Također, držanjem usta otvorenim, lice vam je opuštenije što olakšava duboko disanje. Disanje na nos prakticirajte samo kod vrlo, vrlo sporog trčanja čime ćete utjecati na snižavanje srčanih otkucaja.
4. Dišite ritmično
Koordinacijom udisaja i izdisaja s koracima razvijate snagu dijafragme i održavate ujednačen tempo. Postoje kontroverze oko toga koji točno uzorak bi trebalo održavati, neki su zagovornici simetričnog broja koraka prilikom udisaja/izdisaja, dok drugi tvrde da takav način može potencirati ozljedu jer uvijek opterećujemo istu stranu tijela istom aktivnošću – udisajem tj. izdisajem. Npr. uzorak: 2-2 – udah – lijevi korak, desni korak – izdah – lijevi korak, desni korak (analogno tome 3-3 i 4-4), dok suprotno tome uzorak 2-3 ili 3-2 remeti simetriju, te uvijek suprotnom nogom započinjemo udisaj tj. izdisaj.
Ovisno o tome koliko brzo trčite, eksperimentirajte navedenim uzorcima i pronađite onaj koji vam najviše odgovara.
Poboljšajte funkciju pluća!
1. Trenirajte redovito
Kao i u svakoj drugoj tjelesnoj aktivnosti, tako i u trčanju – napredak dolazikontinuitetom. Poboljšavanjem aerobnog stanja olakšavate disanje što rezultira efektivnošću trčanja uopće.
2. Radite vježbe disanja
Prakticirajte vježbe dubokog disanja na trbuh kada sjedite ili ležite. Stavite ruke na trbuh da budete sigurni da to radite ispravno, brojite do 8 za svaki udisaj i izdisaj, ponavljajte 3-5 minuta. Pokušajte takvo disanje prakticirati i kada nešto radite.
Plivanje također može unaprijediti funkciju pluća jer je aktivnost koja ima važan naglasak na tehniku disanja. Također, pomoći će vam kod uspostavljanja ritmičnog disanja u sinkronizaciji s pokretima tijela.
3. Nemojte pušiti!
Osim što oštećuje pluća, pušenje otežava duboko disanje prilikom trčanja.
Posljednje, ali jednako važno – držanje. Zamah ruku i pravilno držanje prilikom trčanja također su vrlo važni za omogućavanje ulaska maksimalne količine zraka u vaša pluća.
Sve navedeno odjednom može biti previše opterećujuće jer, disanje je uglavnom nesvjesna radnja i usvojena tehnika i način disanja u svakodnevnom životu, pa tako i prilikom aktivnosti, teško se mijenja kao i sve druge navike.
No, vježbom i upornošću, a ponajviše rezultatima i manjim zamaranjem za jednak napor, potvrdit ćete si i sami da se trud isplati.
Prošla je godina bila izazovna za sve nas, a posebno za sportaše koji su se pripremali za natjecanja koja nisu održana. Jedna od njih je naša maratonka Matea Parlov Koštro, s kojom smo popričali o trenutnoj situaciji i planovima za budućnost.
Molim te da se osvrneš na prošlu godinu obilježenu koronom i odgađanjem Olimpijskih igara. Kako si je provela, koliko je to utjecalo na tvoj program priprema i formu?
– Prošla godina bila je izazovna u svakom pogledu. Nakon što sam se vratila s priprema iz Portugala, očekujući kako ću naporan rad „naplatiti“ odličnim rezultatima, svi moji planovi pali su u vodu kad su organizatori počeli s otkazivanjem utrka. Za mene je to bio baš težak period jer mi je bilo teško motivirati se za dalje. Na sreću, vrlo brzo sam se pomirila sa situacijom te sam sjela s trenerom i dogovorili smo okvirni plan za dalje. Naravno da je gotovo nemoguće bilo planirati utrke koje su najavljivane, a potom vrlo brzo otkazivane. Preostala nam je jedina nada, a to je bio Valencija maraton u prosincu, tako da smo formu tempirali baš za taj 6. 12. 2020. Vrlo je izazovan i stresan bio i put u Valenciju jer sam morala paziti da se u avionu ne zarazim virusom. Organizatori utrke bili su vrlo strogi po pitanju mjera u hotelu, tako da je svatko dobio svoju sobu, a hranu su nam nosili također u sobu kako bi minimizirali međusobne kontakte. Iz soba smo smjeli izlaziti isključivo u svrhu treninga. Velika je to količina stresa za jednog trkača, jer ste svjesni da vam se nudi jedina prilika u 2020.godini, a možda i jedina do Olimpijskih igara, tako da smo odlučili igrati na sigurno. Na samoj utrci plan je bio držati grupu koja lovi normu i ako ostane snage ubrzati posljednjih nekoliko kilometara. Svjesni smo bili i trener i ja da sam spremna za puno brži rezultat od norme, ali smo također bili svjesni da je u ovakvim okolnostima veliki blagoslov uopće dobiti priliku za trčanje utrke. Uvjeti na utrci nisu ni malo bili idealni zbog jakog vjetra koji nas je pratio cijelu utrku, no moji snovi su se ostvarili i svakako sam sretna i zadovoljna što se u ovome trenutku spremam za svoje prve Olimpijske igre!
U novu sezonu s adidas Ultraboost 21 tenisicama
Kako gledaš na ovu godinu, imaš li plan A i plan B ovisno o situaciji s pandemijom?
Trenutno sam odradila možda najuspješniju bazu u svojoj maratonskoj karijeri tako da se iskreno veselim utrkama. Plan je podići formu za travanj, kada planiram trčati jače utrke, a sve do tad utrke trčim isključivo u svrhu treninga. Cilj je što bolje predstaviti Hrvatsku na Olimpijskim igrama, tako da ćemo svakako vrhunac forme tempirati upravo za njih. Naravno da i dalje postoji bojazan od otkazivanja utrka, ali se nadam da su organizatori na primjeru Valencija maratona uvidjeli da je moguće organizirati sigurnu i vrlo jaku utrku.
Kakva su ti očekivanja za utrku na OI?
Ono na što možemo utjecati trener i ja je forma koja će sigurno biti tempirana upravo za Igre. Nažalost, ne možemo utjecati na klimatske uvjete koji nas čekaju. U svakom slučaju ću dati 110% od sebe, jer je velika čast predstavljati domovinu na najvećem natjecanju na kojemu jedan sportaš može nastupati.
Znamo da si adidas ambasador, koliko ti je oprema koju koristiš važna u svakodnevnim treninzima i na dan utrke?
adidas me prepoznao već nakon mog debija na maratonu u Berlinu 2018. godine. Ne mogu sakriti činjenicu da sam bila oduševljena što sam upravo ja ta koja je dobila priliku surađivati s najjačim brendom u svijetu sporta. adidas mi omogućuje opremu koja se svakom kolekcijom unapređuje. Zapravo, svako godišnje doba ima neke svoje posebnosti i tehnologiju koja štiti od prekomjerne hladnoće, kiše ili topline. Također, tu je i nova race tenisica (adidas adizero pro) sa sustavom karbonske pločice koja je po mome mišljenju najbolja tenisica za utrke. Na utrkama trčim u posebnoj elite kolekciji namjenjenoj trkačima koji imaju ugovor s adidasom. Moram napomenuti da je suradnja s ovim brendom, ali i svim ljudima koji čine tim stvarno velika privilegija.
U novu sezonu s adidas Ultraboost 21 tenisicama
Koristiš i novi model adidas Ultraboost 21, kakve su ti, koje treninge trčiš u njima?
Novi model adidas Ultraboost 21 mi se jako svidio jer ima novi LEP (Linear Energy Push) sustav koji osigurava 15 posto više čvrstoće kod savijanja prednjeg dijela stopala za lakši i sigurniji korak. Zajedno s adidasovom boost tehnologijom za potplat koja u krivulju pete unosi 6 posto više boosta pružajući pritom trkačima nevjerovatan povrat energije i udobnosti pri svakom koraku. Također, ono što mi se osobno jako sviđa kod adidasa je to što su i u izradi ove tenisice koristili reciklirani materijal koji sadrži najmanje 50 posto plastike Parley Ocean. Ovaj model tenisica bih stvarno preporučila svima, a posebno rekreativnim trkačima s obzirom na to da je riječ o svestranoj tenisici koju mogu jednako kvalitetno koristiti za duge i sporije treninge, ali i za one nešto brže poput fartleka i tempo treninga. Ja ih osobno koristim čak i na zagrijavanju za intervalne treninge, a ponekad i kada trčim brdski cestovni trening (tipa Sljeme). Definitivna preporuka!
U novu sezonu s adidas Ultraboost 21 tenisicama
Tko te prati u tvojoj sportskoj karijeri, predstavi nam ukratko tim iza tvojih uspjeha
To je stvarno iz moje perspektive pobjednički tim i zahvalna sam što su uz mene. Trenira me Slavko Petrović s kojim surađujem od 2017. godine. U mom timu su još nutricionisti iz Nutrivisiona koji mi pomažu u balansiranju prehrane, fizioterapeut Matija Rajnović iz Tensegrity centra koji me čuva od ozljeda, tu je naravno i adidas koji mi omogućuje najkvalitetniju opremu i ono što je najvažnije vrhunske tenisice, a nedavno sam započela i suradnju s BiteMe nutrition pločicama koje koristim kao zdravi međuobrok. Naravno, u mome timu se nalazi moja obitelj koja mi je veliki vjetar u leđa i bez koje ovo sve ne bi bilo ostvarivo. Htjela bih ovim putem izdvojiti osobu koja je od samih početaka uz mene i uvijek je tu kad me treba pogurati naprijed, a to je moj tata.
Za novu trkačku sezonu predlažemo adidas ULTRABOOST 21 koji u hrvatske trgovine stiže u bijeloj i fluorescentno žutoj boji kako bi vizualno oživio temu visoke razine energije, a više informacija o tome gdje ih nabaviti dostupno je na linku.
Da li ti se ikad dogodilo da, usprkos redovnom trčanju, napraviš neki fizički posao koji ne radiš učestalo – poput spremanja drva, ličenja zidova, vađenja krumpira… i nakon toga dobiješ upalu mišića za koje ni ne znaš da ih imaš? Trčanjem, posebice cestovnim, ne koristiš aktivno sve mišiće tijela. Barem ne u mjeri u kojoj bi to bilo idealno. A to će utjecati i na mogućnosti tvojeg tijela i trkačku izvedbu. Stoga smo razmotrili dobrobiti ubacivanja dodatnih vježbi uz trkački trening.
Glavne skupine trkača kojih se ova tematika tiče su:
džogeri i rekreativni trkači
kampanjci koji treniraju neredovito i/ili samo pred utrku
“jaki u glavi, a slabi u mišićima”.
Slaba muskulatura kao plodno tlo za povrede
U ovim slučajevima, sigurno je da ti mišići nisu dovoljno razvijeni i snažni, da bi izdržali veće napore. Primjerice, kad “svake prestupne“ poželiš napraviti jači trening pod naletom adrenalina ili ti treba dobar ispušni ventil da izbaciš dnevni stres. Također, isto vrijedi i za situaciju kad se s takvom spremom odlučiš na utrku, a natjecateljski si tip pa ćeš ondje dati 200 posto više od sebe.
U ovom scenariju, poslije tih napora, upale su manji problem koji te čeka. Ono što je veći problem s kojim ćeš se vrlo vjerojatno suočavati na redovnoj razini, jesu povrede. I to ne (samo) onih mišića za koje ni ne znaš da ih imaš te ih manje koristiš dok trčiš. Ne, ovdje je udarac upravo na one koji se pri trčanju učestalo koriste – fleksori kuka, gluteusi, kvadricepsi, stražnja loža, mišići stražnje i prednje strane potkoljenice te listovi. Ne zaboravimo trbuh – hernija ili kila trbušnog zida ili, kako volimo reći, bruh nije rijetkost kod trkača.
Također, tu su i druge povrede koje se manifestiraju kroz: uganuća gležnjeva, bolna koljena, bolne pokosnice (medijalni tibijalni stres sindrom), upalu ili ukliještenje živca n. ischiadicusa naziva sindrom piriformis, a koji počesto zamjenjujemo za bol u kuku… Važno je napomenuti da navedene povrede nerijetko uključuju jedna drugu, odnosno da su u uzročno-posljedičnoj vezi. Jasno, povrede mogu proizlaziti i iz drugih uzročnika, primjerice anatomskih. Također, ponavljamo da je za sprječavanje trkačkih povreda nužno dobro zagrijavanje i razgibavanje prije, te istezanje nakon treninga i utrke.
Stoga, ukoliko si tip osobe kojoj treba dodatni izazov uz trčanje za razbiti monotoniju, ubaci u svoj tjedni program i vježbe kojima ćeš ojačati svoje tijelo.
Pokret kreće iz snažnog trbuha
Naravno, vježbanje uz trčanje bit će od koristi svakom trkaču, i onom koji je viši prosjek i onom koji je top trkač, a ne samo džogerima i kampanjcima. Želiš li vidjeti pozitivne pomake pri postizanju brzine, ali i steći veću izdržljivost na duže distance, vježbe snage bitan su čimbenik u cijeloj priči. Što su mišići tvojeg tijela jači, imat ćeš više snage da brže trčiš, te ćeš istrčati duge staze uz minimalni napor.
Čak i najdiscipliniraniji top trkači primjećuju razliku kad naprave dužu stanku od vježbanja, te zanemare dio tijela koji manje sudjeluje u trčanju. Nastupa mlohavost trbuha i ruku u odnosu na noge, što dovodi i do bolova u leđima nakon cestovnih dužina. (Jasno, ne uzimaj to zdravo za gotovo jer svatko je jedinka za sebe. Nismo svi iste građe i ne funkcionira svaki organizam jednako).
Da bismo sve gore navedene mišiće nogu, kao trkači trebali jačati, ne treba posebno naglašavati. Međutim, ovdje bismo posebno stavili naglasak na jačanje trbuha, kao i mišića leđa, posebice donjih. Prema nekim starim kineskim filozofijama, središte tijela i izvor životne energije nalazi se upravo u donjem dijelu trbuha, oko četiri prsta ispod pupka, u njegovoj unutrašnjosti. Mi nećemo ići tako daleko, ali svakako je činjenica da snažan abdomen pokreće tijelo. Većina pokreta kreće iz njega, njegovi mišići i kralježnicu čine snažnijom, a ima i veliku ulogu pri pravilnom disanju.
Također, primjećuješ li kako se pri trčanju dužine poput (polu)maratona, u trenutku krize počinješ trupom naginjati unaprijed? Razlog tome preslabi su mišići trbuha i leđa.
Jačanjem mišića abdomena:
smanjujemo bol u leđima
stabiliziramo trup
ubrzavamo korak
asistiramo natkoljeničnoj muskulaturi prilikom primicanja noge trupu
produbljujemo i osnažujemo disanje, a time i međurebrene mišiće.
Vježbe za jačanje trbušnih mišića sve su one u tipu trbušnjaka te plankovi, “vožnja bicikla” na leđima, podizanje nogu pod kutom u odnosu na tijelo u ležećem položaju, te uspravno podizanje koljena.
Trening snage i kondicije obavezna zadaća za svakog trkača
Ipak, ovom ćemo prilikom obratiti pažnju na posebno koncipirane programe treninga cijelog tijela. Oni su posljednje desetljeće-dva postali vrlo popularni u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj – Insanity, Funkcionalni trening i Crossfit.
Insanityje kardio (aerobni) tip treninga kondicije i snage, u kojem je aktivno cijelo tijelo uz visoki tempo vježbanja. Vježba se bez rekvizita u vidu tegova i sličnog, te se koristi samo težina vlastitog tijela kao otpor. Ovaj tip treninga možeš provoditi i kod kuće, a YouTube vrvi ovakvim programima. Kroz pripremu (polu)maratonske dužine, uz trkačke treninge četiri-pet puta tjedno, dovoljno je dva do tri dana u tjednu odvojiti na program vježbanja poput Insanityja.
Funkcionalni trening (koji se vrlo rado miješa s Crossfitom) kombinira vježbe snage s vježbama kondicije i eksplozivnosti. Uz to ćeš dobiti i na brzini i izdržljivosti bitnima za trčanje. Dok u teretani radiš na izoliranim mišićnim skupinama, ovdje, kao i kod Insanityja, koristiš cijelo tijelo. U ovom slučaju, postoje vježbe bez pomagala, s težinom tijela kao glavnim opterećenjem, ali postoji i veliki broj rekvizita poput girje, bučice, TRX-a, vijače, konopa, bugarske vreće, lopte medicinke i drugoga. Radi se o vrlo dinamičnom treningu visokog intenziteta, s mnogo serija različitih vježbi te kratkim stankama između.
CrossFit je, također, program treniranja cijelog tijela s gotovo istim opisom kao i funkcionalni trening. Međutim, funkcionalni trening je progresivni trening, a pravi Crossfit doslovce ekstremni sport. I jedan i drugi koriste rekvizite, no potonji koristi i ozbiljniju opremu za treninge snage – velike utege za bodybuilding i slično tome. On je za ljude kojima su klasične teretane dosadile pa se prebacuju u ovaj sport s elementima bodybuildinga.
Ovim “spartanskim“ sistemom vježbanja možda nećeš nabiti mišićnu masu kao u teretani, ali i tu ćeš je dobiti i više nego što ti je kao trkaču potrebno. Što je najvažnije, tu su velike mogućnosti da navučeš još ozljeda te ga ne bismo preporučili trkaču koji drži do svoje trkačke karijere.
Tretiranje tijela kao cjeline
Jasno, nećemo preporučiti trčanje maratona bez namjenskog trkačkog treninga. Ipak, kako bismo približili dobrobiti ovakvih kardio treninga snage i kondicije, možemo posvjedočiti da su pojedinci s isključivo ovakvim treningom iza sebe, a bez posebnih priprema za maraton, svoj maraton istrčali bez nekih poteškoća. Naravno, sve ovisi o pojedincu što od sebe i svojeg rezultata očekuje…
Uz funkcionalni trening i Insanity, vrlo ćeš brzo vidjeti rezultate. Ojačat ćeš svoj core (eng. srž, jezgra; mišići lumbalno – zdjelične regije trupa) odnosno trbuh i donja leđa. Isto tako, očvrsnut ćeš i postići uspravnije držanje, a bez bolova pri trkačkim dužinama. Uz to, te povećanu snagu, kondiciju i brzinu, smanjit ćeš opasnost od ozljeda, mnogo se manje umarati, a mnogo brže oporavljati nakon dužina.
Svaki profesionalni trkač, uz trčanje ubacuje i neku vrstu kondicijskog odnosno funkcionalnog treninga svjestan da svoje tijelo treba tretirati i osnaživati kao jednu cjelinu.
Martina i Valenta Sinkovića, naše proslavljene veslače, ne treba posebno predstavljati. U trkačkim krugovima ne treba posebno predstavljati ni Dejana Radanca. Ukazala nam se prilika da ovu trojicu mladića okupimo na jedno mjesto, s njima porazgovaramo o planovima za budućnost i tehnologiji koju nose na zapešću.
Iako se bave potpuno različitim sportovima, mnogo toga je slično u načinu kako treniraju i podacima koji im s tih treninga trebaju.
– Moji su treninzi često dugotrajni, bez obzira radi li se o trčanju, bicikliranju ili planinarenju, često sam u pokretu po četiri, pet sati pa i duže. Vikend pred nama bit će obilježen Polojskom utrkom, koja će se zbog epidemiološke situacije održati samo kao Prvenstvo Hrvatske na 100 kilometara pa je ovaj sat stigao baš u pravo vrijeme. Nastupit ću na utrci, osjećam se spremno i nadam se najboljem plasmanu i popravljanju osobnog i državnog rekorda. Stotke su uvijek zahtjevne, nitko ne zna sa sigurnošću što ga čeka nakon 60-og, 70-og kilometra, puno će utjecaja imati i vremenske prilike… No, ja se nadam da će sve proći po planu, znam da ću dati sve od sebe – rekao je Dejan Radanac, aktualni prvak i rekorder Hrvatske u ovoj disciplini.
Za kratki osvrt na prošlu godinu pitali smo Valenta Sinkovića.
– Prošle je godina bila stvarno posebna. Zbog epidemije otkazana su gotovo sva natjecanja, osim Europskog prvenstva, a odgođene su i Olimpijske igre. Teško je održavati formu i planirati kad ne znate za koju utrku se pripremate i kada će se održati. Nadam se da će ova godina ipak biti izvjesnija i da ćemo ponovno nastupiti na Olimpijskim igrama. Pripremamo se intenzivno i vjerujem da ćemo za natjecanja biti u top formi.
Susret na Jarunu iskorišten je i za upoznavanje s novim Garmin satom, Enduro. Dejan ga je kao Garmin ambasador preuzeo dan prije susreta i već ima odlične dojmove o njemu.
– Sat je odličan, baš onakav kakav treba nama ultrašima. Ima fantastičnu bateriju koja traje puno duže od najduže aktivnosti koju sam ikad imao, opremljen je svime što mi treba na treningu i utrci. Oduševio me ekran, prikaz podataka i čitljivost i na najjačem suncu te mala masa sata. I ono što je meni jako značajno, na Enduro satu je odličan lagani UltraFit remen, elastičan je i prilagođava se zapešću, jako je ugodan za nošenje i ne upija tekućine.
Iako trenutno na rukama nose Garmin fenix 6 i Valent i Martin Sinković zaželjeli su nositi Garmin Enduro: – Odličan je! Jako mi se sviđa ovaj remen, jako je ugodan na ruci, a i mogućnosti sata su fantastične.
Želimo svoj trojici uspješnu sezonu, sa što manje otkazanih utrka i sa što boljim rezultatima koje će zabilježiti svojim Garmin uređajima!
Trčanje je jedan specifičan sport – kada smo bili mali, svi smo trčali, neki više, neki manje, kroz igru i bez previše razmišljanja. Većina ljudi ipak u nekoj dobi prestane trčati, ali se mnogi trčanju i vraćaju – međutim, ono se više ne čini tako jednostavno.
Početi trčati zasigurno je jedna od češćih odluka koje moderni čovjek donosi, pa ipak mnogi vrlo brzo odustaju. Razlog tomu često su uobičajene početničke greške koje je lako izbjeći, a ovdje ćemo navesti nekoliko savjeta kako trčanje može postati lako i prirodno.
Dobra volja
Možda se neki neće složiti s njime, ali moj prvi savjet svima koji razmišljaju o trčanju je da ništa ne čine protiv svoje volje, samo zato što je in ili na tuđi nagovor. Teško ćemo zavoljeti nešto što nam je nametnuto, stoga je najbolje kad čovjek ima želju u sebi, motiv da promijeni rutinu i okuša se u nečem novom. Trčanje kao hobi i vid rekreacije čini da se osjećamo bolje u svojoj koži i daje jednu novu perspektivu, međutim to nije univerzalno pravilo za sve te ga kao takvog ne bi trebalo niti nametati. No, uz malo dobre volje, želje i interesa, sve drugo će biti puno lakše!
Oprema
Često možemo čuti da za trčanje nije potrebna nikakva posebna oprema, no to baš i nije točno (osim ako ne trčimo bosi, ili pak bez odjeće!). Za trkača/icu i svakog tko bi to htio postati, najvažniji dio opreme su dobre tenisice za trčanje.
Kvalitetne tenisice danas zaista nije teško naći, a za one koji traže povoljniju priliku, sezonske rasprodaje i sportski outleti nude dobre tenisice po nižim cijenama. Kvalitetne tenisice, uz pametan pristup treningu, ključ su u prevenciji ozljeda koje su posebno česte u početnika/ca. Ostala oprema je manje bitna i jednostavno se može nabaviti u hodu.
Priprema
Osobe koje se do sada nisu bavile nikakvom fizičkom aktivnošću, najbolji uvod u trčanje postići će – hodanjem. Brzo hodanje 3 do 4 puta tjedno, u trajanju barem 30 minuta, pripremit će tijelo na veći napor koji predstavlja trčanje, a ne smijemo zanemariti ni stvaranje jedne nove navike takvim pristupom.
Nakon nekoliko tjedana bit ćeš spreman/na za prve trkačke korake!
Ako si inače fizički aktivna osoba, provodiš dobar dio dana na nogama, nemaš zdravstvenih problema i preveliku tjelesnu masu, možeš početi i odmah.
Prvi trkački trening
Došli smo, napokon, i do prvog trčanja! Svi oni koji su do sada bili aktivni, bavili se nekom drugom sportskom aktivnosti, mogu preskočiti hodački uvod, međutim hodanje bi i dalje trebalo činiti velik dio prvih trkačkih treninga.
Jedna od grešaka kojima najčešće svjedočimo je odlazak na prvo trčanje sa stavom da odmah moramo dati sve od sebe. (Sjećam se svog prvog trčanja, dugog skoro 10 kilometara, te strašnih upala mišića idućih nekoliko dana!)
Prebrz ritam i prevelika dužina mogu dovesti do upala mišića i ozljeda, a i do toga da odustaneš od trčanja i prije nego što si ozbiljno krenuo/la. Savjetuje se u početku izmjenjivati hodanje i trčanje, na primjer, nakon jedne minute hoda (ili dvije, pa sve i do 4 minute, ovisno o trenutnoj formi) slijedi jedna minuta trčanja, i tako u krug.
Naizmjenično hodanje i trčanje kroz 30-ak minuta sasvim je solidan trening za početak. Optimalno je rasporediti 3 – 4 treninga kroz tjedan, na način da nakon svakog trčanja idući dan bude dan odmora.
Za bilo kakav napredak potrebno je puno strpljenja. Jedna od čari trčanja je i u tome da nas uči raznim vještinama, a strpljenje je sigurno jedna od njih. Naše tijelo ne poznaje žurbu – ono prolazi kroz procese prilagodbe vlastitim tempom i ne postoji način da ga u tome požurimo.
Mišići rastu i jačaju, tetive postaju čvršće, pluća i srce rade većim kapacitetom, čak se i kosti preoblikuju pod djelovanjem sile mišića kada trčimo. No, za sve to potrebno je vrijeme, a svako forsiranje, u smislu prebrzog ili predugog trčanja, dovodi neminovno do ozljede. Zato je važno polako dodavati minute i kilometre treningu.
U početku, dovoljno je intervale hodanja postupno zamijeniti trčanjem, a tek onda, kada se već ugodno osjećaš na polusatnom trčanju, produljiti vrijeme trčanja za 5 – 10 minuta. Takvu „nadogradnju“ treninga dovoljno je napraviti jednom u tjedan dana, ili čak dva tjedna. Ako tijekom trčanja možeš pričati, a na kraju treninga osjećaš da još imaš snage za nastavak trčanja, ide ti odlično! Zapamti, trčanje ne treba biti teško i mučno!
Da bi nešto ušlo u naš život i postalo nam prirodna navika, moramo to učestalo činiti. Isti princip vrijedi i za trčanje. Da bismo vidjeli napredak, važno je izgraditi naviku odlaska na trening – za neke će to biti svaki drugi dan, a za neke možda i svaki dan. Za početnike je odmor vrlo važan jer tijelo još nije naviknuto na trkački korak, tako da je idealno izmjenjivati dan treninga s danom odmora.
Cilj
U početnom žaru trčanja, opijeni endorfinima koji čine da se osjećamo gotovo euforično nakon dobrog treninga, veselimo se svakom odlasku na trčanje. No, da bismo očuvali kontinuitet i onih dana kada nam se baš i ne obuvaju tenisice, potreban nam je neki oblik motivacije.
Postavljanje cilja – bilo da se radi o nekoj utrci, broju kilometara koje želimo jednog dana istrčati u komadu ili jednostavno postizanju bolje forme – dat će ti dodatnu volju u takvim trenucima. Mala nagrada nakon odrađenog treninga također može biti odlična motivacija!
U prolasku nasipom gotovo te pokosi nabrijana trupa u ratnom pohodu. Ostavi te u oblaku prašine i sa sjetnom mišlju kako ti nikad nećeš tako potrčati nasipom. Za tebe je kasno. Sačuvaj bože tebe u ovim tajicama! Međutim, škola trčanja nije apstrakcija rezervirana za nekog drugog. Svoje prve trkačke korake u njoj su napravili obični smrtnici baš poput tebe.
Da, i ti “nabrijani ratnici“ prvi su dan škole trčanja na trening došli pomalo izgubljeni. Možda i srameći se zbog svoje nezgrapnosti i mlohavosti, smiješni sami sebi u tim tajicama i tenisicama koje su izvadili iz naftalina.
I tako sve do prvih razmijenjenih riječi i do prvih gegavih koraka. No, onaj najteži i najhrabriji korak – prijaviti se i pojaviti se – bio je iza njih. Nakon toga uslijedile su one druge slatke stvari – prvi istrčani kilometar u komadu, prvih pet kilometara, miris novih tenisica, prvi polumaraton… sve zahvaljujući školi trčanja. A tek odraz u ogledalu i stečeno samopouzdanje nakon izvjesnog vremena!
Ipak, odvagnuli smo argumente za i protiv trkačkih škola i zajedničkih treninga. Jer, budimo realni, ima i onih kojima takvo što i ne treba… Pa valjda znaš kako se trči! Koliko komplicirano može biti?! 😉
U novu sezonu s adidas Ultraboost 21 tenisicama
PROTIV – Noga pred nogu i ud’ri tempo! Koliko komplicirano može biti?
Svatko ima svoje preferencije pa tako i razlog zašto trči. Nekima trčanje služi da raščiste misli nakon napornog dana, izbace stres iz sistema, a za to im je najdraža samoća. Ukoliko se nalaziš u ovom opisu i nije ti bitan tempo te naučiti školski trčati, nego imati ovakav ispušni ventil samo za sebe to je OK. Nitko te neće kriviti ako si samotnjak te najviše voliš zabiti slušalice u uši i trčati sam(a) sa sobom.
Ukoliko tvoj ego ne može podnijeti početničke polagane korake te ti je tempo zadan cijeloj skupini ispod časti, ovakve školice nisu za tebe. Ipak, za treninga koji te tek uvode u svijet trčanja, nema mnogo smisla ispoljavati natjecateljski poriv pa trčati ispred skupine, ne bi li pokazao da ti možeš brže jer u tim trenucima to nije poanta.
S tim pod ruku ide poštivanje autoriteta te praćenje uputa trenera. Ukoliko imaš problem s tim da te netko kontrolira i “naređuje ti“ te misliš da ti znaš bolje, onda ti je najbolje da trčiš solo.
Također, možda škole nema u tvojem gradu, što ne znači da i ti ne možeš trčati “školski“ prema planu i programu. Internet u današnje vrijeme donosi bogatu ponudu savjeta, programa i profesionalaca koji će te (besplatno ili uz plaćanje) voditi kroz tvoj trening (univerzalni ili individualno prilagođen).
U novu sezonu s adidas Ultraboost 21 tenisicama
// Iako nisu klasična škola trčanja, adidas Runners Zagreb organiziraju odlične besplatne trkačke treninge na mnogobrojnim lokacijama u Zagrebu.
ZA – Poanta svake škole su učenje, disciplina i socijalizacija
Osnovna namjena škola trčanja jest naučiti osnove trčanja, svladati tehniku. Svrha je uvesti svakog početnika u taj čaroban svijet na način da on ostane čaroban u njegovim očima – bezbolno, korak po korak i pravilno. Ovakve škole pod paskom profesionalnog trenera dovest će te do željenog cilja poput tvoje prve desetke, pa polumaratona, pa maratona i tako dalje. I to na način da ih završiš bez posljedica u vidu povreda i zamjerke do kraja života.
U školi trčanja upoznat ćeš odličnu ekipu – skupinu istomišljenika koji su “u istoj kaši“. To su ljudi koji će zajedno s tobom u ovoj školici steći, ne novi hobi, nego novi stil života kojeg se većina više nikad neće “otresti“. Svaka patnja, svaki bolni kilometar, svaki neuspjeh i tvoja mala pobjeda lakši su za podnijeti odnosno podijeliti u društvu osoba koje se mogu poistovjetiti s tobom.
Ako spadaš među kampanjce kojima discipliniranost nije jača strana pa ti je svaki izgovor dovoljan da preskočiš trening, školica kao obveza koju plaćaš bit će ti dovoljan motiv za pokrenuti se. Isto tako, činjenica da te tamo čeka sva ona ekipa koja neće preskočiti svoj trening, neće ti dozvoliti da se ikakav umor na kraju radnog dana, niti ružno vrijeme ispriječi odrađivanju tvoje slatko-gorke obveze.
Osim zbog nedostatka motivacije, mnogi među nama teško se odlučuju na samostalne treninge i zbog teškoća s određivanjem pravilnog ritma ili tempa, odnosno održavanjem potonjeg. Tome će uglavnom kumovati neznanje, a posljedično tome i forsiranje ili pak švercanje u zoni komfora. Najpametnije što možeš učiniti za sebe jest priznati sebi da ne znaš najbolje te svoje treniranje prepustiti u ruke stručnjaka i trenirati u kontroliranim uvjetima škole trčanja.
Trkačkom školom ovaj sport postat će tvoja ljubav do kraja života, ali nećeš vjerovati koliko je osoba u ovom mikrokozmosu pronašlo svoju ljubav života. Tako da, upiši školu trčanja i upoznaj curu ili dečka koji će s tobom dijeliti ovu novu ljubav! 😉
Za novu trkačku sezonu predlažemo adidas ULTRABOOST 21 koji u hrvatske trgovine stiže u bijeloj i fluorescentno žutoj boji kako bi vizualno oživio temu visoke razine energije, a više informacija o tome gdje ih nabaviti dostupno je na linku.
Daniel Krstulović Opara započeo je 2021. godinu sam samcat jednim teškim i izazovnim putovanjem. I to ne figurativno, nego doslovce – 2. siječnja iz Senja krenuo je u osvajanje Velebita, konkretno sve od Vratnika do izvora Zrmanje. Krenuo je u avanturu dugu osam dana i 205 kilometra uz nakupljenih 11.500 metara uspona.
Dane, kako ga prijatelji zovu, u trkačkim je krugovima dobro znan kao vrstan trail trkač. Podvig na koji se odlučio, prijeći cijeli Velebit od početne do završne točke, za pojmove trkača njegovog kalibra ne bi bio neki revolucionarni izazov, da se nije odlučio učiniti to u najtežim mogućim uvjetima – zimskima. U protivnom, on bi ga pretrčao u tridesetak sati.
Prvi dani donose ozebline i misli o odustajanju
Svatko iole upoznat s planinarenjem i Velebitom te uvjetima koji vladaju na njemu, zna da ga specifičnim, nepredvidivim i posebno opasnim čini činjenica da se gore “sukobljavaju“ morska i planinska klima. Tako da je svaka niska temperatura, svaki vjetar, svaki centimetar snijega ondje naglašeniji na n-tu potenciju. A Dane je izabrao baš najjaču, siječanjsku zimu kako bi testirao svoje granice i iskušao najizdašniju ponudu Velebita. Na manji izazov od toga nije pristajao…
… i plan je bio prijeći to između šest i deset dana. Naravno, Velebit je imao posljednju riječ.
Njegova avantura od prvog je dana počela patnički. Kako je na društvenim mrežama napisao, ovaj put nije uživao u svojoj patnji.
– Prvi je dan vjerojatno bio i najteži, što često tako biva kod ovakvih izazova. Sve je novo, tijelo se još navikava na fizičke napore, ali najvažnije od svega psiha još nije prihvatila ono kroz što ju guraš. Pri spustu na Oltare sa Senjskog bila snijeg je prešao u kišu što me smočilo do gole kože. Kada sam se popeo na Zavižan dočekao me snijeg nošen olujnim vjetrom. Zbog niskih temperatura mokra roba se ubrzo zaledila na meni što je noćni dio puta po Premužićevoj stazi učinilo pravim iskušenjem. Do Rossijevog skloništa došao sam poprilično slomljenog duha. U skloništu nije bilo drva, a nije bilo razumno da cijeli zaleđen nakon cijelog dana idem po noći skupljati drva na lokaciji gdje ih je i ljeti teško pronaći. Tada sam promislio, ako će svaki dan izgledati ovako teško da ću ovo izdržati do kraja – već su tad nastupila preispitivanja provedivosti vlastite odluke.
Čak i iskusnom alpinistu i trkaču traila poput Daniela kroz glavu su proletjele misli o odustajanju u strahu za vlastiti život i zdravlje…
– Treći dan sam se spuštao na prijevoj Baških Oštarija. Temperatura je porasla dovoljno da mi se stopala počnu odleđivati, koja su u mokrim gojzericama od prvog dana bila konstantno zaleđena. Tada mi je hvatište prstiju počelo oticati zbog ozeblina, a to mi je stvaralo značaju bol u gojzericama. Pri usponu kroz Ramino korito pomislio sam kako ću vjerojatno morati odustati jer s ovakvim bolovima nema načina da nastavim. Ipak, kada sam se popeo opet u više dijelove i temperatura se snizila oticanje je splasnulo, a time i bol – podijelio je s nama.
Jedan korak naprijed, dva nazad
Pošto je odlučio nastaviti bez obzira na ozebline više nije razmišljao o odustajanju, ali su ga mučile sumnje hoće li biti moguće proći kroz neke dionice s obzirom na vremenske uvjete.
– Prvo takvo iskušenje dočekalo me pri usponu na Visočicu. Vjetar je bio toliko jak da je na udarima trebalo kleknuti i čekati da prođe, ali još gore od toga bile su strehe koje je isti vjetar formirao po samoj padini. Neke su bile i par metara visoke, a preko kojih se trebalo popeti, dok je podloga bila loša – debeli sloj grada koji je napadao par dana ranije, što je strehe napravljene od teškog vlažnog snijega učinilo nestabilnima. Pri usponu mi je vjetar odnio rain cover i jednu rukavicu. Iako sam imao rezervne rukavice u ruksaku za slučaj nužde, nije bilo načina po takvom vjetru otvoriti ruksak bez da mi otpuše i druge stvari – predočava nam Dane ove nadrealne filmske prizore.
To je bio dovoljan razlog da se naš sugovornik odluči na brzi povratak u sklonište prije nego mu se ruka smrzne.
– Pri usponu na Vaganski vrh sve su južne padine bile zaglađene vjetrom, a kako sam pri reduciranju opreme koju ću nositi na turu odlučio ne uzeti prave dereze, nije bilo sigurnog načina te padine prepriječiti noću po vjetru koji te na udare izbacuje iz ravnoteže – kaže Dane.
Tako se Dane još jednom odlučuje vratiti u sklonište, poprilično očajan i ljut na sebe što je donio takvu odluku.
– Mislio sam da dalje neću moći najvišim grebenom, a opcija da ga zobiđem nije dolazila u obzir jer to nije bio način na koji sam htio proći Velebit. Uzdužni prolaz bilo koje planine bez izlazaka na njene najmarkatnije vrhove za mene nije pravi prolaz. Sutradan sam radeći stopinke cepinom i sa “žabicama“ ili krpljama na nogama (koje sadrže aluminijske dereze na sebi) ipak uspio proći greben. Bio sam ondje u potpunoj bjelini oblaka koji je zapeo na Velebitu te je predio koji sam prošao bezbroj puta dotad učinio potpuno neprepoznatljivim – dočarava nam ovaj avanturist.
“Izgubio sam se na Premužićevoj stazi pod snijegom“
Premužićeva staza jedan je od pitomijih predjela Velebita, uređeni “autoput“ za planinare različitih mogućnosti. Međutim, savršeno obilježen i jasan put u suho doba godine, zimi prekriven snijegom skriva opasne zamke…
– Drugi dan na Premužićevoj, na potezu od Rossijeve kolibe do Alana izgubio sam se nekoliko puta. Noć prije snijeg je neprestance padao na već ionako velike količine snijega, tako da je staza jednostavno nestala. Sve je bilo bijelo bez ikakvih prepoznatljivih oznaka inače uočljivo podzidane staze. Čak su i dijelovi kroz šumu bili problematični jer je snijeg nošen jakim vjetrom okovao debla ledom te pokrio i one markacije koje nisu bile ispod snijega – objašnjava on.
Premužićeva staza dijelom koji prolazi kroz Rožanske kukove podzidana je ponad vrtača koje su ondje prave provalije.
– Kada zimi napada snijeg, na stazi se stvore strme naslage koje prolazak mogu učiniti potencijalno opasnim. Snijeg izravna cijelu padinu, koja je inače vrlo strma, tako da staza nestane. Još se pod težinom snijega grane spuste na pod i zalede zajedno s podlogom što prolazak stazom čini nemogućim. Na takvim sam dijelovima morao priječiti ispod staze, a sniježni uvjeti nisu bili idealni. Bilo je dosta novog snijega koji je još uvijek padao na stari, a koji se prije toga stegao. Tu je napredovanje išlo vrlo sporo. Uz to sam taj dio prolazio noću već umoran, s jedinom mišlju samo da se dočepam skloništa i ugrijem – nezamislive su slike koje nam opisuje naš sugovornik.
Fizička sprema, ali i nadljudski snažna psiha
Za odlučiti se na ovakav put, kaže ovaj iskusni planinar, treba imati dugogodišnje iskustvo planinarenja u zimskim uvjetima te dobru fizičku spremu. Naglašava još jednu izuzetno bitnu stavku…
– Prije svega treba imati jaku psihu i veliku motivaciju. Ako toga nema, možete vi biti ne znam koliko fizički spremni, ali glava će u nekom trenutku reći “Dosta mi je!“ Tada jedino odlučnost može gurati dalje unatoč fizičkoj i psihičkoj nelagodi. Svaki planinar zna koliko je teško prtiti snijeg. Obično se to radi tako da se planinari izmjenjuju na čelu kako bi se uspjeli odmoriti. Kada si sam nemaš se s kim mijenjati. Svaki dan, cijeli dan, samo ti prtiš snijeg. Bez obzira što sam imao krplje, uz takve količine novog snijega koji je cijelo vrijeme padao i s njima se propada. Krplje, bez kojih bi prelazak u ovakvim uvjetima zaista bio nemoguć, ipak imaju i svoju negativnu stranu. Nakon svakog koraka sa rubova gazišta dio se snijega obruši na krplju tako da svakim korakom podižete određenu količinu snijega na njima. Kada se radi o južnom vjetru koji snijeg čini vlažnim, mokrim i ljepljivim odnosno teškim, to s vremenom postane dosta naporno. Imao sam trenutaka kada bi mi se tetive u pokosnici upalile od podizanja krplji pa sam ih morao skidati da mi se noge opuste – kaže Dane.
Još jedna stvar koja spašava život u divljini, posebice u ovakvim uvjetima, jest nužna oprema.
– Nemoguće je prtiti snijeg s teškim ogromnim ruksacima koje planinari inače nose na višednevne ture. Znajući to, poprilično sam reducirao svoju opremu. Imao sam zimsku vreću, hammock za vanjsko spavanje, set robe za planinarenje, set suhe robe u dry bagu za presvući se prije spavanja, plinsko kuhalo, vrlo malo dehidrirane hrane, cepin i satelitski GPS lokator. On odašilje signal o mojoj lokaciji u predjelima Velebita gdje nema pokrivenosti signalom za mobitele, a takvih tamo ima mnogo. Taj signal pratili su moji od kuće i dokle god se točkica pomiče znali su da sam dobro. Nisam vagao ruksak, ali mislim da je težio otprilike 15 kilograma što nije puno, ali ni malo za takve uvjete – doznajemo.
Više vremena mokar i promrzao nego suh
Naš sugovornik, priča, bio je cijelo vrijeme mokar bilo od mokrog snijega bilo od znoja.
– Dok sam bio mokar to je bio dobar znak. Kada bi mi se roba zaledila, a bilo je i takvih trenutaka, onda bi postalo problematično. Imao sam malo odjeće, tako da ni u jednom trenutku nisam smio stajati jer bih se odmah pothladio. Mogao sam zastati pojesti čokoladicu, ali odmah sam se morao nastaviti kretati. U protivnom bi uslijedilo smrzavanje. Nakon što bih se pothladio ili izgubi osjet u rukama, trebalo bi mi vrlo dugo vremena da se ponovo zagrijem – dočarava nam Dane hladnoću kojoj je bio izložen.
Odjeću je sušio po skloništima kad bi uspio pronaći drva i zapaliti vatru. Također, zahvaljujući pandemiji, čak i ono što je trebalo moći funkcionirati kao okrepa i odmor predstavljalo je otegotnu okolnost.
– Planinarski domovi nisu radili zbog korone, kuhao sam dehidriranu hranu koju sam nosio cijelim putem. Dvaput sam pojeo nešto normalno. Jednom sam na Baškim Oštarijama u hostelu uspio naručiti normalan obrok koji sam morao pojesti vani u snijegu zbog epidemioloških mjera. Drugi put na Strugama, prijatelji iz kluba donijeli su mi opremu koju mi je vjetar odnio te su me uz to počastili normalnom hranom – spominje nam Dane jedinu logistiku koju je u jednom trenutku putem imao.
“Planina je samo medij kroz koji otkrivamo sebe“
Daniel Krstulović Opara prehodao je Velebit za osam dana u ekstremnim zimskim uvjetima koje je, kako kaže, svjesno čekao i izabrao. Priča nam je li njegov put prošao u skladu s očekivanjima.
– Mislio sam da će to ići brže, ali s obzirom na to da sam dva dana planirane dionice završio ranije zbog vraćanja u sklonište čekajući da vremenski uvjeti popuste, to je produžilo turu za cijeli jedan dan. Prosječan tempo bio mi je dva do tri kilometra na sat. Ponekad su uvjeti bilo toliko teški da mi sat nije mogao ni izmjeriti koliko sporo se krećem jer bi tumačio to kao stajanje na mjestu. Dnevno sam prosječno prelazio 25 kilometara, a kretao sam se po cijeli dan. Otprilike 12-13 sati hoda – kaže on.
Dane na svojem putovanju nije imao nijednu dionicu u mirnim uvjetima te bez snijega. Gotovo cijelo vrijeme pratili su ga vjetar i mećava.
– Jedan mali dio oko Baških Oštarija bio je relativno miran, ali zbog viših temperatura tu su me boljele ozebline koje su onda i taj dio učinile dosta teškim – doznajemo.
Svaki njegov dio puta nosio je vlastite izazove. Negdje je vidljivost bila nikakva, negdje je padala kiša ili krupa, negdje je vjetar bio orkanski, a negdje je sve bilo zaleđeno.
– Ako moram neki dio izdvojiti kao najteži, onda je to uspon na Crnopac preko Bata iz pravca Tatekovog skloništa. Vjerojatno sam tada već bio i poprilično umoran jer je to bio zadnji dan, ali tehnički je u takvim uvjetima po snijegu i orkanskoj škuroj buri bilo najteže – Danine su riječi.
Upitali smo ga zbog kojih je trenutaka i kakvih prizora sve ovo bilo vrijedno. Znamo da se, s obzirom na to da je gotovo cijelo vrijeme bio u oblaku ili mećavi, nije baš nauživao pogleda. Čak ni s najviših, Vaganskog vrha i Svetog brda.
– Da, pogleda praktički nije bilo. Međutim, na ovakav pothvat ne ide se zbog pogleda ili uživanja u prirodi. Ide se zbog osjećaja koji to izaziva unutar tebe. Zato kažem da je ovakvo nešto put kroz samog sebe, a ne kroz Velebit. Planina je samo medij kroz koji otkrivaš sebe, a to je najvrijednije iskustvo koje čovjek može imati. Iskustvo koje je u današnjem načinu života gotovo nemoguće doživjeti – učimo od mladog “asketa“.
“Pazi što zaželiš jer mogao bi to i dobiti“
Doznajemo kako je ovakav ekstremni podvig na ovog iskusnog i fizički izuzetno spremnog trkača ostavio veće posljedice, nego ijedna ultra koju je dosad istrčao.
– Imao sam blage ozebline na stopalima zbog kojih sam izgubio osjet u tri prsta, ali to se postupno vraća tako da se nadam da neće biti trajnih posljedica. Primijetio sam da mi se cirkulacija u ekstremitetima pogoršala pa se nakon Velebita brže pothladim nego prije. Iako je tempo bio ubitačno spor, fizički je zato bio izrazito naporan. Nakon ove ture uzeo sam duži odmor, nego nakon ijedne ultre koje sam dosad otrčao. Djelomično su mi u tome “pomogle“ i ozebline zbog kojih nisam smio odmah trčati, inače bih se vjerojatno treningu vratio prerano, što ne bi bilo dobro – usporedio je ovaj trkač.
Danini bližnji, trkačko-planinarska zajednica i opća javnost pratila ga je svaki dan na društvenim medijima, kako s divljenjem ili bolje reći zaprepaštenjem, tako i sa strepnjom. Svi su pratitelji tih osam dana držali dah i molili boga da se što prije živ vrati kući.
– Na društvenim mrežama svaki sam dan objavljivao kratki osvrt na dan prije. Većinom s ljudi bili zbunjeni zašto bi netko svjesno tražio najteže uvjete za tako nešto. Nije im bilo jasno zašto se planirano patim. Neki su mislili da je to neodgovorno i nepromišljeno, a neki su me podržali. Bilo kako bilo, svaki komentar u takvim je trenucima dobar, makar i negativan. Većina trkača i planinara čeka što bolje uvjete da ostvare neki svoj cilj, a ja sam tražio obratno. Tražio sam izazov, što sam i dobio. Ima ona kineska “Pazi što zaželiš jer mogao bi to i dobiti“ – za kraj se našalio ovaj hrabri sportaš.
Jedine tenisice koje će trkači, i profesionalci i početnici, trebati ove sezone napokon su stigle na tržište. Naime, omiljeni svjetski sportski brend adidas lansirao je novi ultimativni model tenisice za trčanje – ULTRABOOST 21.
Vodeći tim adidasovih dizajnera i inovatora u razvoju proizvoda usko je surađivao s adidasovom trkačkom zajednicom kako bi stvorio novu siluetu koja nadograđuje originalni ULTRABOOST model te kako bi pritom osigurali novi, hrabar i drugačiji dizajn u kombinaciji s najnovijim trendovima u tehnologiji performansi.
Najveća novost nadograđenog ULTRABOOST 21 modela je redizajn torzijskog sustava. Novi adidas LEP (Linear Energy Push) sustav osigurava 15 posto više čvrstoće kod savijanja prednjeg dijela stopala za lakši i sigurniji korak. To funkcionira zajedno s adidasovom zaštitnom BOOST tehnologijom za potplat koja u krivulju pete unosi 6 posto više BOOST-a pružajući pritom trkačima nevjerojatan povrat energije i udobnost pri svakom koraku.
Osim redizajniranog LEP sustava i još više BOOST kapsula u odnosu na model ULTRABOOST 20, nova inačica omiljenog trkaćeg modela izrađena je od sjajnih, već poznatih, adidasovih materijala. Jedan od njih je PRIMEKNIT+, sada još preciznije izrađeno pletivo dizajnirano za stabilnost i čvrstoću u pokretu, dok je gornjište, pak, izrađeno od održivog materijala PRIMEBLUE, recikliranog materijala visokih performansi koji sadrži najmanje 50 posto plastike Parley Ocean.
„ULTRABOOST je jedinstvena i senzacionalna kombinacija ikonskog dizajna, revolucionarnih inovacija, neusporedivih performansi i jedinstvenog potrošačkog iskustva. BOOST i PRIMEKNIT stvorili su nove industrijske standarde, dok je PRIMEBLUE postavio novo mjerilo održivosti, a adidas LEP postavlja nove standarde performansi. ULTRABOOST je oduvijek bio ‘prvi’, ‘pionir’, svakodnevno oduševljavajući milijune korisnika širom svijeta, osvajajući njihova srca i umove i mijenjajući način na koji vide i osjećaju trčanje”, rekao je Alberto Uncini Manganelli, generalni direktor i stariji potpredsjednik adidas Runninga.
Moritz Höllmüller, viši direktor dizajna obuće adidas Runninga, rekao je, pak, kako su stvarajući adidas ULTRABOOST 21, razvili najcjelovitiju tenisicu za trčanje ikad.
„ULTRABOOST je vodeća inovacija u adidasu jer je naš primarni cilj učiniti svaku tenisicu boljom od prethodne. ULTRABOOST 21 je ‘uzeo’ sve estetske značajke koje su bile dio originalnog DNK tenisice i spojio ih s najnovijom tehnologijom, kao što je adidas LEP, kako bi stvorio tenisicu koja kombinira izvrsne dizajnerske značajke s nevjerojatnom udobnošću, čvrstoćom i povratom energije. ULTRABOOST 21 je uistinu jedinstveni proizvod i sve što biste mogli poželjeti u tenisici za trčanje!“, zaključio je.
adidas je oduvijek vjerovao da kroz sport ima moć transformirati živote ljudi, a upravo ULTRABOOST 21 utjelovljuje mogućnost da ljudima osigura dodatnu energiju za pokretanje pozitivnih promjena u njihovom životu. U vrijeme dok su gradovi širom svijeta teško pogođeni pandemijom koronavirusa, trčanje je konstanta koja gradove i zajednice održava u pokretu.
Globalno adidasovo istraživanje potvrdilo je moć trčanja kod pozitivne transformacije života i kod poboljšanja tjelesnog i mentalnog stanja u zajednicama. Ono je pokazalo da će trkači za 20 posto povećati razinu energiju u odnosu na ‘netrkače’, dok je više od 40 posto ispitanika koji su povećali frekvenciju trčanja tvrdilo da su razvili pozitivniji pogled na život. Osim toga, jedan od tri ispitanika naveo je dobrobiti trčanja za mentalno zdravlje kao jedan od svojih glavnih motivacijskih čimbenika.
adidas ULTRABOOST 21 u hrvatske trgovine stiže u bijeloj i fluorescentno žutoj boji kako bi vizualno oživio temu visoke razine energije, a više informacija o tome gdje ih nabaviti dostupno je na linku.
Ako tek počinješ trčati ili se nalaziš u problemu kako napredovati i postizati bolje rezultate, možda je najbolje da se za početak držiš ovih „zapovijedi“. One su okvirne, napisane kao orijentir, ono što smatramo najvažnijim u cjeloživotnoj aktivnosti kakva je trčanje.
UZ TRČANJE TREBAŠ I DRUGE VRSTE TRENINGA
Ako samo trčiš, osobito ako naglo kreneš, to te može voditi ozljedi. U svoje aktivnosti uključi bicikl, plivanje, šetnje, teretanu jednom tjedno, pliometrijske vježbe ili jogu. Sve ono što angažira i druge mišiće osim nožnih
OHLADI SVOJE AMBICIJE
Nakon nekoliko tjedana trčanja shvatiš da to tijelo ipak ponešto može. Počneš praviti planove i ambicije porastu. To je dobro, ali treba ih držati pod kontrolom – najveći broj početnika prestane trčati zbog ozljede, a ozljede nastaju kad ne idemo postupno.
U tjedni program uvrsti vježbe snage
NE TRČI SE SVAKI DAN
Tijelu je potreban odmor – trčanje 3-4 puta tjedno za početnika i više je nego dovoljno.
TRENING NIJE UTRKA
Osobito ako trče u društvu, mnogi ne mogu suspregnuti svoj “utrkivački” nagon. I onda se lagani jogging pretvori u utrku na 100 metara, a to je siguran put prema ozljedi.
OHLADI SE I ISTEGNI NAKON TRČANJA
Nakon trčanja, uspori, ohladi se postupno, istegni se nježno i tek onda je trening gotov.
Prije trčanja istežemo se dinamički, poslije trčanja statički
BRINI SE ZA CORE MIŠIĆE
Slabi trbušni i leđni mišići onemogućit će da trčiš pravilno, a to opet vodi prema – ozljedi. Brini se za core mišiće, a ne zaboravi ni one iznad njih.
MIJENJAJ OBUĆU KAD SE ISTROŠI
Neko okvirno pravilo kaže da se obuća za trčanje potroši nakon 600-900 km trčanja. To ovisi i o tome kakva je obuća, koliko imaš kila, po kakvoj podlozi trčiš i slično. Tenisice koje su istrošene su opasne – zamijeni ih novim.
OZLJEDE SE NE ISTRČAVAJU
Ima nekih ozljeda kod kojih trčanje nije zabranjeno, ali pravilo za početnike je – ne trči kroz ozljedu, pričekaj da prođe i onda počni polako i postupno, kao da tek počinješ s trčanjem.
ISPROBAJ TRENDOVSKE STVARI, ALI NAĐI ŠTO TI ODGOVARA
Do nedavno minimalizam, čak bosonogo trčanje, danas maksimalna amortizacija i debeli potplati – trendovi će se uvijek mijenjati, baš kao i u modi. Kod trčanja je dozvoljeno probati sve, ali koristi to samo da pronađeš ono što ti najviše odgovara.
KAD BOLI, TRAŽI POMOĆ
Bol u koljenu, unutarnjoj strani lista, križima… koja ne prestaje ili se trčanjem pogoršava treba biti signal da nešto nije u redu. Ne čekaj dugo s traženjem stručne pomoći, svaka ozljeda koja se otkrije na samom početku brže se zaliječi.
Garmin predstavlja Enduro, novi GPS sat s ultra performansama, prilagodljivim postavkama baterije i Power Glass zaslonom koji ima mogućnost solarnog punjenja, što produljuje trajanje baterije i do 65 dana1.
Enduro predstavlja nove opcije za trčanje na stazi. Te su opcije fokusirane za bolje praćenje performansi i veći mir tijekom trčanja nizbrdo. Napredne opcije za trening s ključnim alatima praćenja performansa kreirane su kako bi pomogle sportašima trenirati bolje i kako bi ostvarili najbolji rezultat.
Kreiran za sportaše koji treniraju na duge staze, lagan i izdržljiv dizajn Enduro sata uključuje i novi UltraFit najlonski remen, kao i opcionalni DLC okvir napravljen od titana. Trkači i biciklisti mogu brzo namjestiti postavke i isključiti određene funkcije kako bi produljili trajanje baterije. Napunjena baterija trajat će 70 sati u GPS načinu, što se može povećati i na 80 sati kroz solarno punjenje.
Trening na višoj razini
Stvoren za nepopustljive i uporne sportaše, Enduro ima nekoliko novih alata usmjerenih na trening i oporavak. Mnogi sportski pametni satovi prilagodili su svoje značajke prema posebnim zahtjevima i potrebama sportaša na duge staze:
VO2 Max: Prati kardiovaskularne promjene kroz novu opciju VO2 max, koja se automatski prilagođava na temelju izvedbe sportaša i uvjeta na stazi, kao i klimatskih čimbenika, poput vrućine i nadmorske visine
ClimbPro poboljšanje: Pruža informacije o trenutačnim i nadolazećim usponima te njihovom stupnju, duljini te nadmorskoj visini kroz opciju upravljanja usponima. Za dodatnu sigurnost, ClimbPro pruža informacije o napretku i izvedbi tijekom spuštanja s uspona.
Rest Timer: Kroz Ultrarun značajku i mjerač odmora može se pratiti vrijeme provedeno u mirovanju
Planinski biciklizam: prati detalje svake vožnje kroz mjerač s posebnim značajkama koji u obzir uzima teren te lakoću izvedbe kako bi odredio težinu staze i vrijeme spuštanja. Nakon svake vožnje, vidljiv je rezultat tog dana kao poticaj za iduću vožnju i ostvarenje još boljeg rezultata.
Oporavak: S obzirom da je odmor između dva treninga bitan, opcija savjetnik za oporavak nakon svakog vježbanja preporuča koliko je vremena potrebno za kvalitetan oporavak prije novog napora, uzimajući pritom u obzir podatke o spavanju i odmoru.
Preporučeni treninzi: Nude se dnevne preporuke za trčanje i vožnju kroz smjernice za trening temeljene na trenutnoj izvedbi.
Svakodnevno praćenje zdravlja i odmora
Enduro pruža inovativne značajke za zdravlje i odmor koje uključuju praćenje pulsa2 i Pulse Ox3 senzor za prilagodbu na visinu i napredno praćenje sna.
Povezanost čak i izvan mreže
Važno je ostati povezan, neovisno o smjeru i lokaciji rute, stoga Enduro pruža funkcije navigacije koje imaju pristup nekoliko globalnih navigacijskih satelitskih sustava kako bi mogao pratiti kretanje čak i na manje dostupnijim lokacijama. Također ima ugrađene ABC senzore za mjerenje visine, tlaka te praćenje vremenskih uvjeta i 3-axis elektronički kompas.
U kompletu s Garmin inReach Mini4 uređajem za satelitsku komunikaciju, korisnici mogu brzo slati i primati poruke te dijeliti svoju lokaciju s prijateljima i obitelji, čak i tijekom dugih i napornih treninga čija lokacija ne garantira uvijek dobru povezanost i pristup internetu. InReach Mini je lagan i kompaktan te se lako može pričvrstiti na prsluk ili ruksak. Osim toga, uključen je i interaktivni SOS sustav, preko kojeg osoba zadužena za praćenje može odrediti lokaciju, kontaktirati hitne službe te ostati u komunikaciji s ozlijeđenim do dolaska pomoći.
Dostupni sada uz preporučenu maloprodajnu cijenu od 6.000,00 kn do 6.800,00 kn.
1Za svakodnevnu uporabu, tri sata dnevno na otvorenom pri 50 000 luksa
2Praćenje aktivnosti i Fitness Metric Accuracy
3Ovo nije medicinski uređaj i nije namijenjen za postavljanje dijagnoze ili praćenje bilokakvog zdravstvenog stanja. Pogledajte Garmin.com/ataccuracy. Pulse Ox nije dostupan u svim zemljama.
4Potrebna je pretplata na aktivni satelitski sustav. Neki zakoni reguliraju ili zabranjuju uporabu uređaja satelitske komunikacije. Vaša je odgovornost znati i pratiti zakone u djelokrugu lokacije na kojoj se želi koristiti uređaj satelitske komunikacije.
Kao i skoro svako dijete na selu trčao je s kanticom po mlijeko, nogomet je igrao do 26. godine, a osnovno sredstvo odlaska na treninge bili su mu bicikl i noge. Tako ga je navika boravka u pokretu na otvorenom dovela do toga da danas bude nositelj 18 medalja s državnih prvenstava u trčanju! Upoznajte Dejana Radanca, trenutno najpoznatijeg hrvatskog ultraša koji i dan danas na posao putuje biciklom ili trčeći.
Dejan dolazi iz Adžamovaca u blizini Slavonskog Broda te uz trčanje, njegov život krasi jedna prekrasna šestogodišnjakinja, kćer iz prvog braka. A tu je još jedna mlada dama s kojom dijeli sretan romantični suživot.
Sto po sto i medalja po medalja
Kako rekosmo, do 26. godine ganjao je loptu, a tad je kopačke zamijenio trkačkim tenisicama.
– Zadnjih par godina dok sam igrao, imao sam često problema sa skočnim zglobovima te sam zbog toga odlučio smanjiti nogomet. Naravno, kroz par mjeseci udebljao sam se i onda sam se odlučio samo za trčanje, ostalo je povijest – uvodi nas naš sugovornik u svoju trkačku priču.
Prošle godine bivši nogometaš nosi dva naslova državnog prvaka – u cestovnom trčanju na 100 km te u planinskom na duge staze. U brdu je to bila srpanjska pobjeda na Sljemenskom maratonu uz novi rekord staze, a na cesti se radilo o domaćem terenu. Pobjedom na Polojskoj ultri u Slavonskom Brodu po treći je put zaredom postao državnim prvakom na 100 kilometara. Još je jedna važna činjenica vezana uz tu utrku. Naime, dosad je najbržih 100 km u Hrvatskoj imala žena, Nikolina Šustić, svjetska prvakinja u Sv. Martinu na Muri.
– Bilo je to 20 krugova od pet kilometara po ravnoj, brzoj stazi. Ovdje sam istrčao utrku u vremenu 7:14 sati te postavio državni rekord na 100 kilometara – kaže Dejan.
Od 2015. na ovamo, Dejan ima ukupno 18 medalja s državnih prvenstava, što pojedinačnih, što ekipnih iz raznih disciplina – kros, planinsko trčanje, polumaraton, maraton, stotke.
– Kako sam se većinom profilirao i odlučio za ultre, svaka stotka istrčana do sada, kao i jedna koju nisam istrčao, imala je neku posebnu težinu i svaku ću pamtiti po nečemu. Prva stotka bio je Passatore 2016. godine, gdje sam odustao na 72. kilometru. Nakon nje bio sam posebno motiviran da iduću istrčim kako god bilo, jer sam si htio dokazati da nisam zalutao na stotke – podijelio je s nama ovaj ultraš.
Tako je prva istrčana stotka pala na ožujak 2018. u Beogradu, s vremenom 7:48 sati, a time i normom za nastup na svjetskom prvenstvu i pozivom u reprezentaciju.
– Na Svjetskom prvenstvu i Prvenstvu Hrvatske u cestovnom trčanju, te 2018. u Svetom Martinu na Muri prvi sam put postao državni prvak. Bili su to vrlo teški vremenski uvjeti, velika vrućina, valovita staza, ali nezaboravno iskustvo i novi PB od 7:27 sati – doznajemo.
U svibnju 2019. Dejan se vraća na “popravni“ na Passatore – kultnu talijansku ultru koja se trči od 1973. godine. Ondje ga na Državnom prvenstvu Italije i Hrvatske na 100 km, čeka konkurencija od 3000 trkača iz cijelog svijeta. Kako kaže, vrlo nezgodna i teška utrka koja u prvih 48 kilometara ima 1500 metara elevacije sa specifičnim startom u 15 sati, po najvećoj vrućini.
– Trči se iz Firenze u Faenzu i nije klasična, kronometarska stotka koja se trči “na krugove“, nego je baš utrka u kojoj se utrkujete protiv drugih trkača a ne protiv štoperice. Tu sam na kraju istrčao kao treći u apsolutnom poretku te sa 7:23 sati postavio novi muški rekord na 100 km i drugi put postao državni prvak u toj disciplini. Posebno mi je draga jer sam tu odustao dvije godine ranije, a te godine sam završio kao treći i ostavio iza sebe bivšeg trostrukog svjetskog prvaka Calcaterru – ponosno ističe naš sugovornik.
Passatore ili Slavonija – za odličnu atmosferu uvijek vrijedi trčati
Bez obzira na uspjehe na raznim prvenstvima i elitnim utrkama, Dejan se ne ograničava na “velika“ imena. Njegov je stav da treba trčati sve što se nudi jer trening mora biti raznolik i svaki tip utrke je dobra priprema za stotke. A i domaći slavonski kraj i ljudi prirasli su mu srcu…
– Volim naše domaće, slavonske trke jer je atmosfera uvijek odlična, prava slavonska i to je uz samo trčanje, najbitniji dio socijalnog trkačkog života, druženje. I prije sam i sada trčim većinu utrka koje su mi u bližoj okolici, posebno papučke jer mi je brdo sastavni dio treninga te sam tamo i ranije često išao na treninge. Sada većinom treniram brdo na Psunju jer mi je bliže iz Adžamovaca, a i najviši vrh Slavonije nalazi se na Psunju – objasnio je Dejan.
Kako kaže, ne bira utrke prema statusu ili atraktivnosti te trči i podržava sve, pa tako i underground utrke. O tome što će trčati obično se na početku sezone konzultira s trenerom Draganom Jankovićem, pa u skladu s dogovorom teku i namjenske pripreme. Većinom trči sva državna prvenstva jer drži da je to nešto što bi svaki trkač trebao raditi.
– Za mene nema veće časti nego biti državni prvak u bilo kojoj disciplini ili sportu. Kad pričamo o najvećim izazovima u kontekstu stotki, svaka utrka je izazov. Stotke su specifične jer stvarno nikad ne znaš u kojem pravcu će se trka razvijati, koje probleme možeš imati za vrijeme utrke, što fizičke, što psihičke. Primjerice, na Polojskoj sam ultri bio najspremniji dosad za stotku, ali sam već nakon 40-ak kilometara razvio određene tegobe zbog sitnih previda koje sam naivno napravio. Tako da sam 60. kilometra “curio“. Jednostavno je nepredvidivo, zato i je izazovno i neizvjesno – dočarao nam je ultraš doživljaje sa staze.
Foto – Dinko Bažulić
Za njega je najatraktivnija stotka koju je trčao spomenuti Passatore, mjesto kamo dolaze najbolji ultraši iz ovog kraja svijeta.
– Utrka je to koja od prvog do zadnjeg kilometra ima navijače duž staze koji glasno i srdačno navijaju za svakog trkača koji trči, a posebno za trkače iz Hrvatske. Razlog tome je što su naše ultrašice tamo redovno na postoljima te su stvarno kraljice Passatorea, Nikolina, Veronika i Marija više su puta pobjeđivale i završavale na postolju – Dejanovi su dojmovi.
Cesta ili offroad – pitanje je sad
Prema njegovim riječima svaka je staza idealna staza jer, kad si spreman, ništa nije problem.
– Jednostavno volim trčati i nikad se ne vodim time kakva je staza. Recimo, prije nego što sam trčao Čazmu prvi put, slušao sam o “strašnim brdima“ na kraju utrke. Međutim, na kraju kada sam ju istrčao, shvatio sam da mi u treningu radimo više brda nego što ga ima na Čazmi. Kad nisi spreman i ne treniraš raznoliko i dovoljno, svaka elevacija na stazi ti pravi problem te se utrka čini strašnom – riječi su iskusnog trkača.
Dejan kaže kako su ultre, čini se, postale logičan slijed na njegovo dječačko trčkaranje s kanticom za mlijeko te ono za loptom.
– Nekako sam stalno naučio biti vani i u pokretu. Jednostavno se volim kretati i biti na otvorenom, istraživati prostore i terene okolo. Jedna od najboljih stvari kod trčanja ultri je treniranje za ultre, naravno, ako uživaš u treningu. Najviše volim kad dođemo na mjesta gdje još nismo bili pa istražujemo nove staze i ceste. Primjerice, Mrkopalj ovoga ljeta. Mjesto je jednostavno savršeno za trening – entuzijastičan je naš sugovornik.
No čini se kako mu je teško odabrati pravu ljubav – cestu ili offroad teren i brdo…
– Iako gledam da većinu treninga trčim na travnatim, zemljanim, makadamskim putovima, volim i cestu – jako. Tako da se prvenstveno smatram cestovnim trkačem. Ipak, na offroad i brdskim terenima više uživam. Priroda nekako više opušta i smiruje – zaključuje Dejan.
Idealni balans posla, treninga i odmora
Uz identitet trkača, oca i partnera, Dejana obilježava još jedan, onaj medicinskog tehničara te magistra struke sestrinstva. Kao zaposlenik županijskog zavoda za hitnu medicinu, radi posao koji je nerjetko vrlo stresan, užurban i iscrpljujuć. A takav posao ne može ne utjecati na režim treniranja.
– Iako mi posao jako utječe na trčanje, mogu isto tako reći da mi i trčanje utječe na posao, i to u pozitivnom smislu. Spremniji sam fizički pa je samim tim i svaki napor na poslu lakši, nebitno bio psihički ili fizički. Jednostavno sam trčanje uklopio u svakodnevne obaveze i više ne gledam na njega kao nikakav problem ni obavezu. Trčim ili vozim bicikl do posla, s posla i to je to – pojednostavio je Dejan.
Međutim, kao ozbiljan trkač vrlo je svjestan potrebe za odmorom i kvalitetnim snom.
– Ako sam umoran i pola sam dana proveo u antivirusnom odijelu, neću raditi jake treninge poslije posla. Većinom su to lagani, regeneracijski treninzi. San i odmor vrlo su bitan dio treninga i uvijek pazim da spavam kad god mogu. Preko dana znam spavati čak i prijepodne i poslijepodne, ali ne dugo – 20-ak minuta, čisto da se “resetiram“ – savjetuje iskusan trkač.
Trči i 30-ak kilometara dnevno, ali ponekad i preskoči trening
Dejan nam je ispričao i koliko je rada potrebno da bi se postizali rezultati kakve on postiže.
– Ovisno o fazi godine i pripreme varira i broj pretrčanih kilometara. Tijekom studenog, prosinca, siječnja i veljače trčim najveće kilometraže – u prosjeku 30-ak kilometara dnevno. Uz to, od prošle sam zime uveo i dodatne treninge bicikla na trenažeru. Recimo da je to oko 200 km tjedno trčanja uz 30-ak sati trenažera u pripremnoj fazi. Trči se dosta tijekom cijele godine. Prošle je godine bilo oko 7500 km trčanja, 4000 km bicikla vani i još dosta sati na trenažeru. Treninge snage tu ne računam – impozantne su Dejanove brojke.
Ipak, kaže, uz dnevni ritam i sve obveze ne može se čovjek ni režima baš držati kao pijan plota, a i mali grijesi su ponekad dozvoljeni.
– Zbog posla i privatnih obveza, prestao sam robovati striktnom planu treninga. S vremenom jednostavno shvatiš da je to neizvedivo. Ponekad je bolje preskočiti neki trening ili samo lagano rastrčati, nego forsirati i ozlijediti se ili ući u stanje pretreniranosti. Imam okvirni plan kojeg se držim 90 posto vremena. Bitno je naglasak staviti i na kvalitetu i na kvantitetu. Oko 70 posto treninga mi je na brdskim i offroad terenima i to je ono na što jako pazim. Planiram trčati dok god se budem mogao kretati pa trčanjem na mekšim podlogama ipak malo štedim noge – razumno procjenjuje ovaj ultraš.
“Hrana se treba vrtjeti oko života, ne život oko hrane“
Dobitnu kombinaciju Dejanove kondicije čini i prehrana. Većinu vremena pazi što jede, ali kaže kako ponekad pojede i junk food. Ipak, pazi da i to bude u sklopu dnevne energetske potrošnje.
– Negdje sam pročitao da hrana ne može dati rezultat pojedincu, ali mu ga može uzeti i držim da je to točno. Baš iz tog razloga pazim što jedem i unosim u sebe jer ako već forsiram tijelo treningom i radim mu stres, ne moram ga stresirati lošom hranom – postavka je od koje Dejan polazi.
Kombinira vegetarijanstvo i veganstvo, ali kaže kako to što njemu odgovara, ne mora nužno i drugima.
– Jasno mi je da se to kosi sa znanstvenim činjenicama i ne preporučujem to nikome, ali meni odgovara. Ne kažem da nikad više neću jesti meso, no trenutno mi tako odgovara. Jednostavno sam se odviknuo od velike količine masnoća u prehrani. Svjestan sam da sam na taj način deficitaran u unosu nekih mikro i makronutrijenata pa ih zbog toga dodatno suplementiram. Trudim se jesti raznovrsne i cjelovite namirnice uz puno voća i povrća, ali ne opterećujem se previše ako ponekad moram pojesti kiflu umjesto planiranog ručka – Dejanove su riječi.
On tvrdi kako ni jedna krajnost nije dobra, pa tako ni pretjerivanje u zdravoj prehrani, nebitno koji način to bio.
– Nekome možda odgovara, nekome ne, ali ne treba od toga raditi drame ili opterećivati se ukoliko jedan ili dva dana ne možete jesti po nekakvom zamišljenom planu. Hrana se treba vrtjeti oko života, ne život oko hrane. Samo racionalnim i zdravim odnosom prema hrani može se doći do nekakve razumne ravnoteže. Neće nas pola kilograma više preko zime toliko usporiti da ne bismo smjeli pojesti dva kolača na rođendanu ili popiti dva piva na tulumu. Unos treba pratiti potrošnju i nikad neće biti problema, ako većinu vremena pazimo na taj dio – mudrosti su ultraša-vegetarijanca.
Životna filozofija Dejana Radanca
– Meni je suživot s prirodom vrlo bitan jer me boravak u prirodi opušta i smiruje. Međutim, bitno je paziti da vratimo koliko uzmemo i ne ostavljamo smeće ili štetu iza sebe. U nekoj daljoj budućnosti, nadam se nekoj maloj kućici u brdu pa ću tako moći provoditi još više vremena na otvorenom. Suživot s ljudima i socijalni kontakti, naravno, jako su važni, ali meni ponekad znaju biti previše opterećujući. Srećom, možeš birati s kim, kad i gdje se želiš družiti pa na taj način imamo kontrolu nad tim dijelom – jednostavan je ovaj trkač.
Na temu društvenih okvira, kaže, svatko si bira život kakav želi.
– Ako netko pati za tim da ima dobar auto, mobitel, najnoviju robu i to ga usrećuje, nemam ništa protiv toga. Stvarno, sreću čine male stvari! Znam, novac je važan, ali on nije sve i ne mora biti sve odmah i sad, preko noći. Mi trkači, a posebno ultraši posebna smo sorta ljudi, čudaci za većinu ostalih. Trčimo, šutimo i uživamo. Ne namećemo se, ne govorimo nikom što i kako se mora, nismo “najpametniji“, ali znamo uživati u onome što radimo i to nas čini sretnima. Još ako uz to imate partnera ili partnericu koja to razumije i ponekad “sportira“ s vama, i zna da je normalno da dvoje ljudi u vezi ne moraju biti vezani pupčanom vrpcom, vašoj sreći nema kraja – zaključuje državni prvak na ultraškim stazama.
Pitamo ga i za skoru Polojsku utrku, gdje će ponovno trčati 100 kilometara – “Sad sam u taperu laganom za stotku, prošli vikend odradio sam zadnju dužinu od 60 km na 3:55 min/km, kao nekakvu kontrolu i to je to. Plan je obraniti naslov, a dalje ćemo vidjet, po treningu i formi spreman sam za rezultat ispod 7 sati, ali stotka je stotka, nikad ne znaš”.
