Nakon današnjeg treninga s Magdalenom i Mirnom na kojem smo se pridržavali svih preporuka, nekako spontano sam odlučio napisati ovu priču. Svjestan sam činjenice da je ova specifična situacija izuzetno stresna za sve nas. Svakodnevno nas bombardiraju bezbrojnim informacijama pozivajući nas na društvenu odgovornost, što je opravdano, ali pri tome zaboravljaju da je mnogima od nas trčanje i trening puno više od dokazivanja društvene odgovornosti.

Oni koji nas pozivaju na tu odgovornost su pomalo “profesionalno deformirani” i apsolutno nam ne daju za pravo da i mi trkači budemo “malo profesionalno deformirani”, ali u isto vrijeme i dovoljno odgovorni, jer trenirajući u nekom svom svijetu, zapravo apsolutno nikoga ne ugrožavamo.

Puno veći problem od ovih što nas bombardiraju odgovornošću, jer mi sportaši ionako ne sjedimo i gledamo sve moguće tiskovne, dakle puno veći problem je nedostatak natjecateljskog, pravog sportskog motiva. Mnogi od vas su se mjesecima marljivo pripremali za određene trke i u jednom trenutku je doslovno sve palo u vodu. Izgubili ste motiv, emocionalno potonuli, nemate jasan, konkretan cilj, pomalo ste depresivni jer je gotovo sve neizvjesno.

Apsolutno vas razumijem, shvaćam vaše strahove, nostalgičnost i glad za utrkama, prijateljima, onim osjećajem kada danima ne možemo spavati, jer “sutra nas očekuje još jedna od naših trka života”… I tu, upravo sad, danas, pokazujete vlastitu dosljednost prema onome što volite. Vjerujem da se pitate, na koji način sad trenirati, ispast ću iz forme, hoće li uopće biti utrka do kraja godine… Bezbroj pitanja, a nigdje zapravo odgovora osim u vama samima.

Upravo zato vam i pišem osobno iskustvo koje će vas vjerojatno potaknuti na razmišljanje. Nažalost, kao i mnogi početkom Domovinskog rata i ja sam u jednom danu izgubio doslovno sve što je moja obitelj stvarala godinama. Sve ono što sam krvavo trenirajući uspio osvojiti i to prvenstveno na bezbrojnim supermaratonima je doslovno nestalo u plamenu vlastite kuće. Otišao sam 16. rujna 1991 iz svoje kuće i stao u obranu vlastite domovine, niti jedne sekunde ne razmišljajući o nekom treningu.

Moj jedini trening u to vrijeme je bilo izviđanje okupiranog područja, ne pišem vam ovo da bih glumio nekog junaka, jer znam da vam je pun klinac i junaka i tih priča. Pišem u kontekstu treninga i motiviranosti, da dočaram situaciju u kojoj sam bio.

Ove dvije medalje koje vidite su mi, rekao bih, najvrijednije medalje koje sam osvojio u životu. Zašto? Zato što sam osjećao da kao nekakav maratonac, bez obzira što uopće nisam ništa trenirao, već se doslovno borio za vlastiti život, osjećao sam da moram biti na prvom prvenstvu samostalne Hrvatske u polumaratonu. Ne zbog rezultata, već zbog prijatelja koji su svakodnevno ginuli, zbog bezbrojnih ljudi koji su ostali bez svojih domova i čitav svijet im se srušio u samo jednoj sekundi.

Nisam imao pojma koliko uopće rezultatski vrijedim, nisam se toliko bojao halfa jer sam se nekako potajno nadao da nisam puno izgubio u tih sedam mjeseci netreniranja. Pokazalo se da je to bila dobra procjena. Vrijeme od 1:19 je zapravo totalno nebitno i zato često naglašavam:  “Ne uspoređujte se nikad ni sa kim, poštujte svoje protivnike, a ponekad ćete i sami sebe iznenaditi vlastitom (ne)spremnošću.

Trčao sam i 61 km Čazme par dana nakon ovog halfa, na Dan državnosti 30. 5. 1992., i to gotovo u nekom transu, vođen slikama koje vam ne želim opisivati, jer bi rekli da nisam normalan. Da, možda nisam ni tada bio normalan, danas sigurno nisam. 😉

Ali nemate pojma koji je to divan osjećaj kada se užasno mučite na stazi, a kroz glavu vam prolazi vaša srušena kuća i znate da se više nikad tamo nećete vratiti. U vama se miješa ponos, dostojanstvo, mržnja, da mržnja jer jedini, isključivi motiv za sva zla koja se događaju u svijetu su ljudska glupost, zloba, pokvarenost, nacionalizam, mržnja…

Sjećam se kao da je jučer bilo, nošen svim navedenim emocijama nisam osjećao apsolutno ništa, imao sam sjajne prolaze, sve do negdje 50. km. A onda je naravno, unatoč svemu, do izražaja došla moja fizička nespremnost i počinju muke koje su svim (ultra)maratoncima poznate.

I zato danas, kad smo svi pomalo zarobljeni u sebe, imate priliku mnoge stvari složiti u glavi. Pokušati pronaći dovoljno motiva, ljubavi, mržnje, strasti, avanturizma, te nastaviti živjeti svojim životom. Proći će i ovaj “rat” i vi će te se vratiti svojim snovima, na vašu sreću ne i sušenim kućama, ali vjerujte mi, svaki vaš kilometar je poput cigle kojom ponovo gradite neki svoj novi (sportski) dom. Iskreno vam želim da uspijete u tome. Bit ćete neizmjerno ponosni na sebe i to vam neće moći nitko uzeti. Meni je taj osjećaj vrjedniji od svih medalja koje imam.

Napisao: Drago Miličić

Tijekom klupskog razgovora o trenutnom stanju bez utrka, gdje nam je potreban nekakav izazov da se ne opustimo previše i učinimo svakodnevicu zanimljivijom, iz nekog mi je razloga pala na pamet pomisao o “Everestingu” na Trsatskim stubama. U tom trenu zamisao je prošla pomalo nezapaženo i nije odmah zaživjela.  

No, jedan dan dok smo trčali po šumskim stazama, na dozvoljenoj korona distanci, Leonu Kamenskom sam iznio svoju zamisao, što je on oduševljeno prihvatio i od tog trena znao sam da nema povratka. Dogodit će se. Učinit ćemo to. Moramo to učiniti.

Leon je ideju prenio Pavlu Kruljcu, koji mu je ujedno i trener, pa smo se tako povezali. Počeli smo trenirati zajedno nepunih mjesec dana prije, našli bi se rano ujutro pred zoru ili popodne i otrčali 15-20 km traila po šumskim stazama.

Upoznali smo se pred dvije godine na utrci Kastafskog krosa. Nakon utrke nisam imao majicu za presvući, a on mi je prijateljski ustupio klupsku majicu da se ne prehladim. Tada me je zapravo prvi put spasio.

Odlučili smo upustiti se u ovaj izazov znajući otprilike s čime se moramo suočiti, koliko bi to moglo potrajati i pretpostavljajući koliko teško će to biti za izvesti. Nismo imali mnogo vremena za pripremu i planiranje, ali naša fizička sprema nam je ulijevala samopouzdanje.

Znali smo činjenice: Mt. Everest 8.848 m, Trsatske stube, jedan uspon 112-116 m visinske razlike, dakle moramo se popeti točno 79 puta, ali mogli bi odraditi i taj zadnji počasni da ih bude 80. Službeno je broj stuba 539, iako kažu da ih je nemoguće izbrojati. Znači 43.120 stuba treba ispenjati, a budući da se po njima i spuštamo, brojku treba poduplati pa ispada 86.240 stuba.

Penjati se u svakom slučaju teže, no samo jedna pogreška prilikom spuštanja može biti kobna, što se pokazalo u trenutku moje neopreznosti nakon 11 sati kada sam se pokliznuo, a prijatelj Miroslav se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme i pridržao me da ne padnem. Da sam se dodatno ozlijedio, tu je mogao biti kraj Everestinga za mene.

U danima prije izazova prošetali smo stubama u nekoliko navrata, čisto da izmjerimo vrijeme potrebno za jedan uspon i spust. Ispalo je oko 16 minuta stoga smo izračunali da će za tih 80 ‘krugova’ trebati oko 22 sata hoda, a za cijeli pothvat računajući i pauze, oko 23-24 sata.

Start smo zakazali za 10. travnja 2020. u 5 sati ujutro jer se pokazalo najboljom opcijom sakupiti barem nešto sna preko noći da nam se ne bi dogodilo ono najgore, a to je da nas umor zatekne preko dana po suncu kad je najteže za izdržati.

Sve stvari smo pripremili prije spavanja tako da ujutro nakon buđenja u tri i pol budemo mirni. “Bazni kamp” odlučili smo postaviti na vrhu uspona gdje se nalazi i špina za vodu. Hrana, piće, odjeća, dodatni par tenisica, štapovi za hodanje, prijenosni punjači za GPS uređaje, toalet papir i ostalo bilo je poslagano u prtljažniku automobila.

U danima koji su prethodili izazovu, misli su bile potpuno usmjerene samo na jedno, Everesting i stube. Napetost je rasla, lagana nervoza bila je prisutna.

Točno u 5:00 našli smo se na vrhu stuba, uključio sam kamericu te ovjekovječio trenutak. Svirala je glazba iz ‘Gladijatora’, pokrenuli smo svoje satove, poželjeli si sreću i zakoračili u nepoznato. Bila je noć, čuli su se samo naši koraci i cvrkut ptica, dan se još nije probudio, a mi smo već nizali uspone jedan za drugim.

Teklo je mirno i po planu sve dok me negdje na šestom usponu nije prekinula neugodna oštra bol u kvadricepsu, da bih već na desetom usponu izgovorio riječi koje su u tom trenu izazvale zaprepaštenje kod Leona i Pavla: “Dečki, mislim da mogu izdržati još 2-3 i gotov sam.”

Njihova momentalna reakcija bila je: “Ne! To ne dolazi u obzir! Onda ni mi ne idemo dalje!” Bol je postajala sve jača, nažalost prepoznao sam je jer me ista takva ozljeda zadesila 2017. na half ironman utrci u Poreču, samo na drugoj nozi. Tada sam trpio ogromne bolove tijekom tri sata bicikla i udarca u mišić prilikom prelaska svakog od 50-ak ležećeg policajca te na kraju polumaratona odrađenog praktički na jednoj nozi. Još uvijek se sjećam prizora moje noge u danima nakon utrke, natečena, poduplana oko koljena.

Znao sam da ako nastavim, ishod može biti isti, no bolovi su već bili toliki da niti ne bih daleko stigao. Više nisam ni mogao razmišljati ni o čemu drugom osim o tom bolnom mišiću što je bilo vrlo frustrirajuće.

Nije bilo druge nego na Pavlovu sugestiju kušati po prvi put u životu sredstvo protiv boli. Razmutio sam u čaši vode prvi od ukupno pet Brufena koliko ću ih trebati tijekom tih 25 sati. Nakon 15-ak minuta, bol je nekim čudom prestala, a ja još uvijek nisam stao, išli smo dalje svi zajedno.

Na polovici našeg pothvata pridružio nam se prijatelj Miroslav Marić iz TK Rival, a sa sobom je donio neograničenu količinu pozitivne energije i pobrinuo se da cijelim ostatkom puta slušamo dobru glazbu noseći u ruci mali prijenosni zvučnik. Ne mogu reći da smo bili oduševljeni neprestano slušati neku glazbu jer bilo je trenutaka kad smo trebali mir i tišinu, no vjerujem da je Miroslav znao što radi i da nam je uvelike pomogao odvratiti pažnju od ponavljajućih radnji.Isto tako vjerujem i da bi Miroslav uspio odraditi s nama cijeli pothvat. Ima on to u sebi.

Na 60. usponu osjetio sam nagli nalet energije i pojurio naprijed što je izazvalo čuđenje kod Leona i Miroslava. Stigao sam do vrha, a sat je pokazao rekordnih 13:23, bio sam nabrijan za nastavak. Počelo je odbrojavanje posljednjih 20, to je ono što smo htjeli, dalje je trebalo ići lakše.

Obavio sam kompletno presvlačenje i naoružao se do zuba odlučnošću da završim. Treći par Hokica na nogama, promjena hlačica napokon nakon 20 sati, nova majica, traka za glavu, pravo osvježenje za tijelo i um. Upravo ono što mi je trebalo. Bila je to najbolja nagrada za 60 odrađenih uspona.

Imali smo taktiku spojiti dva kruga onda kada bismo osjetili da imamo dovoljno snage. To nam je psihološki puno značilo, uspjeli bismo barem nakratko otkloniti osjećaj jada. Uspeli bi se do vrha stuba te bez ikakve pauze napravili okret i odmah nastavili sa spuštanjem. Ne bi bilo puno komunikacije s onima koji su nas čekali na vrhu, samo bismo im rekli: “Spajamo!”

Uostalom, posljednjih pet sati skoro da više i nismo mogli govoriti koliko smo bili izmučeni. Jedine riječi koje bismo izmijenili s Pavlom tokom mimoilaženja bile bi: “Jesi dobro?”. On bi odgovorio: “Jesam.”

Mi: “Ide?”. On: “Ide.”

Pavle je kombinacijom hodanja i trčanja uspio završiti Everesting za 21 sat i 7 minuta oko 2 ujutro. Nama je preostalo još 10 krugova do kraja što znači da će potrajati do 5-6 ujutro. Nakon što je došao k sebi i presvukao se, Pavle je odlučio pokušati kratko odspavati u autu te zatim ostati s nama do kraja kao podrška. Kako smo krenuli u ovaj izazov tako ćemo ga i završiti. Zajedno.

Posljednjih 10 uspona bilo je zaista teško. Najteži su bili prvi koraci na početku, vukli smo se, kretnje su već bile potpuno izobličene, no nismo odustajali. Sve se svodilo na ubitačno ponavljanje istih radnji. Stisni ‘lap’, digni ruke u zrak da proradi krvotok, nasloni štapove na ramena i odmori ruke, upali lampu, ugasi lampu, pripremi štapove, oznaka L u lijevu ruku, oznaka D u desnu ruku, okret, ajmo gore, tup tup, štapove na stube, osloni se na njih i upri, disanje kroz nos, pojačano disanje kroz nos, omiljena ravnica, popij malo, posljednji zavoj. U mislima su bili i oni koji su čekali na vrhu… Mama je gore, Pavle je gore, prijatelji… I još jedan je odrađen, stisni ‘lap’…

Odakle tijelu energije da nakon 25 sati i s natečenim kvadricepsom istrči posljednji uspon?

“Što god da je bilo, kakav god događaj bio, finiširati mora se jako!” Bile su to riječi koje sam izgovorio nakon završetka.

Bio je nevjerojatan osjećaj trčati, ubrzavati prema cilju gdje su čekali dečki i sa štapovima oblikovali ciljni luk. Nikad slađi okus pive. No, nije mi vrag dao mira. Odradio sam ih 79. Ostavljam sve stvari, ništa mi ne treba, ovaj je moj. Idem po 80. Trčeći krećem dolje. Sam. Ne želim da me dugo čekaju gore, završit ću ga taman dok popiju pivo. Još jedan uspon odrađen trčeći. Dosta je.

Miroslav je uz nas odradio cijelu drugu polovicu te tako napravio Half Everesting za 12 sati i 23 minute popevši se na visinu Mt. Blanca (4.515 m).

Mislio sam da će me emocije svladati kada uzmem to pivo u ruke i sjednem na stepenice, no dogodilo se tek idućega dana kada su se dojmovi pomalo slegli. Doduše, suze su mi skoro krenule kada sam legao na zidić i izravnao leđa nakon 25 sati gledanja u pod… Ajmeee meniii!

“Dečki, ovo vam nikada neću zaboraviti!”, uputio nam je Pavle na kraju.

To je sigurno. Nikada nećemo zaboraviti. Prijatelji zauvijek.

Na Everest Trsatskim stubama popeli su se Pavle Kruljac (SRK Alba) za 21:07:47, Leon Kamenski (SRK Rika) za 24:52:40 i Domagoj Pauković (TK Matulji) za 25:21:40.

Napisao: Domagoj Pauković

Ime Tijane Pavičić (rođene Stojčević 1964. godine) stajalo je uz hrvatski maratonski rekord 21 godinu. Odavno je prošlo vrijeme kada je Tijana trčala maratone, a njen rezultat od 2 sata 39 minuta i 25 sekundi iz Rotterdama 1989. godine nitko nije dotaknuo.

Trebalo je čekati 2010. godinu i Lisu Nemec (Stublić) koja je u Berlinu 42.195 metara istrčala šest minuta brže. Koliko je ženski maraton bio neshvaćen, gdje je sada Tijana Pavičić i kako iz današnje perspektive gleda na svoju karijeru i trčanje, pročitajte u nastavu.

3sporta: Kako se dogodio Vaš prvi maraton? Rekli ste da nije baš bio planiran.

Tijana Pavičić: Doista, moj prvi maraton Carpi, Italija 1988. dogodio se posve slučajno. Tu jesen 1988. godine moja draga prijateljica i kuma moje kćeri Slavica Brčić pripremala se za taj maraton, a ja sam bila u prijelaznom periodu, sezona na stazi je bila završena i bila sam u natjecateljskom vakuumu. Za to vrijeme Slavica je ozbiljno trenirala i jedan je dan za trening imala 10×1000 m. Da ga ne odradi sama, priključila sam joj se – i tako je krenulo. Maratonski treninzi kroz dionice i tempo su mi savršeno odgovarali, ali duge kilometraže su mi bile koma. Jedan trening 3×5 km na stazi (18:14, 18:30 i 17:55 s pauzom od 5 min) mi je u takvom sjećanju da i danas znam detalje, zadnji 5ak završila sam u sumrak, jedva sam vidjela prolaze…

Upute trenera za taj prvi maraton i Slavici i meni bile su da krenemo na 4 min/km pa dok ide. I doista, prvih 20 km za 1:19:48, drugih 1:18:20. Prvi maraton u životu, a drugi dio brži, dakle negativ split. Na kraju 2:46:04 što je bio i državni rekord bivše države. Ta iskustva navela su i trenera i mene da krenemo u pripremu Rotterdama 1989.

Tjedan dana prije Rotterdama upalio mi se umnjak, dobila sam visoku temperaturu, vilica mi se zakočila, morala sam napraviti pauzu od treninga i mislila sam da me prati loša sreća. A upravo tih nekoliko dana pauze od treninga su mi odlično došli! Na maratonu sam se odlično osjećala, toliko dobro da sam prvih 10 km prošla za 35:20, a polumaraton na 1:16:12. No pokazalo se to kao početnička greška prebrzog starta – ali je zato osjećaj bio bomba!

Je da sam malo patila od 30. do 40. kilometra, ali uspjela sam se vratiti zadnja 2 km, jer sam lovila rezultat ispod 2:40. Ta zadnja 2 km i 195 m išla sam za 7:52 i uzme li se u obzir da sam zadnjih  10 km prošla za 40:36, ponovno se vratiti debelo ispod 4 min/km bio je ozbiljan preokret. Vrijeme u cilju: 2:39:25.I tu dolazimo do onoga da je sve u glavi.

Maratonske utrke su poseban doživljaj. Kad si dobro pripremljen svašta je moguće. O svakom svom maratonu mogla bih ispričati priču.

3sporta: Kako to da ste svoju profesionalnu karijeru završili relativno brzo, kad znamo da u dugoprugaškim disciplinama karijere i odlični rezultati dolaze najčešće sa zrelošću?

Tijana Pavičić: Moja profesionalna atletska karijera je bila relativno kratka – od 1989. kada sam diplomirala na Kineziološkom fakultetu pa do 1991. kada sam počela raditi. Ali to je bilo izuzetno teško razdoblje za mene kako zbog stanja u zemlji, početka rata, tako i u privatnom životu. U to vrijeme sam bila na vrhuncu: trenažno i po godinama, ali dogodile su se životne okolnosti koje nisam mogla kontrolirati.

Vratila sam se u Rijeku i zbog promjene podloge za trening, iz Maksimira na riječki asfalt, stigle su me ozljede, jedna za drugom. Oporavim se od jedne, krenem natjecati dođe nova. Imala sa čak sedam operacija na stopalima i koljenu. Poslije svake sam se vratila, ali zato sada plaćam danak. Jedno vrijeme bila sam bez trenera pa sam bila sama sebi trenerica i to su prva iskustva trenerskog rada. Sada zajedno sa suprugom vodimo Atletski klub Liburnija Rijeka i moram se pohvaliti da imamo državne prvake i u seniorskoj i u kadetskoj kategoriji.

Ljubav prema trčanju kod mene je izvan svake kategorije. Koliko god mi se činilo da povratkom u Rijeku natjecateljski neću napredovati, kad si sam sebi trener lako izgubiš osjećaj koliko i kako jako trebaš trenirati. Kod mene je uvijek bilo previše i to je uz asfalt pridonijelo  ozljedama. Meni je tu jako pomogao i mogu reći trenerski me usmjerio jedan divan čovjek i veliki atletski znalac gospodin Dimitar Dimitrov. U to vrijeme sam imala i dvije pobjede na Kupu Europe, u dva dana natjecanja na 3.000 m i 10.000 m.

Problem je i u tome da u to vrijeme u Hrvatskoj nisam imala konkurenciju, a ja sam izrazito natjecateljski motivirana i ako imam konkurenciju onda je i vjerojatnost dobrog rezultata izvjesna. Čekati samo jedno  natjecanje u sezoni i očekivati rezultatski pomak, nije baš realno. Nisam baš zadovoljna sa svojim PB na 5.000 m i 10.000 m, upravo zbog nedostatka jakih trka.

U Rijeci nisam razmišljala o maratonu. Nekoliko je razloga  koji su me udaljili. Počela sam raditi, prestala dva puta dnevno trenirati, ozljede su neprestano prekidale moj trenažni ciklus. U Rijeci sam svu kilometražu radila na cesti, a moja biomehanika i prirodna tehnika trčanja bliže su atletskoj stazi i srednjim prugama nego čistom cestovnom dugoprugaškom trčanju.

Ali vrag mi nije dao mira i kad sam napunila 40 godina odlučila sam istrčati još jedan maraton. Primili su me na Treviso maraton koji je te godine prvi put organiziran. Zanimljivo je da sam na njihovoj prvoj uličnoj trci 15 godina ranije pobijedila. Dakle, imala sam priliku trčati u tom gradu dvije trke, svaku u prvom izdanju. U karijeri imam samo pet istrčanih maratona, a ovaj zadnji bio je samo da dokažem sebi da mogu. I dogodio se veteranski rekord 2:57:53, 17 minuta brže nego dotadašnji rekord. Treviso maraton isto ima svoju priču, ali o tome nekom drugom prilikom.

Nekako ispada da sam ja slučajna maratonka. Od pet istrčanih maratona za dva sam se baš pripremala – Rotterdam i Chicago, na koji nisam otišla zbog stres frakture fibule. Kako sam jako željela trčati u Americi, nakon oporavka uslijedio je maraton u Pitsburgu. Pokazao se kao krivi izbor zbog uzbrdica jer sam zaradila ozljedu tijekom utrke. Završila sam samo jer sam došla trčati na drugi kontinent, rezultat 2:48. Ozljeda hvatišta na jednoj kosti s tog maratona pratila me godinama. Brzi treninzi i kratke dionice dugo su mi predstavljali problem.

Rekla bih da s maratonima nisam imala previše sreće. No svejedno se državni rekord iz Rotterdama održao preko 20 godina. Mene su primarno ozljede udaljile od dugoprugaškog cestovnog trčanja. Maratone zbog svojih iskustava, koliko sam voljela isto toliko i nisam. Previše uloga, a tako malo treba da stvari krenu  krivo, a  priliku za sljedeći treba čekati pola godine. Ja sam bila trkačica za dva maratona godišnje. Uvijek su mi bile draže cestovne utrke 5 do 15 km. Za to je Italija obećana zemlja, imaju brojne utrke izuzetno dobro organizirane i na brojnima sam trčala. Mislim da sam  i predugo ostala u natjecateljskoj atletici, s obzirom na zdravstvene okolnosti.

3sporta: Jeste li se ikad okušali u ultramaratonu, kakva je u to vrijeme bila ultramaratonska scena – posebice za žene? Kako komentirate procvat ženske ultramaratonske scene posljednje desetljeće?

Tijana Pavičić: Maraton je za mene kraj. Ultramaraton je posve druga dimenzija trčanja i treninga. Iziskuje puno vremena pa je uz obaveze standardnog života (dijete, posao, kuća i sve što uz to ide) izuzetno zahtjevno organizirati trening. Moj trening i interes uvijek je više bio usmjeren prema stadionskoj atletici. Meni je i za maraton uvijek teško bilo skupljati kilometre, a to je u ultramaratonu primarno. U zadnjih desetak godina se interes za trčanje općenito strašno povećao.

3sporta: Što je stajalo na putu da se u vaše vrijeme postižu danas aktualni rezultati u ženskom trčanju?

Tijana Pavičić: Dugo godina sam bila sama u dugoprugaškom trčanju. Konkurencija stvara rezultate i pomiče rekorde. Nisam ljubomorna, ali mi je strašno žao da moj rezultat 2:39:25 u moje vrijeme nije bio ni B norma za Olimpijske igre, dok je za prošle OI u Riu bilo dovoljno trčati 2:45.

3sporta: Je li u vaše vrijeme bilo teško biti žena u atletici? Jeste li se ikad osjećali diskriminirano te da su vam uskraćivane neke prilike te podcijenjene vaše mogućnosti?

Tijana Pavičić: Ne bih rekla da je  biti žena određivalo bilo što vezano za moj atletski put. Atletika je individualni sport i određuje vas najprije rezultat i plasman na nekom natjecanju. Istina da sam bila jedina žena u grupi (Živko Romeo, Nebojša Pešić, Mladen Kršek tada svima nama i trener), svi smo bili reprezentativci, zajedno smo odlazili na pripreme, natjecanja, putovali. Podržavali smo se. Dečki su mi pomagali u treningu. Trener se trudio pronaći modus da moj trening ukomponira barem dijelom s grupom.

Diskriminaciju sam osjetila jedino od sustava. U vrijeme prvenstva Europe u Splitu, imala sam rezultatsku normu za maraton i 10.000 m,ali tadašnji atletski savez nije imao sluha za moju želju da trčim na stazi 10.000 m. Splitski maraton bio je izuzetno brdovit, krugovi oko Marijana meni konfiguracijski nikako nisu odgovarali i nisam uspjela završiti utrku. I danas mi je žao da na tom natjecanju nisam trčala željenih 10.000 m, u jakoj konkurenciji na takvom natjecanju, možda bi moj PB bio nešto bolji.

3sporta: Je li u prošlosti bio premali interes žena za maraton ili je nešto drugo bio razlog?

Tijana Pavičić: U to vrijeme Slavica Brčić i poslije ja, u Hrvatskoj smo bile jedine koje iza sebe imaju nekoliko maratona. Kako je maraton disciplina koja iziskuje neke godine prethodnog trenažnog rada, entuzijazam pojedinca nije dovoljan da bi se napravio dovoljno dobar rezultat. A da dođete do visokog rezultata potrebno je puno više. Rekla bih da smo bile prepuštene same sebi.  Vrhunski sport zahtijeva veliko odricanje i negdje do 30. godine u tome vas drži velika želja i ne razmišljate previše. Dobar rezultat, lovljenje norme za veliko natjecanje, putovanja, dobre utrke, zadovoljstvo nakon dobro odrađenog treninga. Ali život vas natjera da presložite prioritete. Povratkom u Rijeku uz ozljede koje su slijedile, nerado priznajem i to da savez u to vrijeme nije imao viziju razvoja ženskog dugoprugaškog trčanja.

3sporta: Koliko se razlikuju treninzi današnjih trkačica/dugoprugašica od vaših treninga?

Tijana Pavičić: Po mom skromnom mišljenju atletika je sport brzine. Da nisam imala brzinsku podlogu u treningu i natjecanjima od 800 m, 1500 m i dalje, vjerujem da ni u maratonu u koji sam slučajno krenula ne bih postigla rezultate koji me definiraju kao uspješnu maratonku. Moj problem je što sam preskočila prilagodbu iz stadionske atletike i prenaglo povećala volumen treninga. To je često pogreška trenera,  veliko je umijeće pronaći odgovarajuću mjeru i dozirati trening. Puno su bliži stadionska atletika, iz koje sam ja krenula i maraton nego stadionska atletika i ultramaraton. Za dobar rezultat u maratonu  poželjno je da vam je i osnovna brzina ili bolje rečeno brzinska izdržljivost što bolja. Slično možemo preslikati i na maraton i ultramaraton. Dobar rezultat u maratonu sigurno vam daje više šanse u ultri, naravno ako su vaše tjelesne predispozicije i talent orijentirane u tom smjeru.

3sporta: Kako komentirate entuzijaste koji se tek nakon godinu-dvije u trčanju odlučuju na prvi maraton, smatrajući da je dovoljno proći program pripreme za maraton?

Tijana Pavičić: Već sam spomenula da sam i ja napravila grešku prebrzog prelaska iz kraćih disciplina u maraton. Nadalje, dok si mlađi treba razvijati brzinu, eksplozivnost jer  maratonski trening  kontraindiciran je tim sposobnostima. Entuzijasti i danas sve veći broj zaljubljenika u trčanje je nešto što najiskrenije pozdravljam. Ali tu se javlja i jedan problem koji je zanemaren. Često voditelji škola trčanja nemaju dovoljna znanja o tehnici trčanja, značenju opće tjelesne snage i periodizaciji treninga pa nerijetko te zaljubljenike u trčanje prebrzo uvode u duga trčanja, polumaratone i maratone. Ne bih željela da se pojedini voditelji škola trčanja ovom mojom izjavom nađu prozvani, ali trebamo biti odgovorni.

Možda će ovo biti malo nespretna usporedba, ali i ja kuham za svoju obitelj i nitko nije završio u bolnici zbog mog kuhanja.  Ponekad dobijem i pohvale da je jako ukusno, ali ne pada mi napamet da se javim za posao kuhara.

3sporta: Koja vam je bila najdraža trkačka disciplina/dužina te koja podloga?

Tijana Pavičić: Najdraža dionica mi je 1500 m na stazi. U toj disciplini je sažeto sve što predstavlja atletiku. Potrebna vam je zavidna brzina, brzinska izdržljivost, snaga, taktička domišljatost da reagirate u pravom trenutku, utrka je dovoljno duga da sve to povežete u cjelinu. Ne zove se bez razloga kraljevskom utrkom.

Od cestovnih utrka dajem prednost kraćim gradskim utrkama 5 do 10 km. Uglavnom su organizirane u središtu grada, prisutna je publika, vrlo često su to kružne utrke središtem i dobije se veći natjecateljski žar. Maraton i polumaraton zahtijevaju dobru pripremu jer kad protrubite na ceneru nije isto kao kad puknete na maratonu.

Prilagodili: Martina Maloča, Zvonimir Mikašek