Jedan od najboljih hrvatskih maratonaca svih vremena, Mladen Grgić, hodajuća je riznica informacija i uspomena iz osamdesetih godina trkačke scene Hrvatske, ali i bivše države. Svojim službenim najboljim rezultatom u maratonu 2:17:51 iz Carpija 1988. godine, zauzeo je treće mjesto na listi svevremenskih deset najboljih u zemlji. Međutim, nema utrke koju su otrčali on i njegovi tadašnji kolege, a da ne pamti sva vremena do u sekundu.

Ovaj trkač iz Slavonskog Broda s nama je podijelio zlata vrijedne priče iz prošlosti koje su utkane u temelje trkačke scene ovih prostora. Podsjetio nas je na brojna imena velikana toga doba, ne dozvolivši tako da nepravedno padnu u zaborav.

Niski start u domaćem klubu

Mladenovi prvi trkački koraci dogodili su se 1976. godine u brodskom atletskom klubu BSK, pod paskom Milana Fireca.

–  U roku godinu dana, pokojni trener Firec uspio je okupiti kompletnu ekipu, u svim disciplinama na prvenstvu Hrvatske, kad sam se i sam aktivirao u novoobnovljenom klubu. Trenirali smo na atletskoj stazi od šljake koju smo si uređivali sami i uz pomoć vojske – prisjeća se Mladen svojih prvih dana.

Za razliku od današnjeg trenda trčanja i procvata brojnih škola trčanja, kad se pojedinci uključuju u ovu aktivnost u svakoj životnoj dobi, u Mladenovo se vrijeme kretalo iz školske klupe.

– Moj prvi nastup bio je u krosu 1976. godine, koji su organizirale Sportske novosti te time kao sponzor pomogle organizaciji atletskog kluba. Ja sam došao sa svojom nogometnom kondicijom. Pobijedio sam s lakoćom i odmah su me “uhvatili“ u cilju i pozvali da im se pridružim. Tako sam ja počeo s trčanjem sa 17 godina – priča naš sugovornik.

Tako se tad započinjalo s trčanjem te dolazilo do talenta – kroz organizaciju, uglavnom, školskih krosova. Međutim, ovaj trkač tvrdi kako nije važno kada tko krene.

– Danas ljudi protrče i s 30, pa i 50 godina. Valjda je svijest ljudi došla na višu razinu po pitanju bavljenja sportom. Držim da je to dobro. Dogodio se taj klik u našim glavama da je zdrav način života nužan, uz današnji sjedilački način života i poslove za računalom. Bilo je nužno da se dogodi taj zaokret i nadam se da će stvari biti još bolje – poticajan je on.

Mladen 1979. odlazi u Zagreb na studij arhitekture koji, uz sve obveze, ne uspijeva završiti. Nakon šest godina odlučuje prijeći u AK Dinamo, po posljednjoj pobjedi za brodski klub – u Kumrovcu 1985., na 26 kilometara brdskog terena. Na utrci koja se, kako kaže, redovno trčala svake godine.

– Na njoj sam 1988. završio kao drugi za 1:17 sat, rame uz rame sa Slovencem Vinkom Vindišom. Zajedno smo srušili rekord staze, a u vidu pripreme za maraton – podsjetio nas je Mladen na jednu od najpopularnijih i rijetkih tadašnjih dužinskih utrka na području bivše Jugoslavije.

Voće, povrće i Cedevita

Osvrnuo se i na tadašnje prilike za jednog trkača, u smislu opreme, prehrane i znanja…

– U ono vrijeme nismo imali ni blizu imali te opreme, ni znanja o prehrani. Bolje da ne pričam u čemu smo trčali, dok nismo počeli trčati vani kad smo mogli pronaći i priuštiti si nešto bolje, recimo u Italiji. S obzirom na te uvjete, mi smo tad nevjerojatne rezultate imali. Troje nas je iz tog vremena imalo maraton 2:17, a danas nitko nije ni blizu tome u Hrvatskoj. A sve im je dostupno i mnogo kvalitetnije dostupno. Više ni ne znaš što uzimaju. Ja sam uzimao voće, povrće, Cedevitu, Supradyn Roche kao dodatak prehrani i Isostar vitaminski napitak, za okrepu – doznajemo.

Iako se na svjetskoj razini, vide veliki pomaci u rezultatima, uvelike zahvaljujući uznapredovaloj tehnologiji i novim saznanjima, o nacionalnoj muškoj trkačkoj sceni ne može reći isto.

– Ne želim nikoga omalovažavati, niti ičije rezultate, ali s obzirom na današnje uvjete,  opremu i sponzore, negdje nešto ne štima. Je li to način treniranja, rade li se prevelika opterećenja? Ne znam. Danas se najbolji maratonski rezultati vrte oko 2:30, vrijeme koje smo Vindiš i ja svojedobno istrčali na treningu s lakoćom – osvrnuo se ovaj veteran.

Kaže kako se i u to vrijeme moralo raditi uz bavljenje sportom.

– Ozbiljnije si se mogao baviti atletikom tek kad si postigao bolje rezultate. Tad si mogao i sam sebe sponzorirati, zaradivši na utrkama, a i sponzori bi ti sami dolazili. Meni su se te stvari počele događati tek kad sam imao vrijeme maratona 2:17 i nekoliko puta 2:18 u par godina – Mladenove su riječi.

Uspjesi na svim stazama

Osim što je bio uspješan maratonac i polumaratonac, vrhunski rezultati nisu izostajali ni na tri, pet i 10 kilometara.

– Trčao sam i tri kilometra za 8:07 minuta ’88., a bez specijalne pripreme, isključivo iz maratonskog treninga. Dok danas Dino Bošnjak kao specijalist za tu disciplinu, trči osam minuta. Također, pet kilometara trčao sam 14:13. Točnije, trčao sam pet kilometara dva dana za redom te 1987. godine. Drugo vrijeme mi je bilo 14:24 minuta. Iste sam godine istrčao jedno u nizu svojih najboljih maratonskih vremena na Euroazija maratonu u Istanbulu, osvojivši tako peto mjesto za 2:18:24 sata – Mladenovi su rezultati.

Tad je Mladen bio vojnik, a trener Milivoj Radojčević dopisno mu je slao treninge koje bi on tada još malo preradio.

– Njegova parola bila je da se treningom mora postići ravnoteža – da u trening moraš ući osjećajući se dobro i raspoloženo, a još važnije, da se nakon treninga moraš osjećati još bolje nego prije, a ne pokidano. Tu se danas rade greške i velika preopterećenja, a radili su ih i moji neki treneri – njegov je sud, temeljen na iskustvu.

Također, osvrnuo se i na žensku trkačku scenu i njihove sposobnosti na dužinama. Drži da se u ženskoj konkurenciji dogodio veliki napredak.

– Kao da su žene više zainteresirane za veće dužine, ali su i psihički jače i izdržljivije. Moja supruga Verica za primjer, došla je do reprezentacije u maratonu. Nakon sedam mjeseci treniranja, osvojila je drugo mjesto na polumaratonu s vremenom 1:30, a maraton je trčala za 3:30 sata, nakon godinu i nešto. Isto je trenirala uz posao u gradskoj knjižnici. Imala je fenomenalnu tehniku i izdržljivost. Iako sam ja bio protiv toga, istrčala je Supermaraton Zagreb – Čazma. Tih 60 kilometara završila je kao druga, bez stajanja. Zacrtala si je cilj, vidjela je da može i odradila u stabilnom tempu, dok sam ju ja pratio na biciklu. Poslije i njena sestra dolazi do reprezentacije, s jednako izvanrednom psihom i odlučnošću – divi se Mladen naoko nježnijem spolu.

Godina velikih uspjeha i PB-a od 2:17

Mladen se prisjetio svog službenog najboljeg maratonskog rezultata i puta koji je vodio do njega. Kako priča, to mu je bio zadnji maraton 1988. godine, ali i maraton previše.

– To je bila moja najjača godina, ali i puno sam utrka istrčao. Na prvenstvu Hrvatske u krosu sam pobijedio, pa se trčalo prvenstvo Jugoslavije u krosu. Pa sam otrčao maraton Merano u Italiji s vremenom 2:18:49. Tu sam osvojio prvo mjesto, međutim trčao sam ga neplanski. Trebao sam ići na maraton u Pittsburgh. Obećane su karte meni i treneru, ali su te karte negdje nestale na putu. Nekome su se očito svidjele. Tako je upao Merano. Pretrčao sam ga i prehlađen s velikom prednosti, gdje je Franjo Gavranović bio drugi. Ipak, mislim da je tu bilo još rezerve. Bio sam i ljut što nisam otišao u Pittsburgh, gdje bih s takvim vremenom pobijedio, kako sam kasnije spoznao – ispričao je Mladen jednu od svojih anegdota.

Bila je tu i niz utrka na pet i 10 kilometara, pripreme za prvenstvo Balkana uime Jugoslavije, kao i spomenuti Kumrovec.

– Na prvenstvu Balkana u Ankari osvojio sam treće mjesto, na plus 40 stupnjeva, u vremenu 2:26:07. Trener Dragana Isailovića, Franjo Mihalić to je jutro u sedam sati rekao: “Dečki, 32 stupnja su, danas će bit šetačine. Vi ste spremni, drž’te se zajedno, ne bojte se, ja sam tu. Ako i umrete, ja ću vas sahranit.“ Zezao nas je. On je volio da budu teški uvjeti. Trebali smo biti prvi i drugi, međutim organizatori su tu imali svoje prste. Imali su Turci dva jaka trkača, koji su krenuli prebrzo. Na polovici su bili šest minuta ispred nas, pa je jedan od njih dvojice na 33. kilometru odustao. Domaćeg Mehmeta Terzija na 38. smo kilometru sustizali, no organizatori su za njega zaustavljali promet, a ispred nas su ga puštali. Tako smo mi u nekoliko navrata Terzija sustizali i opet gubili. Dragan je čak skakao preko auta, ali ja nisam htio. Smatrao sam da uz ovu vrućinu, ne moram još i poginuti na utrci. Na proglašenju nam je Terzi rekao “Sorry, dečki, ovo je Turska, ja sam morao pobijediti.“ – jedna je iz niza dogodovština Mladena Grgića.

Radilo se o kvalifikacijskoj utrci za Olimpijske igre, gdje je pred Grgićem i Isailovićem stajala norma od 2:15 minuta.

– Dok si je Vindiš osigurao normu nastupom u New Yorku, pred nas su stavili nerealan zahtjev da istrčimo 2:15 na plus 40 stupnjeva. Očito je bilo da nisi željeli da mi nastupimo na Olimpijadi. Bio im je dovoljan samo jedan predstavnik, dok danas bez problema nastupa po troje predstavnika, kako i treba biti – priča nam Mladen.

Potom je uslijedio oporavak i on je, dva mjeseca kasnije, bio spreman za maraton u Antwerpenu.

– Ondje sam osvojio treće mjesto s vremenom 2:18, a onda se dogodio i taj Talijanski maraton u Carpiju s 2:17:51. To je bio maraton previše – njegove su riječi.

Iako se radi o njegovom najboljem vremenu i trećem hrvatskom najboljem vremenu, Mladen za sebe tvrdi kako je tad bio spreman i za 2:15 sata.

– Bila je prekrasna utrka, ravna, nisam imao nikakvu krizu. Mirko Vindiš je utrku dobio, a ja sam bio peti. Meni je ostala u lijepom sjećanju, iako nisu bili idealni uvjeti. Malo je bilo prohladno i vjetrovito. Ali, takav je maraton – danas trčiš na plus 40, sutra na minus pet. Moraš se pripremiti za sve prilike – prisjeća se ovaj maratonac tog dana.

Dosta je jurnjave

Nakon te godine, odlučio je napraviti presjek svih utrka, pa zaključio da bi bilo dosta sve te jurnjave.

– Dinamo je imao svoje račune pa me forsirao i na uličnu utrku za grad, pa razne krosove, pa pretkolo Kupa… Tako sam ’89. zajedno sa Slavicom Brčić, Franjom Gavranovićem i Dragom Paripovićem prešao u AK Mladost. Kao “mladostaši“ ’90. smo ekipno bili prvaci Jugoslavije u krosu u Titogradu, ja sam ondje sam bio drugi, a to je bilo i moje zadnje prvenstvo Jugoslavije u krosu. Ne znam kad je Mladost prije toga, imala tako jaku postavu – kaže Mladen.

Te je godine naš sugovornik odnio pobjedu i u Raveni, na utrci dugoj 26,7 kilometara. Bilo je to izborno natjecanje pred Europsko prvenstvo u Splitu te godine, a on je trčao za Reprezentaciju.

– Uz strašnu konkurenciju, oborio sam rekord staze za dvije minute, s vremenom 1:23:15 sat. Bio sam spreman i ostavio Talijane iza sebe, tako da su bili su u šoku. “Odakle si ti pao?!“ pitali su. Jednostavno me nisu više mogli dobiti – prisjeća se.

Međutim, tad je sve krenulo nizbrdo. Pred Split je upala jedna vojna vježba na kojoj je Mladen pokisnuo i zaradio gripu. Nakon toga se je trebalo brzo vratiti u formu. Kasnije je i stara povreda tetive uzela danak. Nakon toga, na staze se vraća tek 1994. godine.

– Nakon četiri godine pauze zbog povrede tetive, u 80 dana pripremio sam se za Zagreb – Čazmu. Postavio sam rekord staze od 3:33 sata. Nisam se nijednom pokidao. I treninge i utrku, radio sam na osjećaj. Samo sam obnovio funkcije disanja i noge da osjete dužinu, bez nekih posebnih priprema – upućuje nas Mladen.

Još je 1995. ponešto trčao za vojsku, te bio treći pojedinačno i jedan od svjetskih prvaka ekipno na vojnom svjetskom prvenstvu u maratonu u Švicarskoj, uz društvu Paripovića, Gavranovića, Španića i Josipa Lončarevića kao pobjednika.

Nakon 17 zagrebačkih godina i “vješanja tenisica o klin“, Mladen Grgić vraća se u rodni grad, gdje se 1997. okušava u trenerskim vodama u klubu BSK u kojem je protrčao, a današnjoj Marsoniji.

– Tad još bez atletske staze, ponovno smo klub podigli na noge. Bez nekih bitnih primanja. To je bilo vrijeme najljepših veteranskih rezultata. Međutim, morao sam odustati od trenerske karijere jer se nisam mogao dovoljno posvetiti tome uz svoj posao u građevini i radu na terenu – objašnjava on.

Brodska trkačka scena

Kao i s njim, to je bio slučaj i s nizom drugih trenera koji su dali sebe i svoje slobodno vrijeme, uz svakodnevni posao, kako bi oživjeli atletiku u svojem gradu.

– Atletika u Brodu već 15-ak godina to nije zaslužila. Ne može se napraviti klub s čovjekom koji radi još jedan posao. Staza ima, talenata i interesa ima, ali vrlo malo rezultata. Vrlo se malo radi i potrebna je bolja organizacija – zaključuje Mladen.

Masovni trkački trend koji su davno otpočeli Varaždinci i pokojni Mladen Mavar, tek je nedugo uzeo maha i u Brodu, uz neka nova imena.

– Tomislav Marinović iz Mazatora prekrasno je krenuo i planiram mu pomoći u njegovoj ideji. Na dobrom je putu, zna raditi i radi kako treba. Treba im dati podršku i po pitanju Poloja, te prostor, u najmanju ruku gdje će se presvući. Dolaskom sam podržao 100 kilometara Polojske ultre i prvaka Dejana Radanca – pozitivan je ovaj bivši prvak.

Dodao je kako je ondje susreo i svojeg starog kolegu Josipa Lackovića (op.a. četvrti na top 10 listi, 2:20:24), s kojim sam nekoć trčao Zagreb – Čazmu.

Zdravo prijateljsko rivalstvo

Spomenom starih kolega, zanimalo nas je održavaju li kontakte te postoje li neka stara rivalstva koja bi i dan-danas održavala zamjerke.

– Nisam konfliktan tip. Recimo, između mene i Kršeka uvijek je bilo rivalstva, dobivao je i on mene, a i ja njega, ali nikad između nas nije bilo neprijateljstva. Dosad sam u kontaktu bio samo s Franjom Gavranovićem (op.a. 2:23:22, osmi na top 10 listi), dok se moj sin Mario vidi s Paripom u Zagrebu, kako brane boje istog kluba AK Žumberak – doznajemo od našeg sugovornika.

Tvrdi kako posebice u maratonskoj disciplini, po pitanju rezultata i rekorda, nema mjesta cjepidlačenju…

– Tu je svaka staza priča za sebe – jedna može biti kraća ili duža po nekoliko stotina metara, jedna može biti više nizbrdo, druga uzbrdo… Ja nikad nisam bio lovac na rezultat jer da jesam, otišao bih na brzu stazu u Rotterdam gdje se već tada trčalo i 2:06, pa bih ju otrčao za 2:13. Jednako tako mnogi ne znaju da je moje najbolje vrijeme 2:16:30, koje je poništeno, ali kamo bih stigao kad bih se okolo išao svađati i živjeti sa zamjerkama. Nikad nisam osporavao Draginu titulu najbržeg hrvatskog maratonca i on ju je i zaslužio na osnovu svih ovih godina na stazi – stručna je procjena ovog prekaljenog maratonca.

Doznajemo da se radi o prvenstvu Jugoslavije u Novom Sadu 1987. godine, gdje je Mladen Grgić kao vojnik završio maraton u vremenu 2:16:30.

– Ja sam bio drugi, a Tomislav Ašković je pobijedio s 2:14:30. On je tad bio u nekakvom “ratu“ s Atletskim savezom Jugoslavije. Za svjetsko prvenstvo u Rimu, norma je bila 2:15, a Tomo je taj put istrčao 30 sekundi ispod toga. I što je Savez tad napravio? Poništili su sve rezultate s tog natjecanja. Međutim, on svoj rezultat ne da nikome. Njega ako i danas pitate koji je njegov PB, on će vam reći 2:14:30 – pojasnio nam je Mladen.

Kaže kako je on tad ostvario svoj cilj, točno je znao što može i bio je spreman.

– Kad sam odlazio iz vojarne u Novom Mestu na tu utrku, ja sam svojim kolegama vojnicima, koji su bili slovenski olimpijci u biciklizmu, napisao na karton i ostavio poruku “Otišao po 2:16:30“ i to sam i ostvario u sekundu – prisjeća se.

Mladen se vrlo rado prisjeća mudrih savjeta Tomislava Aškovića, osmerostrukog prvaka Jugoslavije u maratonu. Kako kaže, on je uvijek znao vrlo pametno trčati.

– U pola utrke znao je vikati na nas što ludo trčimo “Šta to radite?!“ Mnogo sam toga od njega naučio. On je u Zagrebu na prvenstvu Jugoslavije ’86., na startu stajao pola minute i pustio sve nas da odemo, da ga ne povučemo. Da ne uđe u brži tempo. On je krenuo s prvim kilometrom 4:30 min/km i to ne smije biti brže, drugi na 4:00 ili 3:50, treći na 3:43, da bi na kraju trčao i u tempu 2:50-ak ako se trebalo s nekim “pohrvati“ – priča nam Mladen.

Citira Aškovića koji je uvijek govorio kako je najvažnija glava u svemu tome: “Morate biti svjesni što je maraton da biste opstali na trci, ali i da možete kvalitetno opet otrčati drugi.“

Prema njegovim riječima, trčali su i jedan protiv drugoga, ali i jedan uz drugoga te ga je njegov kolega točno znao “osjetiti“.

– Jednom sam, ne baš pripremljen, došao na državno prvenstvo u maratonu u Sarajevo 84. Plan je bio da mi vrijeme polumaratona bude 1:10 sat, ali sam imao dogovor s tadašnjom djevojkom, kad istrčim 21 kilometar, da mi ona kaže kako ide sve po planu, bez obzira bila to istina ili ne. Ona je tako i učinila, a Tomo koji je bio pored mene, samo je rekao “Fino si se prevario, ali mene nisi. Čujem te kako dišeš…“ i ostavio me za sobom. On je završio prvi, a ja treći. – priča Mladen o zdravom prijateljskom rivalstvu.

Od posuđenih tenisica do dragih uspomena

Ispričao nam je Mladen i svoju verziju priče o posuđenim tenisicama svojem vršnjaku, kolegi i konkurentu Dragi Paripoviću.

– Ne bi završio utrku da su bile baš dva broja manje, bile su mu samo malo manje. Ja sam morao trčati jednu utrku u “adidaskama“ broj manje, jer sam ih dobio od Saveza, pa sam završio s krvavim stopalima. U svakom slučaju, te moje posuđene još su uvijek bile bolje od njegovih, pa je prihvatio trčati u njima – prisjeća se Mladen.

Doznajemo i da je za taj polumaraton u Rimu Mladen dobio poziv, ali nije mogao ići jer se pripremao za EP u Splitu.

– Parip dotad čak nije bio ni u formi jer je pauzirao godinu dana i dobio desetak kilograma. Kad smo se sreli na Kvatriću, rekao sam mu “Daj Dragec, nemoj se zezati i počni trenirati!“ Tako je 1989. ujesen, Drago došao u klub i opet počeo trenirati te je vrlo brzo povratio formu. On je tu utrku odradio izvrsno nakon samo tri mjeseca treninga, ali zato jer je bio sačuvan – objašnjava nam Mladen.

Zrno mudrosti

Danas mu je, kaže, drago što je svog kolegu pogurao u tim trenucima kad je i posustao.

– Njegovo trčanje i danas traje i nadam se da će još potrajati – on je fenomen. Znao je on nekad nestati s nekih treninga, ali dobro je znao što radi. Znao se on maknuti od jurnjave i nepotrebnih forsiranja na treninzima. Ja sam uvijek sve odrađivao, ali danas vidim da nisam trebao. Trebalo je ponekad stati na loptu i reći “Hvala lijepo, meni danas to ne odgovara“. Bilo je tu prejakih treninga – osvrće se danas naš sugovornik.

Njegovim riječima, treninge treba pojačavati, ali sve u svojim granicama. Organizmu treba dati odmor pa odraditi i lagane treninge i one srednjeg intenziteta.

– Pokušavam današnjim rekreativcima i entuzijastima koji svojevoljno rade isto, dati neki savjet – moraš si posložiti prioritete i ciljeve. Koliko god si talentiran, ne možeš trčati baš sve i baš svaki tjedan, pogotovo polumaratone i maratone. Nemoj ići na trening ako se ne osjećaš dobro, rekao je Cico Krajačić, trener koji je uvijek govorio da je odmor najvažniji dio treninga. Tu mnogi griješe. Treba izbalansirati treninge. Jasno je da ako želiš napredovati da treba pojačavati i tempo, raditi dionice i na brzini…  Ali sve u treningu treba dobro miksati. Mnogi naprave i više nego trebaju i više nego im se kaže, a ponekad čak ne treba ni trenera poslušati ako te pritisne – savjet je “stare iskusnjare“.

Velikani domaće trkačke scene

Uz sve spomenute, naš sugovornik nije propustio prisjetiti se još nekih važnih imena u razvoju, kako njegove trkačke karijere, tako i trkačke scene. Tako spominje entuzijasta vjerojatno najzaslužnijeg za dugoprugaški odnosno ultraški pokret, kroz organizaciju prvih takvih utrka…

– Pokojni Mladen Mavar – Cena, Varaždinac je koji je pokrenuo trčanja na dužinu. Išlo se na masovnost, ali i kvalitetu. Prekrasan čovjek, duša za atletiku! On je volio je dugo trčanje, te je i sam pobjednik utrke Zagreb – Čazma. Tad je krenuo taj “varaždinski“ pokret i sve se više takvih utrka organiziralo, ali bilo je i puno više vrhunskih rezultata. U Jugoslaviji je ’87. i narednih par godina, bilo 15-20 maratonaca koji su trčali od 2:13 do 2:22 – u istoj utrci trčali smo Ašković i Vindiš s vremenom 2:16, te ja s 2:17 – objašnjava nam Mladen.

Isto tako, prisjeća se još jedne “atletske duše“, svog trenera, profesora Milana Oreškovića koji mu je bio od velike pomoći dok je trenira za AK Dinamo, te Vlade Mikulca koji ga je trenirao u AK Mladost za duge pruge, 1989. godine.

– On je i sam bio vrstan dugoprugaš. Uspio me brzo vratiti te godine, nakon prekida od svibnja do studenog. Ja sam se fenomenalno brzo vratio za utrke ’90. On je bio maher za to. Radio je dva posla i dao maksimum od sebe da mi pomogne. Nije mu nitko ni platio, nije mu bilo žao tog vremena. On je vjerovao u mene i vidio me u Barceloni. Nažalost, povreda je došla po svoje. I Paripu je pomagao – nikog ne zaboravlja Mladen.

“Samo da sam istrčao Zagrebački maraton…“

Ovaj, danas 61-godišnjak više ne trči. Može ga se, zato, ponekad vidjeti na biciklu. Međutim, što zbog sportskih povreda i posljedica prometne nesreće, toliko zbog drugih obveza, sve je manje aktivan. Danas je najviše angažiran oko najmlađeg sina, 15-godišnjeg Danijela koji ima autizam.

Ipak, trkačku ostavštinu ima kome prenijeti – svoja dva starija sina. Tako je Mario angažiran u Adidas školi trčanja i član je kluba Žumberak.

– On je sportski je entuzijast i uživa u prirodi. Bio je vaterpolist, ali mu je žao što ga nisam ranije tjerao. Ja ga, pak, nisam htio tjerati jer je volio vodu. Antonio ima 18 godina i već ga dvije godine polako pripremam. Volio bih da napravi neki kontinuitet jer ima potencijala, i maminog i tatinog – kaže on.

Priča kako se uvijek radovao trčanju i da je to bio jedan od najljepših perioda njegovog života. Što se tiče neprežaljenog…

– Želio sam otrčati Zagrebački maraton 1995., ali zaradio sam povredu prepone nekoliko tjedana prije. Tako da nikad nisam uspio istrčati Zagrebački maraton. To je ono što mi je ostalo neprežaljeno, a moglo je biti 2:16-17. I njujorški mi je ostao visjeti u zraku ili neki brzi, primjerice u Rotterdamu – zaključuje svoju priču Mladen Grgić.

Piše: Martina Maloča
Foto: privatna arhiva