Danas je u Zagrebu predstavljeno prvo hrvatsko izdanje vodeće svjetske off road triatlon utrke XTERRA Croatia koja će se u travnju iduće godine održati na otoku Lošinju, a kojoj je prisustvovala i peterostruka europska XTERRA prvakinja i četverostruka pobjednica XTERRA WORLD TOUR 2019 ujedno i ambasadorica hrvatske XTERRA utrke.
Oko 900 stotina profesionalnih triatlonaca, žena i muškaraca, upravo će se na Jadranskoj obali, točnije u Malom Lošinju, pokušati kvalificirati na XTERRA Svjetsko prvenstvo na havajskom otoku Mauiju. Ovo je ujedno i prvi put u povijest da jedna ovako zahtjevna adrenalinska utrka dolazi u Hrvatsku, a na Lošinju će biti njezino premijerno izdanje za Srednju i Istočnu Europu. Pred natjecateljima je 41,5 kilometara off road staze na kojoj u što kraćem vremenu i po pravilima moraju preplivati 1,5 kilometar mora, odvoziti 30km off road biciklističke staze te istrčati 10 off road kilometara.
U sklopu utrke održat će se i utrka brdskog biciklizma – XTERRA Croatia MTB Race. Dužina off road mountbike staze bit će 40 kilometara uz ukupnu visinsku razliku od 900HM, sa startnom i ciljnom pozicijom u Malom Lošinju!
Hrvatsku verziju ove moćne globalne utrke koja se 18. travnja 2020. trči u Hrvatskoj na otoku Lošinju, predstavio je Luka Mišović, direktor utrke XTERRA Croatia:
„Izuzetno sam ponosan i sretan što smo moj tim i ja nakon gotovo godinu rada sa XTERRA-om uspjeli dogovoriti da se upravo ova svjetski poznata triatlon utrka održi u Republici Hrvatskoj i to na jednom od naših najljepših otoka, na Malom Lošinju. Najbolji natjecatelji svijeta u ovome sportu na Lošinju će se boriti za 51 “ulaznicu” za njihov nastup na Svjetskom prvenstvu koje se održava na otoku Mauiju na Havajima u listopadu 2020. godine. XTERRA Croatia, kao GOLD event u kalendaru svjetskih utrka, održat će se od 16. do 19. travnja 2020. s različitim popratnim programima, ali s naglaskom na glavnu utrku u subotu, 18. travnja 2020. te MTB utrku od 40 km duž cijelog otoka a koje će siguran sam ostaviti bez daha i one najspremnije.“
Direktor Turističke zajednice grada Malog Lošinja, Dalibor Cvitković potvrdio je spremnost lokacije za domaćinstvo ovog prestižnog sportskog natjecanja:
„Zadovoljstvo nam je da će se upravo na Lošinju, koji nosi titulu Europskog otoka sporta u 2020. godinu, održati prvo hrvatsko izdanje vodeće svjetske off road triatlon utrke. Vjerujem da će sudionike očarati atraktivan krajolik i lošinjske staze, jer upravo su mnogi plivači već potvrdili ljepotu i visoku čistoću našeg mora. Cilj nam je sportom i biciklizmom te ovakvim sportskim događajima produžiti turističku godinu te se nadamo da ćemo Master planom razvoja bike turizma to i uspjeti.“
Rikardo Hesky, Helena Karaskova Erbenova, Konstantinos Koumargialis
Glavni partner XTERRA Croatia utrke je hotelski brend Lošinj Hotels & Villas. Rikardo Hesky, član Uprave Jadranka hotela, tvrtke u okviru koje djeluje brend Lošinj Hotels & Villas, istaknuo je vrijednost ove utrke za pozicioniranje destinacije otoka Lošinja te samog brenda na globalnoj turističkoj mapi:
„Lošinj Hotels & Villas vrlo rado podržava ovakve događaje.Vjerujemo da će XTERRA koja sljedeće godine premijerno dolazi u Hrvatsku, baš na otok Lošinj, okupiti pojedince i timove koji se žele okušati u ovim sportskim disciplinama, upoznati otok, našu ponudu, gostoljubivost te da će sa sobom ponijeti lijepe uspomene.“
Predstavljanju XTERRA Croatia prisustvovala je i Helena Karaskova Erbenova, peterostruka europska XTERRA prvakinja i četverostruka XTERRA WORLD TOUR 2019 pobjednica te ambasadorica XTERRA Croatia utrke na Lošinju. U Hrvatsku je stigla dan nakon što je primljena u XTERRA Kuću slavnih, a u prethodna dva dana je obišla lokacije i rutu utrke na Malom Lošinju:
„Lošinj je predivno mjesto, jednostavno prelijepo. Oduševljena sam prirodom, gostoljubivošću lokalnih ljudi te odnosom prema poviješću, osobito kroz Muzej Apoksiomena. Za onaj dio natjecateljskih staza i ruta koje sam vidjela i testirala mogu reći da su vrlo izazovni i prelijepi u isto vrijeme i sigurna sam da će natjecatelji uživati i ponijeti prelijepe uspomene sa sobom. Radujem se proljeću i XTERRA utrci na Lošinju!“
Prijave za XTERRA Croatia koja se održava od 16. do 19. travnja u Malom Lošinju otvaraju se u nedjelju 1. 12. 2019. na OVOJ ADRESI Pravo prijava imat će i hrvatski triatlonci.
O XTERRA UTRCI:
Sve je započelo 1996. godine, kada su se gorski biciklizam i triatlon sastali u dvoboju najjačih na havajskom otoku Mauiju. Utrka se sastojala od grubog plivanja oceanskim vodama, utrke brdskim biciklom i trčanjem. Predstavljala je novi trkački format koji je privlačio i triatlonce i brdske bicikliste. Brdski biciklisti donijeli su svoj ležeran stil i jako samopouzdanje. Triatlonci su donijeli svoje naporne treninge i strastvenu predanost. Ubrzo su otkrili zajednički duh i stav koji ih je spajao. Ma koliko bili različiti, nisu se mogli oduprijeti izazovima i uzbuđenjima koje nudi ovaj novi multi sport.
Od jednodnevne utrke koja se održavala na najudaljenijem otočnom lancu na svijetu – na Havajima, XTERRA je evoluirala u izdržljivi sportski životni stil koji je atraktivan diljem svijeta. U proteklih 20 i više godina XTERRA je prerasla svoj status samo ‘utrke’ i postala istinski način života za tisuće neustrašivih triatlonaca i trkača diljem svijeta.
Za Crazy Hill u trail izdanju, u ožujku svi već vrlo dobro znamo. Rekli bismo, nulta utrka sezone koja se ne propušta. E, pa ovaj je put Športsko rekreativno društvo BSV Ludbreg, priredilo i predblagdansku poslasticu za kraj sezone. Jednu još luđu utrku po “ludim bregima“ – Crazy Hill Trekk!
Organizatori te u subotu, 14. prosinca pozivaju na prvo izdanje Crazy Hill Trekka. Utrke u orijentacijskom trčanju po bregima i šumama Ludbreških Vinograda i Kalničkoga gorja. Ondje uz pomoć karte i kompasa, u što kraćem vremenu moraš pronaći i proći sve kontrolne oznake.
Možeš birati između dvije staze. Spremnije i iskusne trekere očekuje staza od 18 do 20 kilometara sa zahtjevnijom orijentacijom, dok je za sve ostale trkače i rekreativce tu lakša staza od osam do deset kilometara, s laganom orijentacijom.
Crazy Hill Trekk druga je po redu utrka u sklopu Treking Lige Sjever te se boduje za ukupan plasman lige.
Iskusni trekeri na Challengeru, kartu s kontrolnim točkama dobit će tek na dan utrke. Računa se da će za njihove dobre orijentacijske sposobnosti, vremenski limit od šest sati biti dovoljan.
Za kategoriju Light namijenjenu rekreativnim trkačima i šetačima sa osnovnim orijentacijskim sposobnostima, karta s kontrolnim točkama bit će objavljena nekoliko dana prije utrke. Njima postavljen vremenski limit je četiri sata.
Požuri s prijavom jer broj natjecatelja ograničen je na 100. Pretprijava putem on-line prijavnice je obvezna, a potvrđena je uplatom startnine od 30 kuna, najkasnije do srijede, 11. prosinca.
Na startu se ne pojavljuj bez obvezne opreme – mobitela, kompasa i barem pola litre tekućine. Jasno, kartu i kontrolni karton ne ispuštaj iz vida. Trekerima na dužoj kategoriji u obveznu opremu spada još i komplet prve pomoći, zviždaljka, čeona lampa i astro folija.
Istrčano je i posljednjih pet kilometara ovogodišnjeg serijala Zagreb 5×5 powered by Heineken 0.0. Tako je u nedjelju na zagrebačkim Ravnicama zaključena ova liga zanimljivog koncepta, koja se protegnula kroz cijelu godinu, diljem metropole.
Održano je pet jedinstvenih cestovnih atletskih utrke na pet kilometara, na različitim zagrebačkim lokacijama. Svaka pod svojim posebnim nazivom i specifičnim imidžom – Winter Classic, Spring Break, City Run, Summer End i sada Zagreb Grand Finale.
Veliko finale u režiji Run&Treka, kao i proglašenje i nagrađivanje najboljih kako na ovoj, posljednjoj utrci, tako i na kraju serijala, održano je u TC-u Maksimir.
Među 208 sudionika i sudionica, ovih pet kilometara najbrže je istrčao Silvije Tomac (Triatlon Klub Maksimir) za 15:24 minuta. Kristijan Rubinić (AK Jastreb) zauzima drugu poziciju nakon 16:02 minuta na stazi, a treći Danijel Peček (Zagreb Runners / Ak Dubrovnik) za njim kasni tek četiri sekunde.
U ženskoj konkurenciji pobjedu odnosi Marija Vrajić (Ak Maksimir) s vremenom 18:21 minuta. Tea Faber (Ak Dubrovnik) slijedi ju s 11 sekundi zaostatka, a treća u cilj dolazi Breda Škedelj (Šentjernej) s vremenom 19:15 minuta.
Nakon Grand Finala proglašeni su i najbolji u ukupnom poretku Zagreb 5×5 powered by Heineken 0.0, u apsolutnim muškim i ženskim kategorijama te po dobnim skupinama. Za ukupan plasman bodovale su se tri najbolje istrčane utrke.
Na najvišu stepenicu postolja za kraj sezone, popeo se Tomislav Novosel. Drugo mjesto, nakon trećeg plasmana na Grand Finaleu, zauzima Danijel Peček, dok kao treći u apsolutnoj muškoj konkurenciji završava Blaž Car-Pavlic. On ima isti broj bodova kao i drugoplasirani, ali je istrčao utrku manje.
Pobjednicom Zagreb 5×5 za 2019. godinu, postaje Breda Škedelj. Tea Faber s istim brojem bodova, ali jednom utrkom manje zauzima drugo mjesto u ženskoj konkurenciji, dok na treću stepenicu staje Doris Blažević.
Izgubiti se u papučkim šumama bio je najbolji način za provesti proteklu subotu – to može potvrditi više od 900 ljubitelja trčanja i “bauljanja“ prirodom na Papuk Trek & Trailu. Kroz čak četiri kategorije i more čvaraka i masti na kruhu, svatko je našao svoj komadić zadovoljstva.
Tradicionalni slavonski trail, ali i treking koji se ne propušta već devet godina, i ove je godine uspješno održan u odličnoj atmosferi koju uvijek pruži SRK Baraber Extreme Team. Ova entuzijastična ekipa iz ravničarskog Belišća, niz godina dokazuje da se brdo za trku uvijek može pronaći. Tako je nekoliko posljednjih sezona stjecište ovog trkačkog događaja, nakon više iskušanih potpapučkih lokacija, idilično mjestašce Velika u blizini Požege. Također, ovom se utrkom krajem studenog tradicionalno označava i kraj Treking lige, te se na njoj odlučuju ukupni pobjednici koji su cijele sezone vrijedno trčali i skupljali bodove.
Na Papuk Trek & Trailu, trkačice i trkači nadmetali su se prateći označene staze Light i Active od osam i 18 kilometara, a oni najhrabriji orijentirali su se sami, “trekajući“ na Challengeru od 24 pa čak do 30-ak kilometara (prema nekim informacijama, bilo je čak i onih sa 40 km u nogama). Novost ove godine bila je kategorija Canicross, namijenjena četveronožnim ljubimcima i njihovim ljudima :). Radilo se, također, o posljednjem kolu Canicross Croatia lige, a staza je pratila putanju Lighta.
Žestoko i neizvjesno do kraja
Pobjednica najkraće kategorije bila je Sonja Sabo (PD Đakovo), istrčavši ovu stazu uz 400 metara uspona za 53:58 minute. Slijedi ju Anica Sitar (AK Varaždin) u vremenu 1:00:14 sat, a treće mjesto od 171 finišerke, s 36 sekundi zaostatka zauzima Tamara Moguljak (Epic RG team). U konkurenciji od 158 muškaraca, prvi u cilj dolazi Filip Koražija (Trčaona) za 46:59 minuta. Vedran Kelemen (Maratonjare) treba 47 sekundi više i zauzima drugu poziciju, dok trećem Luki Horvatu (BK Osijek 2010) za treće mjesto treba 48:20 minuta.
U Active kategoriji koja je iznosila i 900 metara uspona, među 162 žene, najbrža je bila Maja Urban (SRK Baraber, 2:01:56 sata). Vani Čargonja do cilja su trebala 2:05:32 sata, čime zauzima drugo mjesto, dok Branka Vidović Kostelac (AK Sisak / TK Sisak 2:07:39) dolazi treća. Pobjednik u muškoj kategoriji bio je poprilično izvjestan – Nikola Špoljar (Zagorje Adventure team) s vremenom 1:34:28 sat. Neven Čorko (SD Lastavica/AK Rudolf Perešin) utrčava drugi četiri minute kasnije, a treći od 256 muškaraca bio je Zoran Križanić (AK Varaždin, 1:44:21).
Challenger kao treking kategorija – s okvirnih 28 km i 1500 m visine; imala je mnogo manje sudionika, ali ništa manje ozbiljnu i jaku konkurenciju. Tako se među najboljima u ženskoj kategoriji, kao prva nametnula Petra Kulić Domitrović (Okit Vodice, AK Sljeme), savladavši stazu odnosno kartu za 3:24:15 sata. Za njom dolazi Mandica Grubišić (Epic RG Team, 3:31:07) i zauzima drugo mjesto, dok Tamara Ravnak (ŠD MAKSIM, 3:37:26) u cilj dolazi treća od 16 žena. Ova kategorija imala je 74 muška finišera, a unutar prvih desetak nadmetanje je bilo žestoko i rezultat neizvjestan do samoga kraja. Prvih pet trkača u cilj ulazi unutar pet minuta, a prva tri sa nekoliko sekundi razlike – prvi Sanjin Vučan (Veliki Zdenci, 2:41:08 sata), drugi Damir Kligl (SRK Baraber, 2:41:21) i treći Nenad Ostojić (2:41:25).
Canicross kategoriju pohodilo je 49 pseće ljudskih parova. U ženskoj kategoriji pobjednice su bile Irena Smojver i njena Harley (Canicross Croatia & AK Sljeme, 50:19 minuta). Drugi žensko-ženski par činile su Jelena Slijepčević i Gea (Canicross Croatia, 54:51), a treći od 27 parova u ženskoj konkurenciji bio je Mirna Grubisic i Tai (Canicross Croatia, 57:59). Patrik Zupanič i Norik (Canifit Teamm, 46:58) bili su prvi par muške konkurencije. Drugu poziciju zauzimaju Zsolt Hőnyi i Zenit (MecsekMan EU Solar, 47:18), dok treći u cilj dolaze Mirko Perko i Beki (Canifit team, 50:16).
Također, kao i na svakom kolu lige dosad, bodovao se i ekipni poredak. Među sedam ekipa, ovaj su put stazom, ipak, zavladali SRK Baraber na domaćem terenu. Drugo mjesto zauzima AK Varaždin, a treće AK Sljeme. Ostali u poretku, redom su Zagorje adventure team, UMK Mazator, Epic RG Team i Trčaona.
Kao i uvijek, ovaj veliki trkački događaj koji probudi papučki kraj već na izmaku godine, završio je tradicionalno ludim tulumom koji rijetko tko propušta. Još jednom, ova prepoznatljiva “narančasta“ ekipa ljubiteljima trek & traila dala je dobar i opravdani razlog da se vrate i dogodine.
Kako bi se serijal Zagreb 5×5 powered by Heineken 0.0 protegnuo kroz cijelu godinu, finale je pomaknut na kraj mjeseca studenog. Peta u nizu utrka serijala Zagreb Grand Finale očekuje te ovu nedjelju, 24. studenog.
Ovogodišnji Zagreb 5×5 dosad je održavan kroz četiri jedinstvene cestovne atletske utrke na pet kilometara, na različitim zagrebačkim lokacijama. Svaka pod svojim posebnim nazivom i specifičnim imidžom – Winter Classic, Spring Break, City Run i Summer End, sve redom “powered by Heineken 0.0“.
Tako se i veliko finale u režiji Run&Treka, priprema u istom duhu na zagrebačkim Ravnicama. Konkretno, lokacija posljednje epizode serijala, pod nazivom Grand Finale bit će TC Maksimir, V Ravnice, a start u nedjelju u 11 sati. Mjesto je dobro poznato svima koji su trčali prvo kolo, lokacija je ista.
Prijave za ovih, posljednjih pet kilometara otvorene su do ove subote u 21 satputem interneta, te na dan utrke na licu mjesta neće biti moguće.
Preuzimanje startnih brojeva bit će u novoj Run&Trek trgovini, u južnom dijelu TC-a Maksimir u petak od 14 do 20 sati, u subotu od 10 do 15 sati te na dan utrke od osam ujutro.
Neposredno po završetku Grand Finala, proglašavat će se i nagrađivati najbolji u ukupnom poretku Zagreb 5×5 powered by Heineken 0.0, u apsolutnim muškim i ženskim kategorijama te po dobnim skupinama. Za ukupan plasman boduju se tri najbolje istrčane utrke.
Potreba ljudi za “pokretom” kao i velika baza trkača u Hrvatskoj, koja raste iz godine u godinu, navela nas je na osnivanje Motion Travela jedine agencije u Hrvatskoj specijalizirane za odlazak rekreativnih, amaterskih i profesionalnih trkača i njihovih navijača na utrke unutar Hrvatske i Europe.
Motion Travel pozicionira se na području regije kao vodeća agencija za odlazak regionalnih trkača na inozemne utrke s “IAAF gold label” markicom i isto tako je prva Hrvatska agencija za trčanje koja je službena agencija za dva od šest majora, Berlin maraton i New York City maraton.
Za sad u godinu i po dana sklopili smo više od 20 partnerskih ugovora s organizatorima utrka diljem Europe, a kroz sljedećih nekoliko godina želimo imati ponudu svih majora što bi nas u agencijskom poslu smjestilo u sam vrh ponude.
Hrvatska definitivno raste, najviše i najvažnije raste broj trkača, klubova i communitya koji stvaraju nove zaljubljenike u trčanje i nove maratonce. Trkačka populacija u HR sve više putuje na inozemne utrke gdje im već nudimo atraktivna putovanja, a želimo isto tako omogućiti i prezentaciju hrvatskih utrka na svim expo izložbama. Ujedinjenjem značajnih utrka iz regije u jedinstvenu turistička ponudu, uvelike bi pomoglo da kvalitetne utrke koje su male i specifične, dođu do expo štandova na velikim utrkama npr. u Berlinu gdje bi tu ponudu vidjelo pola milijuna ljudi koji prođu expo izložbom. Sljedeće godine u planu nam je posjetiti desetak expo sajmova diljem svijeta gdje ćemo promovirati domaće i regionalne utrke koje su spremne na suradnju.
Od onoga što sada imamo u našoj ponudi, možemo izdvojiti najpopularnije utrke, a to su definitivno utrke u susjedstvu, Verona, Ljubljana, Beč, Beograd, ali i Prag koji po našem mišljenju ima najviše za ponuditi, od Gold Label utrke do grada koji je svjetska top destinacija.
Svaka od naših ponuda sastoji se od garantirane startnine i smještaja u minimalno 3* hotelima. Želimo da odlazak na utrku bude iskustvo, doživljaj koji će vas spojiti s gradom kojim trčite, sa stanovništvom koje Vas bodri i da na koncu upoznate grad na najbolji mogući način, trčeći njime.
Cilj nam je ponuditi i putovanja na sve kontinente, pa smo nedavno ubacili i ponudu za Maroko, a za 2020 pripremamo osim Sjeverne Amerike i putovanja na azijske utrke gdje bi definitivno zaživio naš moto RUN & TRAVEL.
Istaknuli bi i naš program Motion Travel ambasadora, gdje omogućavamo svima da nakon što skupe određeni broj trkača dobiju i besplatnu startninu, smještaj, prijevoz ili čak cijeli paket aranžman. Ukoliko na godišnjoj razini ambasador skupi 50 ili više putnika tada dobiva besplatnu startninu za jedan od majora u ponudi Motion Travela. Program je namijenjen svima, trenerima u klubu/školi trčanja, inicijatorima putovanja u trkačkom communityu ili nekome tko jednostavno ima volju da okupi miješano društvo s kojim ćeš otići na europsku utrku.
Moto naše agencije je RUN&TRAVEL, ali isto tako želimo da to bude način trkačkog života jer što nas može više uveseliti od putovanja? Putovanja na kojem uz novo iskustvo dobijete i novu medalju.
Najbrža cestovna atletska utrka u Hrvatskoj, popularni Karlovački cener, ovaj petak dobila je potvrdu svoje kvalitete iz Svjetske atletske federacije (IAAF/World Athletics) i tako postala prva utrka u Hrvatskoj s prestižnom oznakom “Bronze Label”.
Od svog prvog izdanja 2013. godine, Karlovački cener privlačio je najbolje domaće trkače, a formiranjem elitne utrke unazad četiri godine u Karlovac su počeli stizati (i pobjeđivati) vrhunski svjetski dugoprugaši. Uz stalan rast ukupnog broja trkača, koji u Karlovac dolaze ostvariti svoj osobni rekord ili jednostavno se zabaviti i uživati u izvrsnoj atmosferi, svake godine utrka je rasla i u organizacijskom smislu. Gotovo svake godine organizator je pripremao i uvodio novosti, proširivao program, osluškivao želje trkača…
Ovogodišnji, 7. Karlovački cener, bio je tako i službena kandidatura za dobivanje statusa IAAF Bronze Label, utrke uz poštivanje svih organizacijskih standarda propisanih od Svjetske atletske federacije. I sami smo bili svjedoci odlične utrke i kompletnog događaja, a najviše ocjene Karlovcu je udijelio i IAAF. Karlovački cener prva je, i zasada jedina cestovna utrka u Hrvatskoj u kalendaru Svjetske atletske federacije i u petak 12. lipnja 2020. svi ćemo biti dio atletskog spektakla na najvišoj svjetskoj razini na 8. Karlovačkom ceneru. U svijetu je trenutno 136 cestovnih utrka s IAAF Label statusom među kojima su i najveći svjetski „Majors“ maratoni.
– Odmah po završetku ovogodišnjeg Karlovačkog cenera dobili smo informaciju da smo ispunili i odradili sve traženo u skladu s IAAF pravilima te smo neslužbenu potvrdu dobili još u rujnu. Poslije toga samo smo čekali službenu objavu kalendara cestovnih utrka Svjetske atletske federacije, kako bi mogli sa svima podijeliti informaciju i krenuti s promocijom Karlovačkog cenera s IAAF Bronze Label statusom. Kako je IAAF mijenjao kompletan branding i usvojio novo ime World Athletics tako se i sama objava kalendara odužila više od dva mjeseca. No, nama je bitno da smo dobili potvrdu našeg rada, konstantnog usavršavanja i podizanja kvalitete organizacije. Od prvog dana postojao je jasan cilj i želja doći do ovog nivoa i imati IAAF Bronze Label utrku u Karlovcu. Svakako bih se zahvalio na velikoj podršci Gradu Karlovcu i svim subjektima iz Grada i Županije, Hrvatskom atletskom savezu, PU Karlovačkoj, svim našim suradnicima, partnerima i sponzorima te posebno svim trkačima koji su nastupali na Karlovačkom ceneru. Na nama je da opravdamo očekivanja i 8. Karlovački cener napravimo najboljim dosada. Uskoro ćemo u Karlovcu imati i press konferenciju gdje ćemo predstaviti IAAF Bronze Label Karlovački cener za 2020. kada ćemo i otvoriti prijave za utrku – izjavio je osnivač i organizator Karlovačkog cenera, Robert Franjković.
Poznati trener i nekadašnji vrhunski atletičar Slavko Petrović, unazad godinu dana odgovarao je na vaša pitanja i davao savjete o pravilnom treniranju. To radi i uživo kroz Akademiju trčanja Slavko Petrović, a odsad će se unutar nje moći trenirati i trail trčanje – na Trail Akademiji.
Uz Trail Akademiju svaki ljubitelj ove discipline, svoj će trail trening i same pripreme za trail utrke podići na višu razinu, te će dobiti priliku popraviti svoje rezultate. Kroz ovu će se Akademiju s polaznicima odraditi kvalitetna zimska baza, te ih u četveromjesečnom ciklusu pripremiti se za trail sezonu 2020.
Prema planu treninga, cilj je kod polaznika poboljšati brzinu i izdržljivost pri trčanju na usponima i teškim tehničkim terenima, naučiti ih tehniku trail trčanja, pravilnu upotrebu štapova, te treniranje po raznolikim terenima kakve trkača očekuju na utrkama.
Trail sekcija ATSP starta 4. prosinca, a primarni je cilj polaznike pripremiti za neke od utrka koje počinju u ožujku i travnju – utrke Treking lige, Crazy Hill, 100 milja Istre (20K/41K, 67K). Kasnije se treninzi i pripreme nastavljaju za ostale utrke.
Foto: Krume Ivanovski
Treninzi će za iskusnije trkače, preko tjedna trajati do dva sata, a vikendom duga planinska trčanja i do 4-5 sati.
Trail Akademija namijenjena je tebi
– ako si u trčanju početnik, a želiš krenuti s trčanjem u prirodi
– ukoliko redovito trčiš, ali želiš poboljšati svoju kondiciju i uz redovni trening, podići svoje trčanje na višu razinu
– stoga što trčiš trail utrke i želiš popraviti svoje dosadašnje rezultate, te se pripremiti za neke izazovnije utrke
– jer želiš uživati u prirodi i trčati najljepšim stazama Sljemena, Samoborskog gorja, Velebita, Istre, pa čak i Dolomita i Alpa
– zato što si čuo/čula za 100 milja Istre i UTMB i želiš se pripremiti za te utrke
Uz vodstvo stručnog i iskusnog tima
Plan treninga izrađivat će trener Akademije trčanja Slavko Petrović, (po)najbolji trener dugih pruga, u suradnji s Darkom Roginom, istaknutim i iskusnim trail trkačem koji će voditi treninge.
Darko je iskusni i dugogodišnji atletičar, koji je trčao gotovo sve hrvatske trail utrke. Također, istrčao je i poznate Cortina Trail, Grossglockner Trail, te ovoga ljeta i OCC utrku na UTMB. Pobjednik je Valamar Traila i drugih hrvatskih utrka, brončani na prvom Prvenstvu Hrvatske u trailu i hrvatski reprezentativac na dva Svjetska prvenstva.
Što ti pruža treniranje u Trail Akademiji
Očekuj ozbiljan pristup treningu (ali i neozbiljno druženje poslije ;)), uz treniranje triput tjedno.
Uz vodstvo i nadzor iskusnog trail tkača, treninzi će biti zajednički, ali moguće su i individualne prilagodbe unutar treninga za ciljane utrke.
Dobit ćeš kvalitetan i raznovrstan plan treninga za trail, a mogući su i mjesečni planovi za individualno treniranje.
Poslije treninga u prostorijama ATSP-a organizirat će se predavanja o sportskoj prehrani, opremi za trail trčanje, prehrani na utrkama…
Možeš se veseliti i organiziranim zimskim ili ljetnim visinskim pripremama.
Od blagodati zagrebačkog okruženja do lokacija utrka
Lokacije treninga bit će u prirodi, a s obzirom na to da Zagreb okružuju prekrasni parkovi prirode (Medvednica, Žumberak – Samoborsko gorje) i parkovi u samome gradu (Maksimir, Dotrščina), koristit će se upravo te lokacije i njihove staze, za redovne treninge. Treninzi će se prema planu, preko tjedna održavati u Maksimiru ili Dotrščini, a u nedjelju na Sljemenu ili nekoj drugoj dogovorenoj brdskoj lokaciji.
Radi skupljanja iskustva za utrke, trenirat će se i na lokacijama utrka. Jednodnevnim ili dvodnevnim treninzima odradit će se najzahtjevnije dionice ciljanih utrka polaznika – Istra, Učka, Velebit, Gorski Kotar…
Priznajemo da o pravilnim tehnikama trčanja ne znamo mnogo, premda volimo trčanje. Zato smo za novu seriju članaka pomoć zatražili od stručnjaka. On nam je već na početku pojasnio kako su ozljede posljedica nepravilne tehnike trčanja i nesrazmjerno razvijenih mišićnih skupina.
Oštećenja meniskusa – točnije, oštećenja unutarnjeg meniskusa – većinom su posljedica nepravilnog zamahivanja rukama. Da je s pravilnom tehnikom moguće izbjeći ozljede, dokazuje trener Metod Horjak.
Njegovi rehabilitirani klijenti, kojima je svako brdašce predstavljalo izazov, sada bez problema svladavaju svoje trkače poduhvate i pri tome uživaju. Metod je inženjer, pa na tijelo gleda kao na stroj – kroz gibanje, kroz flow, kroz statiku i dinamiku, ali i kroz duhovnost. Ako na taj način pojednostavimo razne aspekte našeg funkcioniranja, njegove ćemo savjete lako popamtiti.
Imam dobrog prijatelja, ime mu je Marko. Marko radi na radnom mjestu koje većinu vremena zahtijeva sjedeći položaj, ali voli trčati. Redovito je pohađao organizirane utrke. Međutim, Marko sada više ne trči jer mu je koljeno svakim trčanjem sve bolnije. Sad zbog ozljede koljena (“Nisam se valjda ozlijedio?!”) većinom biciklira.
Čeka li ozljeda koljena svakog trkača? Možda ne svakoga, ali većina je već iskusila neku vrstu boli ili ozljede. Mnogi su tako, ne uspjevši se riješiti boli, odustali od aktivnosti kojom su se bavili – ne znajući da je razlog nelagodi nešto banalno, poput nepravilnog zamahivanja rukama.
Premda se predispozicija za ozljede koljena – prema ortopedima, oštećenja meniskusa ili ligamenata – najčešće može pripisati starosti, genetici, prethodnim ozljedama i/ili izboru obuće, trkačkih tenisica, vidjet ćemo da veliku ulogu u tome igra i tehnika trčanja.
Pogledamo li oko sebe, većinom vidimo mlađe trkače. Starija je populacija aktivna, ali ne toliko u trčanju. Stariji šetaju, planinare, bave se cross-country skijanjem, bicikliraju… ali većina ne trči.
Glavni uzrok nije nedostatak energije, budući da se ipak bave (iako drukčijim) sportovima, već ozljede koje ih sprječavaju da trče.
Pogledajmo koja nam to tehnika uzrokuje ozljede.
Tehnika trčanja i ozljede
Kad govorimo o tehnici trčanja, tri su stvari važne za zdravlje vezivnog tkiva:
Gibanje ruku
Položaj stopala kada dotaknu tlo
Vertikalno gibanje tijela
Pogledajmo ukratko prvu točku, gibanje ruku. Možda vam se čini kako ono nema nikakve veze s ozljedama koljena, ali vidjet ćemo da je ono zapravo ključno.
Dok trčimo, ruke nam poprimaju različite položaje – one mogu biti više-manje ispružene, mogu biti svinute u laktu. Položaj ruku, međutim, nije ono što utječe na ispravnost tehnike, već je u pitanju smjer njihova zamaha.
Ozljede koljena i oštećenje meniskusa često su rezultat nepravilnog gibanja ruku dok trčimo.
Ruke obično gibamo u smjeru naprijed/nazad, sa strane (paralelno sa smjerom kretanja), što je ispravno, ili preko tijela (okomito na smjer kretanja), što je neispravno.
Slika 1. Ozljede koljena i oštećenje meniskusa često su rezultat nepravilnog gibanja ruku dok trčimo.
Zašto je gibanje ruku uopće važno?
Kad zamahnemo rukom prema van (izvan putanje tijela), taj pokret kompenzira noga zamahom u suprotnom smjeru. Pri tome, koljeno se izvija. Sila koja djeluje na koljeno pri svakom udarcu o tlo, postupno polučuje negativan učinak te s vremenom dovodi do oštećenja meniskusa.
Zamah nogama u stranu još je jedna nesvjesna pogreška
Budući da je noga stvorena za gibanje naprijed/nazad i ne dozvoljava pokrete lijevo/desno u ispruženom položaju, bočni udarci joj štete. Do ozljede koljena dolazi prilikom zamahivanja nogama u stranu.
Zamahom nogama u stranu vršimo pritisak na njih bočno i time oštećujemo meniskus.
Sa svakim korakom, svakim prijeđenim kilometrom, zamahivanjem rukama preko tijela štetimo svojim koljenima.
Kako primijeniti ove informacije u praksi?
Kako spriječiti ozljede u koljenu?
Postoji nekoliko jednostavnih, ali učinkovitih trikova kojima se možemo poslužiti:
Za zagrijavanje, trčat ćemo na mjestu, zamahujući rukama onako “školski” – strogo uz tijelo, kako bismo dobili osjećaj gibanja ruku. To ponovimo nekoliko puta.
Dok trčite, pazite da ruke držite što bliže uz tijelo.
Obratite pozornost na umor. Kad smo umorni, tehnika će nam “opasti” i posebna će briga trebati za ispravljanje pokreta ruku.
Poboljšati tehniku znači raditi na sebi. To zahtijeva odlučnost, usredotočenost i energiju, ali i upornost. Dakle, sve ono što čini dobrog trkača na duge staze.
Primjer grupnog treninga
Dobra će vas tehnika itekako nagraditi. Osim glavne nagrade, dobroga zdravlja, kvalitetna tehnika donosi i još ponešto – brzinu.
Tehnika uvijek donosi značajno povećanje brzine. U stvarnosti je gotovo nemoguće trčati sporo s ispravnom tehnikom.
Zašto je tomu tako, vidjet ćemo kad naučimo o drugim dvjema točkama dobre tehnike – položaju stopala i okomitom zamahu. Više o tome u našem idućem tekstu.
Ukoliko se nađete u Ljubljani, našeg stručnjaka možete kontaktirati putem FB profila ili na telefon +386 40 901 358. Ovo je njegov prvi članak, a bit će ih još!
Što ako je šteta već učinjena?
Sigurno ste čuli za glukozamin – tu vam, u određenoj mjeri možemo pomoći, uz 4Endurance. Srećom, u mnogim slučajevima u kojima bol proizlazi iz nepopravljivog tjelesnog oštećenja, možemo ju otkloniti uklanjanjem pogrešaka koje nesvjesno činimo dok trčimo. U nadolazećim ćemo tekstovima pozornost obratiti na ključne pristupe sprječavanju oštećenja.
Ukoliko je hrskavica povrijeđena, lako vam može pomoći, naravno, uz promjenu tehnike trčanja, glukozamin sulfat. Proizvodi na bazi glukozamina sprječavaju degeneraciju hrskavice i, prema nekima, čak potiču njezino ponovno stvaranje. Nasreću, uzroci boli najčešće su mikropuknuća – u tom si slučaju možemo pomoći kolagenom te sredstvima koja grade tkiva (glutamin, hmb) ili povećavaju vazodilataciju (arginin). Prisutna upala može se suzbiti ili antireumatikom ili protuupalnim namirnicama (kurkuma). Preporučujemo proizvod Run & Bike Flex, koji sadrži glukozamin i kondroitin, kolagen za ligamente, kurkumu, đumbir i vitamin C koji imaju protuupalna svojstva te hijaluronsku kiselinu. Hijaluronska kiselina predstavlja “mazivo” za zglobove jer ima veliku sposobnost zadržavanja vode koja omogućuje lubrikaciju, a ujedno je i sufaktor u proizvodnji kolagena.
ProizvodRun & Bike Flex najcjelovitija je podrška zglobovima i ligamentima tijekom maratona, kad je početna ozljeda koljena čest problem (Ljubljanski maraton i Zagrebački maraton), pa vam ga nudimo po promotivnoj cijeni od 9,99€.
Još dva tjedna dijele nas od popularnog Papuk Trekka čija popularnost i dalje vrtoglavo raste. Nakon prošlogodišnjih 800-tinjak trkača i trkačica na papučkoj planini, ovogodišnja brojka prijavljenih opasno se bliži tisući. Budi i ti dio te brojke koja će upriličiti slavonsko veselje što na stazama, što na afterpartyju. Ali požuri, prijave traju još dva dana…
Sad već tradicionalno posljednje kolo Treking lige, odvija se na slavonskoj gori, a sa startom i ciljem u Velikoj u blizini Požege. Kraj studenog ujedno su i zadnji trzaji trkačke sezone, stoga je Papuk (canicross) Trek & Trail idealna prilika da ju zaključiš u velikom stilu.
Mnogi će u subotu, 23. studenog pohrliti na ovu utrku upravo iz tog razloga, a mnogi da se izbore za posljednje bodove u ligi. Nekima od njih poredak visi o niti i nipošto neće propustiti priliku da se pokušaju popeti barem za jednu poziciju u ukupnom poretku. Stoga je svladavanje uspona, singlica i šumskog terena Papuka veliki izazov za njih, a neizvjesnost i napetost prisutna je do samoga kraja.
Čvarci i mast kao pogon za četiri staze
Da bi izazov bio veći, najduža kategorija Challenger iznosit će onoliko kilometara kako si sam(a) napraviš. Naime, ovo će biti treking kategorija te će označeni dijelovi biti samo oni koji se preklapaju s kraćim stazama. Stoga, kartu i kompas u ruke i koncentracija na najjače, jer bolje napraviti 25 kilometara, nego 30. Kartu dobivaš tek na licu mjesta i ni sekunde ranije.
Velikom dijelu prijavljenih zasigurno najveći izazov i motiv predstavljaju slavonska gozba i dobrodošlica te ludi tulum nakon utrke, koje je obećao organizator SRK Baraber Extreme Team. Kruh s masti, čvarci i rakija bit će pravi pogon za što brže preletjeti dvije kraće i označene, trail staze – Light u dužini devet kilometara uz 400 metara uspona, te Active dug 19 kilometara s 800 metara uzbrdice. Ipak, cilj je što prije i odmornije stići na nastavak gozbe i party.
I psići i njihovi dvonožni pratitelji doći će na svoje – ovo će biti prvo izdanje Canicross kategorije na Papuku. Staza kojom će trčati naši ljubimci, bit će jednaka onoj Light kategorije. I njima će ovo biti odlučujuća utrka sezone jer se radi o posljednjem, desetom kolu Canicross Croatia trail lige.
Tko rano rani, startni paket grabi
Isto tako, vrlo motivirajuće na mnoge utjecao je i startni paket. Modna kombinacija u kojoj ćeš, kao i uvijek, na utrkama plijeniti poglede prepoznatljivom narančastom baraberskom bojom odnosno logom – dry fit majica dugih rukava i takozvani buff (kapa-marama).
Pomozi Baraberima da dosegnu svoju prvu tisuću sudionika i sudionica i ulovi zadnji vlak za prijave! 😉 Posljednja prilika za garantirani startni paket ovu je srijedu, a od 14. do 18. studenoga prijave će biti zatvorene. Kad se kockice poslože, eventualno ponovno otvaranje prijava uslijedit će od ponedjeljka, zaključno s 20. studenoga, u srijedu prije utrke. One će, ali bez startnog paketa, biti moguće i na licu mjesta. Prijavna mjesta odnosno registracija bit će otvorena večer prije i na dan utrke, u veličkom Vatrogasnom domu, gdje će biti i cilj utrke. Start će biti, kao i dosadašnjih godina u dvorištu Parka prirode Papuk.
Kiša nije spriječila zaljubljenike u trčanje da dođu na Jarun, na 33. Polumaraton Ivan Starek. Ovaj jedinstveni memorijal nastao je kao sjećanje na legendarnog, skromnog trkača Ivana Stareka.
Godinama se trčao samo polumaraton, a danas je to cjelodnevni događaj cestovne atletike s nekoliko utrka i to na 5, 10 i 21 kilometar. Utrku je 1987. pokrenuo Atletski klub Veteran (danas Atletski klub Maksimir), koji ju organizira i danas.
Na 33. izdanju ove jarunske jesenske utrke nastupilo je ukupno 567 trkačica i trkača, 122 na 5 km, 155 na 10 km i 290 na polumaratonu.
Najbrži na 5 km: Muškarci:
ANDRIJA PALIČKA (AK RUDOLF PEREŠIN) vrijeme 16:11 min.
IVAN BULIĆ (AK DUBROVNIK) vrijeme 16:25 min.
MATJAZ STANFEL (OK SOVA) vrijeme 17: 21min.
Žene:
SIMONA JAMBROŠIĆ (AK VARAŽDIN) vrijeme 18:25 min.
JELENA CULEJ (AK FORCA) vrijeme 20:06 min.
NOLA JANDREČIĆ (KCIPT SAMOBOR) vrijeme 20:19 min.
Najbrži na 10 km: Muškarci:
IVAN DRAČAR (AK KVARNER) vrijeme 37:09 min.
ANTONIO PINTUR (Škola trčanja “RaN 047” – Karlovac) vrijeme 37:54 min.
OLIVER MANCE (IND.) vrijeme 38:57 min.
Žene:
IVANA GRUBIŠIĆ (AK AGRAM) vrijeme 41:28 min.
NIVES ZEBIĆ (AK MAKSIMIR) vrijeme 42:45 min
IVANA HERENT (AK FORCA) vrijeme 43:51 min.
Najbrži na 21 km: Muškarci:
ROBERT RADOJKOVIĆ (AK MAKSIMIR) vrijeme 1:13:58
BLAŽ CAR-PAVLIC (AK KVARNER) vrijeme 1:14:02
ZORAN ŽILIĆ (AK KVARNER) vrijeme 1:14:31
Žene:
MARIJA VRAJIĆ (AK MAKSIMIR) vrijeme 1:23:55
VERONIKA JURIŠIĆ (AK SLJEME) vrijeme 1:25:33
TANJA SAMARDŽIĆ (Atletska Udruga “Moslavina u pokretu” Kutina) vrijeme 1:28:54
Opasno se približilo ono doba godine kad sezona svih važnijih utrka i većih liga jenjava. Ipak, to nije razlog za očajavanje, a ni za ulijeniti se i prepustiti zimskoj depresiji. Želimo li ostati u formi ili popraviti ju, predstoji nam zimska baza. A ima li išta više motivirajuće za izaći iz kuće i održavati ju, nego odabrati jednu od brojnih hrvatskih zimskih liga. Sigurno će se naći i jedna pod tvojim prozorom…
Zimska liga Lagvić
Ova kultna zagrebačka zimska liga, već je odvalila svoja prva tri kola, a iduće predstoji ovu subotu, 9. studenog. Još joj se stigneš priključiti jer se u ukupni poredak ubraja deset najboljih od 14 kola. Od petog kola, 17. studenog održavat će se svaku nedjelju (osim 5. siječnja). Start je uvijek u 10 sati na početku Poučne staze Miroslavec (342 mnv), a cilj na terasi “Vidikovca“, na najvišoj točki Medvednice (1033 mnv). Postoje dvije kategorije – cestovna i planinska, poznata kao Mrcina. Ali može se trčati i Pedina kombinacija. Dužina cestovne utrke je 9,2 kilometra, a planinske 5,5, obje s istim usponom od 691 metar. ZL Lagvić završava s 26. siječnjom.
Jučer u 18:30 sati, pod okriljem ranog, jesenskog mraka, u zagrebačkoj Dotrščini startala je osma sezona Dotke. Za ovu ligu trebaš se pojaviti sa čeonom lampom na ulazu u Dotku, na kamenim kockama šetnice. Kružna staza u dužini 10 kilometara, uz 300 metara uspona označena je reflektirajućim trakicama. I tako svaki četvrtak do posljednjeg, sedmog kola 19. prosinca.
Zimska liga “Vina Kolarić Japetić“, 17. studenog starta po 18. put. Termin je 10 sati ujutro svake nedjelje, osim treće nedjelje u prosincu i siječnju. Natječe se u tri različite kategorije – trkačko-planinarskoj kratkoj, trkačkoj dugoj, većinom makadamskom cestom, te brdsko-biciklističkoj dugoj, istim makadamom. Sve staze startaju u Svetoj Jani, u Šumskom dvoru Kolarić, a cilj imaju na terasi planinarskog doma na Japetiću. Sve imaju oko 500 metara uspona, ali dugeMTB i trkačka iznose oko 12 kilometara, dok kratka ima 2,7 kilometara penjanja planinarskom stazom. Za konačni plasman potrebno je odraditi minimalno sedam od 11 kola, a koje je na rasporedu 9. veljače.
Posljednje, fašničko kolo Samoborske zimske lige / Foto: KCIPT Samobor
Samoborska zimska trail liga
Liga se trči po sedmi put u istom okruženju, ali na novim stazama. Sa startom na Prekrižju i ciljem na Poljanicama, Zimska liga održavat će se od 16. studenog 2019. do 15. veljače 2020. godine, kada je poznato završno, fašničko kolo. Može se birati između duge (15 km), kratke (9 km) te rekreativne staze (5 km) za rekreativce i nordijsko hodanje. Od 13 kola, za konačni plasman potrebno je istrčati minimalno 50 posto plus jedna utrka. Liga se održava svake subote, osim 30. studenog.
Zimska liga u organizaciji članova SU Izohipse odvijat će se u 10 kola uz pomoć karte i kompasa. Radi se o orijentacijskim utrkama koje se održavaju (barem dosad) u zagrebačkim, samoborskim, jaskanskim i turopoljskim predjelima. Zasad su raspisana prva dva kola za 17. i 24. studeni, na Ponikvama i Osovlju. Novost je da se više neće trčati štafete, već su u igru upali mix-parovi. Muško-ženska kombinacija kroz A, B i C kategoriju. Zimska liga održavat će se nedjeljom, a ove zime traje do 17. veljače.
Olga Jerković Perić na orijentacijskoj Zimskoj ligi/ Foto: Viktor Pavić
Zimska kros i kros duatlon trening-liga
Ova zimska liga održava se na zagrebačkom Jarunu u 10 sati, u prosjeku svake druge subote. Možeš trčati samo kros ili natjecati se u kombinaciji trčanja, bicikla pa trčanja. Prvo kolo održano je 26. listopada, a iduće je u subotu 9. studenog. Za ukupni poredak zbrajaju se bodovi iz šest najuspješnijih od 12 kola, zaključno s 21. ožujkom iduće godine.
Čak 23. put u selu Prigorec kod križa, 17. studenog startat će ova zimska brdska liga. Trčat će se sedam kola, svake druge nedjelje u devet ujutro, zaključno s 9. veljače. Rutu čini 10 kilometara lokalne ceste od starta u Prigorcu do ciljana na vrhu Ivanščica, ispred planinarskog doma. Za ulazak u ukupni plasman potrebno je istrčati četiri kola, odnosno 50 posto od broja održanih kola.
Prvo kolo Beretinca starta u subotu, 23. studenog, kao i svake godine dosad u 14:30 sati na seoskom gospodarstvu Canjuga. Za novu sezonu ove cross lige, rezerviraj si svaku drugu subotu, sa zadnjim kolom 1. veljače. Ruta je kružna, što znači da te šumska dinamična staza, traktorski putevi i single trackovi vode u cilj natrag na imanje Canjuga. Raspis se tek očekuje, no redovno su se trčale dvije kategorije – 1 Krug (3,5 km / 150 mnv) i 2 Kruga (7 km / 300 mnv). Boduju se četiri najbolja, od ukupnih pet kola.
Polarna liga počinje 7. prosinca u 15 sati, i tako 10 zimskih subota u prosincu, siječnju i veljači. Trči se uz akumulacijsko jezero HE Dubrava, naizmjenično jedno kolo po asfaltu na nasipu, a drugo po šljunku pored nasipa. Trče se dvije dionice – kratka od 3,2 i duža od 10,8 kilometara. Kao posebna kategorija tu su i hodači na kraćoj ruti. Start i cilj su kod Rekreacijskog centra DG-SPORT u Prelogu. Ukupni poredak određuje se zbrajanjem bodova pet najboljih plasmana.
TK Maraton Krapina lani se pobrinuo za održavanje zimske kondicije čak kroz dvije lige u nizu – Adventsku i Trofej Crne kraljice. Obje lige zapravo su koncipirane jednako – u pravilu se trče svakog četvrtka iza 18 sati, sa startom u ŠRC-u Podgora, u prostoru Teniskog kluba Zagorec Krapina. Trčale bi se dionice na pet i 10 kilometara, Adventska liga kroz šest kola, a Crna kraljica kroz osam. Zasad raspisa ni jedne od liga još nema, s tim da je Adventska prošle godine startala sredinom studenog, a Trofej Crne kraljice u siječnju. Prati razvoj događaja…
Adventure Team Zagorje voli Ligu Lisicu organizirati jednom po godišnjem dobu. Novo izdanje najavili su za 14. studeni, a u planu im je trčati četvrtkom u 18:30 sati kroz čak 15 kola. Dosad je start i cilj lige bio kod društvenog doma u Repovcu Zabočkom, a natjecalo se na dvije staze – dužoj (7,4 km) i kraćoj (4,7 km). Uskoro se očekuje raspis…
Istarska zimska liga u trčanju powered by Plava Laguna ušla je u svoju 15. sezonu. Prvo kolo održano je protekle nedjelje u Medulinu, a drugo kolo slijedi u nedjelju, 17. studenog u Poreču. Tako će se trčati devet kola, svaku drugu nedjelju (uz trotjedni odmor za blagdane), svako u drugom istarskom mjestu. Raspis svakog pojedinog kola bit će objavljen tjedan uoči utrke.
Dosad znana kao Riječka zimska liga u trčanju, vraća se u izdanju od osam kola te uključuje dvije nove lokacije. Prvo kolo, ujedno i 5. memorijalna utrka za Dejana Ljubasa, bit će ovu nedjelju, 10. studenog u Kostreni, s početkom u 10 sati. Bodovat će se pet od osam kola, u ekipnoj i pojedinačnoj konkurenciji. Detalji o stazama, odnosno duljini i konfiguraciji, bit će objavljivani naknadno. Trčat će se vikendima do kraja drugog mjeseca, a posljednje kolo održat će se 29. veljače u Kastvu.
Dok trkački polako jesensku sezonu privodimo kraju i prelazimo na zimski režim treninga, bacimo pogled na ono što nas čeka na početku proljeća 2020. Naravno, i mjesec studeni ispunjen je odličnim utrkama, a i kroz zimu neće biti teško pronaći zanimljive trkačke izazove za razbijanje monotonije treninga i provjeru trenutnog stanje forme. Sve to kako bi u proljeće bili pravi, a tada…
Peti ZAGREB21 powered by Heineken 0.0, popularni Zagrebački proljetni polumaraton i 2020. obilježit će početak proljetne sezone polumaratona i okupiti veliki broj trkača na atraktivnoj lokaciji starta ispred Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
Nedjelja, 22. ožujka 2020. u 9:00 sati bit će izvrsna prilika protrčati Zagrebom u sam osvit proljeća i uživati u proljetnom jutru dok se priroda budi, a grad još spava 😊. Atraktivna i brza staza jamac je lova na odlične rezultate i uživanje u trčanju polumaratona.
Staza u prvom krugu prolazi ulicom grada Vukovara, legendarnom Savskom, Prisavljem kroz HRT, pa preko Save na Bundek. Sava se u cijeloj utrci prolazi ukupno četiri puta, gledatelji imaju prilike vidjeti svoje favorite u više navrata tijekom utrke, a cilj je također ispred NSK.
Ovogodišnji ZAGREB21 bio je i Prvenstvo Hrvatske u polumaratonu tako da su na startu bili svi najbolji hrvatski polumaratonci i polumaratonke, dok će 2020. Zagrebački proljetni polumaraton biti i službeno Prvenstvo Balkana u polumaratonu te u utrci možemo očekivati još više kvalitetnih trkača te mnogo gostiju iz susjednih zemalja.
Međunarodni karakter utrke sve je jači iz godine u godinu, uz sve brojnije domaće trkače tako da ZAGREB21 u 2020. godini očekuje više od 2.000 natjecatelja u polumaratonu. Naravno, osim samog, klasičnog polumaratona, tu je i najmasovnija štafetna utrka s četiri člana ekipe koje se dijele u čak pet kategorija (muški, ženski, mješovito, muški miks – veći broj muških članova i ženski miks). Štafetne utrke izvrsna su prigoda za razvijanje timskog duha u jednom individualnom sportu kao što je trčanje te odličan izgovor da svoje prijatelje izvučete iz kafića i nagovorite na trčanje 😊😊😊.
Kao uvertira polumaratonu, na programu je utrka na 5 km koja će opet imati posebne goste u našim vatrogascima. Utrka na 5 km starta neposredno prije polumaratona, trči se jedan brzi krug sa startom i ciljem ispred NSK.
Startni paket je uvijek bogat, prvih 200 prijavljenih već je osvojilo „posebne“ Champion trening majice kako bi se što bolje pripremili kroz zimu za utrku, sve ostale očekuju „redovne“ Champion majice, obrok po završetku utrke, još poneko iznenađenje te finišerska medalja koja će uskoro biti predstavljena.
Više informacija o utrci možete pronaći na www.zagreb21.run , a svima savjetujemo da se odmah i prijavite i rezervirate svoju poziciju na startu u nedjelju 22. ožujka 2020. u 9:00 sati.
Najmasovniji sportski događaj u Zaprešiću zasigurno je božićna utrka u organizaciji Atletskog kluba Fit, Zaprešić. I ove će se godine održati u istom terminu 22. prosinca, pod nazivom 2. Westgate božićna utrka powered by atletski klub Fit Zaprešić. Također, našla se i u dva kalendara – Adventa u Zaprešiću te Hrvatskog atletskog saveza.
U svom prvom izdanju utrka se pokazala kao pun pogodak, što je potvrdio i broj natjecatelja – njih više od 500, te oko 500 navijača, volontera i ljudi uključenih u organizaciju. A to čini ukupnu brojku od tisuću posjetitelja Zaprešiću i Westgateu u doba Adventa. Na utrci su tada nastupili trkači iz 12 zemalja svijeta, što joj daje pravi turistički karakter. To pokazuje i zanimanje Turističke zajednice grada Zaprešića da utrku uvrsti u kalendar događaja Advent u Zaprešiću.
Iako po rezultatima, za grad Zaprešić i lokalnu zajednicu utrka pripada samom vrhu manifestacija, još uvijek nema potporu Grada i lokalne zajednice. Stoga se i ove godine održava samo zahvaljujući entuzijastima iz Atletskog kluba Fit, koje zasigurno ne očekuje lagan posao. Ipak, već su dokazali da imaju znanja, volje i želje, a ponajviše ljubavi prema trčanju i trkačima. Tako da se i ove godine očekuje organizacija na najvišem nivou, što potvrđuje i činjenica da je utrka od ove godine u kalendaru Hrvatskog atletskog saveza.
Do utrke je ostalo nešto više od mjesec dana, a trenutno broji više od 500 prijavljenih natjecatelja. Novosti u samom događaju su utrka Speed test u dužini 2,5 kilometra, te Saucony štafetna utrka (2 x 2,5 km). Očekuje se uključivanje još većeg broja djece i mladih iz Zaprešića i okolice, kao i obitelji s djecom, koje će dan iskoristiti za posjet Zaprešiću i šoping u Westgateu.
Kako se utrka održava u vrijeme blagdana, kad je lijepo nekoga iznenaditi i uljepšati mu blagdane, tako utrka i ove godine ima humanitarni karakter. Akcija se organizira s Udrugom Rubikon te će se dio novca prikupljenog startninama, uplatiti na njen račun, za djecu s autizmom i drugim teškoćama u razvoju.
Ukupni pobjednici, s Westgatea će ponijeti i novčane nagrade, a Saucony, Westgate, Natural Wealth, Higher i Dukat Hrvatska osigurali su bogate nagrade po kategorijama, za sve utrke. Prošle godine utrka je bila podarena i lijepim vremenom, te organizator izražava nade da će tako biti i 22. prosinca ove godine, kad očekuje rekordan broj natjecatelja u Zaprešiću.
Drago Paripović Parip, zvan i “fenomenom majke prirode“, još je uvijek nositelj hrvatskog rekorda u maratonu i polumaratonu. Skromni poštar iz Zagreba, a porijeklom Daruvarac, koji je danas navršio 60 godina, još uvijek neumorno radi i trči. Ovaj član AK-a Žumberak više ne trči osobne rekorde u maratonu 2:17:05 i polumaratonu 1:03:47, no i dalje ostvaruje rezultate na kojima mu mogu zavidjeti i mnogo mlađi trkači.
Današnji dan provest će gotovo kao i svaki drugi. Ništa spektakularno ne planira za svojih okruglih šezdeset. Kako kaže, rođendan će provesti radno, a poslije posla slijedi, kao i uvijek, trening.
– Tek navečer, nas će se desetak iz kluba okupiti na malo druženje. Što se tiče proslave za vikend, umjesto nje čeka me trčanje polumaratona na Stareku – rođendanski su planovi ovog nositelja hrvatskih rekorda.
Kaže, on će biti zadovoljan ako ovaj polumaraton bude mogao istrčati za 1:17 sat.
“Održavanjem forme, za mene je vrijeme stalo“
– Uvijek mislim da imam tu negdje oko 30-40 godina, ali nažalost nije tako. Osjećam se kao da se ništa nije promijenilo od prije 20 godina. U trčanju sam 40 godina, konstantno sam fizički aktivan i nikad nisam imao nekih ozbiljnijih zdravstvenih problema. Imam možda mrvu povišeni tlak, a ostale boljke vezane su uz trčanje. Trebao sam čak operirati pokosnicu ’88., kao i petni trn koji me zadesio dvaput. Međutim, nikad to nisam učinio. Pauzirao sam s treninzima po četiri ili osam mjeseci, oporavio se i vratio trčanju – Paripove su riječi.
Kada je uspio nakupiti 40 godina trkačkog staža s kratkim prekidima, prema njegovim riječima, ne razmišlja ni o kakvom “vješanju tenisica o klin“.
– Neću prestati trčati pa makar se srušio negdje na stazi. Svatko će od nas “otputovati“ na neki način, pa onda je bolje tako, radeći ono što volim. Kad sam ’87. dobio 12,5 kila, što zbog povrede, što zbog činjenice da sam se oženio, osjećao sam se kao da trunem. Potom sam krenuo ponovno s treninzima i od tada trčim non-stop. Trčanje je jednostavno postalo moj način života – pojasnio je ovaj vječni trkač.
Međutim, Drago smatra da je hrvatskom trčanju dao sve od sebe, što je bio u mogućnosti. Sad ima neke nove prioritete.
– Smanjujem kilometre i tempo pomalo. Nemam više tolike apetite. Istrčao sam što sam istrčao. Za postizanje boljih rezultata, sad bi mi trebalo više vremena da se odmorim kad dođem doma s posla. Prije sam, ipak, imao više energije. Svi mi dođemo do jednog vrhunca, a potom padamo. Tako i ja, jasno, ali trudim se da to ne ide baš strmoglavo prema dolje, nego malo lelujam. Sad mi je najveći cilj pomagati ljudima oko treninga – podijelio je s nama najbolji hrvatski maratonac svih vremena.
Posljednjih nekoliko mjeseci trenira s kolegama iz kluba – na njihovoj razini radi treninge, a utrke na svojoj. Međutim, od 1. prosinca slijedi ozbiljnija zimska baza, kao i uvijek, uz posao.
– Imamo mi i preko tjedna lakših treninga, ali ima i onih konkretnijih i nema poštede. Od 1. prosinca AK Žumberak otvara školu trčanja na zagrebačkom nasipu, a ja ću uskakati koliko budem mogao pomoći treneru – nova je Paripova misija.
“Da nije bilo noćnih, mogao sam dati i više…“
On drži da je nekadašnji način života i ono što Dragi on nije mogao pružiti, budilo u njemu još veću upornost i inat da postigne svoj cilj.
– Htio sam vidjeti dokud mogu ići, gdje su moje granice. Da nisam radio svoj posao, mogao sam imati još bolje rezultate. Liječnik u Italiji u vrijeme mojih najboljih uspjeha, rekao mi je da bih ja trebao imati još bolje rezultate s obzirom na to koliko treniram. Reko’, ali ja radim uz to, idem u noćne smjene. Danas mi je još jedino krivo što nisam uspio te svoje treninge pretočiti u rezultate. Za primjer, jedne godine u drugom mjesecu radio sam svih 28 noćnih smjena. To čovjeku u potpunosti izokrene bioritam – ispričao nam je ovaj poštar-trkač.
Upitali smo ga, misli li da bi ponovno mogao postići svoje nekadašnje rekorde da se podvrgne pravom režimskom treningu.
– Ne, ne bih danas mogao podnijeti te treninge. Zasigurno bi došlo do prevelikih povreda – zaključuje.
Zanimalo nas je gdje leži tajna njegovog uspjeha.
– Nema tu puno tajni. Osnova je da imate talenta, ali najveći udio nosi rad, trening. Meni nikad ni sunce, ni kiša, ni snijeg nisu pričinjali problem za trening. Uvijek sam bio uporan kao mazga. Pa kad krenete po natjecanjima vani, vidite konkurenciju i postanete svjesni koliko još treba poraditi na formi. To je dodatna motivacija. Ja uvijek imam motivaciju za trening. Ipak, u zadnje sam se vrijeme ulovio kako razmišljam da sam postigao svoje najveće rezultate, te ne mogu ništa više posebno postići. Pa što me onda još drži u tom trčanju, zapitao sam se! Međutim, to je moj način života i ja sad više ne znam drugačije živjeti, ne znam što bih drugo radio – inspirativna je ova trkačka legenda.
Ipak, Drago će mirovinu dočekati kao poštanski djelatnik, a ne kao profesionalni trkač…
– U to vrijeme kod nas se nije toliko znalo o maratonima, kako se za njih pripremiti i kako tijelo funkcionira po tom pitanju. Tad je bilo rizično napustiti posao i baviti se atletikom profesionalno, jer nisi mogao znati kakve ćeš rezultate postizati. Atletikom se ni približno nije moglo zaraditi za egzistenciju. Kod nas ne prolazi to samo tako kao s Kenijcima. Prvo je vrlo teško naći sponzore, a tu uvijek moraš uračunati mogućnost povrede koja će te izbaciti iz igre na određeno razdoblje – doznajemo od našeg sugovornika.
Photo (c): 3sporta.com
Parip svoj posao poštara koji radi već 23 godine, obavlja pješice, ali kaže da mu taj posao nije previše pomogao u korist trčanja.
– Nisu mi baš previše izlazili u susret po pitanju utrka. Jedino kad je bilo svjetsko prvenstvo u polumaratonu, dobio sam pet do sedam dana godišnjeg – njegove su riječi.
“Još ima maratona koje bih volio otrčati“
Od trkačkih disciplina, Paripu je najdraži polumaraton jer nije niti predugačak, niti prekratak. Što se maratona tiče, istrči maksimalno jedan do dva godišnje.
– Ovisno o klubu, kad treba za klub što istrčati, dogovorimo se. Sad planiramo otići na neki maraton u Italiju na proljeće. Sve ovisi o odrađenoj zimskoj bazi. Svakako želim ići maksimalno spreman na maraton, a ne se patiti – i to savjetujem svakome. U protivnom bi ti se mogla ta disciplina zgaditi – savjet je iskusnog maratonca.
Prema njegovim riječima, uvjeti koji će biti na utrci, mogu se simulirati i istrenirati na treningu.
– Primjerice, kad ti je teško na treningu, staneš da odmoriš. Ma nema stajanja! Na utrci to moraš nadići i ako to nisi istrenirao, slomit ćeš se psihički – kaže on.
Ima mnogo svjetskih maratona na koje ni ovaj prekaljeni maratonac još nije išao, a želja mu je otići.
– Želja su mi London ili New York, ali to treba na vrijeme dobro isplanirati zbog prijava – Paripovi su snovi, ali ne izostavljajući svoj klub iz planiranja.
Stanje u vrhu hrvatske trkačke scene
Drago Paripović prokomentirao je činjenicu da su rezultati najboljih hrvatskih maratonaca i polumaratonaca, statistički bili bolji bliže njegovoj generaciji, nego li ovih prema današnjici.
– Mi smo prije bili veliki entuzijasti. Počeci ti budu na kros stazi, pa tek kad malo sazriješ postaneš dostojan ceste i to ti bude izazov. Motivira te još više. Motivira i mlađe generacije, ali nešto tu ne štima, ne mogu shvatiti što. Kod nas su cure puno više napredovale nego dečki. Više ni moj nekadašnji rezultat na polumaratonu nije nešto u odnosu na današnju svjetsku elitu, a danas u Hrvatskoj teško da netko može istrčati i 1:07 sat. Što je nekonkurentno na svjetskoj razini, gdje se trči oko jednog sata, pa čak i ispod. Ne znam koji je razlog kod muških, ali ženama svaka čast, one su se jako digle. I ne samo u Hrvatskoj, nego u svijetu – njegovo je mišljenje.
Zamolili smo ga da prokomentira i rezultate ovogodišnjeg hrvatskog prvakaGorana Grdenića koji se nada jednoga dana dostići Paripovo vrijeme.
– Grdenić je istrčao OK rezultat za hrvatske standarde, rezultat koji ovdje nije već dugo nitko postigao, ali na svjetskoj razini nije baš konkurentan. Nikome se ne čini moj rezultat nedostižan, nije to neki rezultat. Meni je on nešto predstavljao jer sam ga dostigao uz posao, nisam se profesionalno bavio atletikom. Međutim, žene danas trče maratone od 2:15 do 2:20. Moji rezultati su prošlost. Goran ima prostora za napredak, ali morao bi dvaput dnevno trenirati, uz posao koji radi na fakultetu. Ja sam bio 200 posto u tome. Pitanje je koliko on ima vremena, jer nisam siguran koliko bi s jednim treningom dnevno, mogao dostići moje rezultate – procjena je trkačke legende.
Upitali smo ga je li moguće da je s masovnošću u trčanju i na utrkama opao standard u vrhu atletskog trčanja. Moguće je, kaže, ali tu masovnost ne vidim kao ništa negativno.
– Za visoku kvalitetu trebala bi škola, ali koju će upisivati mlađi polaznici, koji se još razvijaju. Nego, škole upisuju ljudi koji su završili školovanje i već rade, pa se žele rekreirati. U toj životnoj fazi više ne možete dobiti trkača koji će trčati polumaraton 1:15 sat. Ipak, s tim školama trend trčanja je puno otišao naprijed i to je isključivo pozitivna stvar – zaključak je maratonske legende.
Talent je bitan, ali još više rad i požrtvovnost
Drago savjetuje što je potrebno za vrhunske rezultate poput njegovih.
– Bitno je koliko će čovjek raditi i opstati u tome. Nema rezultata preko noći. Samo treba biti uporan i trenirati. Savjetovao bih svima da budu svoji i testiraju svoje granice. Ne mora presuditi talent, bitno je biti uporan – samo rad, rad i disciplina – inspirativan je Parip.
Podijelio je s nama što je žrtvovao za takve rezultate i za čime žali, a čime se ponosi.
– Jednostavno sam puno trenirao. Nisam išao na more, ni na skijanja. Redovno sam radio zimske pripreme. Vjerujem da sam mogao biti još bolji, ali niz je čimbenika koji mi to nisu dozvolili – kako posao i noćne smjene, tako i menadžer s kojim bih dogovorio da ću trčati i pripremati se za jedno, a potom bi mi on isplanirao još dvije druge utrke – prisjeća se.
Prema njegovom sudu, mogao je sigurno doći do polumaratona ispod 1:03, te maratona za oko 2:12 sata. Kako kaže, to mu je jedino ostalo nedorečeno.
– Satisfakcija u svemu tome mi je što sam sa 42 godine bio prvak države u svih šest disciplina – u krosu pojedinačno i ekipno, na 5000 i 10.000 metara, te na polumaratonu i maratonu. Ako to netko od mlađih danas skine, svaka mu čast – ponosan je ovaj trkač.
Od gumenih čizama do 12 pari tenisica
Paripove trkačke početke obilježio je poprilično trnovit ili, u najmanju ruku rečeno, neudoban put – od trčanja u gumenim čizmama do onoga u posuđenim žuljavim tenisicama.
Dolaskom u Zagreb 1983. godine, u AK Dinamo, imao sam samo jedne bijele kožne tenisice u kojima sam i hodao za dnevnu namjenu i trenirao. Održavao sam ih mlijekom i vlažnom krpom da koža ne ispuca. Tad nije bilo tenisica pa je bilo super ako si mogao pronaći jedne. Kad sam trčao svoju prvu cestovnu utrku u Kumrovcu ’81., došao sam u trgovinu Borovo u Sisku i kupili smo kožne tenisice s čepovima. To bi danas bilo više za trail, bile su prekrute za cestu. Kad je krenuo snijeg i bljuzga znao sam trčati u gumenim čizmama, dok me nakon tjedan dana nije zaboljela Ahilova tetiva. Pa sam trčao u cipelama s gumenim potplatom, pa sam izmijenjivao svu tu “super“ obuću. A prvi polumaraton u Italiji ’90. godine, posudio sam od Mladena Grgića tenisice marke Tiger dva broja manje. Imao sam osjećaj da letim. Tad sam postigao rezultat 1:04:30, ali s dolaskom u cilj stopala su mi bila puna žuljeva. Međutim, tad sam s tim prvim novcima kupio i prve trkačke Nike tenisice, ali polovne. Kad sam 1992. godine pobijedio na maratonu u Bologni, jedan Talijan koji je imao Nikeovu trgovinu s opremom, kad je vidio u čemu trčim, odlučio me sponzorirati i donio mi punu kutiju sportske opreme. Kasnije tu jesen, poslao mi je još jednu kutiju opreme. Za usporedbu, ’94. smo išli trčati polumaraton u Kyoto. Tad su Zagreb i Kyoto bili gradovi prijatelji, mi smo predstavljali svoj grad i zatražili smo barem iste majice, kako bi se vidjelo da nastupamo kao ekipa. Nismo dobili ništa – prepričava nam svoja iskustva i početke Drago.
“Treniram po osjećaju, a uzimam samo med i vodu“
Danas, ipak, u svojoj kolekciji ima 12 pari tenisica, ponajviše Saucony marke. Što se tiče mjerenja vremena, tempa, pulsa, maxVO2, laktatnog praga i sličnoga, tek otprije godinu dana Drago posjeduje sat Garmin.
– Garmin sam dobio tek lani za rođendan od kolega iz kluba. Dotad mi je bio dobar i moj stari Casio. Ništa ja to ne mjerim, treniram po osjećaju. Ako sam danas umoran, trening ću prilagoditi svojem tijelu. Nisam više u tim godinama da moram paziti na podizanje pulsa. Ali ako imam u planu danas napraviti žešći trening, ako ide, odradit ću ga. Ako ne, odradit ću ga neki drugi dan – jednostavna je njegova taktika.
Što se tiče filozofije oko prehrane i hidracije, on se i dalje drži maksimalne jednostavnosti.
– Gel sam jednom ili dvaput uzeo na treningu, ali mi se nije svidjelo, nije mi odgovaralo. Ništa osim meda ne koristim, on mi je glavni prehrambeni artikl. Nosim si ga u bočici na utrke, ali ne koristim ga tijekom utrke. Prije maratona ujutro pojedem dvije šnite kruha i med, a na maratonu uzimam samo vodu. Ne želim pod utrkom isprobavati kojekakva gazirana i druga umjetna pića. Ako si ti spreman, dovoljna je i voda. Eventualno si možeš pomiješati med i limun u svoju vodu – mudrosti su stare škole među trkačima.
Piše: Martina Maloča
Foto: privatna arhiva, 3sporta
Središte hrvatske metropole sinoć je oživjela jedna od najvećih i omiljenijih zagrebačkih utrka – Zagrebački noćni cener. A vjetar u leđa gotovo 3000 trkača dali su vatreni, glasni i neumorni navijači. Ova tradicionalna utrka, u svojem osmom izdanju još je jednom održana u odličnoj atmosferi.
Ruta u dužini 10 kilometara startala je sa Zrinjevca te je obilazila centar glavnoga grada – Praškom, Trgom bana Jelačića, Jurišićevom te vrludala ulicama do Trga žrtava fašizma odnosno takozvane “džamije“. Potom se na drugu stranu središnjeg trga protegnula Ilicom do Ulice Republike Austrije, potegnuvši prema i uz HNK, pa Masarykovom na cilj na Zrinjevcu.
Ovogodišnji Cener uz atraktivne znamenitosti centralnog Zagreba, posvećen je “Mjesecu borbe protiv ovisnosti“. Među 3000 trkača i trkačica koji su ga obilježili, osim domaćih, tu su se našli i oni iz regije, ali i šire – iz Italije, Španjolske, pa čak i Kolumbije.
Tako su i na postolja stupili upravo gosti iz susjednih zemalja. Najbrža trkačica bila je Mađarica Tünde Szabó, ostvarivši vrijeme od 37:15 minuta. U muškoj konkurenciji, zlatan je bio Mitja Krevs iz Slovenije s rezultatom 31:56 minuta. Za Mitjom u cilj dolazi naš Blaž Car-Pavlic (AK Kvarner) za 33:21 minute, a drugi Slovenac Klemen Španring sa 14 sekundi zaostatka zauzima treću poziciju.
Pobjednici utrke
Iza Mađarice slijede prve dvije Hrvatice – Silvia Šimunović (Atlantic Running Team, 37:50) kao druga, te Ines Jozić (Ultramaraton Klub Mazator, 38:27) na trećem mjestu u ženskoj konkurenciji.
Protekli vikend održan je Barać Forest Trail, prava šumska poslastica za kraj Kontinentrail lige, o kojoj će se još dugo pričati. Sve tri staze – Bunika od 27 kilometara, Šišmiš od 14 i Zerca od pet, cijelom su dužinom bile u netaknutoj šumi, a staza izvrsno označena, trčljiva i uzbudljiva.
Barać Forest Trail istrčalo je ukupno 262-oje trkača i trkačica iz čak šest zemalja: Hrvatske, Francuske, Norveške, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Ukrajine. Njihovi dojmovi ovom, drugom utrkom kod Baraćevih špilja ne jenjavaju, a komentari govore sami za sebe.
– Jučer je odrađen Barać Forest Trail, staza od 14 km s mojom running budy. Bila sam prošle godine kad je bio prvi, a sad je organizator nadmašio sva očekivanja. Staza super označena, izazovna. Okrepne stanice su top! (u šumi pita od sira), volonteri susretljivi i nasmijani. Ma znate onaj osjećaj kad ste negdje i jednostavno osjećate ljudsku toplinu. Jeste li ikad nakon utrke dobili vruće pečene kestene? Ja nisam, do jučer! A najviše sam se veselila kad se je moja “bebolinka“ od dvije i pol godine, popela na postolje jer je bila prva na svojoj prvoj utrci. (…) Barać Forest Trail za mene i moju obitelj ona je utrka koja ide na kalendar pod “Mora se“ – komentar je Ivane Jelenić-Vrbat na društvenoj mreži.
Također, nisu izostale ni pozitivne reakcije na majice i ruksake iz startnog paketa, s atraktivnim i neobičnim logom utrke Studija Cuculić.
Organizatori, Atletski klub Plitvice i Javna ustanova Baraćeve špilje potrudili su se i oko najsitnijih detalja te počastili sve sudionike vrućim kestenima, domaćim štrudlama i prirodnim sokovima, besplatnim obilaskom špilja, brojnim pogodnostima za posjet drugim atrakcijama i slično. Nisu zaboravljeni ni najmlađi, za koje su organizirane dječje utrke uz bogate nagrade, a za slobodnog vremena zabavljali su se na “napuhancima“.
I mali i veliki finišeri na kraju su okićeni drvenim medaljama, posebno dizajniranima za ovu utrku. Za atmosferu se pobrinuo DJ G-UO, a za sigurnost članovi karlovačkog HGSS-a za koje, srećom, nije bilo posla.
JU Baraćeve špilje, kao glavni sponzor, trkačima je ponudila nesvakidašnji doživljaj kilometarskim stazama unutar zaštićenog krajobraza Baraćeve špilje – brojne špilje, vrtače, izvore i potoke, čistu divlju i očuvanu prirodu!
– Naš cilj, kroz organizaciju i potporu utrkama, osvijestiti je vrijednosti bavljenja sportom te boravka u prirodi na lokalnoj razini, ali i šire. Pa zašto ne pokazati ono što imamo i tako razvijati kulturu boravka u šumi? – riječi su suorganizatora koji je financirao ovaj događaj i osigurao logistiku.
Već dvije godine trkači iz cijeloga svijeta trče jedinstvenim sjevernim dijelom Nacionalnog parka „Krka“, od Eko kampusa „Krka“ u Puljanima do rimskog vojnog amfiteatra u Burnumu. Zato si rezervirajte subotu, 4. travnja 2020. i otrčite 3. Krka polumaraton, utrka kroz Nacionalni park „Krka“.
I ove godine utrku zajednički organiziraju Atletski klub Maraton 2000 iz Karlovca i Javna ustanova „Nacionalni park Krka“, kao partner. Krka polumaraton događaj je za cijelu obitelj, a nerijetko je i samo trčanje ljubav cijele obitelji.
Tako će iduće godine biti dodatni naglasak na dječje utrke i mali natjecatelji moći će se okušati u brojnim dionicama koje će se za različite uzraste održavati na Burnumu. U glavnim utrkama, i na polumaratonu i na FunRunu, dodatno će se vrednovati i prolazno vrijeme jedinog velikog uspona uz jezero Brljan prema cilju u amfiteatru pa će se, osim prvog, nagrađivati i drugo i treće mjesto te ćemo tako dobiti najbolje penjače u muškoj i ženskoj konkurenciji.
Posljednjih godina raste zanimanje za trčanje, a samim time i za boravak u prirodi, pa je i veliki broj trkačkih manifestacija. Trčeći utrku kroz Nacionalni park „Krka“, uživat će u prekrasnim prizorima jedinstvene prirodne i bogate kulturnopovijesne baštine. Krka polumaraton trči se od Eko kampusa „Krka“ u Puljanima do amfiteatra Burnum. Na tih 21.098 metara odvijale su se tisuće godina ljudske povijesti i ere prirodnih procesa koji su oblikovali taj po mnogočemu jedinstven krajolik.
Na oko četiri kilometra gornjeg toka rijeke Krke smjestilo se pet slapova, tri srednjovjekovne utvrde i rimski vojni amfiteatar, uz brojne tragove čovjekova življenja, uvijek isprepletenog sa životom rijeke. Za većinu posjetitelja to je nepoznata Krka. Gotovo je nevjerojatno da na suhom, krševitom prostoru duboka kanjona postoje tolika čudesna mjesta, što su ih oblikovali ljudi ili rijeka, koje nam valja upoznati.
Naravno, svi trkači u svom startnom paketu, osim Champion majice s logom utrke dobit će i ulaznicu za Nacionalni park Krka, obrok poslije utrke, dodatnu okrepu…
Nakon šest godina u trčanju i najvećih dužina od 50 do 67 kilometara (ali u trailu), napokon sam se odlučila i na svoj prvi maraton. Rekla je ekipa, idemo na Ljubljanski i praktički svi na svoj prvi maraton. Što sad – kud svi tud i mali Mujo! Ako se ne odlučim sad, tko zna hoću li ikad. I tako sam ja bez ozbiljnijih priprema završila na maratonu u Ljubljani i finiširala ga!
Oduvijek sam osjećala strahopoštovanje prema maratonu i bez obzira na to u kakvoj formi bila i koje dužine imala u nogama, bez namjenskog programa priprema za maraton, nisam se mogla odlučiti prijaviti za trčanje po tvrdoj, ravnoj podlozi 42 kilometra. A za programsko sam treniranje preveliki kampanjac.
“Martina, kako ti misliš istrčati maraton?“
I tako, Ljubljana se bližila, ekipa se pripremala za maraton cijelu sezonu, a ja sam malo trenirala, pa malo nisam. Nakon operacije u proljeće, svako malo imala bih neke povredice i probleme koji su me konstantno izbacivali iz kolosijeka i nikako se dovesti u formu. Da ne govorim koliko me sve to dodatno demotiviralo. Ako sam išta radila, odlazila sam na vikend treninge dužine u brdo i trčala trail utrke. Ipak, posljednje tri donijele su mi neočekivano dobar plasman i to me je psihički jako podiglo. Bila je to nova injekcija samopouzdanja za mene nakon dugo vremena.
Kao trail trkačica, cestovne dužinske utrke prvenstveno gledam kao najveći izazov za psihu. I upravo iz tog razloga, oduvijek biciklom ili trčeći bježim u brdo, šumu, offroad. Nikad nisam voljela cestu – niti za trčanje, niti za bicikliranje. Za mene je to uvijek bio mindfuck. Međutim, nakon te tri utrke moja psiha pronašla je novu unutarnju snagu i uporište.
Također, nekoliko tjedana pred maraton, kolegica koja se pobožno pripremala i dovela se u daleko bolju formu od mene, upitala me: “Martina, kako ti misliš istrčati maraton?“ Ne mogu reći da me to nije malo posramilo te izazvalo dodatnu zabrinutost u meni, ali pokušala sam ne dozvoliti da me to poljulja jer sama najbolje poznajem kako funkcioniram ja psihički, kako moj organizam i kako se trenutno osjećam. Odgovorila sam: “Ništa, trčat ću do posljednje dionice polumaratona, gdje se dvije dužine dijele. Vidjet ću kako se osjećam, pa ako se ne budem osjećala na visini zadatka, završit ću s polumaratoncima i bit ću DNF. Ako budem dobro dotad, idem dalje pa trčala i pet sati, okej.“
Međutim, to je probudilo i mali inat u meni, onaj natjecateljski duh koji u meni uvijek tinja i na kraju iz mene izvuče nevjerojatne stvari, iznad mojih realnih fizičkih mogućnosti. I polagano sam počela raditi strategiju utrke u svojoj glavi i podijelila ju na dionice, te kako ću koju istrčati. Ali (!) cijelo vrijeme osvještavajući se i vraćajući se u realnost. Imam sasvim dovoljno godina iskustva da bih bila svjesna što se sve na toj kilometraži tijelu i umu može dogoditi, koliko god sporo ili brzo išlo. U svakom trenutku, kako se kilometri u nogama nagomilavaju, svaki plan može pasti u vodu.
Dobra strategija – pola uspjeha
Znala sam da mi je PB na polumaratonu 1:48 sat – posljednji koji sam trčala, a prije operacije, a ja sam samo pucala na to da prvu polovicu na ovom maratonu istrčim do dva sata. Da budem u nekim realnim i optimalnim okvirima, izglednima za maraton oko četiri sata. Sanjarila sam o tome da završim ispod četiri sata, ali isto tako bila svjesna da je to bez programskog treninga, samo to – sanjarenje.
Znala sam što i koliko mogu do polumaratonske dužine, koliko do 30. kilometra, a dalje kud koji mili moji. Znala sam što je neki moj optimalni tempo i da se ne smijem prenagliti u prvom dijelu, dok sam još svježa. Sve drugo stvar je sreće, hoće li i koliko što boljeti, ali i dovoljna nadoknada tekućine, elektrolita i potrošenih kalorija. Prethodnih dana, gledala sam na to da jedem kvalitetno i umjereno, da se napunim ugljikohidratima i hranjivim tvarima bitnima za napor ovakve dužine. Kontrolirala sam se da ne unosim baš sve i svašta, svakakvo smeće ne bih li se napunila, a onda, tko zna kako će tijelo reagirati (jedino se hidracije pivom malo teže odreći 😉 ).
Isplanirala sam, ako ne bude prevruće, da ću prvi put vodu uzeti na desetom kilometru, a kasnije svakih pet ili 7,5 kilometara, naizmjence s izotonikom, ovisno o tome kako se budem osjećala. Pročitala sam preporuke o unosu gelova i zaključila da mi je svakih pol sata previše. Sedam gelova tijekom maratona, zvučalo mi je nezamislivo. Ipak, to su preporuke za top trkače koji ganjaju meni nepojmljive brzine. Svakih 45 minuta za mene, sasvim mi se činilo dovoljno. S tim da sam za prvih 10 kilometara, u sebe unijela dovoljno svega potrebnog ujutro prije utrke. Ponijela sam pet gelova i na kraju potrošila četiri, što je za mene ispala idealna mjera. Jedan više bio bi mi jedan previše, jer sam u posljednjoj četvrtini maratona počela osjećati da mi se želudac sve lošije slaže sa svime što mu dajem.
Planovi su tu da se mijenjaju, ali održavaj stabilan dah!
No, idemo od početka. Već u startu veliki su minus bile dvije neprospavane noći, pune nervoznih i košmarnih snova, želučane treme i bacakanja po krevetu. Kako se maraton bližio, i dolaskom u svu tu maratonsku atmosferu Ljubljane, meni su se glavom počele rojiti misli “Gdje je meni pamet bila, meni tu nije mjesto i ne mogu ja to! Zašto se nisam prijavila na polumaraton i lijepo bih ga ležerno istrčala?!“ Na samom startu u boksu, beskrajno čekanje neizvjesnog, mučnina u želucu i poriv da pobjegnem glavom bez obzira.
A onda znak za start i, jasno, plan da prva dva kilometra trčim 6 min/km mogu objesiti mačku o rep. Zapravo, prvi plan je bio 10 kilometara trčati 6:00, pa svakih deset kilometara ubrzati deset sekundi. Ali planovi su tu da se mijenjaju 😉 . Masa te ponese, adrenalin te goni, a i ti trčiš jer znaš da se moraš izvući iz gužve.
Ipak, kako je kritično-gužvasta faza prošla, teško usporavam. Pokušavam se zabremzati i cijelo vrijeme si govorim kako idem prebrzo. S druge strane, dobro se osjećam i ne mogu si zamisliti da sad idem usporavati na nešto što će mi djelovati kao da se vučem. I tako, nađem ja taj neki svoj tempo, a da se ne zakoljem i ne hiperventiliram kao mnogi oko mene i utrka ja za mene za početak išla sasvim fino. Doslovce uživam u njoj i trčim ju s osmijehom. Veselim se svakom navijaču i popratnom programu uz stazu. Čak i zapjevam malo prolazeći pokraj, plješćem i navijam i ja za njih i pljesnem se sa svakim klincem koji ispruži ruku jer znam da njima to nešto znači, a tako i meni.
Na 45 minuta, prije nego ću doći do okrepe, uzimam svoj prvi 4endurance gel koji, začudo nije bljutav i pregust za provući kroz grlo. Nisam ga testirala prije utrke, što bi bila velika pogreška, da nisam bila te sreće što mi je ovaj tako dobro sjeo. Ne eksam ga, nego ga u tri zalogaja uzimam prije okrepe. Čak osjećam da je dovoljno probavljiv, da bih ga mogla uzeti i bez potjerivanja vodom. Ipak, plan je takav – prva hidracija na 10 km. Utrka teče glatko dalje, cijelo se vrijeme trudim držati tempo pod kakvom-takvom kontrolom, kad na 18. kilometru nezgodno izbacujem nogu unaprijed u koljenu, i sa stupanjem na asfalt probode me u njemu. I tako svaki idući korak. Počinjem trčati šepavo. Već se vidim kako neće biti dobro, kako ću morati odustati jer sam se povrijedila, i to čak prije istrčane polumaratonske dužine. Pokušavam se sabrati i potisnem živčanost te odlučim ignorirati bol i nastaviti dalje, pa dokle ide. Bol je nestala da nisam ni primijetila u kojem trenutku.
Kad tijelo više ne prepoznaje kilometre…
Istrčim polumaratonsku dužinu za 1:54 sat, u optimalnom, ugodnom tempu daleko ispod dva sata. Istrčim 22 kilometra do dva sata i zaključim da se sad mogu opustiti i lagano usporiti, jer sad imam maraton do četiri sata u džepu. Ipak, još uvijek se dobro osjećam i teško se prisiljavam na usporavanje pa idem kako ide, dok ide. Još uvijek tako da mi je dah stabilan, još uvijek s osmijehom na licu, ali sad već polako u fazi kad ga tjeram na površinu uz moć autosugestije. Naime, kako smo se odvojili od polumaratonaca koji se sad bliže svojem cilju, opere me taj usamljenički osjećaj kako ja moram izdržati još toliko i zapitam se hoću li moći. Ali, ispljuskam se mentalno i ne dozvolim si takvo razmišljanje, nego se podsjetim na plan. Idući cilj je – istrčati 31.5, idealno 32 kilometra za tri sata.
Međutim, kako kilometri prolaze, tijelo je sve više u stanju u kojem ne prepoznaje te kilometre na tom terenu u tom tempu. Već na 26. kilometru tempo pada na 6:01 i otad se sve češće događaju prosjeci koji prevaljuju tu šesticu. Istina, oni se uglavnom događaju na kilometrima na kojima uzimam gel i okrepu, ali si na tim postajama uzimam sve više i previše vremena da se ponovno pokrenem. Cilj oko 32 kilometra za tri sata ostvarujem kroz ušicu igle, ali prema svojem satu koji ne mjeri jednako kao službene mjerne postaje. Naime, nešto je “zablesirao“ na samom startu te prema njemu, u cilju imam ravno 43 km, a vrijeme maratona za 3:58:30.
Također, ispada da Ljubljana ima mnogo više uspona nego što sam očekivala, a kako se utrka bliži kraju, svaki od tih uspona teže mi pada. Sreća pa sam “brđanka“ te mi ne predstavljaju takvu noćnu moru kao mnogim cestovnjacima oko mene, koji ih sve češće odlučuju prehodati. Srećom, nemam nikakvih posebnih boljki, grčeva ni povreda koje me muče. Vučem bolnu desnu stražnju ložu već dvije sezone, ali ona uvijek ostaje u onoj fazi podmukle tihe boli koja je tu tek toliko da je budem svjesna. Zastala sam na zanimljivoj “okrepi“ gdje su cure u gumenim rukavicama trkačima utrljavale rashlađujući gel u noge. Preventivno sam zastala i rekla “Samo desnu ložu“, obavila to na brzinu i nastavila dalje. Moguće da je pomoglo samo na psihičkoj bazi, ali da je ovo odlična ideja za pomoć na stazi, definitivno jest!
Zadnji kilometri prevaljeni uz snagu uma
Posljednjih 10-12 kilometara postaju posebno teški. Mogli su mi vremenski uvjeti biti idealni, mogla sam se psihički, disanjem i pulsom te kondicijski držati koliko-toliko stabilno. Mogla sam ne imati povredu, ni ikakve posebne bolove koji bi me kočili, ali tijelo je jednostavno počelo otkazivati poslušnost, osjećajući da je došlo u stanje i kilometre na koje nije naviknuto. Ne u tom tempu. Moj um je navikao na četiri, pa i mnogo više sati na terenu, ali na potpuno drukčijem terenu i u potpuno drukčijem tempu. Ipak, i taj mentalni trening vrlo je mnogo značio. U trenucima kad sam imala osjećaj da će mi se kukovi rastaviti od bolova i kad su tabani počeli sve jače i jače peći, moj um me je tjerao dalje, govoreći si da što je to za mene 12, 10 pa šest kilometara. To je treningić koji odradim u tren oka kad izađem iz kuće pa trčim do tamo i tamo, pa natrag. Što su pišljiva četiri sata u mom cijelom životu?! Mislila sam na naše reprezentativke koje u tim trenucima trče utrku od 24 sata na SP-u u Francuskoj, a moja četiri sata su samo šestina toga.
Iako sam se umom pokušala natjerati, tijelo jednostavno nije htjelo brže. Ne na dugo, ali uspijevala sam držati korak bez zastajkivanja i hodanja, osim na okrepi. Čak ni na usponima i na vrhu uspona, nisam si dozvoljavala stajanje. Kako smo se s periferije bližili gradu i njegovom središtu, ponovno je bilo sve više i više navijača i na stazi je postajalo sve življe. To mi je mnogo značilo jer sam imala taj osjećaj kako sam sve bliže cilju. Bila sam im zahvalna na svakom bodrenju te sam i dalje ustrajno davala “petice“ klincima, iako je bilo sve teže dići ruku. Tjerala sam se da svako toliko iscijedim osmijeh, skandirala glazbenim pratnjama uz stazu, pjevala “Igra rokenrol cela Jugoslavija“, pa čak na jednom križanju doviknula navijačima “Bem vas, kolika vam je ta Ljubljana?!“ i slatko nasmijala veselu masu.
Sve sam to radila s naporom, ali to me je tjeralo da idem dalje. Tu i tamo bih se ulovila kako sam se iskrivila i počela dahtati, a tad se natjerala da se uspravim i ustabilim dah. To uvelike olakšava stvar u tako teškim trenucima – moć autosugestije nevjerojatna je stvar. Trudila sam se poslušati savjet dragoga koji me je učio da, kad mi je teško, pokušam koljena podizati više jer će mi to dati dojam brzine, ali i brzinu samu. Iskoristila sam intervale ubrzanja koje smo radili po sto metara pri zadnjem kilometru treninga, i tako oživjela noge pa makar i na par-sto metara. I tako do pred cilj. A onda sam posljednja dva kilometra, osjećajući koliko sam mu blizu i očekujući ga iza svakog ugla, uspjela čak podići tempo na neku pristojnu razinu i dostojanstveno utrčati u cilj.
Kako se bližio cilj, putem se moglo vidjeti sve više hodača koje je to slomilo psihički ili su ih dokrajčili grčevi i slično, ali i onih čiji je trenutak sad došao te su sprintali prema kraju. Ja sam bila tu negdje u sredini. Utrčavam u cilj ne vjerujući da sam nakon toliko godina uspjela istrčati svoj prvi maraton. Nažalost, nije ispod četiri sata – 4:02:59. Međutim, mnogo brže od očekivanja mojih bližnjih. Prve riječi mojeg partnera bile su “Ti nisi normalna! Koliko je ta tvoja glava luda i jaka!?“… jer me poznaje i zna u kakvoj formi (ni)sam bila.
Pripremi se za maraton koliko možeš – ostalo je lutrija
Ipak, moram naglasiti da nikome, pogotovo ne onima bez višegodišnjeg iskustva, ne bih preporučila maraton bez priprema i bez dobrog plana unosa kalorija, elektrolita i tekućine u sebe. Bitno je programsko treniranje ceste do određene kilometarske dužine i treniranja tempa. Ipak, svakako preporučam treninge, može i sporije i ne nužno po cesti – ali svakako u vremenu koje si predviđaš za maraton plus pol sata. Izrazito je važna jaka psiha, ali mogla sam ja biti ne znam kako autosugestivna kad su mi se posložili idealni uvjeti – savršeno vrijeme i temperatura (za moj ukus, nekima je i to bilo prevruće), nikakve povrede, ni posebne fizičke smetnje. Jedna prijateljica je trčala s prehladom, druga je trpila bolove trbušnog zida cijelu utrku, a prijatelj u leđima i to ih je koštalo rezultata, dosta izvan očekivanog vremena. Poanta je da za maraton možeš biti spreman do određene razine, ali tijekom njega može te zadesiti milijun stvari. Takve dužine su lutrija.
Također, moram istaknuti da je mojoj psihi i idealno poklopljenim okolnostima, uvelike pomoglo pametno raspoređeno okrepljivanje. Ne znam koliko bi me držali psiha i adrenalin da nije bilo nadoknade u vidu gelova 4energy. Ipak, i u ovom slučaju ponavljam, ni oni nisu čarobni lijek i ne zacjeljuju povrede, ni bolno tijelo kad se počne “raspadati“… ali pomognu da izdržiš.
Marija Vrajić, Veronika Jurišić, Martina Bezek, Antonija Orlić, Adrijana Šimić i Maja Bonačić završile su maloprije svoj nastup na Svjetskom prvenstvu u trčanju na 24 sata održanom u francuskom Albiu.
Bilo je ovo 13. Svjetsko prvenstvo u trčanju na 24 sata, a domaćini su u Albiu pripremili kružnu stazu od 1400 metara. Hrvatska je imala šest ženskih predstavnica i tako bila jedna od rijetkih koje imaju samo žene na stazi.
Najbolji rezultat ostvarija je Marija Vrajić koja je u 24 sata pretrčala 233,460 kilometara, osvojila pojedinačno 11. mjesto i postavila novi hrvatski rekord u ovoj disciplini!
Veronika Jurišić je istrčala 209,387 kilometara i osvojila 35. mjesto, Martina Bezek 195,337 kilometara i 55. mjesto, Antonija Orlić 188,207 kilometara i 63. mjesto, Adrijana Šimić 182,587 kilometara i 76. mjesto te Maja Bonačić 106,725 kilometara i 131. mjesto.
Naša je ženska reprezentacija ovim rezultatima osvojila ekipno osmo mjesto na svijetu.
U ženskoj utrci pao je i svjetski rekord, nevjerojatna Camille Herron istrčala je 270 km u 24 sata (tempo 5:20 min/km!).
Posebno zahvalu treba uputiti ljudima koji su s našim djevojkama proživljavali sve krize i muku i pomagali im: Dragan Janković, Pavao Vlahek, Zoran Kos i Žana Rajić.
