Naslovnica Blog Stranica 60

Dođi na Papuk Trek & Trail

U Parku prirode Papuk održat će se, sada već tradicionalna, utrka Papuk Trek & Trail. Bit će to posljednja ovogodišnja utrka Treking lige, a organizatori iz Baraber Extreme Teama opet su složili ponudu “za svakog ponešto”.

 

Tako će se ljubitelji prirodnog trčanja moći natjecati u tri kategorije: Challenger (trek & trail): 28 km/1500 mD+, Active (trail): 18 km/800 mD+ te Light (trail): 8 km/400 mD+.

Utrka se održava u subotu 25. 11. 2017. sa startom u 10 sati iz dvorišta uprave Parka prirode Papuk u Velikoj.

Sve dodatne informacije pronađite na službenoj web stranici utrke, a mi vam samo želimo da se kvalitetno zabavite (i zablatite) na Papuku.

 

Zimska baza – što i kako trčati

Nakon završetka rasporeda jesenskih utrka, većina trkača priuštit će si godišnji odmor od treniranja i utrkivanja, čime će svome tijelu, ali i duhu, omogućiti prijeko potreban odmor. Poslije odmora, koji bi morao trajati barem dva tjedna potpune trkačke apstinencije, slijedi nastavak treniranja. Tada počinje – baza. Kod nas je to zimski period u kojem je sezona velikih utrka u mirovanju.

 

Treniranje baznih treninga ili jednostavno baza nije novi koncept za većinu iskusnih trkača. No, unatoč tome vrlo često se pod tim pojmom krije pogrešno shvaćanje onog što bi baza trebala biti. Većina trkača smatra da zna što je baza – period treniranja sa puno sporih, laganih kilometara – dok manjina zna točno što je, od čega bi se morala sastojati i kako bi je trebalo implementirati u program treniranja. U posljednjem desetljeću sve se više stavlja naglasak na to kako se tijelo prilagođava i reagira na treniranje, pa je tako i inicijalna koncepcija baze izašla na vidjelo i učvrstila neke od originalnih, ali opet često pogrešno interpretiranih principa.

 

Treniranje baze popularizirao je poznati trener Arthur Lydiard (Novi Zeland) prvom polovicom 1960-tih. Prema njemu, cilj baznih treninga je razvoj aerobnog potencijala trkača prije implementacije anaerobnog treniranja u smislu treninga brzine i snage. Lydiard je smatrao da su dugoprugaški napori prije svega aerobni i njihovo razvijanje ključno je za potrebnu izdržljivost. Također, smatrao je da je više od 4-6 tjedana intenzivnog anaerobnog treninga nepotrebno jer nakon šest tjedana dostiže se anaerobni vrhunac nakon kojeg slijedi stagnacija, bez obzira na napore. Lydiardova se metoda treniranja proširila po cijelom svijetu i uvelike utjecala na razvoj načina treniranja srednje i dugoprugaških trkača.

Kako se koncept baze širio, tako su se počele pojavljivati i prve zablude. Nisu se svi treneri slagali sa Lydiardovim pristupom u potpunosti, pa su u nekim elementima metodu prilagodili svojim trenerskim filozofijama. Naravno, to ne bi bio velika stvar da se nisu pojavila dva problema.

Prvo, Lydiard nije vjerovao u općenit, odgovara-svima plan treniranja kakvi su danas širom rasprostranjeni. Prema tome, nije razradio specifičan, pisani plan, već se većina njegovih teorija prenosila predavanjima što je ostavilo dovoljno mjesta za pogrešne interpretacije.

Stoga je većina trenera prihvatila osnovu baznog treniranja kao – duga, spora trčanja koja nisu uključivala nikakve druge treninge. To danas, zapravo, smatra bazom većina trkača. Međutim, znanost proučavanja treniranja danas zna da to nije idealno.

 

Dvije vrste treninga + dužina

Lydiardova ideja baznog treniranja uključivala je dvije vrste treninga. Prva su fartleci koji su podrazumijevali brzo trčanje u rasponu trajanja od 30 sekundi do 5 minuta, s dovoljno sporog rastrčavanja tj. odmora. Tempo trčanja fartleka može varirati od tempa utrke na 5 km, pa sve do polumaratona, ovisno o broju ponavljanja i odmoru između dionica. Po definiciji fartleka, ideja je bila trčati prema osjećaju bez određivanja točnog tempa.

Cilj ovakvog treninga nije trčanje u maksimalnom tempu koji bi dovodio do nakupljanje laktata, već izazivanje oscilacija u kardiovaskularnom i mišićnom angažmanu čime se održava razina efikasnosti stimulirajući centralni nervni sustav. Time se tijelo priprema i ujedno preveniraju česte ozljede koje se događaju kod naglog uvođenja anaerobnih treninga brzine (intervala, dionica…) koji slijede nakon baze.

Druga vrsta treninga je trčanje ujednačenim tempom (eng. steady state run) koji podrazumijeva aktualni (ne ciljani, budući) tempo maratona.

 

 

Dakle, što konkretno raditi u bazi?

Ideja fartleka, treninga umjerenim tempom i onih dugih treninga tj. dužina je – trčanje tempom koji nam je ugodan, nije prespor, ali niti iscrpljujuć. Prije svega je važno držati se svoje trenutne kondicije. Ovisno o tome jeste li početnik ili već utrenirani trkač prilagodite dužinu i frekvenciju treninga, kombinirajući ih i povećavajući kilometražu za 10, 15 ili čak 20% posto ovisno o tome kakvi su vam ciljevi i polazišna točka, a sve to u periodu od okvirno 14 tjedana (3-4 mjeseca).

Fartlekom poboljšavamo učinkovitost i neuromuskularnu funkciju, umjerenim treninzima povećavamo aerobne kapacitete, a dužinama izgradnju mitohondrija i kapilarni razvoj, uz naravno, lagana rastrčavanja za odmor i povećanje aerobne izdržljivosti.

Treniranjem tako da razvijamo različite sustave kroz bazu postupno gradimo svaku komponentu osiguravajući se da ni jedan segment ne zaostane. Bazom, kao temeljem treniranja, podižemo svoju trkačku kondiciju prije prelaska na konkretne treninge snage i brzine.

Ljepota baze je u tome da ne zahtijeva stroge, naporne i preteške treninge, već samo upornost i dovoljno vremena.

 

Autor: 3sporta

Trkačke ozljede – deset zakonitosti

Noćna mora svakog trkača je ozljeda. Dok neki jure liječniku na pojavu prve boli, drugi ih gotovo nikad ne posjećuju pokušavajući sami pronaći rješenje za nastali problem.

 

Želiš li sezonu bez ozljeda i trčanje bez brige i boli, pročitaj zakonitosti trkačkih ozljeda i izbjegni gnjavaže oporavka, pauziranja i ponovnog početka.

 

1. Ozljeda nije došla niotkud

 

Sportske ozljede dijele se na dvije skupine prema mjestu izvora na: intrinzične i ekstrinzične. Ekstrinzične ozljede su one koje su uzrokovane vanjskim silama u odnosu na tijelo (npr. kod sportova kontakta kao što su boks, hokej na ledu ili ragbi) dok su intrinzične ozljede rezultat unutarnjih, nasljednih tjelesnih faktora i nemaju veze s eksternim traumama. Samo je genetski faktor konstanta, svi ostali vanjski faktor su promjenjivi i na njih se može utjecati.

Mišićni disbalans krivac je za mnoge trkačke ozljede.

 

2. Svaka ozljeda ima svoj tijek

 

Za razliku od ekstrinzične povrede koja nastaje iznenada i odjednom, klasične trkačke ozljede uvijek nastaju postupno. Četiri su stadija boli: prvi je onaj kada laganu bol osjećamo samo nekoliko sati nakon aktivnosti. Drugi stadij je stadij lagane neugode prilikom samog trčanja, no ne zahtijeva promjenu intenziteta trčanja i treniranja. Treći je stadij veće nelagode tj. boli koji zahtjeva smanjenje intenziteta trčanja, dok je četvrti stadij povrede zbog koje osjećamo preveliku bol da bi uopće trčali. Ne zanemaruj prve pokazatelje.

 

3. Svaka ozljeda ukazuje na određenu slabu točku

 

Uvijek postoji razlog zašto se određena ozljeda dogodi, a kada se dogodi ključno je identificirati mjesto nastanka tj. uzrok povrede kako bi se lakše otklonila i prevenirala ubuduće. Najčešći razlozi su intenzitet treniranja, frekvencija utrkivanja, podloga na kojoj se trči, tenisice i metode treniranja.

 

 

4. Većina ozljeda može se izliječiti

 

Tek je mali udio trkačkih ozljeda koje nisu u potpunosti izlječive jednostavnim tehnikama i metodama liječenja, a operativni zahvati izuzetno su rijetki. Neki od takvih izuzetaka su

  • vrlo teške biomehaničke abnormalnosti koje se ne mogu riješiti konvencionalnim metodama
  • teške degeneracije unutarnjih struktura važnih tkiva kao što je Ahilova tetiva
  • trkači sa zdravstvenim abnormalnostima zglobova.

 

5. Nekad su potrebne sofisticirane metode dijagnoze i liječenja

 

S obzirom na to da su najčešće trkačke ozljede – ozljede mekog tkiva čija se povreda ne vidi na rendgenskim snimkama, nekada je potrebno iskoristiti naprednije metode “slikanja” kojima se takve povrede mogu lako identificirati (magnetska rezonanca). U većini se ostalih slučajeva klasične trkačke povrede identificiraju ručnim pregledom povrijeđenog dijela što ostavlja određenu vjerojatnost pogreške, stoga je vrlo važno liječniku detaljno objasniti uvjete nastanka povrede i simptome.  

 

6. Eliminiraj uzrok, ne simptom/posljedicu

 

Ozljeda se nikada ne može izliječiti ako se ne eliminira uzrok njezina nastanka. Sve ostalo samo je privremeno rješenje za tretiranje boli. Prvo je potrebno razmotriti biomehaničke abnormalnosti koje su dovele do povrede, a tek onda pristupiti samoj ozljedi.

 

7. Potpuni odmor najčešće je najbolji način oporavka

 

Iako gotovo svima izuzetno mrzak – odmor od aktivnosti najučinkovitiji je način oporavka od trkačke ozljede.

Prestanak aktivnosti uklonit će akutne probleme, bolove i osjećaj neugode, oporaviti ozlijeđena tkiva, no ako se tijelo opetovano izloži istom stresu koji je prvotno doveo do povrede – vrlo je vjerojatno da će se ozljeda obnoviti.

 

8. Nikad ne prihvaćaj savjete netrkača kao konačne

 

Ne podcjenjujući ičiju stručnost, najbolje savjete za oporavak od ozljede najčešće ćeš ipak dobiti od iskusnih trkača koji su imali (i riješili!) isti ili vrlo sličan problem. Jednostavni su kriteriji za filtriranje dobrih od “dobrih” savjeta i savjetnika tj. liječnika  su:

  • tvoj savjetnik neka bude trkač, sportaš, ako možeš posjeti liječnika koji trči ili je u svojoj praksi stalnu u kontaktu s trkačima
  • mora moći razumjeti okolnosti nastanka povrede
  • treba pokazati interes za poboljšanje i napredak u oporavku
  • treba razumjeti strast koju trkači imaju prema trčanju, često “obični” liječnik to neće razumjeti
  • nikako ne smije biti preskup jer većina se trkačkih ozljeda može sanirati bez skupih tretmana. 

 

9. Operacija – posljednja solucija

 

Tek kada sve metode i oblici neoperativnih načina liječenja kroničnih i ozbiljnih trkačkih ozljeda koje narušavaju općenito zdravlje pojedinca iscrpe, pristupa se operativnom zahvatu kao metodi otklanjanja povrede.

Očita opasnost operativnih zahvata je ireverzibilnost – što se operativnim zahvatom odstrani ne može se vratiti. “Pod nož” samo ako je dijagnoza ispravno postavljena i ne postoje drugi načini otklanjanja problema.  

 

10. Rekreativno trčanje ne uzrokuje osteoartritis

Sada to i dokazano znamo. Dugo vremena vjerovalo se da trčanje utječe na pojavu i napredovanje osteoartritisa, međutim, mnoga su istraživanja dokazala da ne samo da ne uzrokuje, već pozitivno utječe na prevenciju bolesti kostiju i zglobova u kasnijoj životnoj dobi. Pročitaj.

Autor: 3sporta.com
Izvor: Lore of Running, Tim Noakes, MD

 

Napravi pauzu prije početka zimskih priprema

Većina je trkača odradila svoje utrke za ovu sezonu. Sada nam slijedi zimska baza, no prije toga bi valjalo napraviti pauzu od treniranja. Zašto i kako, saznaj u nastavku.

 

 

Nije rijetka pojava da trkači rekreativci podcjenjuju odmor – ponekad ga uopće ne smatramo dijelom treninga. Možemo shvatiti da to nije dobra taktika ako pogledamo što rade elitni trkači – svaki od njih ima na kraju sezone pauzu od tri četiri tjedna. I to ne pauzu u kojoj treniraju malo, nego ne treniraju uopće. U tom se periodu opuste, naspavaju, uživaju s obiteljima i rade sve ono što inače ne stignu zbog treninga. Priznajte, i vi imate neku kavu s prijateljima koju već dugo odgađate!

Čekaj, pa ako ne trčim tako dugo udebljat ću se, ispast ću iz forme… Kako to može biti dobro?

 

Ozljede kojih nismo svjesni

Prvi razlog za pauzu je liječenje ozljeda koje su nastale tijekom mjeseci napornog treniranja, a koje smo ignorirali ili kojih nismo bili svjesni. Znamo da je mirovanje često ključ izlječenja ozljede, a znamo i da jednako često zanemarujemo sve savjete o mirovanju. Pauza je vrijeme tijekom kojeg će proći te ozljede.

Bitno je da ih zaliječimo jer će u suprotnom te ozljede postati jake i kronične. Kronične ozljede vode nas u prisilne pauze zbog kojih smo frustrirani i nesretni, što baca ružnu sliku na trčanje. Namjerna pauza je opuštena i služi za obnovu baš svega.

 

 

 

Odmor za glavu

Iz spremanja za jednu trku u spremanje za drugu trku, iz treninga u trening, buđenje ujutro, pazi što jedeš, pazi što piješ… Sve mi to volimo, ali našoj će psihi dobro doći odmor od toga. U dva, tri tjedna pauze možemo se potpuno opustiti i ono što je jako bitno – naspavati. Već nakon nekoliko dana pauze pojavit će se želja za trčanjem, no treba joj odoljeti. Želja će rasti pa kad dođe vrijeme za početak zimskih priprema, ući ćemo u taj najvažniji period u trkačkoj godini potpuno odmorni, željni treninga i nabrijani.

Početak baze ionako podrazumijeva lagano trčanje i postupno povećanje kilometraže, tako da se ne treba brinuti o ‘naglom’ prelasku iz odmora u treniranje. Naravno, prvih nekoliko treninga bit će na sporijem tempu nego inače, ali to će sve doći na svoje s vremenom. Isto kako će se i par nakupljenih kilograma istopiti kroz dva, tri tjedna.

Svaki trkač bi si trebao na kraju sezone priuštiti pauzu, bez obzira na trkački staž. Tijelo će vam biti zahvalno, odmorno i zdravo – a svima je jasno da je to najbitnije.

 

 

Autor: Martina Đođo / 3sporta.com

Krenula je 11. GIANT MTB zimska liga u Stazinama

GIANT MTB zimska liga Istre i Kvarnera krenula po planu, na stazi u Stazinama. Lijepo vrijeme počastilo je bicikliste na jednoj od najljepših staza lige, koja se nalazi tik ispod Grobničkog dvorca, uz sam potočić.

 

Ove godine liga ima nove pokrovitelje – Giant i Smart Grow, koji će uvelike olakšati organizaciju i usrećiti mnoge vozače svojim nagradama.

Osamdesetak vozača se tako našlo na startu dvaju utrka, dječje i glavne. Kao i uvijek nije nedostajalo pozitivne atmosfere uz dozu natjecateljskog duha. Staza je dinamična, uz lijepe prolaze lokalnim šumicama, utabanim putovima i prolazom preko potoka. Publika se postavila na zanimljivije dijelove i bodrila sve vozače koji su na kraju imali lijepi osmjeh na licu.
Organizator uz pomoć Općine Jelenje pobrinuo se da na kraju utrke vozači vrate energiju toplim grahom i čašom toplog čaja, a najsretniji su otišli doma s kuponima sponzora GIANT koji se dijele po sistemu lutrije, dok je Smart Grow nagradio najuspješnije prvoplasirane svojim proizvodima.

Ukupni pobjednik utrke bio je stari znanac lige Gregor Sikošek ispred našeg poznatog cestovnog biciklista Roberta Kišerlovskog koji je utrku iskoristio kao dio dnevnog treninga, a na trećem mjestu se našao Mateo Franković.

Tako su cestovni biciklisti dominirali na MTB utrci, to bi mogao biti i naslov, ali svakako je najvažnije druženje i kretanje i u ovim hladnijim danima.

Više o ligi pročitaj OVDJE.

Rezultati ZLIK Grobnik kategorije

Rezultati ZLIK Grobnik ukupno

 

 

Napisao: Manuel Vigini

Matea Parlov i Danijel Fak prvaci Hrvatske u polumaratonu

Jarun je opet dočekao svoje trkače savršenim vremenskim uvjetima. Njih 500-tinjak nastupilo je na najstarijem zagrebačkom polumaratonu, koji je ujedno bio i pojedinačno Prvenstvo Hrvatske, a još oko 400 na utrkama od pet i deset kilometara.

 

 

Iako tri kruga oko Jaruna ne čine baš najatraktivniju stazu na svijetu, Starek je mnogima tihi vrhunac sezone. Ravna staza, malo zavoja, korektna organizacija i odlični uvjeti za trčanje koje nam pruža sredina studenog idealni su za trčanje osobnih rekorda. Upravo to su mnogi i ostvarili.

Najbrža žena bila je Matea Parlov iz AK Dinamo Zrinjevac s 1:16:12. Pola minute iza nje u cilj je stiga Bojana Bjeljac iz AK Dinamo Zrinjevac, dok je treće mjesto osvojila Matea Matošević iz AK Agram s 1:18:28. Ove tri dame ujedno su i pobjednice državnog prvenstva u polumaratonu.

– Unatoč izuzetno jakoj konkurenciji uspjela sam izboriti prvo mjesto. Atmosfera je bila zaista poticajna. Motivirana od strane velikog broja navijača, roditelja, dečka, trening partnera i naravno najboljih trenera, uspjela sam izboriti prvo mjesto i dokazati da sam najbolja i u ovoj disciplini koju trčim tek treći put u svojoj karijeri. 🙂 – izjavila je nova državna prvakinja Matea Parlov.

Kod muškaraca je slavio Danijel Fak iz AK Svetice. Njegovo je vrijeme bilo 1:10:51, devet sekundi brže od drugoplasiranog Petra Bratulića iz AK Agram. Treći je u cilj stigao Ivan Dračar iz AK Kvarner s vremenom 1:11:17. Također, to su dečki koji su osvojili medalje na državnom prvenstvu.

– Bila je ovo relativno spora utrka u kojoj smo prvi dio trčali u grupi. Bili smo zajedno Dračar, Pavelić, Bratulić i ja sve negdje do 16. kilometra. Tu sam ubrzao i ostvario dosta laganu pobjedu. – rekao je Danijel Fak nakon utrke.

Na utrci od deset kilometara pobjedili su Slovenac Rok Puhar i Maja Perišić, dok su na petici najbrži bili Andrija Palička i Paola Horvat.

Ostale rezultate provjerite ovdje.

Čestitamo svim trkačima i trkačicama!

 

Autor: Martina Đođo / 3sporta.com

Zimske trkačke lige u Hrvatskoj

Dani su sve kraći, temperatura zraka je sve niža, preostale utrke do kraja godine se mogu nabrojati na prste jedne ruke, a natjecateljski duh u trkačima je sve nemirniji, no panici nema mjesta.

 

 

Kako bi si i oni najzagriženiji za utrkivanje među nama mogli redovno priuštiti dozu druženja sa kolegama i odmjeravanja snaga sa konkurentima, tu je mnoštvo zimskih trkačkih liga, a mi vam donosimo kratki pregled svih (nama) poznatih.

 

16. Zimska brdska liga Japetić, Sveta Jana

 

Dugovječna i sada već kultna liga Japetić počela je sa ovosezonskim izdanjem 5. 11., ali još nije kasno za uključiti se jer će se održati još 9 kola. Sve natjecatelje koji se pojave na startu kod šumskog dvorca Kolarić čeka zanimljiv način bodovanja, petstotinjak metara visinske razlike, izbor između tri staze; 11 kilometara cestom, 2,7 kilometara planinarske staze, a ni biciklisti nisu uskraćeni zimskog užitka jer postoji i MTB kategorija od 11 kilometara. U cilju na terasi planinarskog doma na Japetiću natjecatelje čekaju čaj i kuhano vino. Sljedeće kolo je na rasporedu 18. 11., a sve informacije su OVDJE.

 

13. Istarska zimska liga u trčanju

 

Istarska liga je također počela 5.11., a natjecatelje čeka još 8 kola od kojih se sva održavaju u različitim mjestima diljem Istre. Prije svakog kola održavaju se i utrke za djecu, a kako biste saznali sva mjesta održavanja te sve detalje i podatke posjetite LINK.

 

 

Riječka zimska liga u trčanju

 

Riječka zimska liga počinje 11. 11. u Kostreni trećom memorijalnom utrkom Dejan Ljubas, a nakon toga ide na turneju Kvarnerom. Od osam kola na pet različitih staza i lokacija svatko će pronaći nešto za sebe, a raspored i opise staza možete pročitati na LINKU.

 

Zimska Liga Lagvić, Zagreb

 

Popularna zagrebačka liga je došla već do 16. izdanja. Održana su već tri kola, ali ima ih ukupno 15 pa svakako nije kasno uključiti se. Visinsku razliku od 691 metar natjecatelji mogu svladati kroz 9,2 kilometra ceste ili 5,5 kilometara planinske staze. Izdašne nagrade će se djeliti za cestovnu kategoriju, „mrcinu“ (planinarsku stazu), Pedinu kombinaciju koja objedinjuje cestu i mrcinu, a postoji i kategorija pasa. Za sve dodatne informacije o trasama, kategorijama, nagradama i ostalim detaljima kliknite OVDJE.

 

5. Samoborska zimska trail liga

 

Ako vas nijedna do sad navedena liga nije osvojila jer ste propustili prvo kolo, možda je Samoborska liga idealna baš za vas. Od 12 kola prvo će se održati 18. 11. uz dvije opcije, kratka staza od 9 km i 560 metara visinske razlike i duga staza od 16 km i 900 metara visinske razlike.  Ukoliko se želite prijaviti ili saznati više informacija o utrci, kliknite LINK

 

Zimska brdska liga Ivančica

 

Jedina punoljetna liga na listi, zimska brdska liga Ivančica ove godine obilježava 21. izdanje. Prvo kolo će se održati 19. 11. sa startom u selu Prigorec odakle se trči cestom 10 kilometara do cilja na vrhu Ivančice. Sve podatke možete pronaći OVDJE.

 

Cross Liga Beretinec

Za one željne jurcanja po dinamičnim i zanimljivim šumskim putevima i puteljcima, u šumama Beretinca pored Varaždina održava se Cross liga Beretinec. Prvo od ukupno šest kola održati će se 25. 11. 2017. a sve ostale informacije nalaze se OVDJE.

 

Zimska kros i kros duatlon trening liga, Zagreb

 

Ako ste mislili da je teren oko zagrebačkog Jaruna ravan i dosadan, dođite se razuvjeriti na zimsku kros i kros dualon trening ligu. Oni kojima 3,4 kilometra kros trčanja nije dovoljno mogu nastaviti biciklom 11 kilometara i onda još jednom trčati 1 kilometar kros duatlon lige. Sve o ovoj 2u1 ligi možete pročitati OVDJE.

Napisao: Marko Duspara

Hrvatski političari koji trče

S obzirom da nas trkače ne zanima politika, a građanska dužnost se mora izvršiti, jedino po čemu možemo birati na izborima je brzina kojom političari trče. Kako bi utvrdili tko je brži, Anka Mrak-Taritaš ili Milan Bandić, Davor Bernardić ili Andrej Plenković, Jadranka Kosor ili Borut Pahor, donosimo vam kratki pregled nepolitičkih rezultata (uglavnom) domaćih političara.

 

 

Milan Bandić

Još je 2007. godine gospodin Bandić istrčao 42 kilometra od Gruda do Međugorja za što mu je trebalo oko četiri i pol sata. Nakon utrke je izjavio da je fizička forma neophodna za očuvanje psihičkog zdravlja pa vjerujemo da gradonačelnik Zagreba još uvijek rekreativno trči. Istrčao je i ultramaraton dug 61 kilometar od Zagreba do Čazme, a za taj podvig mu je 2008. godine trebalo 6 sati i 36 minuta. Do nedavno je redovito sudjelovao i na Zagrebačkom maratonu, no zadnjih nekoliko godina je prisutan samo na majicama simpatizera i kao počasni gost koji označava start utrke. Naravno, prisutan je i kroz izdašnu donaciju Grada Zagreba Zagrebačkom maratonu.

 

Zoran Milanović

Vjerojatno poslušavši savjet gospodina Bandića o povezanosti fizičke forme i psihičkog zdravlja, bivši premijer redovito trči. Nekada je bio često viđen kako u pratnji svojih zaštitara u crnom terencu trči otokom Hvarom ili Sljemenskom cestom, a nekad mu je društvo pravio čak i Mirko Cro Cop Filipović, no nikad ga nismo vidjeli na službenoj utrci.

 

Matija Posavec

Sljedeći na listi je najbrži hrvatski župan. S obzirom da govorimo isključivo o brzini trčanja, to nije varaždinski župan Radimir Čačić nego njegov međimurski kolega, Matija Posavec. Redoviti je sudionik utrka na domaćem terenu, kros lige „Globetka“ i Utrke grada Čakovca, ali i utrka diljem Hrvatske. Nastupao je na Šibenskih 10 (57:51) i Wings for Life u Zadru gdje je osobni rekord postavio još 2014. godine rezultatom od 21 km, a tamo je redovito iza sebe ostavljao zadarskog gradonačelnika Božidara Kalmetu i 2016. godine ministra Daria Nekića. Nedavno je istrčao i polumaraton u Ljubljani za 2:08:22 h.

Matija Posavec (329)

 

Damir Habijan

Na izborima za gradonačelnika Varaždina izgubio je od Ivana Čehoka, ali nije izgubio dobru formu. Domaći, varaždinski polumaraton je istrčao 2016. godine za 1:46:58, a 2017. godine je vrijeme poboljšao punih 45 sekundi i ušao u cilj za 1:46:13. Damir Habijan obnaša dužnost predsjednika Gradskog vijeća Varaždina.

 

Damir Habijan (u prvom planu)

 

Borut Pahor

Znam, znam, on nije domaći političar, no toliko je svojedobno punio naslovnice i stvorio intrigantan odnos s našom tadašnjom premijerkom da bi ga nepošteno bilo ne uvrstiti. Aktualni predsjednik Slovenije je 2016. godine na Ljubljanskom maratonu trčao polumaraton i oborio osobni rekord koji sada iznosi 1:46:35.

 

Joško Klisović

Ako ste mi oprostili što prethodni član liste nije bio Hrvat, oprostit ćete mi i to što Joško nije (samo) trkač. Saborski zastupnik u aktualnom sazivu sabora završio je triatlon polu-iron distance u Poreču. Za to se pripremio u sklopu Poreč triatlon izazova koji je u šest mjeseci potpune početnike doveo do triatlona polu-iron distance (1,9 km plivanja+90 km bicikla+21 km trčanja) i završio utrku s odličnim vremenom od 5:55:45.

 

Joško Klisović

 

Krešimir Žagar

Donedavni gradonačelnik (a sada zamjenik gradonačelnika) Našica, Krešimir Žagar, prošle je godine vremenom od 1:26:19 završio na 10. mjestu Baranjskog polumaratona, a osobni rekord mu iznosi 1:15 h te je time uvjerljivo najbrži domaći dugoprugaški političar. Trkač od mladih dana, cijeli život u sportu, istrčao je i desetke maratona, najbrži u Zagrebu i Plitvicama za 3:07 h, a ima iza sebe i Ultramaraton Zagreb – Čazma istrčan za 4:50.

 

Krešimir Žagar (0147)

 

Luciano Sušanj

Osvajač zlatnih medalja na Europskom prvenstvu 1974. godine na 800 m, Europskim dvoranskim prvenstvima 1973. u Roterdamu na 400 m i 1974. u Goteborgu na 800m i dobitnik Državne nagrade za sport „Franjo Bučar“ za životno djelo, sigurno je najbrži hrvatski političar ikad.

 

Napisao: Marko Duspara
Foto: arhiva 3sporta.com

Elena Ban prvakinja Alpe Adria triatlon kupa

U subotu 4. 11. 2017. i službeno je završila međunarodna sezona 10. Alpe Adria triatlon kupa svečanom podjelom priznanja u Eco Resortu Beneath Velika planina, Slovenija.

 

Članica Triatlon kluba Matulji Elena Ban iz Čavli je nastupala na utrkama akvatlona (50 m plivanja i 500 m trčanja) i jednoj utrci triatlona (50 m plivanja, 1 km bicikla i 500 m trčanje) za početnike A (2008. i mlađi). U sklopu Alpe Adria triatlon kupa održano je sedam utrka (Cavalino, Portorož, Rab, Portschach, Bled, Udine i Kraigersee). Elena je sudjelovala na šest utrka i u ukupnom poretku osvojila 1. mjesto.

Za svoj klub je jedina skupljala bodove među velikom konkurencijom gdje su bodove za klub skupljali i po 15-tak djece i ipak je svoj klub uspjela dovesti do 4. mjesta. Još joj preostaje dodjela priznanja za osvojeno 2. mjesto Mini kupa Keindl sport Triatlon kupa 2017 koji se sastoji od 9 utrka akvatlona, a nakon toga slijedi zasluženi odmor prije pripreme za sljedeću sezonu.

 

 

 

I odustajanje na utrci je za ljude

Neke utrke trčimo iz gušta i zabave i na takvima nam nije bitno za koliko ćemo prijeći ciljnu liniju. Za neke druge se pak spremamo cijelu sezonu, puno treniramo i planiramo pa nam je bitno vrijeme i tempo i sve drugo na toj utrci. No što kada baš na toj utrci nešto ne ide kako smo zamislili? Što kad noge uopće ne slušaju, a u glavi se motaju misli o odustajanju?

 

Odustajanje je ponekad dobra opcija – i profićima se dogodi da odustanu kad procijene da je to bolje. Time ne mučiš tijelo do kraja utrke, brže se oporaviš i razmišljaš o novom pokušaju na nekoj drugoj utrci.

Zato je uvijek dobro imati plan B utrku koja je terminom blizu one ciljane – možda ovo samo nije bio tvoj dan i na B utrci bude bolje.

Druga je opcija samo usporiti, reći sebi da će ovo umjesto utrke biti trening dužina pa laganim tempom trčati do cilja, bez vremenskog opterećenja. Prethodno je potrebno ocijeniti koliko loše ili dobro se osjećaš i je li pametno nastaviti. Možda nećeš imati PB, ali ćeš imati novu medalju u kolekciji. 🙂

 

 

Odluka je samo na tebi, no kako god bilo – gorak osjećaj nezadovoljstva nakon te utrke vjerojatno će biti prisutan. Puno dobrog treniranja i predanosti, a onda se dogodi takav scenarij…

Tada je pametno obaviti mali razgovor sam sa sobom i pronaći razloge. Evo što treba razmotriti:

  • Je li zacrtani cilj bio realan? Pomoću online race pace kalkulatora možeš saznati koje je tvoje realno vrijeme uzevši u obzir kratke utrke odrađene u pripremama za ciljanu utrku i usporediti ga sa svojim ciljem.
  • Prejak start? Svi znamo da se vrlo lako dogodi da se na startu povučemo za drugima i da puni adrenalina prebrzo krenemo. Takav početak može uvelike utjecati na daljnji razvoj situacije. Idući put pazi na sat i drži se svog plana.
  • Kakav je bio tapering? Loše procjene i greške tijekom taperinga mogu se odraziti na utrku. To nije neobično i lako se dogodi svima. Savršeni omjeri dolaze s iskustvom, a ovdje pročitaj koje su tehnike za što bolji tapering.
  • Vremenske prilike? Ponekad je loša izvedba posljedica vanjskih faktora. Najčešće se radi o visokim temperaturama koje zaista mnogo utječu na trkače. Istraživanja pokazuju da su idealne temperature za trčanje oko 10°C. Na 20°C trčimo oko 10% sporije nego u idealnom slučaju, a na 25°C između 13% i 17% sporije. Ilustracije radi, netko tko bi u idealnim uvjetima trčao maraton za 3 sata i 45 minuta, na 25°C će trčati 4 sata i 18 minuta – više od pola sata dulje od planiranog (naravno, ovi su podaci prosječni i relativni).

Ispitati sebe i promotriti sve faktore može biti ključno za pristup idućim utrkama. I svakako imaj na umu da nezadovoljstvo ne treba dugo trajati. Svaka utrka je novo iskustvo i uči nas lekcijama potrebnim za odlične izvedbe u budućnosti (ali neka ti odustajanje ipak ne prijeđe u naviku)!

Autor: Martina Đođo / 3sporta.com

[FOTO] Užitak zajedničkog vježbanja – Reebok XChallenge

U balonu Boćarskog doma u Zagrebu održan je Reebok XChallenge trening pod nazivom Unlimit Your Workout. Fitnes trenerica Martina Kovarik vodila je ovaj izuzetno dinamičan i zabavan trening.

 

 

Trening je započeo “centriranjem”, tj. zagrijavanjem, koje je pomoglo vježbačima osvijestiti činjenicu da vježbanje (a i puno drugih stvari) izvire iz središta našeg tijela.

– Naše druženje sam koncipirala kao sveobuhvatni trening i svojevrstan presjek više oblika grupnog vježbanja. Sastojao se od vježbi za stabilnost trupa, kardio i statičnih vježbi u intervalnom režimu rada te od izazovnih ali i zabavnih vježbi u paru koje su svim sudionicima izmamile široke osmjehe. Kroz trening sam provukla svoju osnovnu trenersku filozofiju prema kojoj je sigurnost vježbača na prvom mjestu. Po mom mišljenju, niti jedan trening rekreativaca ne smije balansirati na rubu potencijalne ozljede. Teško mi je riječima dočarati tako pozitivnu atmosferu i moćnu energiju koja je kolala balonom Boćarskog doma, preplavljenim sa stotinjak fitnes entuzijasta. Osobito su me obradovali i predstavnici muškog spola koji obično posve neopravdano zaziru od grupnog fitnesa. Rijetko se može doživjeti da izazovan trening na ovakvom tipu događanja baš svaki sudionik odvježba od početka do samog kraja kakav je bio slučaj u subotu. Još uvijek sam pod dojmom tolike količine nasmijanih, zadovoljnih i sretnih lica. – rekla je trenerica Martina Kovarnik.

Martina je od glave do pete bila u Reebok opremi, a ono što je nosila možeš nabaviti i ti u Intersportu.

 

 

Osim zajedničkog besplatnog treninga, svi su se sudionici mogli upoznati s Reebok opremom za fitnes. Naglasak je bio na nove Reebok Everchill TR 2.0. tenisice namijenjene za sve oblike vježbanja u fitnes dvoranama – čučnjeve, iskorake, kardio, trbušnjake, dizanje utega, marince, preskakanje konopca, sklekove.

Ove svestrane tenisice dobro podupiru stopalo, a u njih je ugrađen Liquid Foam sustav kojim je postignuta odlična mekoća, ali i stabilnost za nagle pokrete prilikom vježbanja. No ono što je možda i najvažnije kod dužeg treniranja u toplim dvoranama, vrlo su prozračne i osiguravaju ugodnu radnu temperaturu stopala prilikom vježbanja.

Tenisice Reebok Everchill TR 2.0 možete nabaviti već danas u prodavaonicama Intersporta.

[ngg_images source=”galleries” container_ids=”26″ display_type=”photocrati-nextgen_pro_blog_gallery” override_image_settings=”0″ image_quality=”100″ image_crop=”0″ image_watermark=”0″ image_display_size=”1000″ image_max_height=”0″ spacing=”5″ border_size=”0″ border_color=”#FFFFFF” display_captions=”0″ caption_location=”below” ngg_triggers_display=”always” captions_enabled=”0″ captions_display_sharing=”1″ captions_display_title=”1″ captions_display_description=”1″ captions_animation=”slideup” order_by=”sortorder” order_direction=”ASC” returns=”included” maximum_entity_count=”500″]

 

Promo tekst

[TEST] Salomon SENSE RIDE – ulaznica u svijet trail trčanja

Na testiranje smo dobili SENSE RIDE trail tenisice iz Salomona. Ovaj svestrani model zadovoljit će mnoge ljubitelja trčanja u prirodi, ali i one koji u šumu rijetko zalutaju, a trče izvan asfalta.

 

 

Prije prvog trčanja

 

Tenisice su stigle dostavom i nisam znao koja boja me očekuje. Iz kutije su se ukazale dvije zeleno-zelene tenisice s crnim potplatom. Limeta/limun boja mi se sviđa i jedva sam čekao obuti ih na prvo trčanje.

No, obično svake nove tenisice, dok su još potpuno čiste, nosim nekoliko dana umjesto kućnih papuča. Tako je bilo i sa Salomon SENSE RIDE. Na prvo obuvanje odmah mi je bilo jasno da se radi o kvalitetnom proizvodu. Stopalo je utonulo u tenisicu, Sensifit sustav obuhvaća stopalo na način da je jezik spojen s gornjištem. Na taj način onemogućeno je da jezik pobjegne u stranu.

Gornjište tenisice izrađeno je od mrežastog materijala koji nije vodootporan pa se preporučuje nošenje uglavnom na suhom. SENSE RIDE su prozračne i nisam imao osjećaj grube trail tenisice, što je svakako pozitivno. Na prednjem dijelu postavljena je gumena zaštita za prste.

 

Za zatezanje tenisica (sad već) klasičnim Quicklace vezicama potreban je samo jedan pokret. Nakon zatezanja vezice se zajedno sa zatezačima pospremaju u jezik,

Nakon što sam pospremio vezice, napravio sam prve korake. A oni su bili glasni. Guma koja se koristi na ripnama ovih tenisica poprilično je mekana pa prilikom hodanja po pločicama i laminatu tenisice glasno škripe. Salomon imam mnogobrojne mogućnosti miješanja guma koje koristi za potplat, ovisno o namjeni tenisica koje proizvodi. Kod SENSE RIDE odlučili su se za Premium Wet Traction Contagrip koji osigurava odlično prianjanje na mokrim podlogama. Očito je to razlog “škripavosti”.

 

 

Još o potplatu

 

Salomon u svoje SENSE RIDE modele ugrađuje potplat pod zajedničkim imenom “Vibe“. Radi se zapravo o kombinaciji dvaju materijala pod nazivima OPAL i EnergyCell+, a koji imaju zadatak postići dvostruki cilj – mekoću i visok stupanj povrata energije. Osim toga, OPAL je izuzetno lagan, ali izdržljiv materijal koji svoja svojstva zadržava i pri ekstremnim temperaturama.

 

 

Prvo trčanje

 

Odradio sam 10 km na nasipu, po kamenoj šumskoj stazi, s nekoliko uspona i spuštanja po travi. Prvi dojam nakon početka trčanja je bio – odlična amortizacija. Opet, u usporedbi s često pretvrdim i grubim tenisicama za trail, Salomon SENSE RIDE podsjećaju na udobne cestovne tenisice. Pod petom je Vibe sloj od 27 mm, a pod prstima 19 mm, što SENSE RIDE čini tenisicama sa srednje debelim potplatom. Drop od 8 mm je nešto na što sam naviknut i moglo bi se reći da je jedan od najčešćih.

Trčanje po kamenom putu bilo je lako i imao sam osjećaj sigurnosti, tenisice imaju odličan grip i nisam osjetio neravnine kamenja pod nogama. Sve u svemu odličan osjećaj.

Na usponima i spustovima grip posebno dolazi do izražaja, tenisica ne proklizava, a ripne koje nisu prevelike odlično “grizu” mekani teren. Vjerojatno se ne bi savršeno snalazile u jako dubokom blatu, ali to im i nije namjena.

Iako sam tenisice nosio u kućnim uvjetima nekoliko dana po nekoliko sati, osjetio sam mali nedostatak prostora u predjelu prstiju. Prostor na tom dijelu nije preširok i nekom s izrazito širokim prednjim dijelom stopala ove će tenisice vjerojatno biti preuske.

 

Nakon 50 km

 

7-8 treninga nakon prvog, Salomon SENSE RIDE postale su mi jedne od najdražih tenisica za “neasfaltno” trčanje. U mom se slučaju obično radi o trčanju na nasipu, po travi, a rjeđe po šumskim stazama. Uvijek mi je žao na nasip nositi cestovne tenisice, a teške robusne trail tenisice ipak su overkill za zemlju i šljunak nasipa.

 

Ono što uvijek tražim na prvom mjestu je udobnost. SENSE RIDE su se nakon 50-tak kilometara prilagodile mom stopalu i više nemam osjećaj da su uske u prstima. Dobra amortizacija je svakako plus, a trčanje u tenisicama s ovakvim gripom daje mi i osjećaj brzine (iako nisam baš brz).

 

Zaključak

 

Salomon SENSE RIDE spajaju dva svijeta, onaj cestovnog trčanja i onaj trčanja u prirodi. Udobnost i mekoća potplata podsjećaju na cestovne tenisice, dok grip, sigurnost i stabilnost uzimaju iz najboljih modela trail tenisica.

Preporučujem ih svima koji tek ulaze u svijet trail trčanja za jednostavnu tranziciju iz cestovnih u trail tenisice. Preporučujem i onima koji su isprobali više modela trail tenisica, a muči ih neudobnost te pretanak i pretvrd potplat.

 

Pozitivno

  • dizajn i izrada
  • udobnost unutrašnjosti
  • mekoća potplata zbog koje nije žrtvovana stabilnost
  • “hvatanje” podloge – grip
  • omjer cijene i kvalitete.

 

Negativno

  • malo preuske u prednjem dijelu, nisu za trkače s izrazito širokim stopalom.

 

Više o Salomon SENSE RIDE

 

 

 

 

Testirao: Z. M.

Uspio prvi Mandarina polumaraton u Metkoviću

U nedjelju 5. studenoga 2017. održan je 1. Mandarina polumaraton u organizaciji sportske udruge Neretva Run.

 

 

Pobjednici 1. Mandarina polumaratona su Ante Živković u muškoj i Nikolina Šustić u ženskoj kategoriji. Ante je dionicu dugu 21 kilometar pretrčao za 1:14:47, a Nikolina za 1:21:16. Od trkača drugi je došao Alija Imamović (1:17:29), a treći Tomislav Kopač (1:17.43). Drugo mjesto među trkačicama pripalo je Mariji Vrajić (1:24:30), a treće Amela Trožić (1:29:56).

U utrci polumaratona, koja je startala u Vidu malo iza 10 sati i trčala se ulicama Metkovića i prigradskih naselja, nastupio je ukupno 181 dugoprugaš, od čega 130 muškaraca i 50 žena uglavnom iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Cilj utrke je bio na Velikoj rivi u Metkoviću.

Usporedo s polumaratonom trčala se utrka Butterfly race na 5 kilometara za Manuelu Čuturu, teško oboljelu sedmogodišnju djevojčicu. Start utrke bio je u Vidu odmah nakon starta polumaratona, a cilj u Velikoj rivi u Metkoviću. U rekreativnom raspoloženju, a s velikim srcem nastupilo je oko 250 trkača svih uzrasta. Pobjednik utrke je Emir Hastor iz AK Goražde , a pobjednica Lukrecija Krstičević iz RK Jerkovac Metković.

Na kraju, oko 13:30 sati gradonačelnik Metkovića Dalibor Milan je uručio medalje i pehare pobjednicima 1. Mandarina polumaratona, a predsjednik Športske zajednice Metkovića Ante Zovko plakete i priznanja za najbrže sudionike humanitarne utrke Za Manuelu. Trgovački lanac Tommy, koji bio jedan od sponzora utrke, donirao je 15.000 kuna za potrebe liječenja male Manuele na čemu je u ime obitelji zahvalio Manuelin djed.

 

 

Tekst: Neretva Run

 

[TRČI I PIŠI] PoniQ trail – divan jesenski dan u šumi

Na zapadnoj strani Medvednice, sa startom i ciljem kod livade Ponikve, ove je subote održana utrka Poniq trail. Utrka je ujedno bila i zadnje, peto kolo regionalne Kontinentrail lige. Sudionici su mogli birati između duge (25 km) i kratke staze (15 km), a ukupno je nastupilo oko 150 trkača.

 

 

Gusta jutarnja magla se digla neposredno prije starta duge utrke te je otvorila put, za ovo doba godine, atipično toplim i ugodnim vremenskim uvjetima. Osim savršenih atmosferskih prilika, savršena je bila i organizacija, staza je bila predivna i vrlo dobro označena, okrepne stanice su bile odlične – vedre i nasmijane, a nudile su i velik izbor pića i grickalica, dok je u cilju je trkače čekao grah, vege tjestenina, pivo… 

Nakon pohvala organizatorima i samoj utrci, red je istaknuti one najbolje;

Duga staza – 25km

  1. Irena Smojver 2:38:33 – Vedran Gračan 2:09:09
  2. Helena Gleđa 2:43:25 – Marko Gorički 2:11:19
  3. Sandra Juhaz 2:48:09 – Hrvoje Vlašić 2:17:38

 

Kratka staza – 15km

  1. Marta Grubic 1:48:20 – Matija Razum 1:18:32
  2. Dina Androić 1:48:44 – Dado Sobota 1:20:21
  3. Katja Rajačić 1:49:50 – Tomislav Jazvic 1:42:09

 

REZULTATI

 

 

Osobni osvrt

Iako inače nisam osoba koja osjeća tremu prije utrke, ovaj put je bilo drugačije. Večer prije sam počeo razmišljati kako da se obučem, zašto nisam odabrao kraću stazu, jesam li uopće u stanju istrčati 25 km… Trema me tek malo popustila prije starta kada sam vidio da je ipak gotovo sve idealno i da nas čeka divan dan za naganjanje po šumama Medvednice.

Nakon detaljnih uputa organizatora, utrka je krenula. Staza od starta odmah kreće uzbrdo i vijuga taman toliko da vidite trkače iznad sebe te da vam nabiju komplekse oni najbrži, kojima očito nitko nije objasnio da bi trčanje uzbrdo trebalo biti teško. Obzirom da je taj prvi uspon prilično dug, mojim nezagrijanim astmatičarskim plućima nije baš najbolje sjeo. Negdje nakon prvog kilometra sam se već tješio da imam još samo 24 puta toliko.

Nakon početnog penjanja došao je meni najlijepši dio staze, nekoliko kilometara fluidnih i trčljivih staza pored potoka, slapova i predivnih pogleda. Na tom dijelu je na nizbrdici pored mene projurio jedan trkač i rekao mi „bez brige, stići ćeš me na prvoj nizbrdici“. Nisam ga vidio do kraja utrke.

Kada je spomenuti trkač odmaglio naprijed, shvatio sam da moja „idem uvijek trčati iza nekog da ne moram pratit oznake“ taktika i nije baš savršena. Ipak, brzo sam uvidio da mi praćenje oznaka ide dosta dobro, čak mi je u jednom trenutku išlo toliko dobro da nisam registrirao korijen ili kamen na putu te sam isprobao skok na glavu u lišće.

Uskoro ulazimo u ulicu Vizane koja je uvjerljivo najstrmija ulica koju sam ja ikad vidio. To je bio uspon nakon kojeg su se moje noge odlučile stopiti s okolinom i počele poprimat karakteristike drva. Nakon toga, vjerojatno zbog manjka kisika u mozgu, baš i nemam previše sjećanja što se događalo, a možda se i nije previše toga događalo (osim moje agonije). Tek negdje 5 kilometara prije cilja me prestiže jedan od natjecatelja te ga odlučujem pratiti do cilja. Nakon par stotina metara odlučujem ga ipak ne pratiti do cilja.

Zadnjih nekoliko kilometara se vučem do cilja, povremeno prestižem natjecatelje s kraće staze pa me to veseli i razmišljam koliko je ono pisalo u raspisu da je staza duga, 24 ili 25 kilometara. 200 metara prije cilja me opet prestiže isti trkač kojeg sam zadnjeg spomenuo, nakon što je vjerojatno fulao stazu, no ovaj put ga poučen iskustvom niti ne pokušavam pratiti. Ulazim u cilj, na garminu okruglih 25.

Nakon ovog introspektivnog osvrta pohvalio bih organizatore i atmosferu. Staza je odlična i svatko u malo boljoj formi ju može trčati velikom većinom, no to ne znači da je imalo lagana. Majica iz bogatog startnog paketa je kvalitetna i lijepa, a svežanj sapuna i krema mogu isprobavati do sljedećeg izdanja utrke. Utrku i KontinenTrail ligu svakako preporučam svima.

Napisao: Marko Duspara

[UVOD U ANATOMIJU] Stopalo – remek djelo evolucije

Svi dijelovi noge o kojima smo dosad pisali imaju jednu zajedničku zadaću – dovesti stopalo u željeni položaj. Oni su na neki način stopalu podređeni jer je ono u direktnom kontaktu s podlogom, prvo prima udarce i odguruje nas prema naprijed. Korak po korak.

 

 

Slobodno možemo reći da su stopala najvažniji dio tijela za jednog trkača, barem ako je suditi po tome koliko vremena i novaca ulažemo u izbor optimalnih tenisica u koje ćemo ih obuti. No, izuzev tenisica, ovaj dio noge najbliže tlu od iznimne je važnosti jer nam daje informacije o podlozi, amortizira velik dio sile koja nastaje pri doskoku, usmjerava nas i odguruje od tla u visinu i prema naprijed. Ozljede stopala nisu rijetke, a neugodna bol koja prati svaki korak često i doslovno „izuva trkače iz tenisica“.

 

Anatomsko umjetničko djelo

 

26 kostiju, 33 zgloba i više od stotinu mišića, tetiva i ligamenata – složenost stopala još je davno opisao Leonardo da Vinci kao „remek djelo inženjeringa i umjetnosti“. Za trkače su od posebne važnosti i različiti položaji koje stopalo zauzima prilikom gaženja, pa razlikujemo pronaciju (gaženje po unutarnjem rubu stopala) te supinaciju (gaženje po vanjskom rubu). Optimalni položaj stopala je blaga pronacija, no kada je iz raznih razloga luk (svod) stopala visok ili pak nizak, nastaju supinacija, odnosno izrazita pronacija. Svatko tko je malo pomnije proučavao različite modele tenisica susreo se s ovim pojmovima, pošto je dosta važno kupiti tenisice koje odgovaraju baš tvom tipu stopala.

Kosti stopala

 

Stopalo modernog čovjeka

 

Prije nekoliko godina razvio se „novi“ trkački pokret – bosonogo trčanje. Trkači i znanstvenici koji su ga pokrenuli bili su vođeni idejom da je stopalo modernog čovjeka, tj. čovjeka čije je stopalo od malih nogu zatvoreno u cipele i kreće se uglavnom po ravnim i tvrdim podlogama, oslabljeno i stoga podložno ozljedama. Prije su, naravno, ljudi trčali bosi i imali razvijeniju muskulaturu stopala, što ih je čuvalo od ozljeda, i to ne samo stopala nego i ostalih dijelova nogu.

U tome leži i dio odgovora na pitanje zašto afrički maratonci, koji cijelo djetinjstvo provedu bosi, dominiraju dugim prugama. No, u današnje vrijeme kada većina stanovništva živi i trči u gradovima, trčati bos baš i nije najbolje rješenje. Ipak, stopala možemo (i moramo, ako želimo dugo trčati) čuvati od ozljeda i na druge načine – izvođenjem vježbi za jačanje mišića te pravilnim izborom tenisica.

 

Najčešće ozljede stopala

 

Upala plantarne fascije koja se manifestira kao bol u peti jedna je od najčešćih ozljeda u trkača uopće. S obzirom da većina trkača dolazi u kontakt s podlogom najprije petom, a zatim prednjim dijelom stopala, ova činjenica niti ne čudi previše. Ako tome dodamo biomehaničke probleme poput spuštenih stopala i izrazite pronacije te iznošene tenisice i naglo povećanje volumena treninga, opterećenje na stopalo je ogromno.

Pod dodatnim rizikom su i žene koje nose cipele s visokim petama što doprinosi naprezanju ligamenata i tetiva u stopalu. Neliječena upala plantarne fascije može dovesti do nastanka kalcifikata na mjestu gdje se fascija veže za petnu kost, a to stanje, koje može prilično dugo mučiti trkače, nazivamo petni trn. Kako do toga ne bi došlo, važno je redovito mijenjati tenisice, držati se pravila 10 % kod povećanja tjedne kilometraže i poraditi na muskulaturi stopala. Ako se bol u peti ipak javi, pravovremeni odmor i primjena fizikalne terapije ubrzat će povratak na trkačke staze. Kao i uvijek kada nastupi neka ozljeda, razmisli što je do nje moglo dovesti i kako to možeš izbjeći u budućnosti.

Mišići stopala

 

Bol u prednjem dijelu stopala ne javlja se tako često, ali može biti uzrokovana ozbiljnom ozljedom – stres frakturom metatarzalne kosti. Pet metatarzalnih kostiju nalaze se sprijeda u stopalu, a na njih se nastavljaju kosti nožnih prstiju. Kao i petna kost, pod velikim su opterećenjem kod trkača jer se na njih oslanjamo prilikom odskoka od podloge, a posebno je osjetljiva druga metatarzalna kost. Stres fraktura je zapravo lom kosti koji nastaje postupno, pod utjecajem ponavljane traume na kost koja nije dovoljno snažna da bi takav stres podnijela. Tipično nastaje pri naglim povećanjima volumena treninga, a znakovi koji upućuju da se radi o stres frakturi su nagli nastanak bola koji se ne može povezati s direktnom traumom te nemogućnost poskakivanja na ozlijeđenoj nozi. Kroz neke ozljede možemo „protrčati“, no stres fraktura zahtjeva dobar odmor i rehabilitaciju.

Za kraj sam ostavila najčešće probleme koje nam naša stopala zadaju, a koji zapravo nisu ozljede, već više problemi kozmetske naravi. Žuljevi, crni nokti, kožna zadebljanja…nekima su oni poput svojevrsnih ordena časti ili podsjetnika na pretrčane kilometre i završene utrke, no većini su ipak ružne posljedice trčanja koje bi najradije sakrili (posebno u ljetnim mjesecima!). Postoje mali trikovi koji mogu spriječiti i to: dovoljno velike i široke tenisice, čarape za trčanje bez šavova, kao i redovita higijena stopala.

Ako svojim stopalima posvetiš barem onoliko pažnje koliko posvećuješ izboru tenisica za trčanje i ubaciš tu i tamo nekoliko vježbica za jačanje mišića stopala će ti biti zdrava i zahvalna! 🙂

Napisala: Anda Tomaš / 3sporta.com
Foto: bigstockphoto.com

 

 

Dođi na 10K utrku – finale Dubrovnik RUN lige

Nakon Dubrovačkog akvatlona, Du Motion je najavio još jednu utrku u jesenskom terminu, koju organizira u suradnji s D3 Triatlon klubom Dubrovnik. Riječ je o desetkilometarskoj utrci – 10K koja će se trčati u nedjelju, 19. studenog na poluotoku Babin Kuk, sa startom i ciljem u prekrasnoj uvali Lapad.

 

10K utrka ujedno je i finale popularne Dubrovnik RUN lige, koje garantira nastup velikog broja ljubitelja trčanja iz dubrovačkog kraja, ali i regije. Mogućnost  je to i početnicima i iskusnim trkačima da testiraju svoju formu i brzinu na jednoj od najatraktivnijih dubrovačkih šetačko – trkačkih staza uz more. Start utrke je u 9:30 h.

Svi zainteresirani za 10K utrku mogu se prijaviti putem stranice RaceCollector.com zaključno sa 16. studenim. Startnina iznosi 100 kuna, a startni paketi koji sadrže startni broj, majicu i Pasta kupon, moći će se podići u ugostiteljskom objektu Sunset Beach u subotu, 18. studenog od 10 do 19 h te na sam dan utrke od 07:30 do 08:30h.

“Du Motion s dodatnim jesenskim utrkama pod svojim brendom pomaže pozicioniranje Dubrovnika kao atraktivne destinacije za aktivan odmor, ali i pruža priliku trkačima da se pripreme za nadolazeće trkačke manifestacije.”  – izjavio je ovom prigodom direktor Du Motiona, Alen Bošković.

U to se svakako ubraja i glavni dubrovački trkački događaj, Du Motion – Runners’ Days Dubrovnik koji će 28. i 29. travnja 2018. u Dubrovnik ponovo privući trkače sa svih strana svijeta.

Dodajmo na kraju kako su službeni hoteli Du Motiona – Valamar hoteli i ljetovališta za sve trkače pripremili posebnu ponudu smještaja u Valamar Lacroma Dubrovnik hotelu (4 zvjezdice) po cijeni od 60 eura za jednokrevetnu i 70 eura za dvokrevetnu sobu s uključenim doručkom. 

Informacije i rezervacije na: tel. +385 20 448 638, e-mail milivoj.tomic@valamar.com

Link za prijave

Link na informacije o utrci

Više o utrkama, prijavama i trkačkim paketima, potražite na službenoj stranici Du Motiona.

Du Motion možete pratiti i na društvenim mrežama: Facebook / Twitter / Instagram

#ready4more

 

Staza 10K utrke
Pogled sa staze

PR

 

[FOTO] Prekrasan trkački vikend u Ljubljani – dojmovi trkača

Nekima prvi maraton, a nekima 250. – šarena rijeka raznolikih trkača razlila se prošlog vikenda po glavnom gradu Slovenije. Ljubljanski maraton doista je primjer vrhunske organizacije i atmosfere na stazi, a to je iskusilo gotovo dvadeset tisuća trkača. Hrvata je bilo oko dvije tisuće.

 

Vremenski su uvjeti bili dobri, skoro idealna temperatura uz povremeno neugodne nalete vjetra. Slovenci doista jako vole svoj maraton pa je spontano okupljenih navijača bilo svuda uz stazu, a to su dodatno začinili glazbenici koji su žestoko svirali na nekoliko mjesta.

Najbrži maratonci i maratonke očekivano su bili gosti iz Kenije i Etiopije. Kod žena je pobijedila Shuko Genemo Wote s 2:27:02, druga i 50 sekundi sporija bila je Purity Jebichii Changwony, a treća Jane Jelagat Seurey s 2:28:05. Najbrži muškarac na maratonskoj trci bio je Marius Kimutai koji je u cilj stigao za 2:08:33, minutu iza njega Solomon Kirwa Yego i na trećem mjestu Albert Korir s 2:10:35.

Naši najbrži predstavnici bili su Nikolina Šustić Stanković (2:50:34) i Danijel Katalenić (2:54:00).

Na upola kraćoj stazi pobijedila je Fruzsina Bakonyi iz Mađarske s 1:22:36, druga je stigla slovenska trkačica Klara Ljubi 13 sekundi kasnije, a treća Srpkinja Biljana Cvijanović s 1:24:00. Rok Puhar je pobijedio na domaćem terenu s 1:08:17, drugi je bio Austrijanac Michael Marantelli s 1:09:09, a treći opet Slovenac Jan Brešan za 1:09:37.

Najbrži polumaratonci iz Hrvatske bili su Ingrid Nikolesić (1:25:15) i Goran Murić (1:18:23).

Sve rezultate možete pretražiti na linku.

Čestitamo svima i vidimo se u predivnoj Ljubljani i iduće godine (s nadom da će nas tada dočekati nešto kreativnije medalje)!

Autor: Martina Đođo / 3sporta.com

 

__________

 

Evo i nekih dojmova trkača 22. Ljubljanskog maratona:

 

Bio je to moj prvi maraton, krenuo sam prilično konzervativno i nastojao disciplinirano održavati jednolik tempo. U par navrata sam bio u iskušenju ubrzati, ali sam, na svu sreću odolio tom porivu.

Negdje oko 17. kilometra me uhvatila nekakva kriza, ali su baš tu negdje trojica rokera pored ceste imali svoj preformans. Momci su tako žestoko prašili da sam u trenu zaboravio krizu i noge su postale nekako lakše.

Nakon 20. kilometra i odvajanja od polumaratonaca prolazi mi kroz glavu da sam mogao i ja skrenuti prema cilju za polumaratonce kad sam vidio kolika rijeka ljudi ide u cilj polumaratona, a na maraton nastavlja samo manji dio. Kako su kilometri odmicali noge su postajale sve teže. Ipak sam do 35. kilometra odradio u istom tempu kao od starta. Nakon tog 35. malo sam popustio u strahu da me neće negdje zalijepiti za asfalt i da neću moći dalje, a tako blizu cilja sam.

S vremenom 4:19 sam utrčao u cilj, čak sam imao i sprinterski finiš kad sam vidio ispred sebe nekoliko natjecatelja u ciljnoj ravnini.

Iako sam, eto, odradio svoj prvi maraton ipak će mi najviše ostati u sjećanju cijeli taj šušur oko fantastično održane utrke. Navijači cijelom trasom utrke. Prepune okrijepe na svakih 2,5 km. Svako malo neko dobacuje: „Dejmo, dejmo!! Še mal, še mal!!

Predivno iskustvo. Ljubljana, Slovenia, svakako se vidimo opet.

Renato Pilipović

 

__________

Svaki utrka ima priču – želju, plan, početak i cilj. I puno više. Moj prvi polumaraton je najviše od svega bio želja. Hvala svima na podršci – zaslužili ste čuti priču o herojima koje mnogi brzi nisu upoznali.
Još prije 10 mjeseci sam se oporavljala trčeči 200 m, pa 500 m… Jučer sam bila jedna od 12000 trkača na startu polumaratona i maratona u Ljubljani. Divnoj Ljubljani, s najboljim navijačima duž cijele trase!
Krenula sam sa začelja da ne ometam druge, no noge su nosile same, srce htjelo, bar tisuću sam ih prešla. Divota! I nakon 10 km boool! Opet ta opaka bol! Šepala sam, hodala, pokušavala se više puta vratiti u trku i usput gledala kako me ona tisuća trkača prelazi. Hmmm…grzem usnu i brojim koliko mi sati šepanja preostaje do cilja.
I onda dolazi najbolji dio! Začelje! Na začelju su pravi heroji utrke: starci, šepavi, ljudi sa slabim plućima ili bez iskustva,… stotine onih koji jednostavno žele doći do cilja. Razbiti zid i tvrdoglavi su – kao i ja. 🙂 Ma ništa drugo nije bitno! Otraga je fešta! Otraga se jedu banane i čokolade na svakoj okrepnoj stanici, rukujemo se. Otraga se ide i na wc ili masažu kad god zatreba. Otraga je Selma iz Ljubljane, dankinja koja dugo nije trčala, ali je došla u Ljubljanu samo da bi trčala, djevojčica sa down-sindromom koja voli trčati s mamom, mostarac koji voli brati gljive…Svi se kužimo i lagano držimo svoj tempo prema cilju.

Neodoljive okice kraj ceste i pružene ručice obavezno su dobile 5. Pa čak i transparent sa srcem na kom piše “daj 5 za snagu!” Bobnjari i trobentice koje su dočekali nas otraga su dobili obavezni smiješak ili leteću pusu… Otraga je ekipa! Policajcu na zavoju je sve jasno dok me gleda ovakvu šepavu, pa zeza: ne tako hitro, gospa!
Usput sam par puta radila čučnjeve i mahala nogom da bi sve sjelo na svoje mjesto… bol se smanjuje i lakano napuštam “moje otraga”. Mašemo si. 🙂 Srce mi je prejako i željno cilja.
Sretna sam! Jako! I zbog brzih trkača, i zbog mojih heroja otraga, zbog cijele priče, zbog tvrdoglavosti… zbog ostvarenog cilja. 🙂

Dunja Franjić, objavljeno u grupi TRČIMO! 3sporta.com

 

 

 

[INTERVJU] Franjo Lončar u Ljubljani istrčao svoj 250. maraton!

Danas je na 22. Ljubljanskom maratonu nastupilo mnogo trkačica i trkača iz Hrvatske. No jedan među njima ovom je utrkom obilježio veliki jubilej – istrčao je svoj 250. maraton. Njegovo ime je Franjo Lončar, iza sebe ima 63 godine života i nebrojeno trkačkih uspomena.

 

 

 

3sporta: Franjo, prije svega čestitamo na ovom značajnom jubileju!

Franjo Lončar: Hvala!

 

3sporta: Je li Ljubljanski maraton došao slučajno na red kao 250. maraton ili je bilo neke namjere?

Franjo Lončar: Ove godine održan je 22. Ljubljanski maraton, od čega sam istrčao njih 17, tri puta ispod magične granice od 3 sata. Preostalih 5 nisam trčao uglavnom zbog spriječenosti iz obiteljskih razloga ili pak ozljede kao prošle godine.

Na 6. izdanju 28. 10. 2001. istrčao sam svoj osobni rekord 2:47, a Ljubljana 2013. uz  rezultat 3:28 bio je moj jubilarni, ukupno 200. maraton. Upravo Ljubljanu ističem kao primjer dobre organizacije i preporučam svojim trkačkim prijateljima, te je na temelju prethodno navedenog i zaslužila da u njoj obilježim još jednu prijelomnicu u svojoj trkačkoj karijeri.

Ipak, prema prvotnom planu to je trebalo biti u talijanskom Forliu na memorijalnom Maratona del Presidente, koji se trči u počast osnivaču i prvom predsjedniku mog kluba Club Super Marathon Italia, Sergiu Tampieriu. Zbog ozljede pete morao sam propustiti dva planirana i prijavljena maratona, tako da je Forli, umjesto jubilarni, bio moj 248. pa je dakle čistom slučajnošću jubilej pao opet na Ljubljanu.

 

 

3sporta: Razgovarali smo nakon Vašeg 220. maratona u siječnju 2016. godine. Što se događalo od onda do danas u trkačkom smislu?

Franjo Lončar: Prilično nezgodan period po pitanju zdravstvenog stanja i pripravnosti za trčanje. U ove nepune dvije godine dogodilo mi se nekoliko ozljeda od kojih bi svaka pojedinačno „normalnog“ trkača zasigurno barem pola godine izbacile iz stroja, ako ne i prekinula trkačku karijeru.

Kao prvo bilo je to pucanje kalcifikata u lijevoj ahilovoj tetivi s kojim sam uz nesnosne bolove uspio istrčati pet maratona, od čega je prošlogodišnji Zagreb uslijed forsiranja tempa, unatoč ozljedi, rezultirao time da nakon istrčanog maratona u solidnom vremenu 3:19, više nisam mogao normalno hodati, a kamo li trčati.

Uslijedio je period fizioterapije gdje se kombiniranom tehnikom udarnog vala i prikladnih pripravaka i vježbi uspjelo sanirati nastali problem. Nakon toga, problemi s išijadikusom, koljenom i što sve ne. I ovaj jubilarac bio je upitan zbog bolova u lijevom koljenu.

 

3sporta: Imate li neki maraton u tih 30 od zadnjeg intervjua koji je baš ostao zapamćen?

Franjo Lončar: Prije odgovora, mala korekcija, odnosno objašnjenje koje sam dao i u spomenutom intervjuu. Koncem 2015. godine imao sam istrčanih 231 utrku u kategoriji „maratona e ultra“ (42,2 km i više) koje se prema usvojenoj metodologiji evidentiraju kao maratoni – od toga je bilo 220 klasičnih maratona, preostalih 11 su ultre. Dakle, u ove nepune dvije godine nisam istrčao 30 već samo 19 maratona iliti u četiri zadnje godine od Ljubljane 2013. do Ljubljane 2017. okruglo 50.

Ovogodišnji Wine run Umag ostat će mi zapamćen zbog spleta nepovoljnih vremenskih uvjeta – prvo vrućina, potom orkansko nevrijeme s jakim vjetrom koji je u završnici utrke morem šibao trkače, rasturio okrepne stanice i uređaje za mjerenje vremena u ciljnoj ravni, te kao vrhunac tučom veličine lješnjaka koja je nemilice bubnjala po našim glavama. Navedene vremenske neprilike rezultirale su time da je ciljna lista rekonstruirana danima nakon završetka maratona, a niti do danas nije konačna.

Ipak, svi navedeni problemi su sekundarne naravi i na njih se nije moglo utjecati – meni su poglavito zasmetali propusti organizatora u markiranju trase i s tim u vezi izazvana lutanja, te je na kraju ostvareno vrijeme u cilju 4:06 uz ekstremnu iscrpljenost, moj najslabiji rezultat uopće. Zapamtit ću ga kao utrku koju ne bih želio i zasigurno više neću ponoviti. Ja sam očito stari ziheraš, a tko voli takve maratone s elementima traila, orijentacije, cirkusa i avanture, samo neka izvoli.

 

3sporta: 250 je baš impozantna brojka, imate najviše istrčanih maratona u Hrvatskoj. Zamislimo da godine ne idu i da zdravlje služi savršeno – koja bi brojka bila krajnji cilj?

Franjo Lončar: Ha, ha. Lijepo je zamišljati, ali stvarnost je da godine i te kako idu, a i zdravlje je daleko od savršenog. Nemam zacrtan krajnji cilj, ali izgledno je da se brojka od 300 maratona čini dohvatljivom, pa se to nameće kao realan cilj.

Ako je po meni 100 maratona neka prva razina kod maratonaca koji naglasak daju na kvantitetu, onda je 300 drugi, a 1000 maratona treći level. Nakon toga samo mentalni sklop trkača i nebo predstavljaju granice.

Zašto baš 300, a ne neki drugi broj – recimo 200 ili 500 maratona? Upravo stoga što maratonci s 300 istrčanih maratona ulaze na prestižnu svjetsku listu „World Megamarathon Ranking 300+“ koju vodi i  ažurira japanski Full Hjaku Club (100 Marathon Club Japan) odnosno gosp. Yoshino Takatoshi na temelju inputa koje mu dostavljaju  nacionalni klubovi 100 maratona. Za sada takav klub u Hrvatskoj ne postoji, te sam već 5 godina član Club Super Marathon Italia.

U Hrvatskoj sam trkač s najviše maratona, a u spomenutom klubu tek na 54. poziciji od 255 članova koji imaju preko 100 istrčanih maratona. Vodeći u CSMI je moj klupski prijatelj Vito Piero Ancora s preko 1000 maratona, ali na spomenutoj svjetskoj listi on je tek na 20. mjestu – vodeći je Christian Hottas koji s 30. 06. 2017. ima 2576 maratona! Uzme li se u obzir činjenica da je na svjetskoj listi 300+ preko 600 maratonaca računajući i one koji više ne trče ili su preminuli, a njih 22 imaju iznad 1000 maratona, svaki komentar na zaključak o „impozantnoj“ brojci 250 je suvišan.

 

3sporta: Vi ste skromni, za nas je to itekako velika brojka! Koji su Vam planovi za ovu godinu koja je na izmaku i za početak iduće sezone?

Franjo Lončar: Nakon Ljubljane u planu je beogradski Plavi krug 12. studenoga, Adria advent Crikvenica 3. prosinca, te sredinom prosinca tradicionalni Reciklažni maraton u Novom Sadu. Koncem ove godine vjerojatno pada još jedan jubilej – 100 zajedničkih maratona s mojim trkačkim prijateljem Jurajom Evačićem iz Koprivnice. Ljubljana je bio naš 97. zajednički, a njegov 142. maraton.

Početak naredne godine vjerojatno će obilježiti Brijuni, te Rijeka run koji sam već prijavio. Planovi su ipak jedno, a njihovo ostvarenje limitirano je sve učestalijim zdravstvenim tegobama kao refleks „zamora materijala“. Temeljni problem je što ja uz kvantitetu nastojim održati i kvalitetu, a to dvoje baš i ne idu skupa, te je takav pristup primarni uzrok mojih tegoba, odnosno sve češćih ozljeda. U svakom slučaju malo sam „potegao ručnu“ po pitanju broja maratona, ali nadam se da će i u narednoj godini to opet biti broj s dvije znamenke.

Idealno bi bilo da kao u protekle 4 i u naredne 4 godine istrčim također 50 maratona, te da jubilarni 300. bude ponovo u Ljubljani 2021. Pričuvna opcija – 50 maratona u 5 godina i jubilarac Ljubljana 2022.

 

Nakon 250. maratona sa startnim brojem 250

 

PONIQ TRAIL – posljednji sunčani trail godine

U subotu 4. 11. održat će se završna utrka iz EGS KontinenTrail lige. Nakon Samobora, Vrhovca, Ogulina i Daruvara, na red je došla i Medvednica.

 

 

Poniq Trail bit će svojevrsni šlag na torti prve, vrlo uspješne godine za ovu trail ligu. Na  dosadašnjim utrkama trčalo se po označenim stazama u najljepšim dijelovima centralne Hrvatske, a tako će biti i na kraju lige.

Staze PoniQ traila, kao što samo ime govori, protezat će se u blizini livade Ponikve, poznatog izletišta Zagrepčana. Start i cilj su na okretištu ZET-ove autobusne linije u Gornjem Stenjevcu, a na izbor imate dvije različite utrke, kraća na 15 km i duža, za one iskusnije na 25 km koja će svoje trkače voditi do planinarskog doma Risnjak i kružnom stazom natrag do polazišne točke. 

Sve natjecatelje očekuje bogat startni paket, okrepa na stazi, ručak u cilju i nadasve dobra zabava.

Prijave koje su otvorene do 31.10. te dodatne informacije pronađite na linkovima:

https://www.stotinka.hr/hrv/dogadjaj/490

https://www.facebook.com/EGSkontinenTrail/

 

Promo tekst

Otvoreno pismo organizatora utrka trkačima

Dragi trkači, ovih dana objavljeno je otvoreno pismo u kojem jedan trkač piše organizatorima utrka kako bi se trebali postaviti prema svojim klijentima / natjecateljima, čega se trebaju držati i koja pravila moraju poštivati.

 

 

Pročitao sam pismo o prvog do zadnjeg slova i kao jedan od trkača koji se osim trčanjem bavi i organizacijom utrka odlučio sam složiti jedno otvoreno pismo s natuknicama kojih bi se vi – naši dragi konzumenti startnina – trebali pridržavati, odnosno o kojim stvarima bi trebali voditi računa kada odlučujete na koju utrku se prijaviti.

 

Disclaimer: sve što pišem odnosi se na utrke koje organizira AK Sljeme čiji sam član i u čije ime mogu govoriti jer znam što i koliko nudimo na utrkama.

 

 1. Utrka je proizvod – a proizvodnja košta

 

Kada organizator krene u organizaciju utrke uvijek mora napraviti računicu koliko ga jedan startni paket košta i temeljem toga kreirati cijenu startnine. Činjenica je da su na našim prostorima cijene startnina još uvijek relativno niske u odnosu na to što se za njih dobije, jer ćete bilo gdje zapadnije za istu takvu vrećicu nerijetko izdvojiti i duplo veći iznos.

Majica, originalna finišerska medalja, čip, broj, vrlo često bon za ručak ili pivo dio su onog vidljivog dijela paketa. Troškovi organizacije, dozvola, najma opreme, okrepe i slično također se računaju prema jediničnoj cijeni startnine, pa nije rijedak slučaj da utrka ode u minus ako ne skupi dovoljno natjecatelja.

Sve ovo pišem zato jer se vrlo često zna čuti da su utrke «preskupe» – vi imate moć ne doći na utrku koju ne želite, ali isto tako morate znati da nije svaka utrka ista i ne uključuje istu količinu angažmana i sredstava za njenu organizaciju… uzmite to u obzir kada organizator «bezobrazno» podigne cijenu startnine za 10 kuna i procijenite isplati li vam se to u odnosu na to što dobijate.

 

 

 2. Raspis mora biti jasan – ali okolnosti se mogu promijeniti

 

Kada pišemo raspis, najčešće puno mjeseci pred utrku, na neke stvari ne možemo utjecati ako se u međuvremenu dogode – ako smo predvidjeli podizanje brojeva na otvorenom, a tjedan pred utrku najavi se kiša, obavijestit ćemo vas i promijeniti lokaciju. Nadalje, ako je tri tjedna pred utrku neka od prometnica kojom se utrka kreće zatvorena zbog radova, morat ćemo promijeniti trasu i također vas o tome obavijestiti.

Nije zgorega niti napomenuti da neke utrke narastu i više od planiranog broja natjecatelja, pa se možda start utrke (utrka) mora odvojiti na dva različita vremena. Sve su to stvari koje bi mi voljeli znati unaprijed, no nekad ih ne možemo predvidjeti. Raspis je tu kao informacija i bitne stvari iz njega ne bi se smjele mijenjati. No, staklena kugla nam je na popravku, pa nažalost puno toga ne vidimo unaprijed.

 

3. Volimo odgovarati na poruke, ali nemamo vojsku volontera koja to radi

 

Komunikaciju s trkačima na domaćim utrkama najčešće hendla jedna osoba. U tjednima pred utrku broj poruka na Facebooku i u inboxu dosegne troznamenkaste brojke i da bi se na njih odgovorilo ponekad treba nešto vremena. To nije zato što vas mi ne volimo ili zanemarujemo, već fizički ne stignemo obraditi svaki upit u roku koji vi mislite da je dovoljan.

Skoro sve poruke dobiju odgovor u roku 24 sata, no neka nam i promakne… a neki očekuju odgovor iste minute kad su poslali upit. Iako bi voljeli da to tako funkcionira, to nažalost nije moguće.

 

4. 10 km je 10 km, polumaraton je 21.097 metara, maraton je 42.195 metara – da, ako trčite idealnom trasom.

 

U doba kad svi imamo Garmine, Runkeepere i ostala čuda tehnike, lako je izmjeriti stazu kojom smo trčali i često ona ispadne duža ili kraća od dužine koja vam je obećana raspisom. Razloga može biti nekoliko, pa krenimo redom:

  • Na utrci se mjeri idealna putanja kojom se trkač kreće i kojom se kreću najčešće oni u prvim redovima. Mi ostali trčimo ulicama kako stignemo i kako možemo s obzirom na gužvu ispred sebe. Samim tim, skupljamo metre (u Berlinu čak i kilometre) viška koje nam kraju naš sat veselo izbaci.
  • U gradskim utrkama Garmin je pouzdan kao vremenska prognoza godinu dana unaprijed – visoke zgrade prikazat će vašu putanju kao da ste trčali kroz objekte i samim tim dati vam krivu dužinu na kraju utrke.
  • Vjerojatno ste i sami primijetili, ali razni uređaji mjere dužinu drugačije – tako na Garminu možete imati jednu dužinu, na Polaru drugu, a na mobitelu treću. Tražiti da staza bude točna «u metar» na osnovu vašeg ispisa na satu je u najmanju ruku nemoguća misija.

Naravno, postoje i utrke na kojima je evidentno staza krivo izmjerena i u to ne ulazim. Poanta je da vaš sad nije najpouzdanije mjerilo točnosti dužine staze.

 

5. Da ima dovoljno majica i medalja…

 

Ovo je zapravo dio teksta zbog kojeg sam se odlučio na ovaj odgovor. Zanimljivo je kako neki trkači imaju dvostruke kriterije – s jedne strane, u redu im je tražiti da se prijave dva dana pred utrku, jer u suprotnom organizatori su zločesti ljudi koji ne daju dobrim ljudima da trče, a s druge strane ne vode računa da se upravo ranijim zatvaranjem prijava može omogućiti da svi natjecatelji dobiju artikl koji su naručili.

Kao organizator, mogu vam opisati proceduru koja prethodi preuzimanju startnih brojeva – x dana prije utrke zatvaraju se prijave i zbrajaju se količine i veličine majici. Nakon toga se one naručuju prema toj specifikaciji (plus određeni postotak «za svaki slučaj») i šalje se narudžba u tiskaru. To je idealan scenarij. No upravo u tom periodu nakon zatvaranja prijava stiže sto molbi za startninom i sto razloga zašto se trkač nije prijavio ranije. Ako vas prihvatimo, riskiramo da nećemo imati dosta majici i medalja za sve trkače. Ako vas odbijemo, okrutni smo i propast ćemo «jer se to tako ne radi». Morate odabrati želite li utrku sa osiguranim startnim paketom ili prijave do zadnjeg trena. Oboje ne ide.

Medalje su pak priča za sebe i njih naručujemo čak 3 tjedna prije utrke. Znači tada mi moramo znati u 5% razlike broj trkača koji će nastupiti na utrci. I opet imamo isti problem – sviđaju vam se originalne medalje? Onda se morate prijaviti na vrijeme da vam je možemo na vrijeme i naručiti.

Kultura ranih prijava polako dolazi i u naše krajeve i, kako se čini, za koju godinu to će biti normalna stvar. Za sada još uvijek imamo slučajeve da ljudi žele i ovce i novce… odnosno i majicu i medalju… s prijavom dan prije utrke.

 

 

6. Okrepa za sve, ne samo za vodeće – apsolutno!

 

Ovdje nemam što dodati i nema izgovora organizatora za nedovoljnu količinu okrepe. Ako se to i dogodi, organizator je dužan ispričati se i barem navesti razlog (ako ga ima) zašto je do toga došlo. S druge strane, postoje natjecatelji koji na okrepnim stanicama na 10k utrkama očekuju gozbu, a ne samo vodu i izotonik. Tu, nažalost, ne možemo puno napraviti.

 

7. Da ima dovoljno WC-a da se ne mora čekati pola sata…

 

Iako bi voljeli reći da se slažemo s ovom tvrdnjom, pozivamo sve trkače da probaju obaviti veliku ili malu nuždu na berlinskom ili bečkom maratonu neposredno pred utrku. Ne čeka se pola sata nego sat vremena na red za wc školjku. Naravno da treba osigurati dovoljan broj wc-a ali ne zaboravite da 99% ljudi navale na wc 5 minuta pred start utrke. Tada je čekanje neizbježno.

 

8. Ako je zatvoren promet, onda treba biti zatvoren promet – slažemo se

 

Iako je većina naših klupskih utrka na mjestima bez prometa, slažemo se da promet za vrijeme utrke treba biti u cijelosti zatvoren ili barem reguliran tako da trkači to ne osjete. Tramvaj iza leđa dok trčite gradsku utrku nikome nije ugodan doživljaj.

 

9. Rezultati točni i na vrijeme – i opet se slažemo

 

U vrijeme čipova i elektronike, rezultati zaista trebaju biti na vrijeme, ali to ne znači da trebaju biti u trenutku kada ste vi ušli u cilj. Objektivan rok za objavu neslužbenih rezultata je pola sata do sat nakon ulaska zadnjeg natjecatelja u cilj.

Neke utrke imaju live prijenos rezultata, no to su najčešće ultramaratoni s puno kontrolnih točaka gdje to ima smisla. Na «normalnim» utrkama rezultati objavljeni neposredno nakon utrke su standard i toga se treba držati.

Što se pak točnosti tiče, ponekad se dogodi da sistem ne očita čip na trkaču – nekad je to do samog sistema koji propusti čip, a nekad do trkača koji u utrci skine majicu, zaveže ju oko glave i tako uđe u cilj. Čip je, naravno, negdje na čelu pa ga sistem ne vidi. Ali zato postoje reklamacije i video kamera s kojom se i takvim rezultatima uđe u trag.

 

10. Pametan način dodjele priznanja po kategorijama

 

Priznanja po starosnim kategorijama su relikt nekih davnih vremena i na modernim trkama se izbacuju – uz portal na kojem možete uz rezultat, vidjeti svoje vrijeme u poretku u kategoriji i isprintati si diplomu na kojem će taj poredak biti vidljiv, službena proglašenja pobjednika po starosnim kategorijama više nema smisla – cijela ta procedura se predugo otegne i na kraju na postolju imate jednog čovjeka jer su ostala dvojica otišla kući. Priznanja ukupnih pobjednika po utrkama u muško/ženskim kategorijama su druga priča, i mi se trudimo proglasiti ih čim treći u poretku uđe u cilj.

U zaključku otvorenog pisma navodi da se da vas ne trpamo previše sponzorskim porukama, iako to oni plaćaju… a s duge strane svi volimo doći na GRAWE Noćni Maraton, uživati u lampionima, osvijetljenim stablima, vatrometu, DJ-u i cijeloj atmosferi… mislite li da se cijeli taj trošak pokriva od startnine od 150 kn? Naravno da ne, zato je tu sponzor koji je to omogućio… i najmanje što možemo je omogućiti mu kvalitetni plasman na utrci.

Objektivno gledano, malo je neuviđavno željeti da se utrka stvori i financira od čistog, hrvatskog zraka. Mi imamo drugačiju računicu – ako će sponzor omogućiti nešto da trkačima bude bolje i ljepše, zaslužuje svoje mjesto na utrci. Osim toga, podsjećam da se na vrlo rado spominjanom i posjećenom Ljubljanskom maratonu, logo sponzora nalazi na svakom koraku utrke. I nikome to ne smeta. Zašto? Jer je utrka super! J

Za kraj… fotke. Posjetite bilo koju utrku vani i pogledajte koliko morate platiti za vaše fotografije ulaska u cilj – to su desetine eura po fotki. Mi u Hrvatskoj još uvijek idemo linijom manjeg otpora i angažiramo vrhunske sportske fotografe da vas čekaju na stazi i u cilju kako bi imali lijepu uspomenu s utrke. Vi to ne plaćate ništa ekstra – mi organizatori to plaćamo.

Ovaj trend mogao bi u godinama koji dolaze zaokrenuti u smjeru da će i fotke postati ekstra goodie koji ćete morati doplatiti nakon utrke, no za sada su vam novčeki još sigurni. Zato kada vidite fotografa, veselo mu mahnite jer će vas on, imali vi 30 eura za sliku ili ne, veselo uslikati i pružiti vam tu sliku besplatno na fejsu dan ili dva nakon utrke.

 

Zaključak svega ovoga je zapravo vrlo jednostavan – mi organizatori volimo vas, a vi trkači volite nas… dok nešto ne zeznemo. 🙂 Organizacije utrka su zadnjih godina postale ozbiljan posao na kojem radi mala četa ljudi i koji, kao i svaki posao, trpi i pogreške koje nastaju u radu. Ono što je bitno jest da generalno sve funkcionira kako treba… a da bi to bilo moguće, potreban je trud nas organizatora ali isto tako i angažman i razumijevanje vas trkača – da se na vrijeme prijavite na utrku, da ne zamjerite ako vam sat pokaže 10 metara dužu stazu i da pričekate 3 sekunde ako nekim čudom baš u trenutku vašeg prolaza pored okrepne stanice volonteri nataču vodu u čaše.

Jer, na kraju krajeva, vi kupujete proizvod koji vam mi nudimo i mi smo sretni kada vas se 1000 prijavi na utrci. Ali taj proizvod ima svoju malu naljepnicu sa specifikacijom i uputstvom za upotrebu. Neki puta ju mi krivo napišemo, neki puta ju vi krivo pročitate… ali to je život… bitno je da se svi i dalje volimo, trčimo skupa, veselimo se kad ulazimo u cilj i grlimo onako znojni i crveni nakon istrčanih 21 i nešto kilometara… koga briga za metar više ili manje J

#SamoLjubav

Siniša Mareković
AK Sljeme

Najnoviji tekstovi