Vjerojatno 99.9% svih mojih trčanja odradio sam solo. Istrčao sam tri maratona, desetke polumaratona i kraćih utrka. No jedna mi je utrka ostala u najdubljem sjećanju, jedna utrka koju sam istrčao kao dio tima, s ljudima koje ne poznajem.
Počeo sam trčati prije 35 godina, nekidan zakoračio sam u pedesetu. Iako me u trčanje uveo prijatelj Krešimir, i prve treninge i utrke odradio sam s njim, oduvijek sam solo trkač. Volim taj osjećaj slobode, samostalnog određivanja tempa i dužine, biti sam sa svojim mislima. Jedino mjesto gdje trčim u grupi su utrke, za mene su one praznik trčanja. No, na klasičnim utrkama, iako u grupi, opet si sam, trčiš za sebe.
Odlučili nas poslati na Ragnar
Prije nekoliko godina ukazala mi se prilika da sudjelujem na jednoj drugačijoj utrci – timskom Ragnar Relayu u Engleskoj. Skupi put, smještaj, startninu, opremu… sve je to financirao Reebok (hvala im!). Sponzor je dao i ime ekipi, bili smo tim Reebok Southeast Europe. Tim je sastavljen od ljudi iz nekoliko zemalja, većinu sam vidio prvi put u životu, a poznavao sam tek površno kolegu Nedeljka Vareškića, urednika portala trčanje.hr. No, ljudi su socijalne životinje, a trkači istomišljenici i od prve smo funkcionirali odlično.
Utrka se sastojala od 30 dionica od po desetak kilometara, a natjecali su se timovi od 10 članova. Sveukupno 280 kilometara duga staza vodila nas je duž obale engleskog kanala, uz poznate White Cliffs, Dover do Brightona.
Kako se to trči?
Format utrke izgledao je na prvu komplicirano, ali uz odlične upute brzo smo se snašli. Naš tim bio je podijeljen u dva putnička kombija, po pet trkača u svakom (nama je falio jedan član pa nas je bilo četiri u kombiju).
Sa starta kreće prvi trkač, kod nas je to bio Igor Špoljarić, trči svoju dionicu, a zadatak nas ostalih iz kombija je da ga dočekamo na cilju njegove dionice. To je značilo vožnju (desnom stanom!) i snalaženje po uskim engleskim seoskim putevima. Nakon što je Igor istrčao svoju dionicu, na trčanje se zaputio sljedeći naš član, opet vožnja na mjesto izmjene i tako dok nismo savladali svih pet dionica. Uvijek trči jedan, ostali putuju u kombiju i čekaju svoj red. Nakon što smo istrčali pet dionica, trčanje je na jednak način preuzela ekipa iz drugog kombija, a mi smo imali odmor dok oni ne završe svojih pet dionica. I onda sve opet počinje za nas i tako tri puta.
U timu je vladala odlična atmosfera, podrška, bodrenje i proslava svake istrčane dionice. Svi su trčali iznad svojih mogućnosti, svi su htjeli doprinijeti uspjehu tima, svi su se žrtvovali i davali sve od sebe za tim!
Hoću li ja to moći?
Kada sam prvi put vidio format utrke, najveća mi je briga bila – hoću li moći normalno istrčati 30-ak kilometara unutar 28 sati, kakav je uopće osjećaj trčati, odmarati pa to još dva puta ponoviti. Iskusni organizatori reklamirali su utrku kao nešto “što može završiti svaki rekreativac”. Pokazalo se da to nije bila samo reklama, već činjenica. Svi trkači iz našeg kombija bez ikakvih su problema istrčali svoje dionice, iako neki nikad nisu istrčali 30 km u komadu.
Utrku smo završili negdje u polovici timskog plasmana, nakon 28 sati trčanja, vožnje i nespavanja.
Zajednički smo utrčali u cilj, podijelili originalne medalje s porukom na naličju, izgrlili se onakvi smrdljivi i upamtili osmijeh na svakom licu ljudi koje možda više nikad nećemo vidjeti. Proslavili smo zajedno, jer iza nas je bio dan kojeg ćemo se sjećati do kraja života.
Ragnara u Hrvatsku!
Već za vrijeme utrke razmišljao sam – kako bi bilo dobro ovakvu utrku organizirati u Hrvatskoj. No onda me pukla realnost – 270 kilometara, pa to je skoro kao od Zagreba do Zadra. Pa sam si vizualizirao sve dozvole od 5 županija i 72 grada i općina putem (brojeve sam izmislio, ali možda i pogodio 😉 ). Realnost me brzo pogodila i shvatio sam da mi nismo zemlja Ragnarijanaca. 🙂
No, počeo sam tu početnu ideju razrađivati, prilagođavati našim uvjetima i standardu. I malo po malo, ideja je dobila svoj oblik u Lucky Trail formatu – tri natjecatelja, tri staze i po tri trčanja za svakog. A sve izmjene odvijaju se na livadi, pa je to ravnopravni četvrti segment utrke.
Maraton je bio tu samo bonus, kada sam shvatio da je neka zlatna sredina oko 14 kilometara za svakog trkača iz tima. 14 x 3 = maraton. I htio sam da bude trail, ne cesta.
Krenimo!
U uži se tim uključio prijatelj Matija Pintarić kao tehnički direktor utrke, pa obitelj, pa još nekoliko prijatelja i došli smo do realizacije ideje. Našli smo odlične partnere u Hotelu Trakošćan, koji će nam svima biti baza na dan utrke, u Dvoru Trakošćan koji će nagraditi sve trkače te Turističkoj zajednici Trakošćan – Općina Bednja koja će nam pomoći u tehničkoj realizaciji utrke. Tu je i ekipa iz utrka.com koja je prilagodila svoj sustav prijava novom formatu i koja će precizno mjeriti vrijeme naših trkača.
Dogovorili smo i prve najvjernije sponzore, podržavaju nas Intersport, Garmin, Natural Wealth, 4Endurance, a utrku će osiguravati HGSS Stanica Varaždin.
Napravili smo (odličnu) web stranicu, ali i strepili od odgovora na pitanja – hoće li naši trkači ovo razumjeti? hoće li im se svidjeti format utrke i lokacija? hoće li ideja biti totalni fail?
Kad ti padne kamen sa srca (izmakneš nogu 😉 )
Već prve reakcije bile su i više nego pozitivne. U prvih desetak dana prijavilo se gotovo 50 timova, što je iznad naših najluđih snova, ljudi pričaju o utrci, o fenomenalnoj medalji (medaljama) koje je napravio Siniša Mareković, skupljaju se timovi, traže novi članovi…
S naše organizacijske strane sve bitne stvari su pokrivene, još glancamo detalje i tražimo sponzore (sponzori – javite se!).
Želimo svima 17. svibnja 2020. na Trakošćanu pružiti nezaboravne trenutke, želimo uživati gledajući prijatelje koji se podržavaju, zbližavaju i zajedno slave. JEDVA ČEKAMO dan utrke!
Vidimo se na timskom trail maratonu Lucky Trail Trakošćan!
Piše: Zvonimir Mikašek
