Utrka: Zagreb 5×5 Winter Classic, 5 km. Vrijeme: prohladno, ali odlično za trčanje. Mjesto: Zagreb, Ravnice. Broj trkačica i trkača: gotovo 400. Pobjednici: Dino Bošnjak i Mirjana Šimek Bilić.
Ugrubo su ovo najvažnije informacije s jučerašnjeg prvog ovogodišnjeg izdanja sve popularnijeg serijala Zagreb 5×5, koji se održava već nekoliko godina. Niz utrka od pet kilometara u pet zagrebačkih kvartova prepoznat je od sve više rekreativaca koji za nedjeljno razbuđivanje biraju upravo ove utrke. Dokaz za to je i prvo ovogodišnje kolo koje je bilo rekordno po broju natjecatelja željnih zimskog utrkivanja.
Jučerašnja utrka je startala u 11 sati, trčalo se 3 kruga po Ravnicama, a uz već spomenutog pobjednika Dinu Bošnjaka, u muškoj konkurenciji top 5 bili su – Zoran Žilić, Ante Živković, Blaž Car-Pavlic i Tin Kaurić.
U ženskoj konkurenciji prva je ciljem prošla Mirjana Šimek Bilić, a prvu petorku čine još – Maja Perišić, Helena Valentić, Ana Tibljaš i Maja Urban.
Najbrži muškarci i najbrže žene zasluženo su dobili poklon bonove Run&Treka, organizatora ovog serijala.
Karlovački cener, večernja utrka na 10 km u povijesnoj gradskoj jezgri – Zvijezdi – i ove godine održat će se u svom standardnom terminu, drugi petak u lipnju – 8. 6. 2018. Iako se čini da je utrka daleko, sad je najbolje vrijeme za prijavu, jer do kraja siječnja možete uštedjeti na startnini.
Službeno najbrža utrka na 10 km u Hrvatskoj i jedna od najomiljenijih među trkačkom populacijom, iz godine u godinu raste brojem trkača i sve više oduševljava svoje sudionike. Grad Karlovac i organizator AK Maraton 2000 trude se iz godine u godinu kao dobri domaćini i s konstantnim novitetima unapređuju kompletan događaj.
Jubilarni peti Karlovački cener, održan prošle godine, preselio se u samo „geometrijsko središte“ povijesne Zvijezde, nakon utrke organiziran je i koncert, a od pretprošle godine na programu su i dječje utrke te štafetna utrka.
Staza je vrlo ravna sa službenim AIMS certifikatom, a u skladu s pravilima IAAF (Svjetske atletske federacije) za kružne cestovne utrke, odvojena je utrka elitnih trkača od glavne utrke kako bi se omogućilo postizanje odličnih rezultata.
Prijave su otvorene na http://www.utrka.com/utrke/karlovackicener/2018/info/ i prvih 400 prijavljenih s uplaćenom kotizacijom dobivaju (uz standardni startni paket) besplatnu ulaznicu za novu karlovačku atrakciju AQUATIKU – slatkovodni akvarij.
Do kraja siječnja, moguće je iskoristiti pogodnosti rane prijave, a sve informacije o utrci i prethodnim Karlovačkim cenerima, pronađite na službenoj stranici utrke www.karlovac10.run .
Dođite u Karlovac i uvjerite se u izvrsnu atmosferu i jedinstveni ambijent o kojemu pričaju svi koji su na Karlovačkom ceneru trčali!
Dugi su treninzi često glavna asocijacija na zimsku bazu. Mnogo koristi dobivamo od dužina: povećanje mogućnosti skladištenja glikogena, ubrzavanje metabolizma masti, povećanje aerobnog kapaciteta, jačanje lokomotornog sustava, jačanje psihe…
Dugi treninzi preporučuju se i trkačima koji se ne pripremaju za utrke, upravo zbog navedenih benefita. Ne moraju svi dugi treninzi biti isključivo na laganom tempu – to se mijenja ovisno o vašim ciljevima, fizičkoj spremi, duljini priprema i tako dalje.
Maratonski treninzi
Ako pripremate maraton, u svoje duge treninge ubacite dijelove na tempu maratona. Takve treninge kombinirajte s običnim dužinama na laganom tempu: jedan vikend obična dužina, drugi vikend strukturirana. Ukoliko dijelove na tempu maratona ubacimo na kraj treninga, naučit ćemo tijelo da se nosi s tim pejsom kad je već umorno. Na taj način dosta vjerodostojno simuliramo situaciju na utrci.
Primjeri takvih treninga:
Pola dužine trčite na laganom tempu, a drugu polovicu postupno (progresivno) ubrzavajte do tempa maratona
Trčite lagano sve do zadnjeg sata dužine – tih zadnjih 60 minuta trčite na tempu maratona
Koliko dugo i koliko često
Duljina vašeg dugog treninga opet ovisi o utrci koju pripremate. Ako se radi o utrci na deset kilometara, neka vam dužine budu do 15 kilometara, za polumaraton neka budu do 25 kilometara, a za maraton do 36 kilometara.
Ovi podaci variraju od trenera do trenera. Neki treneri vjeruju da nije potrebno raditi treninge od 36 km jer takvi treninzi ostavljaju previše traga u vidu umora i potrošenosti. Također valja napomenuti da je bržem trkaču za takav trening (36 km) potrebno puno manje vremena nego sporijem, pa možemo zaključiti da će sporijem trkaču trebati i više vremena da se oporavi od takve dužine.
Stoga je često dobar pristup planirati dužine u minutama (satima) umjesto u kilometrima. U svakom slučaju, na početku krenite s manjim dužinama/trajanjima i postupno ih povećavajte prema kraju priprema.
Nemojte raditi veliku dužinu baš svaki vikend. Dobro je npr. svaki treći vikend umjesto napraviti neki kraći, lagani trening tako da se tijelo oporavi. Forsiranje puno dužina dovodi do pretreniranosti, a pretreniranost vodi ozljedama. To posebno vrijedi za trkače koji pripremaju prvi maraton.
Rituali
Osim treninga za tijelo, duga trčanja iskoriste i za to da shvatite kakva vam rutina najviše odgovara pred dugu utrku. Isprobavajte kakvi vam oblici carboloadinga najviše odgovaraju, što vam dobro sjeda na želudac tijekom treninga (gelovi, izotonici, slatki napitci, voda…) i koliko često vam treba okrjepa, u kojoj opremi i tenisicama ćete trčati utrku i slično.
Isto tako, neka vam u naviku uđe to da odmah nakon takvog napora krenete s oporavkom – što prije se rehidrirajte i pojedite obrok s ugljikohidratima i proteinima, a kasnije toga dana još prošetajte i izmasirajte mišiće nogu rukama ili rolerom.
Reklame za proteine su posvuda u zadnje vrijeme. Jogurti, sladoledi, čokoladice – trend obogaćivanja različitih namirnica proteinima postao je pravi hit u prehrambenoj industriji.
Proteinske dodatke prehrani uzimaju gotovo svi, kako oni kojima su potrebni, tako i oni koji svojom prehranom ionako unose i više nego dovoljno proteina. Pitate se što je s trkačima? Unosimo li klasičnom trkačkom ugljikohidratima-orijentiranom prehranom dovoljno ovih osnovnih gradivnih jedinica za naš organizam i trebaju li nam proteinski dodaci?
Ako da, kada i kako ih uzimati?
Koliko je proteina potrebno trkačima?
U našem tijelu proteini iz hrane se razgrađuju na sastavne dijelove, tj. aminokiseline – tek u tom obliku ulaze iz probavnog sustava u krvotok i dostavljaju se svim stanicama u organizmu.
Uloge aminokiselina su nebrojene, od one najpoznatije gradivne, do ostalih manje poznatih, ali ne i manje važnih uloga, poput onih u imunološkom sustavu, metabolizmu, zgrušavanju krvi itd.
Trkači, bili oni rekreativci ili profesionalci, svakodnevnim dugim i napornim treninzima postavljaju puno veće zahtjeve pred svoje tijelo nego što to čine ljudi koji se ne bave sportom. Iz tog razloga veći su i zahtjevi tijela trkača za proteinima – dok potrebe prosječnog čovjeka za proteinima iznose otprilike 0.8 grama po kilogramu tjelesne mase na dan, one u trkača mogu biti i dvostruko veće, od 1.2 do 1.6 g/kg na dan (u nekim smjernicama i do 2.0 g/kg).
Potrebe za proteinima razlikuju se od osobe do osobe, a ovise ponajviše o volumenu i intenzitetu treninga. Imajući na umu velike zahtjeve za proteinima s jedne strane te, s druge strane, prehranu koja se često bazira na ugljikohidratima, pitanje o dodatnim izvorima proteina za trkačku populaciju je svakako opravdano.
Proteini su ključni za popravak sitnih oštećenja mišića koja normalno nastaju u procesu treninga. Manjak proteina može dovesti do pada trkačke izvedbe, kroničnog umora, ozljeda, slabljenja imuniteta i raznih drugih neželjenih posljedica. Ali, kako znati unosimo li ih dovoljno?
Za početak, potrebno je okvirno odrediti vlastite dnevne potrebe na temelju tjelesne mase i fizičke aktivnosti. Teži dio je praćenje unosa proteina putem hrane. Proteini su najviše zastupljeni u mesu, mliječnim proizvodima, proizvodima od soje i grahoricama, ali ima ih i u cjelovitim žitaricama, orašastim plodovima, te nešto manje u voću i povrću.
U praćenju unosa od pomoći su nam nutricionističke tablice u kojima možemo pronaći podatke o sastavu određene namirnice. A kako bismo bili sigurni da nam proteina u prehrani ne nedostaje, važno ih je uključiti u svaki obrok. Osim što potiču popravak i izgradnju mišića, proteini nas duže čine sitima i smanjuju nagle promjene u razini glukoze u krvi. Također, iskorištavanje proteina u mišićima najbolje je kada njihov unos jednoliko raspodijelimo kroz dan.
Kada vrijedi posegnuti za proteinskim dodacima prehrani?
Pod proteinskim dodacima prehrani najčešće podrazumijevamo praškaste proteine koji se dobivaju iz sirutke, namirnice prirodno bogate visoko vrijednim proteinima. No, danas su na tržištu i razne zamjene za proteine sirutke, pa tako možemo birati između sojinih, rižinih, konopljinih i sličnih proteina.
Prije kupovine istih pokušaj se informirati o točnom sastavu „praha“ jer neki proizvođači dodaju proteinima i druge tvari, poput kreatina koji je koristan u sportovima snage, ali nema dokazanog efekta u aerobnim sportovima poput trčanja na duge pruge. Ponekad se u proteinima sumnjiva podrijetla skrivaju i zabranjene tvari koje u konačnici mogu naškoditi tvojem zdravlju pa radije biraj provjerene brandove.
Uzimanje proteina smatra se najkorisnijim unutar 30 minuta po završetku treninga u dozi 20 – 30 grama – brojna istraživanja navode da upravo ta količina proteina postiže najbolji učinak u izgradnji mišićnog tkiva. Ne zaboravi i na važnost unosa ugljikohidrata nakon treninga – dok proteini sudjeluju u reparaciji mišića, ugljikohidrati su neophodni za punjenje ispražnjenih glikogenskih rezervi. Optimalni omjer je 4:1 ili 3:1 u korist ugljikohidrata.
Proteinski dodaci prehrani mogu ti koristiti u periodima intenzivnih treninga ili u slučaju da nemaš mogućnosti ili vremena poraditi na svojoj prehrani. No, kako im i samo ime kaže, dodaci prehrani su samo dodaci, a hrana u njenom izvornom obliku je ono čemu trebamo težiti kako bismo bili zdravi i postizali što bolje sportske rezultate!
Reebok, globalni pionir u proizvodnji sportske opreme, i Polleo Sport kao najveći specijalizirani lanac trgovina sportske i zdrave prehrane, prošlog su vikenda spajanjem svojih dućana u Arena Centru otvorili FitZone by Polleo Sport.
Prema Reebokovom konceptu FitHub-a, uređen poput teretane, s namještajem i spravama za vježbanje te Polleovom bogatom ponudom specijaliziranih proizvoda sportske i zdrave prehrane, FitZone by Polleo Sport utjelovljuje jedinstven sportski duh i novo iskustvo shoppinga.
Događaj su popratile mnoge poznate osobe iz sportske, i showbizz scene poput Lane Jurčević, Ecije Ojdanić, Tome in der Mühlena, Joška Lokasa, Tomislava Juraka, DJ Ree i drugih.
Ovoj jedinstvenoj sportskoj sinergiji, i stvaranju nove specijalizirane fitness destinacije, ne samo u Hrvatskoj već i u cijeloj regiji, podršku su dali i sportska legenda Željko Mavrović, najpoznatija hrvatska crossfiterica Tajana Grujčić, članovi kluba KHL Medveščak te brojni posjetitelji i ljubitelji ova dva brenda.
„Veseli me ova suradnja. Super je kako ću od sada moći na jednom mjestu udovoljiti svojim crossfit potrebama. Vjerujem da će nova FitZone destinacija pobuditi veliki interes cijele fitnes zajednice u Hrvatskoj“. – izjavila je Tajana Grujčić, Reebok ambasadorica, i najpoznatija hrvatska crossfiterica.
Otvorenjem novog Reebok FitHuba – FitZone by Polleo Sport – svi će sportaši i rekreativci te ljude koji brinu o vlastitom zdravlju, na jednom mjestu pronaći najbolje iz Reebok ponude – Reebok Classic, top proizvode iz Reebok UFC i Reebok Crossfit kolekcije te ostale kvalitetne komade za raznovrsni trening a sportsku prehranu i dodatke, gadgete, fitnes sprave i opremu moći će pronaći u Polleo Sportu, u drugom dijelu trgovine.
Uz brojne pogodnosti, i atraktivne popuste koji su trajali cijelog dana, zabilježen je rekordan broj posjetitelja. Pod voditeljskom palicom Marija Valentića, tijekom otvorenja bilo je organizirano i nagradno natjecanje „Trening odradi i Reebok zaradi!“, gdje su natjecatelji, za svako ponavljanje zgibova, propadanja, sklopki i sklekova zaradili vrijedne nagrade.
Uzbudljivu i energičnu atmosferu, svojim je bitovima dodatno zagrijavala DJ Rea, ambasadorica Reeboka te vratolomna braća Street Brothers i fit blizanke Girly Fitness koji su bili u ulozi sudaca.
„Svaki put kad me Polleovci pozovu, rado se odazovem jer znam da se radi o nekoj novoj i potpuno drugačijoj priči. Uvijek se divim njihovim idejama. Čast mi je biti dio tog mladog i inovativnog tima, koji je ovim spajanjem s Reebokom pokazao svoju moć. “ – izjavio je Mario Valentić, voditelj i ambasador Polleo Sporta.
„Kao ambasadorica ova dva brenda izuzetno se veselim početku suradnje. Ovo je početak nove ere fitnesa i početak jedne lijepe sportske priče.“ – izjavila je Lana Jurčević, jedna od naših najpoznatijih pop pjevačica kojoj je fitnes dio svakodnevice.
Polako nam se bliži kraj baznih treninga i period s puno utrka, a upravo je sada vrijeme za strukturirane treninge kojima radimo na brzini i izdržljivosti. Preporučuju se dva strukturirana treninga tjedno, dok su preostali dani rezervirani za barem jednu dužinu i lagana trčanja.
Svi već znamo da postoje različite vrste treninga: fartleci, intervali, tempa… Za zimsku bazu postoji otprilike određen slijed uvođenja pojedinih vrste treninga i građenja forme. To se radi postupno, otprilike ovako:
Kreće se s laganim trčanjima koja možemo kombinirati s više brdskih treninga kako bismo pripremili tijelo za faze s više bržeg trčanja
Zatim se uvodi malo brzine, ali se pritom pazi da ne izlažemo tijelo prevelikoj količini stresa odjednom. Stoga je dobro za početak fokus staviti na treninge brzine s kratkim ponavljanjima ili kratke brdske intervale. Ovakvim treninzima privikavamo tijelo na brže trčanje, radimo na poboljšanju forme i ekonomije trčanja. Primjer treninga: zagrijavanje + 6 x (200 m na cca 90 posto snage + 200 m jogging) + rastrčavanje
Nedugo nakon toga uvode se tempo treninzi. Riječ tempo svako interpretira na svoj način, ali najčešće se misli na tempo oko laktatnog praga (radi se o brzini koju trkač može izdržati oko 60 min) ili tempo neke specifične utrke za koju se pripremamo (polumaraton, 10 km). Primjer treninga: zagrijavanje + 3 x 10 min tempo + rastrčavanje
Sada dolazi vrijeme za treninge u kojima trčimo na brzini većoj nego kada radimo tempo treninge, a traju dovoljno dugo da budu izuzetno zahtjevni. Radi se o intervalima koje se trče na tempu petice ili malo brže. Primjer treninga: zagrijavanje + 5 x 1 km na tempu petice + rastrčavanje
Slijedi završna faza u kojoj smo se već počeli utrkivati ili smo vrlo blizu neke ciljane utrke. Fokus je na treninzima koji se rade na pejsu ciljane utrke i kroz ovu fazu pokušavamo uloviti svježinu i oštrinu forme potrebnu za optimalan rezultat. Primjer treninga: zagrijavanje + 5 km na tempu polumaratona + rastrčavanje
Ostalim danima trče se lagani treninzi, a vikendom dužine.
Taj raspored dao je i opisao trener Jack Daniels u svojoj knjizi Daniels’ Running Formula. Takav način treniranja u bazi osmišljen je za postepeno građenje forme i pažnju da se tijelu lagano dozira ‘stres’: najprije malo brzine, pa malo povećanja dužine, pa onda kombinacija. Bitno je da se tijeloprilagođava – nije pametno u isto vrijeme dodavati i jako brze treninge i jako duge, intenzivne treninge.
Ovisno o duljini vaših priprema, svaka bi faza trebala trajati nekoliko tjedana – obično oko pet tjedana, koliko je tijelu potrebno da se navikne na tu vrstu stresa i da bude spremno na nove trening izazove.
Naravno, složiti raspored treniranja prava je umjetnost i ima više različitih pristupa tomu. Ono što je zajedničko svim pristupima jest da morate paziti da ne dovedete tijelo u stanje pretreniranosti i da sve radite postupno: od povećanja brzine do povećanja dužine.
Ne zaboravite na lagane tjedne u rasporedu treniranja – nakon nekoliko tjedana jakih treninga i puno kilometara (za neke trenere dva, za neke tri tjedna), napravite tjedan s manje kilometara i s lakšim treninzima da bi se tijelo oporavilo.
Unazad nekoliko godina, Zagreb Winter Classic, prva utrka iz popularnog Serijala Zagreb 5×5 tradicionalno zadnju nedjelju u siječnju, poziva sve trkače na buđenje iz zimskog sna i inicijalnu provjeru forme pred nadolazeću sezonu.
Zagreb Winter Classic, cestovna utrka na 5 km ponovno će na zagrebačkim Ravnicama okupiti oko 400 trkača koji će usprkos hladnom vremenu otrčati prve natjecateljske kilometre u 2018. godini.
Utrka je u nedjelju, 28. siječnja 2018. sa startom u 11:00 sati ispred južnog ulaza u Tenis centra Maksimir na Ravnicama. Trče se tri kruga (jedan manji i dva veća), osigurana je okrepa nakon utrke i grijane svlačionice s obzirom na zimske uvjete u kojima će se utrka održati.
Prošle godine je temperatura bila vrlo niska, iako su najave i za ovu godinu bile slične, po zadnjim prognozama ne bi trebalo biti previše hladno.
Prijaviti se za Zagreb Winter Classic ili cijeli Serijal možete preko www.utrka.com ili direktno u Run&Treku, prvoj specijaliziranoj trgovini za trčanje, ujedno i organizatoru utrke.
Kao i obično, za najbolje su predviđene nagrade u apsolutnom poretku po završetku svake u utrke, a po završetku kompletnog Serijala Zagreb 5×5, nagrade će biti podijeljene i za najbolje plasirane trkače po kategorijama.
Ostale utrke iz Serijala Zagreb 5×5 raspoređene su od ožujka do rujna po različitim lokacijama u Zagrebu s finalnom utrkom oko Centra Kaptol kada će biti podijeljene nagrade za ukupne pobjednike i organizirana tombola iznenađenja.
Zadar Outdoor Festival je festival koji promovira aktivan, zdrav način života u prirodnom okruženju kroz više različitih sportskih disciplina. Održava se u zadarskoj regiji koja na relativno malom prostoru nudi ono što mnoge, znatno veće regije u Hrvatskoj nemaju; spoj mora i planina, rijeka i jezera, gradova i ruralnih prostora.
Drugo izdanje festivala održati će se od 11. do 13. Svibnja 2018 kada će svi posjetitelji imati priliku natjecati se u jednoj ili više natjecateljskih disciplina:
11. 5. 2018. Zadar Sunset Run 5km and Zadar Sunset Run 10km;
12. 5. 2018. & 13.05.2018. Zadar Sailing Regatta;
12. 5. 2018. Zadar MTB Cross Country Race;
12. 5. 2018. ZOF Olive Island Trail 8,7 km and ZOF Olive Island Trail 20,6 km;
13. 5. 2018. Sea Organ Swim;
13. 5. 2018. Kayak City Race.
Prijave za sve discipline su otvorene po sniženim cijenama do 01.02.2018. Svi natjecatelji imaju priliku osvojiti vrijedne nagrade, uključujući višednevni boravak u hotelima s 4*.
Osim natjecateljskih disciplina, svi zainteresirani sudionici moći će se uključiti i u radionice yoge, parkoura i slackline-a.
Naravno, pripremili smo i par iznenađenja koje nećemo otkriti zasad…
Očekujemo vas u Zadru i regiji – vašoj igraionici avanturizma!
Krka polumaraton, međunarodni sportski događaj koji će se 14. travnja 2018. održati u Nacionalnom parku „Krka“, pružit će sudionicima poseban ugođaj trčanja u jednom od najljepših dijelova Hrvatske, u okruženju zaštićene prirode i jedinstvene kulturnopovijesne baštine.
Trkači startaju u sjevernom dijelu Nacionalnog parka „Krka“, u Eko kampusu Puljane, zatim trče u smjeru Oklaja, potom se spuštaju do same rijeke, uz Brljansko jezero, nakon čega slijedi jedini uspon u smjeru amfiteatra Burnum, gdje je i cilj.
Za sve one kojima je 21,098 km polumaratona prevelik izazov a željeli bi sudjelovati u ovom lijepom događaju na programu je i kraća utrka na 5,5 km. Svaki sudionik dobit će, kao dio startnog paketa, jednodnevnu ulaznicu za posjet Nacionalnom parku „Krka“.
Posljednjih godina u Hrvatskoj raste zanimanje za trčanje, a samim tim i za boravak u prirodi, na svježem zraku. Tako je i nastala ideja da se ovaj sportski događaj održi upravo u Nacionalnom parku „Krka“, i to u njegovom sjevernom dijelu, manje poznatom javnosti, ali bogatom netaknutom prirodom i spomenicima koji svjedoče o burnoj prošlosti toga kraja.
Staza polumaratona prolazi zanimljivim i lijepim dijelovima Parka, prelazi rijeku Krku i završava u biseru antičke arhitekture, rimskom vojnom amfiteatru. Nije pretjerano zahtjevna i u skladu je s međunarodnim pravilima cestovnog trčanja.
Zbog velikog zanimanja, organizatori, Atletski klub maraton 2000 i Javna ustanova „Nacionalni park Krka“, povećali su broj sudionika pa su prijave još uvijek u tijeku na www.utrka.com.
Sve dodatne informacije o 1. Krka polumaratonu možete pronaći na www.krka.run.
Utrka „162 stube“ biti će održana 10. veljače 2018., povodom Valentina, s idejom promoviranja zdravlje organa koji simbolizira veljaču i ljubav – srca.
Staza same utrke duga je 4200 metara, a proteže se preko Mesićeve, Grškovićeve i Rockfellerove ulice te Schlosserovih stuba. Na taj način utrka povezuje dvije temeljne zdravstvene institucije, Medicinski fakultet i Školu narodnog zdravlja “Andrija Štampar”.
U stazu su uključene i stube, njih ukupno 162 po kojima je utrka i dobila ime.
U ovom zimskom periodu, barem kalendarski govoreći, često slušamo i čitamo o važnosti baznog treninga. Zimi se nalazimo u zatišju od utrkivanja, što za neke trkače i trkačice, kada tome pridodaju slabije vremenske uvjete, znači i odmor od trčanja.
Drugi pak koriste to razdoblje između jesenske i proljetne sezone za izgradnju trkačkih temelja, tj. baze. Svi smo već nebrojeno puta čuli da se bazni treninzi fokusiraju na povećanje kilometraže i sporiji tempo trčanja.
A da bismo saznali trči li se kroz zimu isključivo sporo te zašto je baza toliko važna i kako to da iz nje izlazimo brži (!) i izdržljiviji, morat ćemo zaviriti na mikroskopsku razinu našeg organizma.
Mitohondriji
Da bismo trčali dugo potrebni su nam mitohondriji, tvornice energije u našim stanicama. U mitohondrijima se uz neophodnu pomoć kisika stvara energija iz ugljikohidrata, masti i proteina. Energija se može osloboditi i izvan mitohondrija, tzv. anaerobnim procesima koji ne koriste kisik, no količina tako stvorene energije je značajno manja i dostaje za svega 2 – 3 minute trčanja. Jasno je stoga da su nam mitohondriji od presudne važnosti za bilo kakvu aktivnost dužeg trajanja. Brojnim istraživanjima zaključilo se da se broj mitohodrija, kao i njihova efikasnost u stvaranju energije, mogu povećati treningom.
Mitohondriji
Za takav rezultat potrebno je povećati volumen treninga, ali ne smijemo zimi zanemariti ni intenzitet, tj. brzinu trčanja. Iako u priči o baznim treninzima najčešće čujemo riječi „dugo“ i „sporo“, one su samo jedan dio te priče. I zimi je, ukoliko želimo kvalitetne rezultate na proljeće, ključno kombinirati duge i spore treninge s onima većeg intenziteta, poput fartleka, tempo trčanja i dugih dionica. Jedino takvim pristupom možemo dobiti više mitohondrija koji će nam s većom efikasnošću omogućiti da na proljeće trčimo duže, ali i brže!
Kapilarizacija
Da bi naši novostvoreni mitohondriji mogli osloboditi dovoljno energije, moraju biti bogato opskrbljeni kisikom. Stoga, osim što baznim treninzima potičemo stvaranje ovih „tvornica energije“, tijelo prolazi i kroz proces kapilarizacije – stvaranja mikroskopski malih krvnih žilica. Kapilare su krajnji, i najmanji, ogranci krvnih žila, a dopiru do gotovo svih stanica u našem organizmu. Kapilare predaju stanicama kisik i hranjive tvari u zamjenu za ugljikov dioksid i otpadne tvari.
Opskrba kisikom jedan je od najvažnijih procesa koji se događaju u našim mišićima – bez kisika nema dovoljnog stvaranja energije. Bez kisika energija se stvara anaerobnim putem koji završava stvaranjem mliječne kiseline, što rezultira brzim zamaranjem mišića. Postavljanje trkačkih temelja baznim treningom potiče stvaranje novih kapilara i dostavu kisika u mikropokretače našeg tijela – mitohondrije.
Ne gradi zidove bez temelja
Ukoliko tvoje trkačke ambicije podrazumijevaju trčati brže i efikasnije, nemoj preskočiti bazne treninge. Mogli bismo to usporediti s gradnjom kuće bez temelja – takva ideja je neodrživa u startu. Isto vrijedi i za trčanje – za razvijanje brzine potrebno je stvoriti preduvjete, tj. temelje za to. Osnovni preduvjeti su upravo oni spomenuti, mikroskopski mali mitohondriji i kapilare koje ih snabdijevaju prijeko potrebnim kisikom. Osim nabrojanih koristi, bazni treninzi djeluju i na cjelokupni kardiovaskularni sustav, čineći ga ekonomičnijim i snažnijim.
Velika kilometraža utječe i na mišićna vlakna, poboljšavajući njihovu snagu i izdržljivost, posebno na dugim utrkama. Za kraj, ostaje nam reći i da nas dugi treninzi ili pak dionice s puno ponavljanja, kakve se često rade u zimskom periodu, privikavaju na mentalne izazove koji nas čekaju u utrci!
Jedan od onih prazničnih dana između Božića i Nove godine kojima ne znam ni ime ni raspored, oko sedam sati uvečer. Brat (mlađi) veli starcima zavaljenim pred telkom da ide s dečkima na pivo. Tata mu kaže da pazi na sebe, a mama ga podsjeti da obuče zimsku jaknu, iako to ove zime uopće nije potrebno.
Ja, već obučena za trčanje, kažem da idem odraditi trening. Starci u isti glas: ne ideš ti nikamo. Noć je, hladno je, ljudi piju ovih dana, znaš da je nogostup loš, opet ćeš ozlijediti nogu, kiša će ti…
Unatoč mojim sasvim logičnim argumentima da imam čeonu lampu (iako radi i javna rasvjeta), da nije hladno, da neće kiša i da ću ići cestom kojom uopće ne prolazi puno auta, njihov je jedini zaključak: „Ajde kad si nenormalna. Samo ti trčeš ovdje.“
Mala su mjesta jako frustrirajuća za trčanje. Kad iz Zagreba dođem tamo promijene se dvije stvari – prva je da mi motivacija instantno nestane, a druga je konjugacija glagola trčati. Tamo ne trčim nego trčem; baka još voli reći da letam.
Obično si namjestim odmor-dane kad idem tamo pa da svi lijepo budemo mirni, no božićni praznici traju… i traju… i traju, tako da su treninzi neizbježni. I onda gotovo svaki dan dolazi do mini sukoba.
Pokušala sam u par navrata staviti alarm da me probudi rano ujutro pa da otrčim što želim dok svi još spavaju, ali zimi u šest ujutro je tamo tako nekako još uspavano i spokojno i toplo – samo onako kako to bude doma kod mame i tate. Svaki put me to dobilo i nastavila sam spavati, kao da poslije neću morati voditi bitke.
Uglavnom, skoro svake večeri ovih blagdana moja naglavna Tikka i ja ignorirale smo sve što su nam govorili i izlazile van na trening. A onda… Onda nismo znale gdje bismo išle. Jer nogostup uz glavnu cestu doista jest jako loš, a moj desni skočni zglob baš i nije od povjerenja.
Svaki pokušaj kruženja po centru daje maksimalno sedam kilometara (+ bonus glupi komentari lokalaca), što nije ni približno dovoljno, a nadoštukavanje u ovakvim situacijama ima veliku vjerojatnost biti zamijenjeno s „ma dosta je“.
I tako izbor padne na dugu dosadnu cestu prema nekom selu – pola treninga u jednom smjeru i pola u drugom, pa ako mi negdje pri kraju treninga i dođe da skratim nije neka fora jer ću do kuće najbrže stići trčeći.
Nije isto kad trčiš solo na nasipu ili Maksimiru i kad trčiš tamo. Nasip i Maksimir trče, svi se kužimo, a čak i kad nema nikoga, uživam u toj neobičnoj samoći. Ovdje je samoća defaultna postavka popraćena lavežom nedresiranih dvorišnih pasa i sve je nekako sivo.
Noge su mi ok, kao i uvijek, a glava je ta koja se igra sa mnom (kao i uvijek). Okreni se, odi doma… Znam, nogama je svaka cesta ista i nemam objektivan razlog da ne odradim trening, pa se nadmudrujemo psiha i ja dok kilometri pomalo prolaze.
Ne želim dopustiti da me pasivnost takvih malih mjesta uvuče u svoju jednoličnu svakodnevicu i znam koji su mi ciljevi i sjećam se da sam još kao srednjoškolka odbijala uklapanje u ovaj mentalni sklop trčeći krugove po tim ulicama… I znam da svaka mala prepirka sa starcima ima dobru svrhu pa svaki put iznova utišavam poslušnost i s inatom navlačim tenisice i izlazim van.
Tijelo je napravljeno za kretanje, a trčanje je vrhunac kretanja, potpuno iskonsko i prirodno… I nema šanse da ću bilo kome (pritom mislim i na samu sebe) dopustiti da me odvrati od mog puta.
Domaći trkački startup SightRun koji trčanje povezuje s upoznavanjem nove destinacije, ušao je u novu godinu s iOS aplikacijom. Uz novu verziju aplikacije, trkačima je sada dostupna i tura za Graz koju su razvili u suradnji s Next Incubatorom iz Graza.
Posljednji dani 2017. bili su uzbudljivi za SightRun tim. I dok su se mnogi pripremali za blagdane, oni su privodili kraju razvoj SightRun aplikacije za iOS mobilne uređaje. Kako i sami kažu, bili su prilično uzbuđeni i nestrpljivi, ali zato otvaraju 2018. godinu s novom verzijom aplikacije koja će napokon oduševiti pobornike iPhonea.
“Kada smo krenuli s realizacijom SightRun aplikacije znali smo da su Android mobilni uređaji najzastupljeniji na našem tržištu i stoga smo tu krenuli s testiranjem aplikacije stavivši prvu verziju na Google Play. Kako vas u razvoju startupa mnogo toga često iznenadi, tako je i nas iznenadila činjenica da je među trkačima ipak puno više korisnika iOS-a nego što smo mislili. Znali smo da nas i to čeka, samo puno prije nego što smo planirali. Još ljetos smo krenuli sa svim pripremama i zaista smo sretni što smo 2017. zaključili s novom verzijom SightRun aplikacije koja je sada dostupna i na App Storeu.” – kažu iz SightRuna.
Tu novostima nije kraj. Kako bi što bolje krenuli u novu turističku sezonu i predstavili Hrvatsku kao trkačku destinaciju, rute za hrvatske gradove već su spremne. Zasad ne otkrivaju koji su to gradovi, ali vjerujemo da će putnike i lokalne trkače oduševiti nove priče.
Prvi korak na austrijsko tržište
Kao jedan od pobjednika Next Incubator bootcampa u Grazu, uz uspješnu prezentaciju projekta ostvarili su suradnju s Next Incubatorom te zajedno kreirali turu za Graz koja je već dostupna u aplikaciji.
“Ovom turom zakoračili smo na austrijsko tržište. Vidjet ćemo što ćemo sve saznati od korisnika testirajući aplikaciju u Grazu. Nas veseli svaka nova destinacija koju nastojimo približiti trkačima, a osobito onima koji često putuju. Nadamo se da će se i Graz naći na njihovoj ruti, ali da će i lokalni trkači biti zainteresirani da upoznaju svoj grad trčeći.”
Što je SightRun?
SightRun aplikacija je turistički proizvod. Trkačima koji putuju pomaže da odrade trening i usput upoznaju destinaciju u kojoj se nalaze. Upravo je nedostatak vremena na destinaciji bila okosnica razvoja ovog startupa. Aplikacija radi pomoću GPS mobilnog uređaja pa ako osoba i nije raspoložena za trčanje, uvijek može napraviti šetnju uz SightRun aplikaciju koristeći je kao svog virtualnog vodiča i upoznati djelić grada.
Sve dodatne informacije o aplikaciji i destinacijama koje možete pronaći na SightRun aplikaciji dostupne su i na njihovim web stranicama kao i na Facebook stranici @SightRunApp.
Samozatajan i skroman, uvijek vedar i pozitivan Miro Ban – od onih je trkača koji svoj rad oplemenjuju rezultatima. Bez kluba i logistike, bez trenera i tima, Miro polako taba put istinskog ultramaratonca.
Vegetarijanac, bosonogi trkač, samouki kuhar i vrtlar zanimljive su crte ovog trkača koji u svemu tome uživa, baš kao što i uživa u svakodnevnom nizanju kilometara po međimurskom kraju.
Miro, kako si se i kada počeo baviti trčanjem?
Sportom sam se počeo baviti od ranih dana. Od 13. do 19. godine igrao sam nogomet za lokalni klub gdje sam stekao iskustvo discipline treniranja jer smo trenirali gotovo svaki dan. Kako je život prolazio i stigla obitelj, djeca, bilo je sve manje vremena za timski sport. Trčanjem sam se, recimo, ozbiljnije počeo baviti prije sedam godina.
I tako, malo po malo do – ultramaratona. Odakle želja za trčanjem ultramaratona?
Ultramaraton? Jednostavno mi pašu duge, višesatne utrke. Kako sam stariji tako vidim što mi tijelo govori i što mi više odgovara, a to je sporije ali dugo trčanje.
Koliko je odricanja i samodiscipline potrebno da bi se održala ustrajnost u treningu i na kraju, sama ultramaratonska utrka?
Po meni je najvažniji kontinuirani rad, redovito treniranje i vježbanje ali bez pretjerivanja jer to uvijek dođe na naplatu. Znači, održavati jednu konstantu i uvijek biti u relativno dobroj formi.
Često se kaže da je ultra u glavi, no svejedno, dobro znamo da je potrebno izuzetno mnogo trčanja da bi se na utrku došlo spremnim na ono što nas čeka. Ipak, za vrijeme same utrke stvari mogu preokrenuti i krenuti u neželjenom smjeru. Da li ti se to kad dogodilo?
Sve istrčane utrke odradio sam postupno. Znači, od 10, 21, 42, 61, 100 i 344 km nisam imao naglih skokova i omogućio sam tijelu da se privikne na sve veće napore. Vjerojatno sam i zato imao sreće da nisam do sad uopće bio povrijeđen. Nisam od onih trkača koji pate na plasman. Više volim trčati i uživati u tome, a moj moto je: Nisam najbolji, ali sam vrlo dobar 🙂 🙂
U Vukovaru nakon 344 km
Vodiš li statistiku svojih aktivnosti?
Ranijih godina pratio sam nekakvu statistiku, međutim sad su procjene više odokativne. Nemam GPS sat, ali znam da godišnje istrčim oko 4 500 km, a manje više sve treninge trčim prema osjećaju. Možda je to malo kilometara za ultraša, ali kilometre kompenziram biciklom s kojim godišnje napravim jednako toliko kao i trčanjem. Na poslu sam većinu vremena na nogama, tako da dosta dnevno i prohodam. Također, gotovo svakodnevno radim vježbe snage.
Iza sebe imaš sad već neke ozbiljne ultre, dva puta Zagreb – Čazma, dvije stotke, nekoliko jačih trailova, a posljednja istrčana je etapna utrka Zagreb – Vukovar od 344 kilometara. Sve to ostvario si bez trenera, bez ozbiljnije logističke podrške kakvu imaju trkači na takvim utrkama. Treniraš li po kakvom planu?
S obzirom na to da radim u četiri smjene plan treninga morao sam prilagoditi tome, jer se bioritam dosta poremeti nakon noćnih smjena. Radim vrlo različite vrste treninga, od dužinskih trčanja 30-40 kilometara (jednom tjedno), do svakodnevnih kraćih, sve do vježba izdržljivosti. Volim raditi izazovne treninge (od trčanja na zimskim minusima, pa do ljetnih iscrpljujućih vrućina) jer mislim da tijelo treba osjetiti i time se priviknuti na ekstremne uvjete, kako bi ih lakše podnijelo za vrijeme utrke, kada i ako se dogode.
Logistika mi je zapravo mnogo jednostavnija na utrkama, nego li na treninzima. Na utrkama su okrjepe svakih pet kilometara, a kako nisam izbirljiv meni je uvijek dovoljno ono što se na okrjepnim stanicama nudi. Sa sobom eventualno uzmem nekoliko manjih pakiranja meda (onaj u vrećicama) i magnezij. Mislim da je daleko važnija priprema nekoliko dana prije utrke, od hrane, pa do psihičke pripreme. Tako sam za etapnu utrku Zagreb – Vukovar namjerno dobio 3 kg s obzirom na to da je utrka trajala 5 dana, svakodnevno od 6-11 sati trčanja.
Ti si vegetarijanac. Zašto vegetarijanstvo?
Vegetarijanac sam postao postupno, unatrag 10 godina. Jednostavno sam napravio klasifikaciju hrane koju želim jesti i koja mi odgovara i tako je meso ispalo iz priče.
S obzirom na to da znamo da u sportovima izdržljivosti kao što je dugoprugaško trčanje vrlo važno obratiti pažnju na unos dovoljno izvora energije, kako ti to uspijevaš s obzirom na poseban režim prehrane?
Mislim da za dugoprugaško trčanje nije neophodno konzumirati meso, a za izdržljivost se mora jesti puno voća i povrća. Većina svjetski poznatih ultramaratonaca su vegetarijanci, neki čak i vegani. Jedem dosta raznovrsno; kaše, kupus, grah, domaći kukuruzni kruh, a umjesto mesa jedem jaja. Volim kuhati pa većinom konzumiram ono što si sam pripremim. Imam lijepi vrt tako da ga ljeti koristim za samostalni uzgoj voća i povrća, a k tome me vrtlarenje opušta nakon ubrzanog tempa na poslu.
Osim svega navedenog posebnost tvog trčanja je i u tome da koketiraš s bosonogim trčanjem. Često treniraš bos ili u tzv. fivefingersicama. Zašto te zanima bosonogo trčanje? Planiraš li trčati koju utrku bos?
Kombiniram bosonogo i trčanje u tenisicama, s time da ljeti gotovo 90% treninga napravim bos ili u FiveFingersicama. Bosonogo trčanje je u tehnici bitno drugačije od onog u tenisicama jer je važno napraviti “mekaniji” doskok, a time se jačaju tetive i određene grupe mišića jer nema te amortizacije koje inače stvaraju tenisice. Jedina utrka koju sam do sada napravio u FiveFingersicama bio je trail Ivanec – Grebengrad u dužini od 37 kilometara. Htio bi sve buduće, ljetne trail utrke istrčati u njima.
Živiš u maloj sredini, no Međimurje je prepuno aktivnih trkačica i trkača. Kako doživljavaš trkački boom i da li misliš da će se to konačno odraziti i na brojnost ultramaratonaca u Hrvatskoj.
Lijepo je što su se ljudi počeli baviti trčanjem. Ono je kao rekreativni sport svakako i jedan od najjeftinijih i najjednostavnijih. Ono čega najviše treba je – volja. Sve ostalo je zanemarivo, a ono što je odlično je da nema ovisnosti o drugima, o okolnostima. Vjerujem da će se povećanjem brojnosti trkača uopće “izroditi” još pokoji ultraš ili ultrašica.
Također, mislim da se posljednjih godina povećala svijest o vlastitom zdravlju. Uz sjedilački način života kakvim mnogi živimo, tako da se ljudi preporode kada se počnu malo više kretati tj. trčati.
Nisi član ni jednog trkačkog kluba, iako ih u tvojoj sredini ima nekoliko. Zašto? 🙂
Osim što sam po prirodi samotnjak, zbog obaveza na poslu i često zauzetih vikenda ne bih mogao sudjelovati na utrkama i time pridonijeti klubu, pa onda niti nemam potrebe za time da se opredijelim za neki od klubova.
Imaš li trkačkih uzora?
Moj trkački uzor je Dušan Mravlje. Od kolegice trkačice sam dobio na poklon njegovu knjigu “Tek: moja norost” i moram priznati da me oduševio kao trkač, ali i kao osoba.
Koja ti je najdraža utrka?
Najdraža utrka mi je svakako sada i najduža istrčana – etapna utrka Zagreb – Vukovar kojom sam stekao veliko iskustvo. No, osim cestovnih volim i trail utrke. Volim prirodu tako da je trčanje kroz šume po različitim vrstama terena višestruki izazov i užitak. Jedna od takvih istrčanih utrka s blatom na patikama je – Crazy Hill Trail u Ludbregu.
I za kraj – budući ciljevi?
Uz želju da bude zdravlja, želio bih trčati što više trail utrka, ponoviti već istrčane utrke.
U nedjelju, 28. siječnja 2018. godine održat će se u Varaždinu 2. Zimski polumaraton. Osim što je poseban po tome da je prvi u godini, da se trči po (nadajmo se) zimskim uvjetima – ima i neobičan koncept vremenskog odmaka starta s obzirom na starosnu dob sudionika.
Rođen kao ideja testiranja trenutne forme prije početka proljetne sezone natjecanja, a s ciljem druženja i okupljanja trkačica i trkača sa željom dodatka malo zanimljivosti i dinamike samoj trci, prošle godine održan prvi Zimski polumaraton pokazao se uspješnim za sve trkačice i trkače koji su tada, na -7C istrčali svojih 21.1 km.
Različitost ove utrke u odnosu na klasični polumaraton je u tome što utrka kreće najstarijom dobnom skupinom sudionika, a svake tri minute kreće mlađa starosna kategorija. Plasman se određuje apsolutnim pobjednikom – TKO PRVI U CILJ kao i pobjednikom u neto vremenu.
Cijena startnine do 25. 1. iznosi samo 70 kn, a nakon 25. 1. i na dan utrke 80 kn.
U cilju utrke čeka vas predivna medalja i topla okrepa u vidu kuhanog vina, čaja s rumom i domaćim žesticama, a naš sponzor OPG Hažić pobrinut će se za okrepu u cilju i nagrade za najbolje svojim prirodnim voćnim sokovima bez šećera i dodanih aditiva, prilagođenima upravo za sportaše sportova izdržljivosti.
Reebok i Polleo Sport zajedno kreću u misiju promicanja pravilne prehrane, vježbanja i aktivnog načina života kroz novi koncept Reebok FitHuba – FitZone by Polleo Sport.
Svi posjetitelji koji se u subotu, 20. siječnja 2018. zateknu u Arena Centru u Zagrebu, svjedočit će potpuno drugačijoj i novoj viziji fitnesa. Povodom otvorenja novog Reebok FitHuba – FitZone by Polleo Sport posjetiteljima i medijima predstavit će se nova suradnja ova dva branda te atraktivna nagradna igra „Unovči svoj trening!“, u kojoj će dvadeset odabranih kandidata imati priliku zaraditi novi Reebok outfit.
Prijave na http://promo.polleosport.hr/reebok/ su u tijeku, a potrajat će do 18. siječnja. Muške natjecatelje očekuju vježbe propadanja i zgibovi, dok će se žene natjecati u sklekovima i sklopkama.
Zajedničkim rušenjem zida koji dijeli Polleo Sport i Reebok poslovnicu u Arena Centru, ambasadori oba brenda – Lana Jurčević, Iva Šulentić, Ecija Ojdanić, Mario Valentić, vratolomni Street Brothersi te fit blizanke Ana i Marija iz Girly Fitness, službeno su označili su udruživanje snaga ova dva sportska magnata te najavili nadolazeće otvorenje Reebok FitHuba pod okriljem Polleo Sporta.
Kako je srušen zid:
Službeno otvorenje počinje u 17 sati pod voditeljskom palicom Marija Valentića, ambasadora Polleo Sporta, a dobru zabavu garantiraju Dj Rea – Reebok ambasadorica, atraktivni plesači te bogata nagradna igra.
Tijekom cijelog dana očekuju vas promotivne akcije te „Happy hour“ od 8 do 10 sati, kada će sve Reebok tenisice, proteinske čokoladice, uzorci proteina, energetska pića i ostali suplementi iz ponude Polleo Sporta biti sniženi do 40%. Očekuje vas i cjelodnevni popust od 20% na cjelokupan Reebok asortiman za sve oblike plaćanja.
U novom Reebok FitHubu – FitZone by Polleo Sport posjetitelji će na jednom mjestu pronaći najbolje iz Reebok ponude – Reebok Classic, top proizvode iz Reebok UFC i Reebok Crossfit kolekcije te ostale kvalitetne komade za raznovrsni trening a sportsku prehranu, gadgete i fitnes opremu moći će pronaći u drugom dijelu trgovine – u Polleo Sportu.
ASICS (što je skraćenica od Anima Sana In Corpore Sano, lat. Zdrav duh u zdravom tijelu) jedan je od vodećih svjetskih proizvođača tenisica za trčanje. Dok čekamo da na hrvatske police stignu najnoviji modeli, donosimo recenzije dvaju njihovih modela od prošle godine – 19. izdanje već legendarnog modela Gel Cumulus i prvo izdanje modela RoadHawk FF.
ASICS Gel Cumulus 19
Cumulus je neutralni cestovni model namijenjen svakodnevnom treniranju i trčanju duljih utrka. I muški i ženski model dolaze u šest različitih boja, a ja sam dobila model boje breskve veličine 38. Inače su mi tenisice za trčanje te veličine, pa me iznenadilo koliko su mi ove tenisice ‘taman’ s obzirom da ASICS obično ima nešto manje kalupe.
Nekoliko sam dana u njima samo hodala, a na prvom sam ih trčanju odvela i na asfalt i u šumu. Već kroz nekoliko trkačkih koraka shvatila sam da vezice moram provući i kroz zadnje rupice jer sam imala osjećaj da mi peta klizi van. Čim sam to napravila, sve je sjelo na svoje mjesto.
Oduševila me udobnost tenisica – ime im je doista opravdano. To je postignuto zahvaljujući Gel jastučićima i spužvi čije su tehnologije skupljene u naziv FluidRide. Nisu jako teške – ženski model ima 258 grama. Gornjište je napravljeno bez šavova i od lagane mrežice pa su jako prozračne (ali i jako vodopropusne). Na strateškim mjestima po gornjištu postavljena je tanka guma koja služi za dodatno držanje stopala na mjestu. Dok ih nisam malo razgazila, osjetila sam tu gumu na palcu. Općenito, tenisice su nešto uže u prednjem dijelu.
Najveća sam očekivanja imala od potplata. Obzirom da trčim na prednjem dijelu stopala, svim tenisicama poderem potplat za 300-tinjak kilometara, a ASICS reklamira svoj AHAR+ potplat kao vrlo izdržljiv i udoban. Sada s ovim tenisicama imam 270 kilometara i na potplatu se vidi da su nošene, ali ni približno kao neke druge tenisice u kojima sam dosad trčala.
Iako namijenjene prvenstveno za cestu, redovito peglaju u maksimirskoj šumi. Nema proklizavanja – dobro podnose i blato i kamenčiće i, naravno, cestu. Sve u svemu, trenutno su mi to najdraže tenisice za svakodnevno skupljanje laganih kilometara.
ASICS RoadHawk FF
RoadHawk je novost među ASICS modelima. Osjetno je jeftiniji model jer koristi manje tehnologija, no zato je i jako lagan. Bez obzira što ne koristi Gel jastučiće, jako je udoban zahvaljujući novoj laganoj FlyteFoam pjeni.
Prvo što sam primijetila kod ovih tenisica jest da su, za razliku od uobičajenih ASICS tenisica, zapravo dosta lijepe. Ne koriste cijelu paletu boja niti se vide gelovi neonskih boja već kombiniraju dvije, eventualno tri boje. Moj je primjerak kombinacija svjetlo plave i bijele.
Testirala sam ih čim sam ih dobila, i moram reći da mi na njih nije uopće trebala prilagodba. Jako dobro pristaju stopalu. U prilog tome ide i situacija kada sam ih ponijela za vježbanje u teretani, a zaboravila čarape – sat vremena vježbanja bosih nogu u njima bez ikakve iritacije, neugode ili žuljeva. Uložak i unutarnji dio gornjišta su udobni. Vanjski dio gornjišta je kombinacija pletiva i mrežice i napravljen je lijepljenjem, bez šivanja.
Sa svojih 160 grama, namijenjene su bržim i kraćim trčanjima. U njima sam u studenom trčala svoj osobni rekord na polumaratonu i nakon te utrke su me malo boljela stopala – ne znam je li to do mog trčanja na prednjem dijelu stopala ili je polumaraton ipak malo previše za njih. Osim toga, od ovih me tenisica ništa drugo nije boljelo.
U njima sam dosad skupila 260 kilometara – bilo je tu utrka, intervala i tempo treninga, ali i teretane. Na gumi koja je na potplatu vide se manja oštećenja, dok se na spužvi između gumenih dijelova vidi nešto veće trošenje. Također, na spužvi na središnjem dijelu vide se vodoravne linije nastale zbog kompresije. Zaključak: tijekom ovih zimskih mjeseci nosit ću ih i dalje za vježbanje i trčanje u teretani, a na proljeće ću opet u njima napasti neki PB.
Novogodišnja utrka u Dubrovniku startala je 1. siječnja u 14 sati. Na startu utrke okupilo se oko 150 trkača i trkačica, a ono što posebno veseli je međunarodna nota koja postaje karakteristična baš za DuRun 10K – natjecatelji su pristigli iz 20-ak država diljem svijeta.
Posebnost utrke je i sudjelovanje PeaceRun tima, čiji se članovi iz godine u godinu vraćaju u Dubrovnik kako bi zapalili baklju mira i prenijeli poruku prijateljstva, razumijevanja i miroljubivosti po cijelom svijetu.
Sam format utrke ostao je isti kao i prethodnih godina – trčala su se dva kruga od pet kilometara, sa startom i ciljem na Stradunu. Izmjene dugih uzbrdica i nizbrdica zahtijevale su posebnu koncentraciju i raspodjelu energije kako bi se što bolje savladala relativno zahtjevna trasa, no rezultati su ipak ovaj put bili u drugom planu.
Najvažnije je bilo s veseljem pozdraviti dolazak nove godine na način koji nam je najdraži – trčanjem, naravno! Ugodno vrijeme, oblačno, ali bez kiše i prekrasan pogled na Grad koji se pružao s nizbrdice pružili su dodatan užitak trkačima i trkačicama.
Spomenut ćemo i najbolje natjecatelje – ipak utrka ne bi bila utrka da nije natjecateljskog duha i lova na što bolje rezultate – u muškoj konkurenciji slavio je član PeaceRun tima, Abhinabha Tangerman, s rezultatom od 33 minute i 56 sekundi, a drugi je bio najbolji Hrvat Ivan Dračar (34:04). Treći je mjesto pripalo najboljem gosparu Anti Živkoviću, a njegovo vrijeme u cilju bilo je 34 minute i 12 sekundi.
Kod žena je najbolja bila, već drugu godinu za redom, Olivera Jevtić, s rezultatom 36:18. Drugo mjesto je pripalo najbržoj Hrvatici Matei Matošević (36:22), dok je treća u cilj ušla Marija Vrajić (39:17). O kvaliteti utrke govori činjenica da su prve tri žene odreda iskusne maratonke i olimpijke.
Organizatori utrke bili su AK Dubrovnik, Agencija ExTempora i AK Maraton 2000.
Veronika, toliko kilometara, koliko si ti pretrčala u 2017., mnogi ljudi ne rade autom, to je neki godišnji prosjek za ozbiljne bicikliste. Otkrij nam tajnu, kako je to istrčati 13.946,9 kilometara u jednoj godini. To je prosjek od 38.2 kilometra dnevno, 365 dana. Jesi li trčala baš svaki dan 2017.?
Postoji par dana u godini koje (umjesto u trkačkim tenisicama) provedem u gojzericama i s 50L ruksakom na leđima, na višednevnom planinarenju. Tih par dana nema trkačkih kilometara s ove liste, ali ima dobar broj planinarskih kilometara svaki dan. Svih ostalih 360 dana u godini je trkačko.
Ciljanih pauza od trčanja već godinama nemam. Kad dođe vrijeme odmora, trčim malo sporije i bez nekih ozbiljnijih dionica i tempa, ali i dalje trčim. Odmaram se trčeći! Imam sreće da zbilja već godinama nisam imala razloga za dan bez kretanja. Čak i na dugim prekooceanakim putovanjima nađem način da napravim trening. Ako nema boljeg rješenja, otrčim cenera po aerodromu. 😉
Znam da radiš puno radno vrijeme (i ponekad više od toga) i da nisi profesionalna trkačica, u smislu da samo trčiš. Kako uspijevaš svaki dan trčati 3-4 sata?
Uvijek sam bila jutarnji tip i nikad mi nije bio problem dizati se (ako treba) već u 5 i raditi prvi trening prije posla – tako su mi dva treninga dnevno brzo postala rutina. A to je možda prvi uvjet za visoku kilometražu kod trkača s punim radnim vremenom.
Sljedeća faza je bila produživanje jutarnjeg futinga na trčanje do posla (i naravno tuš i ormar na poslu 😉 ). Tako da mi zadnjih par godina svaki radni dan počne s 10-15 km (ponekad se zalomi čak i 20 km, ako se dovoljno rano ustanem). Te kilometre čak u pravom smislu niti ne doživljavam kao trening. To je samo put do posla s nekim audiobook-om u ušima (puno ugodniji od vožnje autom ili javnim prijevozom).
A onda, nakon posla, napravim normalan trening sa svojom sljemenaškom grupom (ti se treninzi ne razlikuju od standardnog maratonskog programa bilo kojeg drugog dugoprugaša) i naravno, nakon svega, otrčim do doma.
Ultraški vikendi dodatno podižu prosjek jer vikendom uvijek skupim između 90 i 100 km. I tako, malo po malo, skupi se ta brojka.
Nije tako neobično da ultramaratonci uklapaju kilometre u normalan “civilni” život. Zbilja bi teško bilo pronaći tri sata svaki dan samo za treniranje pa zato ultraši počinju “krasti” vrijeme koje drugi troše na vožnju i počnu sve moguće obaveze (koje se mogu tako obaviti) – odrađivati trčeći.
Već sam bezbroj puta, kao odgovor na slična pitanja, citirala Deana Karnazesa, koji kaže da je za suvremenog ultraša samo bitno da ima dovoljno veliku paletu ruksaka: onaj skroz mali za odlazak na poštu/banku i slične administrativne poslove, nešto veći za put do posla i jedan popriličan za tjedni odlazak u kupovinu namirnica. 🙂
Prošla ti je godina bila donijela i ispunjenje davne želje o nastupu na Spartathlonu. Kakve su ti uspomene na prošlu godinu?
Spartathlon je naravno posebno obilježio ovu godinu. Bila je to jedna od mojih velikih želja otkad sam počela razmišljati o sebi kao o ultrašici (imam ih još nekoliko, naravno) i ispunila mi se na bolji način nego sam se uopće usudila nadati.
Rezultatski sam zbilja samu sebe iznenadila. Sigurna sam da tu trku neću nikad zaboraviti. Bila je to moja najduža distanca ikad i prošlo mi je tih 246 kilometara (i tih 27 sati) bez i jedne ozbiljnije krize. Pogotovo sada, s vremenskim odmakom, gotovo da mi se čini da nije bilo niti jednog ružnog trenutka u tim silnim kilometrima na grčkim cestama (koje često i nisu baš najugodnije).
No nije tu samo Spartathlon, cijela godina je bila zanimljiva. Neka lijepa turističko-maratonska putovanja su se tu uvukla (npr. Hong Kong – volim si svake godine priuštiti i neku takvu zanimljivu dalju destinaciju sa svojom trkačkom grupicom).
A pamtit ću 2017. i po SP na 24 h u Belfastu, koje je bilo jedno od najzahtjevnijih 24 sata u mom trkačkom životu, ali je na kraju ipak dosta dobro završilo i vjerojatno će kao iskustvo biti korisno…nekad i negdje. 😉
Ove je godine Hrvatska domaćin Svjetskog prvenstva na 100 km. Pripremaš li se posebno za nastup na domaćem terenu, što očekuješ od utrke?
Da, ove će godine vrhunac ultraške godine sigurno biti SP na 100 km u Sv. Martinu na Muri. Veselim se toj trci i zbilja mi se čini da nam je ženska repka konačno zrela da se ozbiljno borimo za zlato (i to unatoč tome što su sve velike svjetske repke svake godine sve jače).
Nikolina Šustić upravo doživljava svoj najveći trkački breaktrough u životu. Marija, Antonija i ja smo već “stare iskusnjare” i možemo fino tempirati formu i dati svoj maksimum. Tako da se nadam jednoj trci u kojoj ćemo konačno sve četiri biti u svom najboljem izdanju. Do sada je uvijek jedna nedostajala (pa čak i tako smo se vraćale s prvenstava s ekipnim srebrom i broncom).
Divno je što se konačno uskomešala i muška stotkaška scena. Zbog toga mi je dodatno posebna i draga ova zima jer se po prvi put i “moji” dečki spremaju za hvatanje norme na 100 km u proljeće pa je cijela zimska baza ultraški obojena. Čeka nas jedna lijepa ultraška godina.
CRO100 festival ultramaratona u zadnje je dvije godine potakao mnoge hrvatske trkačice i trkače da probaju neku od disciplina dužih od 42.2 km. Što misliš o fenomenu “hrvatske ultre”, prije svega mislim da našu žensku reprezentaciju čiji si dio?
Ovo što se događa s hrvatskom ženskom ultrom me još uvijek i stalno ponovo iznenađuje. Neki dan je izašla lista 200 najboljih talijanskih trkačica na 100 km u 2017. godini (pazite, to je top 200 od ukupno skoro 1000 žena koje godišnje u Italiji završe neku ultru). Ako ih je u Italiji toliko, koliko li ih je tek u drugim velikim ultraškim silama kao što je SAD, Japan, Švedska… I unatoč svoj toj masovnosti u drugim velikim sportskim zemljama, na godišnjoj svjetskoj rang listi 2017. na 100 km prvo mjesto (Nikolina Šustić) i deveto mjesto drže Hrvatice. A i na 24h smo 5. reprezentacija svijeta, a Antonijin novi državni rekord iz Belfasta sasvim lijepo može stajati uz bok najvećih ultraških nacionalnih rekorda. A nas sve skupa jedva da ima 10 trkačica, koje se bavimo ovim disciplinama.
Što te veseli u godini pred nama, što si želiš?
Godina pred nama će biti opet jedna trkački zanimljiva priča. U proljeće nas čeka Europsko prvenstvo na 24 h u Temišvaru. Kao i uvijek, mene prvenstva na 24 h plaše, ali činjenica je da smo u ovoj kombinaciji (Paula, Antonija i ja) u ozbiljnoj igri za medalju pa nema druge nego uskočiti u tu centrifugu.
U jesen nas čeka, već spomenuta, svjetsko-prvenstvo-stotka u Sv. Martinu.
A onda, kad sve to prođe (nadam se – s dvije ekipne medalje na komodi), nagradit ću se s još jednim zanimljivim turističko-maratonskim putovanjem na drugi kontinent sa svojom ekipicom. 🙂
Tradicionalna Novogodišnja utrka u Varaždinu je održana po 40. put! Bila je ovo prilika za sve istinske zaljubljenike u trčanje da novu godinu započnu na najljepši način – da doslovno utrče u nju, jer start je bio točno u ponoć.
Nakon više godina kada su start i cilj Novogodišnje utrke bili na glavnom gradskom trgu, od nedavno je ona vraćena na početnu poziciju – pored Vame, tj. na Kapucinski trg. Točno na tom mjestu 1. siječnja 1978. godine otrčana je prva Novogodišnja utrka na kojoj je sudjelovalo 33 trkača.
Jubilarnu Novogodišnju utrku istrčalo je nešto manje od 400 trkačica i trkača na dvije dužine staze – 3.2 i 6.4 km. Najbrži među muškarcima koji su trčali 6.4 km bio je Domen Hafner iz Slovenije, koji je stazu istrčao za 18:07. Drugo i treće mjesto osvojili su Mađari, Laszlo Gregor (19:01) i Tamas Nagy (19:48). Najbrži Hrvat bio je Matija Avirović iz TK ‘Swibir’ na četvrtom mjestu (21:16).
Na upola kraćoj stazi slavila je Bojana Bjeljac (9:55). Iza ciljem su prošle Mađarice Zita Kacser (10:27) i Tünde Szabo (10:30).
Sigurni smo da će se ova tradicija nastaviti i da će Varaždin i dalje biti jedan od rijetkih gradova u svijetu u kojem se trči novogodišnja utrka u ponoć.
Taj raspored dao je i opisao trener Jack Daniels u svojoj knjizi Daniels’ Running Formula. Takav način treniranja u bazi osmišljen je za postepeno građenje forme i pažnju da se tijelu lagano dozira ‘stres’: najprije malo brzine, pa malo povećanja dužine, pa onda kombinacija. Bitno je da se tijelo prilagođava – nije pametno u isto vrijeme dodavati i jako brze treninge i jako duge, intenzivne treninge.
Vodiš li statistiku svojih aktivnosti?
Sa svojih 160 grama, namijenjene su bržim i kraćim trčanjima. U njima sam u studenom trčala svoj osobni rekord na polumaratonu i nakon te utrke su me malo boljela stopala – ne znam je li to do mog trčanja na prednjem dijelu stopala ili je polumaraton ipak malo previše za njih. Osim toga, od ovih me tenisica ništa drugo nije boljelo.
Prošla ti je godina bila donijela i ispunjenje davne želje o nastupu na Spartathlonu. Kakve su ti uspomene na prošlu godinu?
