Danas je na ulicama glavnog grada u uvjetima idealnim za trčanje, održan 26. Zagrebački Maraton. 2228 ljudi otrčalo je polumaraton ili maraton, a upravo na najduljoj stazi održani su Prvenstvo Balkana te Ekipno prvenstvo Hrvatske. Uz to, od danas imamo nove rekorde staze na polumaratonu i maratonu!
Maraton
U muškoj konkurenciji apsolutna dominacija Kenijaca. Novi maratonski rekord – skoro četiri minute brži od dosadašnjeg – iznosi 2:09:55 i postavio ga je Wycliff Kipkorir Biwot, prošlogodišnji pobjednik. Drugi je u cilj stigao Benard Kitur s vremenom 2:14:36, a treći Abelu Kituru Ropu za 2:15:25. Najbrži je Hrvat bio Robert Radojković.
I kod žena novi rekord! Postavila ga je prošlogodišnja pobjednica Stellah Barsosio popravivši svoj PB i rekord staze na 2:30:15. Druga je bila Olivera Jevtić iz Srbije s vremenom 2:35:31, dok je treća stigla domaća trkačica Bojana Bjeljac čije je vrijeme 2:38:38.
Polumaraton
Najbrži polumaratonac i također novi zagrebački rekorder je Joel Mayina Mwangin – njegovo vrijeme i novi rekord staze sada iznosi 1:02:09. Drugo mjesto osvojio je Hillary Kiptum Maiyo Kimaiyo i njegovih 1:02:19, a treće Nelson Kipkogei Cherutich s 1:03:54. Sva tri osvajača medalje su – pogađate – iz Kenije. Na petom mjestu bio je prvi Hrvat, Danijel Fak.
Među trkačicama također najbrža dolazi iz Kenije – Christine Moraa Oigo slavila je s 1:11:58. Druga je preko ciljne linije pretrčala njena sunarodnjakinja Ruth Chemisto Matebo s vremenom 1:13:26, a treća Zita Kacser iz Mađarske s 1:13:33. Najbrža Hrvatica je Tanja Samardžić.
Prvenstva
Na Balkanskom prvenstvuu maratonu pobijedio je Yavuz Agrali iz Turske, drugi je bio Maxim Railenu iz Moldavije, a treće je mjesto pripalo Robertu Radojkoviću. Kod žena je slavila Olivera Jevtić iz Srbije, a ostatak podija zauzele su domaće maratonke – Bojana Bjeljac na drugom i Matea Matošević na trećem mjestu.
Ekipno PH u maratonu osvojili su dečki iz AK Varaždin i djevojke iz AK Sljeme. U muškoj je konkurenciji drugo mjesto pripalo AK Dubrovnik, a treće AK Sljeme. Djevojke iz AK Maksimir ekipno su druge, a iz AK Dubrovnik treće.
Za analizu trke je važna informacija o njenoj jakosti. Naime, Spartathlon ne može upisati svako, već samo ultraši s već prethodno dobrim ostvarenim rezultatima, što ga često puta čini i jačim od svjetskog prvenstva, gdje puno zemalja na njih dovuče ultraše preko tzv. wild carda, što znači bez normi, čak i bez otrčanih trka, drugim riječima na povjerenje vlastitog saveza.
Norma za nastup na Spartathlonu je vrlo visoka, npr. 10 satiza muškarce i 10:30 za žene na stotki. Svi koji su ikad probali trčati 100 km u komadu dobro znaju što to znači. Osim rezultatskih normi, postoje i nacionalna ograničenja, obzirom da neke zemlje doslovno obožavaju preplaviti ovu trku, primjerice Japan, koji je limitiran na 60 učesnika i taj limit je kod njih uvijek popunjen u startu. To dovoljno govori o širini i popularnosti ultramaratonskog pokreta u Japanu, kad svake godine imaju 60 i više ultraša s tako visokim normama.
Uz to ide podatak da su naše cure ekipno dobile reprezentaciju Japana na posljednjem svjetskom prvenstvu u disciplini 24 sata, dok su u disciplini 100 km izgubile samo od njih, što isto tako još jednom potvrđuje iznimnu i svjetsku kvalitetu naše male ali moćne reprezentativne gomilice.
Trka kreće iz Atene, točno podno Akropole, znači s nešto više metara od samog cilja u Sparti, koja je praktički na visini mora. Međutim, trka je sve samo ne ravna, obzirom da duž staze dugačke 246,8 kilometara, trkači moraju savladati 2.850 metara uspona i isto toliko spusta. Za točniju ilustraciju staze, to bi bilo kao da trčite od Zagreba do Trsta (ili Rovinja) i da po putu morate proći 3 puta preko Sljemena!
Na stazi ima čak 75 kontrolnih/okrepnih punktova, 11 liječničkih stanica, 9 stanica za masažu, 4 stanice s punim obrocima (špageti, riža, juha, krumpir…) i 11 mjernih točaka. A te su mjerne točke vrlo važne za analizu trke jer pričaju svoju priču, obzirom da su postavljane prilično ravnomjerno u prosjeku na svakih 20-25 kilometara.
Odmah nakon trke sam povadio statistiku prolaznih vremena (tabela 1) i poračunao vrijeme i prosječan tempo naših cura u svakom od tih 11 segmenata. Nakon toga sam povadio njihove pozicije u trci nakon svake vremenske kontrole (tabela 2), kako bi imao uvid u njihov odnos s ostalim ultrašima. Ovo je i ključ analize jer prosječan tempo, kao osnova analize na maratonu i kraćim trkama, nije egzaktan pokazatelj na ultramaratonima ovakvog tipa iz više razloga. Jedan od njih je promjenjiva konfiguracija staze, raznoliki sastav terena, zatim trčanje po mraku, trčanje u uvjetima kad se organizmu spava, kad je blago rečeno jako umoran itd. Uz sve to, skupi se i jako puno gubljenja vremena na punktovima, gdje se osim uzimanja okrepe, dešavaju presvlačenja, toaleti, spavanja, pa i neizbježna fotografiranja. Našao sam na netu čak i statistički članak s prethodnih Spartathlona (http://www.ultraned.org/n_item/f1395.php) o količini izgubljenog vremena na čekpointovima, i kod velike većine, čak i onih najboljih se kreće oko 2 sata, što znači da utječe na konačni prosječan tempo oko 30 sec/km, pa je informacija o prosječnom tempu praktički neupotrebljiva, samo ilustrativna.
Na kraju sam ručno izradio i grafikon pozicija (tabela 3) koji slikovito pokazuje nastup svake od naših tri cure, pa pođimo redom.
Tabela 1Tabela 2Tabela 3 – pozicija u utrci
VERONIKA JURIŠIĆ – je bila izuzetno motivirana za ovu trku. Nakon relativno (za nju) lošeg Belfasta, skinula je sa sebe teret stjegonoše našeg ultra pokreta i došla u napadačku umjesto standardno obrambene pozicije. Uz svoju stalno visoku formu i kilometražu, napravila je i nekoliko odličnih specifičnih durmitorskih treninga (prsten – 85 km), tako da smo svi već i prije trke znali da će doslovno pojesti tešku stazu Spartathlona.
Njezin grafikon pokazuje gotovo idealnu putanju konstantnog dizanja u poretku tijekom gotovo cijele trke, u kojoj nakon početnog uvoda nije izgubila niti jednu jedinu poziciju. Tako je prvih 20 kilometara bila tek na 140-om mjestu, maraton na 106-om, da bi nakon drugog maratona već ušla u TOP 50. Srednji dio trke se polako ali sigurno probijala i dalje prema napred skupljajući otpatke po cesti i nakon 200 km došla na 25. mjesto ukupnog poretka.
U zadnjem maratonu, za koji joj je trebalo nekih 4:15 još je polovila četvoricu i na kraju se skrasila na 21. mjestu, tj. na petom u ženskoj konkurenciji. Uz taj podatak ide i informacija da bi na svim Spartathlonima održanim do 2013. godine pobijedila s ovim rezultatom 26:19 (i naravno bila rekorderka staze), a u zadnje 3 godine bi bila jednom druga i dva puta treća. Taktički možda i nije otrčala savršenu trku, jer da jest, onda bi grafikon imao ravn(ij)u liniju od 140 do 21. Tome je kumovao segment od nekih 60-ak kilometara, između 20-80, kad je taj dio išla prosječnom brzinom od 5:26 (btw, maraton ispod 3:50).
Inače Veca uvijek trči svoju trku, dobro kontrolira sebe, a i ostale u trci, međutim izreagirala je malo na Tonkin tempo i uvukla se u pogrešku koja ju je ipak malo prerano potrošila i uzela koju minutu iz zadnjeg dijela, samim time i iz konačnog vremenskog utrška, možda i poziciju/dvije.
No, sve u svemu, pokazala je konačno da je, osim stotke, legitimni član uskog svjetskog vrha i na trkama od 200 plus kilometara, obzirom da je u ovoj trci dobila hrpu ultramaratonki s osobnim i svježim rekordima od preko 230 km u srodnoj disciplini 24 sata.
Njezin konačni prosječni tempo je na kraju ispao 6:38/km, međutim ja bih to kad odbacimo smeće, sveo na nekih cca 6:15 min/km, obzirom da ona vrlo malo vremena potroši na okrepama, kratko se zadržava na njima, maksimalno je u trci, međutim presvlačenja i konzumacija su i njoj sigurno uzeli nekih 80-ak minuta, što je minimum.
Zanimljivo i znakovito je da je po isteku dana, znači u prvih 24 sata, prešla i svoju rekordnu dužinu u toj disciplini, na koju je u preostalom vremenu dodala još jedan polumaraton na dva sata. A staza je bila bitno teža od svih ostalih na kojima je trčala 24 satne trke, koje su sve potpuno ravne.
PAULA VRDOLJAK – je imala vrlo neobičan nastup, s odličnim uvodom, fenomenalnom završnicom i rezerviranom sredinom, što se prilično jasno vidi iz grafikona. Nakon što je popratila Veroniku u prvom maratonu (3:54), shvatila je da je ušla ucrveno i povukla ručnu, tako da je sljedeći završila na 4:05. U to vrijeme su se Tonka i Veca već spojile, odjurile tempom 5:20 i brzo se stvarala razlika, koja je između Veronike i Paule bila najveća nakon 200-og kilometra, a iznosila je 2 sata i 44 minute. No, zadnjih 50 kilometara je Paula čak i bolje odradila od Veronike (6:32 – 6:34), za dvije minute.
Nakon uvodnog polumaratona (2:00) je bila na 143. mjestu, do isteka maratona (3:54) se probila na 111. mjesto, a na 65. kilometru je već bila na 87. poziciji. Onda je uslijedila “stvaralačka pauza” do 125-og kilometra, kojeg je završila na 93. mjestu. I tad se ušlo u noć, faza za koju sam jedino bio za nju potpuno siguran da će proći bez problema, obzirom na njezinu sklonost da može i po nekoliko dana oka nesklopit.
Na svim sljedećim mjernim stanicama, koje su u prosjeku pokrivale segmente od 20 km, je prestizala po desetak ultraša. Konkretno u brojkama, u drugoj polovici trke je prestigla 48 trkača, više od polovice onih koji su do tada bili ispred nje, svaki treći kilometar po jednog u prosjeku. I na kraju završila na lijepom 45. mjestu ukupno, te još ljepšem sedmom u ženskoj konkurenciji.
Njezin konačni rezultat od 30 sati i jednu minutu je fenomenalan, još atraktivnije izgleda kad se iz statistike izvadi podatak da bi i Paula od dosadašnjih 35 održanih Spartathlona pobijedila na više od pola njih s ovim vremenom, konkretnije – na njih 18!
Drugim riječima, najbolje vrijeme u povijesti za tu poziciju, ista stvar kao i s Veronikom. Ukupni prosjek njezinog nastupa je iznosio 7:17/km. Ni ona nije gubila puno vremena na okrepnim stanicama, tako da joj je prosjek trčanja vjerojatno iznosio koju sekundu ispod 7 min/km. Grafikon jasno pokazuje dvije anomalije: kao prvo, prekosa krivulja u startu, što znači prebrzi uvod za ovoliku dužinu. Na sreću, potrajalo je kratko, nakon čega je uslijedila stagnacija i onda druga polovica trke savršena konstantna progresija prema vrhu. Obzirom na njezin staž u ultri – fantastičan nastup! Vrijeme je na njezinoj strani, a najvažnije je to da se Paula u svim do sada trkama pokazala najboljom onda kada su najveća sranja, negdje iza ponoći pa do zore, što je odlika najboljih ultraša jer se tad rade najveće razlike.
ANTONIJA ORLIĆ – je imala svoj standardni uvod, relativno brzi start koji je (pre)rano dovodi do visokih pozicija. Uglavnom joj to ne upali, ali joj ovogodišnje svjetsko prvenstvo u Belfastu daje za pravo da tako nastupi, pa kad i dokle ide – ide, kad ne ide – ne ide. Ovog puta nije došla na trku pretjerano nabrijana, ipak se dosta fizički i emotivno potrošila u Belfastu, i za razliku od Veronike koja je od tada digla svoje treninge, Tonka je pustila, rekao bih s pravom. A za dobar rezultat na jednoj svjetski vrhunskoj ultri mora prethoditi i dobar trening.
Krivulja više nego očito demonstrira njezin nastup, do pola trke je rasla u poretku, u drugoj polovici je padala. Sa 116. pozicije u početku trke, došla je do 39. u sredini trke, da bi na kraju završila na 82. poziciji, a 15. u ženskoj konkurenciji. Na kraju je i ona ušla u prvih 20% od svih učesnika i u 10% žena i pridonijela tome da naše hrvatske cure ekipno na kraju budu druge iza fenomenalnih svjetskih ekipnih prvakinja iz Poljske, predvođene nevjerojatnom Patryciom Bereznowskom – novom svjetskom rekorderkom u trčanju na 24 sata i novom rekorderkom Spartathlona!
Tonka je rijetka biljka s poremećenim osjećajem za sportske rezultate. I dok je bila u odličnom treningu i u jednom trenutku (2006-2007) najbolja maratonka u državi, i sad kad je jedna od najboljih ultramaratonki na svijetu, jedna od zaista rijetkih koje imaju A-norme i na 100 km i na 24 sata, njoj je još uvijek orijentacijsko trčanje prioritetno, na kojima postiže prosječne rezultate, barem u odnosu na ove u (ultra)maratonu. Al jbg, ti orijentacisti su ionako svi isti i patološki vezani uz to gubljenje po šumama, da tu lijeka ionako nema. Ovdje bih doslovno primjenio onu poznatu – da od šume ne vidi drvo. 🙂
Njezin konačni prosjek od 7:34/km ne govori ništa, ali i puno. Negdje oko 180-og kilometra je legla malo u stranu, navila alarm na 20 minuta, odspavala ih i produžila dalje. Isto je ponovila pred zoru uz cestu. Istinabog, nije pronašla ToiToi, ali je i ugibalište odlično kad se kapci spajaju. Na kraju 40 minuta spavanja, plus Tonka voli kampirati na okrepama, tako da mislim da je imala ukupno i preko 3 sata netrčanja za vrijeme trke.
Uglavnom, veliki nastup na našoj premijernoj Sparti. Otišli smo tamo da ostavimo trag i ostavili smo ga dovoljno duboko. Vrijeme će pokazati hoćemo li opet ići tamo i kad. Ako i odemo sigurno cure mogu i bolje od ovoga jer iskustvo u svakoj prođenoj trci ovakvog tipa je nemjerljivi dobitak za sljedeću. Ono što je najvažnije, naše ultrašice po meni još uvijek imaju prostora za napredak, pri tom konkretno mislim na disciplinu 24 sata, i s obzirom da su na ovom nivou u Belfastu bile pete na svijetu, mogu garantirati na sljedećim nastupima otvoreni fajt za medalju!
Još par podataka o samoj trci. Brojke vezane uz normu i vremenski limit, koji iznosi opasnih 36 sati, uz dodatak da postoje i krajnje rigorozni limiti na nekim čekpointovima. Statistika kaže da ako trku na 100 km ideš između 9 i 10 sati, onda na Sparti ulaziš u deal s limitima, a ako je trčiš ispod 9 sati, onda je to već dobra garancija da ti neće puhati za vratom i da ćeš trku završiti bez straha od skidanja sa staze.
S obzirom da ima 75 okrepnih stanica nema potrebe stavljati na sebe hrpu svega i svačega, što sam npr zamijetio na trail ultrama kad načičkaju na sebe ruksačine, bidone, hektolitre vodurina i slično. Ovdje se dobar dio može trčati u atletskom dresu, samo je noć zbog pada temperature problematična, pa treba kombinirati s dodatnom oblekom.
Najveća stavka trke je hrana/piće. Treba jesti puno, konstantno i uvijek po male obroke, poželjno što raznovrsnije. Tekućina je posebna priča jer će vam za vrijeme trke kroz organizam proći onoliko koliko ukupno iznosi četvrtina vaše tjelesne težine, a sve to tjelesni mehanizam mora primiti, obraditi, iskoristiti i na kraju izbaciti. Isto je i sa hranom. Zato i tempo trčanja mora biti spor kako bi dio krvi bio stalno na raspolaganju za rad na spomenutim procesima, koji se svi odvijaju u trku, što znači da bi brzo došlo do kolapsa sustava kad bi se krv koristila samo za transport kisika u radne mišiće nogu.
Na kraju dolazimo do zaključka da je logistika jedna od najvažnijih stvari na ultramaratonima. A naše cure su imale najboljeg mogućeg logističara, obzirom da je Zoki Kos sve radio savršenom mirnoćom i preciznošću, mislim da ni jedan detalj u trci nije bio loše odrađen s njegove strane. A nije bilo lako. Morali smo ih dočekivati na samo određenim čekpointovima za koje smo dobili lokacije u grčkom pismu, koje pak ne razumije GPS navigacija pa smo imali pune ruke posla u pronalaženju lokaliteta tih stanica, osobito kad je pao mrak i kada je staza ušla u planinski dio po kojem se nismo mogli voziti.
I cure su se dobro pripremile iz te perspektive, svaka je imala jasno razrađeni plan gdje i što trebaju dobiti, a Zoki im je to sve i na vrijeme pripremao. Čak i u situaciji kad su se neočekivano razvukle, improvizirali smo i našli načina kako da primjerice Pauli dostavimo njezino prije nego odemo, i da stignemo Veroniku na sljedećem čekpointu itd.
Ja sam se uglavnom bavio brojkama svih vrsta izraženim u minutama i kilometrima, pisao izvještaje na fejsu i održavao naciju budnom, nakon čega su me cure okarakterizirale neupotrebljivim. 🙁
And that’s all folks, sljedeća velika stvar će se desiti u Hrvatskoj,početkom rujna 2018 – Svjetsko prvenstvo na 100km, najjača trka ikada na tlu naše države!
Svatko tko prvi put stane u onu gomilu ljudi na startu polumaratona, pita se – kojim tempom trčati, kako rasporediti snagu, kako se kontrolirati na početku i ne podleći uzbuđenju starta.
Iskusni trkači i trkačice s mnogo utrka iza sebe već znaju što od sebe mogu očekivati. Znaju prepoznati uvjete, “pročitati” stazu, znaju kako se osjećaju ujutro pred utrku te koliko su trenirali. No početnici nemaju to prethodno iskustvo.
Znam svoj tempo s treninga
Iako nemaš veliko iskustvo utrkivanja, znaš svoj tempo s treninga. A tu je zamka – najbolji tempo s treninga bio je u idealnim uvjetima, na dan kada je sve išlo odlično, a vjerojatno na treningu nije bila ta kilometraža…
Procijeni vanjske uvjete
Na tempo kojim ćeš završiti utrku uvelike utječu vanjski uvjeti. Visoka ili preniska temperatura sigurno će utjecati na izvedbu, jak vjetar u prsa također. Staza kojom trčiš prvi put možda ima duge uzbrdice i nizbrdice, a one će svakako utjecati na brzinu. Analiziraj te uvjete i prilagodi svoja očekivanja.
Provjeri svoje stanje
Analiziraj kako se osjećaš neposredno pred utrku. Je li sve u redu s probavom, dišnim putevima, imaš li neku ozljedu ili te nešto boli, imaš li povišenu temperaturu? Osjećaš li se poletno i sigurno ili ti je bilo teško dovući se do startne crte? Bez obzira koliko treninga je iza tebe, na dan utrke možda ćeš se osjećati loše, a da nećeš znati razlog za to. Sve ovo uzmi u obzir i prilagodi očekivanja svom trenutnom stanju.
Ako nešto i nije savršeno, ne dozvoli si defetizam, možda je samo uzbuđenje prejako i utječe na raspoloženje. Sve se može promijeniti u prvim kilometrima utrke, neke od najboljih utrka istrčao sam kada sam imao najmanja očekivanja.
Pa kako onda?
Nakon znaka za start pronađi svoj konverzacijski tempo. To je brzina pri kojoj nećeš imati problema razgovarati s kolegama u utrci. Znači, nema zadihanosti i manjka kisika. Vjerojatno ćeš nakon nekoliko kilometara moći malo ubrzati, kada se potpuno zagriješ, ali mogućnost normalnog govora neka ti bude orijentir.
Ako ne možeš izreći cijelu rečenicu bez prekida, ideš prebrzo. Kad na utrci dođeš do uzbrdica, smanji tempo, a zadrži mogućnost normalnog govora. Bitno je održati jednaku razinu napora.
Konverzacijski tempo drži do polovice utrke ili nešto duže, na polumaratonu trči u tom tempu 11 – 12 km.
Idemo brže
Ako je sve dobro prošlo u prvom dijelu utrke, osjećaš se dobro i imaš prostora za ubrzanje – malo ubrzaj. Ovaj dio utrke je najzabavniji, u njemu pomalo počinju padati u tempu oni koji su krenuli prebrzo. Sad je vrijeme da ih stižeš!
Vjeruj, na utrci nema boljeg osjećaja nego “nanišaniti” nekog tko pada u tempu pa ga sustići i sa sigurnošću “projuriti” pored njega. Izaberi mete i “skidaj” ih jednu po jednu!
Tempo koji trebaš trčati je takav da čuješ svoje disanje, ono je postalo brže, ne možeš više govoriti u rečenicama, ali možeš izreći 2-3 riječi u nizu. Ovo nije vrijeme za jurnjavu, to će doći na kraju.
Stabiliziraj se na tempu koji ti odgovara, a ne iscrpljuje te preko svake mjere i drži ga.
Zadnji kilometri
Ako se osjećaš dobro i misliš da ima prostora za ubrzanje, nakon 19. kilometra polako podiži tempo prema maksimumu. Sad više nećeš moći govoriti, ali to je normalno, samo je dva kilometra pred tobom. Kontroliraj “sustave”, je li sve u redu s nogama, boli li te nešto prejako… U slučaju da imaš problema, uspori na tempo koji će ti osigurati da utrku završiš bez ozljede. Nema te utrke koju treba istrčati pod svaku cijenu.
Ne drži se slijepo ovog plana
Nijedan plan na svijetu nije univerzalan. Ovaj je napisan s pretpostavkom da iza sebe imaš dovoljno treninga i da ti polumaratonska dužina nije nedostižna. Ako se ne osjećaš spremno za ubrzanja, bolje je odraditi cijelu utrku u konverzacijskom tempu i doći do cilja bez ozljede nego odustati na 15. kilometru.
Negativ split
Taktika opisana u ovom tekstu zove se negativ split. To je pojam koji koristimo da bismo rekli da smo drugu polovicu utrke otrčali brže od prve. Više o negativ splitu.
U narednih nekoliko članaka ideja nam je ukratko objasniti mišićno-koštani sustav naših nogu, neophodan za trčanje, a opet često izvor mnogih ozljeda i problema. Fokusirat ćemo se na funkcije pojedinih dijelova našeg „dvonožnog pogona“, ozljede koje su karakteristične za određene regije kod trkača te razloge zbog kojih nastaju.
S ciljem lakše orijentacije, podijelit ćemo noge na anatomske regije: glutealnu regiju, natkoljenicu, koljeno, potkoljenicu, skočni zglob i stopalo. Krenut ćemo odozgo, od glutealne regije, koja ima vrlo važnu ulogu u trčanju.
Glutealni mišići – slabost rezultira ozljedama
Gluteus Maximus
Dobro razvijeni mišići stražnjice jedna su od ključnih karakteristika (uz mozak, na primjer) koje nas razlikuju od primata. Antropološka istraživanja pokazuju povezanost između evolucije ovih mišića i povećane zastupljenosti proteina u prehrani Homo erectusa, što se objašnjava važnom ulogom gluteusa u trčanju na duge pruge. Tako su naši preci u to davno doba mogli dugotrajnim trčanjem iscrpiti životinju koju su lovili i tako si priskrbiti veće količine proteina.
Kada govorimo o gluteusima, mislimo na tri mišića: gluteus maximus, gluteus medius i gluteus minimus. Sva tri polaze sa zdjelične kosti, a funkcioniraju na način da omogućavaju pokrete nogu prema straga (ekstenzija) i pokrete prema van (abdukcija).
Kada se fokusiramo na trčanje, njihova najvažnija uloga je u stabilizaciji zdjelice i koljena jer smanjuju nepotrebne pokrete u stranu koji se događaju kada su ovi mišići slabi. Snažna ekstenzija je također važna u formiranju pravilnog koraka i postizanju maksimalne brzine.
Problemi kod trkača koji imaju oslabljene mišiće glutealne regije većinom se manifestiraju na udaljenim mjestima koja se obično ne povežu odmah sa stražnjicom, a neki od njih su bol u koljenu, upala Ahilove tetive i ITB sindrom.
Zašto je sjedenje loše za gluteuse
Iako je evolucija dala čovjeku mogućnost trčanja i skakanja, moderan način života koji se pojavio u zadnjih stotinjak godina zanemario je poprilično naše fizičke sposobnosti, usmjerivši se radije na našu inteligenciju. No, sjedilački način života obija nam se polako o glavu ( u ovom slučaju, mogli bismo reći i o gluteuse!). Prilikom sjedenja i hodanja mišići stražnjice su minimalno aktivni, a to neminovno dovodi do njihove atrofije. Čak ni samo trčanje nije dovoljno da bi ih ojačalo, stoga je važno u svoju rutinu ubaciti i vježbe snage koje ciljaju ove mišiće.
Čučnjevi, most, iskoraci, mrtvo dizanje i slične vježbe mogu biti od velike pomoći u prevenciji ozljeda, a dodatna snaga razvija se i kod trčanja uzbrdo. Uz poželjan vizualni efekt, trčat ćeš brže, pravilnije i bez bolova.
Ishijalgija – kad zabole križa
Kada govorimo o glutealnoj regiji, ne možemo ne spomenuti ishijadični živac, većini poznat kao išijas. Iako ovaj živac kontrolira pokrete mišića stopala, potkoljenice i stražnjeg dijela natkoljenice (dakle, većine mišića nogu), o njemu ne govorimo sve dok ga ne osjetimo, a tada više nije nimalo ugodno.
Ishijalgija je naziv koji opisuje jaku, sijevajuću bol i neugodan osjećaj trnjenja duž ovog živca koji se proteže cijelim stražnjim dijelom noge – polazi od lumbalne kralježnice i spušta se sve do nožnih prstiju. Iako je ovaj problem češći u neaktivnom dijelu populacije, kada se veže uz probleme s kralježnicom (poput hernije diska i ostale degenerativne promjene), ni trkači nisu imuni na njega.
Kod trkača također viđamo probleme s kralježnicom, no jednako čestoje uzrok ishijalgije takozvani piriformis sindrom. Musculus piriformis je relativno maleni mišić koji je smješten ispod glutealnih mišića, a u njegovoj neposrednoj blizini prolazi ishijadični živac. Problem nastaje kada dođe do upale ili istegnuća piriformisa – mišić u tom slučaju vrši pritisak na živac koji tuda prolazi i javljaju se bolovi karakteristični za ishijalgiju.
Kao i u slučaju slabih glutealnih mišića, vježbe snage i istezanja pomoći će u rješavanju bolova i prevenciji njihovog ponovnog pojavljivanja.
Kukovi i zdjelica
Od ključne važnosti za pravilan trkački korak su upravo kukovi, od njih sve kreće i o njihovom pokretu ovisi duljina koraka i pozicija stopala prilikom doskoka na tlo. Mnogi stručnjaci slažu se da su pokreti kukova jedna od najvećih prednosti elitnih atletičara i razlog zašto je njihov korak toliko drugačiji od koraka rekreativnih trkača.
Ovdje ponovno dolazimo do slabosti muskulature koja okružuje zdjelicu i trup, a njenim jačanjem omogućujemo uspravan položaj za vrijeme trčanja, umjesto da nam gornji dio tijela „sjedi“ na kukovima.
Mišići kukova i zdjelice
Same ozljede u području zgloba kuka i kostiju zdjelice na sreću nisu tako česte u trkača, a ako se i dogode, najčešće se posljedica ponavljajućeg stresa na otprije slabu hrskavicu ili pak na kost (stres-fraktura). Kronični bolovi u ovom području alarm su da se nešto ozbiljnije događa te bi posjet liječniku u tom slučaju bio najbolji izbor.
Autor: Anda Tomaš / 3sporta.com
Foto: bigstockphoto.com
Tko o čemu – trkači o trčanju. Uvijek i svugdje, trčanje nam je glavna tema. O utrkama, treninzima, tenisicama i ozljedama razgovaramo i s trkačima i s netrkačima.
Neki od njih znaju mnogo, no neki baš i nisu stručnjaci – zato vam danas donosimo popis najgorih savjeta vezanih za trčanje, koje ćete vrlo vjerojatno čuti, ali nikako ih ne smijete poslušati.
U utrku kreni jako
Naravno da ne! Iako se vjerojatno osjećaš odlično zbog carboloadinga i taperinga, drži se svog tempa. Vrijedi pravilo – što dulja utrka, to konzervativniji start. Puno je bolji osjećaj iskoristiti zadnje atome snage pri kraju nego ih ispucati na početku pa se jedva dovući do cilja.
Kupi nove tenisice za utrku
Da budeš cool… I da dobiješ žuljeve. Nove tenisice nikada ne valja nositi na utrci prvi put, a čak ni na dugim treninzima jer to lako uzrokuje nepotrebne žuljeve i rane. Treba ih nositi po kući ili šetati u njima par dana da se razgaze i prilagode stopalima.
Ako puno treniraš, nije važno što jedeš
Krivo. Zdrava, uravnotežena prehrana nužna je za sportske uspjehe. Previše šećera, masne i brze hrane može uzrokovati zdravstvene probleme bez obzira na količinu treninga. Mnogi krenu s trčanje da bi izgubili višak kilograma i to je dobro. No trčanjem bez promjene prehrane nećeš izgubiti mnogo, štoviše, trčanje će ti vjerojatno i povećati apetit pa bez kontrole možeš i povećati tjelesnu masu.
Moraš trenirati i kad boli
Umjereni zamor mišića je u redu, ali pravu bol ne smiješ ignorirati. Tijelo daje signale da je vrijeme za odmor i oporavak i treba ga slušati. Zanemarivanje boli najčešće vodi k ozbiljnijim ozljedama i duljem izbivanju s treninga, zato radije posjeti liječnika i zatraži stručne savjete.
Uvijek se drži plana za utrku
Odlučnost i tvrdoglavost nam nekad mogu pomoći i pogurati nas tamo gdje bismo inače zastali, no treba uvijek razmišljati razumno i u skladu s uvjetima. Ako je na dan utrke vani 35 stupnjeva Celzijusovih, držanje za prvotni plan završit će kolapsom – ciljeve treba prilagoditi uvjetima i ne biti pretjerano tvrdoglav.
Svaki trening odradi jako
Da, ako priželjkuješ ozljede. Inače ne – takav stil treniranja neće te ubrzati, samo ćeš navući ozljede i zamrziti trčanje. Treba raditi puno laganih treninga i dozvoljavati tijelu da se oporavlja i da ‘apsorbira’ jake treninge.
Ne idi u teretanu, trkačima smetaju mišići
Možda nam ogromni bicepsi i kvadricepsi nisu baš najpotrebnija stvar na svijetu, ali teretana nam jako dobro dođe. Nitko od nas ne radi vježbe kakve rade profesionalni body-builderi i nema straha da ćemo biti napuhani. Dapače, snažno tijelo nam je jedan od preduvjeta za dobar uspjeh i prevenciju ozljeda (od onih koji znaju nešto više o trčanju uvijek ćete čuti da treba raditi vježbe snage).
Nemoj trčati da ne uništiš koljena
Koliko smo samo puta ovo čuli! Te mudrosti koje nam govore bake i susjedi zapravo su stari mit koji je opovrgnut jako puno puta, no nekako se ipak uspio očuvati. Ne brini, tvoji zglobovi su zdraviji od svih onih koji sjede po cijele dane. Ako želiš još veću sigurnost, saznaj svoj tip stopala i po tome biraj tenisice.
Ovakve i slične sveznalice isključi i samo trči dalje!
Da ponovimo gradivo: progresivni treninzi su super jer nas pripremaju za utrku i na fizičkoj i na mentalnoj razini. Lagani početak obavi dobro postepeno zagrijavanje tijela, a brzi kraj zadovolji naše potrebe za jurcanjem. Ovisno o duljini i intenzitetu, mogu se uključiti u bilo koju fazu priprema za utrku.
Dosad smo pisali o nekoliko progresivnih treninga – Progresivne trojke, Tamo i nazad, Progresivna dužina i tako dalje. Neki od njih su lakši, neki su dugački, a danas na rasporedu imamo nešto brži trening, odnosno završavamo na tempu malo bržem od tempa utrke na deset kilometara.
Cilj je dobro poznat – navikavanje na tempo utrke kad su noge već umorne. Zagrijavanje je ukomponirano u sami trening pa ga ne navodimo posebno, odnosno evo kako izgleda današnji trening:
Trening: prvo trčimo 3 kilometra na tempu 60 s/km sporijem od tempa utrke na 10 kilometara. Nakon toga 3 kilometra na tempu 40 s/km sporijem od tempa utrke na 10 kilometara pa onda još 3 kilometra na tempu 15 s/km sporijem od tempa desetke. Zatim 1.5 km na tempu desetke i za kraj 1.5 km na tempu desetak s/km bržem od tempa desetke
Primjer: ako ste nedavno istrčali cenera na 5:00 min/km, onda trening započinjete na 6:00 min/km, pa iduća 3 km na 5:40 min/km, zatim 3 km na 5:15 min/km i onda 1.5 km na 5:00 min/km te zadnjih 1.5 km na oko 4:50 min/km
Rastrčavanje: dva kilometra laganog trčanja
Ukupna duljina: 14 kilometara
Ako je nekome 14 kilometara puno, može se napraviti varijanta 2-2-2-1-1 (ova sad je 3-3-3-1.5-1.5), što onda s rastrčavanjem ispadne deset kilometara.
Odgovor je Salomon SENSE. Linija trkačkih tenisica koja je tako svestrana da ćete staru trkačku obuću zamijeniti samo jednim tenisicama.
U liniji trkačkih tenisica SENSE naći ćete tri modela u kojima možete trčati po asfaltu, skrenuti na makadamski put ili otkrivati zahtjevnije terene. Za svoj omiljeni model odlučit ćete se s obzirom na vaš način trčanja. Konačno možete imati jedne tenisice, primjerene za sve vrste terena.
ŠTO JE ZAJEDNIČKO TRKAČKIM TENISICAMA SENSE?
Revolucionarno rješenje skriva se u jezgri tenisice i sastoji se od visoko-odzivnog potplata Energy cell+ i ekstremno lagane i izdržljive smjese OPAL. Zajedničko djelovanje oba materijala nazivamo TEHNOLOGIJA VIBE i ona učinkovito amortizira vibracije, smanjuje umor i mogućnosti povreda na dužim trkama. Trkačke tenisice SENSE zadržavaju izdržljivost i stabilnost trail trkačkih tenisica, a istovremeno imaju vrhunsku amortizaciju i iznimno nisku težinu.
S trkačkim tenisicama SENSE pitanje »Imam li primjerenu obuću?« više nije potrebno.
Obožavate trčanje u prirodi, ali vaša tehnika nije dovoljno dobra? Uz NOVE SENSE RIDE, usvojit ćete pravilne trkačke korake na svim terenima!
Dovoljno amortizacije da možete povećavati broj pretrčanih kilometara, TEHNOLOGIJA VIBE umanjuje umor, a stabilnost i vrhunski obuhvat stopala karakteristike su zbog kojih ćete biti spremni i na najduže trke, bez obzira na podlogu na koju naiđete.
SALOMON SENSE RIDE – Vrhunska amortizacija. Lakoća cestovnih trkačkih tenisica. Izdržljivost i prianjanje trail trkačkih tenisica.
Povremeni i teži trkači pažnja!
Uz SENSE PRO MAX ćete sigurno, brzo i učinkovito unaprijediti svoje trkačke rezultate, a dodatnom amortizacijom bit ćete oduševljeni.
Savršena ravnoteža između zaštite i iznimne amortizacije, oduševit će vas na svim terenima i podlogama. Mekani doskoci i lagani prijelazi s petnog na prstni dio, uz SALOMON SENSE PRO MAX pratit će vas bez obzira na vrstu podloge po kojoj ćete trčati.
SENSE PRO MAX – amortizacija i svestranost na različitim trkačkim stazama.
Iskusniji trkači iz linije SENSE izabrat će model SENSE PRO 2
SENSE PRO 2 nudi savršenu ravnotežu između oslonca i prirodnog kretanja stopala. Koncept preuzet iz natjecateljske linije Salomon S-LAB, u potpunosti je prilagođen svakodnevnom trčanju. Idealan je za one koji žele spojiti slobodu prirodnog kretanja i izazove na novim trkačkim stazama.
SENSE PRO 2 – priđite korak bliže prirodi i osjetite slobodu prirodnog kretanja dok trčite!
SALOMON SENSE – Živite spontano. Vrijeme je za igru! #TIMETOPLAY
Proteklog je vikenda održan Valamar Trail – trail utrka s pet disciplina, od kojih je ona na 52 kilometra bila i prvo državno prvenstvo u trailu. Start i cilj svih utrka bio je u malom istarskom mjestu Rabac, a nastupilo je oko 550 trkačica i trkača.
Organizator SRK Alba i direktor utrke Alen Paliska obavili su već tradicionalno dobar posao. Trase su bile raznolike i vodile su trkače i trkačice kroz sve čari našeg najvećeg poluotoka. Utrka na 52 km s oko 1300 metara uspona ugostila je prvo državno prvenstvo i bila kvalifikacijska utrka za reprezentaciju za nastup na svjetskom prvenstvu u trailu koje će se održati u svibnju 2018. u Španjolskoj.
Novopečena državna prvakinja je Helena Gleđa, kojoj je za 52 km trebalo 5:53:02. Drugoplasirana je Jelena Brezak s 6:04:16, a treća je do cilja stigla Tamara Markotić, vrijeme 6:12:06. Ekipna titula prvakinja pripala je AK Sljeme, a druge su bile djevojke iz AK Olimpik.
Najbrži je muškarac bio Matija Grabrovečki, a njegovo je vrijeme 4:23:30. Drugo je mjesto osvojio Goran Modrušan s 4:51:24, a treće Darko Rogina s 4:52:24. I u muškoj je konkurenciji ekipno prvo mjesto osvojio tim AK Sljeme, drugi su bili SRK Alba i treći KCIPT Samobor. Muška je utrka bila vrlo brza i prvih čak 15 trkača ima brže vrijeme od prošlogodišnjeg pobjednika s ove utrke.
Najbrži po disciplinama bili su:
ULTRA 71 km
Mitja Volčanšek (SLO) / Meta Trampuž (SLO)
Andi Mamić (SLO) / Nataša Rogić Jukopila (CRO)
Matjaž Bajec (SLO) / Zvonimira Milevčić (CRO)
ADVANCED 52 km
Matija Grabrovečki (CRO) / Ajda Radinja (SLO)
Klemen Zupan (SLO) / Anita Orosz (HUN)
Goran Modrušan (CRO) / Helena Gleđa (CRO)
MARATHON 42 km
Aleš Novak (SLO) / Katja Kegl Vencelj (SLO)
Matej Končnik (SLO) / Emilia Bola (HUN)
Samuel Rupena (CRO) / Mirjana Koren (CRO)
SEMI 23 km
Simon Strnad (SLO) / Barbara Trunkelj (SLO)
Stephan Tassani-Prell (GER) / Zsanett Szilagyi (HUN)
Najbolji način za sprječavanje nastanka žuljeva na stopalima je da tijekom trčanja stanete, skinete tenisice, operete noge, dobro ih osušite, obujete suhe čarape i tenisice pa onda nastavite trčati… 🙂 Samo se šalimo – u nastavku donosimo prave, učinkovite načine za borbu s gadnim žuljevima koji su poznati svakom trkaču.
Bolni i dosadni, žuljevi nastaju zbog trenja, odnosno zbog trljanja čarape ili tenisice o kožu. Najčešći uzročnici žuljeva su brži tempo, veća duljina, nove ili loše tenisice, vlaga ili mokre noge. Zato se žuljevi često stvaraju na stopalima maratonaca – oni trče dugo, stopala se znoje, eventualno se zaliju vodom s okrepnih stanica ili pada kiša. Tijelo na to reagira stvaranjem tekućine ispod dijela kože koji je iritiran. Takozvani krvavi žuljevi nastaju kada zbog trenja popucaju male kapilare u koži.
Kako se riješiti žulja
Male žuljeve (i obične i krvave) je najbolje ostaviti da sami prođu. Malim žuljem se smatra žulj manji od veličine zrna graška. Ako vam se stvori veliki žulj, treba ga probušiti. Ne smije ga se ignorirati jer će boljeti i vjerojatno puknuti, a to može uzrokovati infekciju. Koraci za tretiranje žuljeva su:
Dobro operite ruke vodom i sapunom
Uzmite iglu i sterilizirajte ju alkoholom
Iglom probušite žulj pa prstima lagano pritisnite područje oko žulja da istisnete tekućinu
Područje obrišite vaticom natopljenom alkoholom, stavite antibakterijski prah za rane i flaster
Flastere mijenjajte i stavljajte još dva-tri dana, dok se žulj ne povuče
Ponekad igla ne napravi dovoljno veliku rupu u koži pa se nakon kratkog vremena žulj ponovno napuni tekućinom. U tom slučaju napravite kratki zarez na koži steriliziranim vrhom oštriš škarica.
Nakon nekoliko dana, nakon što se ispod kože na mjestu žulja formira nova koža, mrtvi dio odstranite škaricama.
Bolje spriječiti
Uz malo truda i opreza možemo izbjeći žuljeve. Najlakši je način svakodnevnim njegovanjem kože stopala – suha i znojna stopala sklonija su nastanku žuljeva, a čestim mazanjem hidratantnim kremama ili losionima omekšavamo kožu i održavamo normalnu količinu vlage u koži. Stoga ne budite lijeni i mažite nogice, na primjer, nakon svakog tuširanja.
Ono što ne bi trebalo posebno naglašavati – ali nije na odmet – jest da je izbor odgovarajućih tenisica i čarapa nužan. Prilikom kupnje svakako obratite pozornost da vas tenisice nigdje ne stišću i žuljaju i uvijek kupujte pola broja do broj veće od civilne obuće. Uložite i u čarape za trčanje koje u sebi imaju sintetičkih materijala koji upijaju znoj te one koje imaju zadebljanja na prstima i peti.
Još jedan način za sprječavanje žuljeva je mazanje stopala vazelinom prije trčanja – tako ćete izbjeći svako trenje i trljanje kože o tenisicu.
BONUS SAVJETI
Žuljeve ćete najčešće zaraditi na novim, nerazgaženim tenisicama. Čak i kad su dovoljno velike, može se dogoditi da na trčanju negdje počnu iritirati kožu i da nastane žulj.
Kad kupite nove tenisice, nosite ih neko vrijeme po kući, dok su još potpuno čiste.
Ne radite veliku kilometražu u potpuno novim tenisicama, polako ih uvodite dok ih barem malo ne razgazite.
Ne zatežite prejako nove tenisice koje nisu razgažene. One trebaju neko vrijeme da se prilagode stopalu, a ako ih prejako zategnete uz stopalo, povećavate rizik od trenja na kritičnim mjestima.
U petak je pored Garminove poslovnice u Zagrebu održana zanimljiva prezentacija biciklističkih novina iz proizvodnog programa Garmina, ali i električnih bicikala koje u svojem asortimanu nudi Keindl sport.
Bila je ovo prilika da uživo vidimo mogućnosti novih uređaja te da se provozamo električnim biciklima opremljenim GARMIN opremom.
Novi Edge 1030
Potpuno novi biciklistički kompjuter iz Garmina nudi pregršt novina. Prije svih tu je veći ekran koji sad i veličinom podsjeća na smartphone. Veći prikaz omogućava biciklistu da brže očita potreban parametar i moramo priznati da prikaz izgleda stvarno odlično, čak i za jako sunčanog vremena.
Nemoguće je nabrojiti sve mogućnosti koje nudi Garmin Edge 1030. No recimo ukratko o najvažnijem. Edge 1030 potpuno je poveziv sa svim Garminovim uređajima, od mjerača snage, kadence, radarom za otkrivanje prometa iza biciklista, svjetlom. Intergracija sa Stravom omogućava korištenje live segmenata s pretraživanjem i notifikacijom o približavanju segmentu. Uređaj omogućava komunikaciju bez da posežete za telefonom, slanjem unaprijed napisanih poruka direktno iz Edge 1030. Tu su i mnogobrojne funkcije navođenja, upozorenja na opasnosti, oštre zavoje i slično. Svestran i kompletan biciklistički kompjuter.
Edge 1030 dolazi s novim ugradbenim nosačem, koji drži uređaj u ravnini s ručkama upravljača smanjujući mu profil. Uz trajanje baterije do 20 sati , Edge 1030 je kompatibilan s novim Garmin Charge integriranim priborom za punjenje i napajanje baterije u vožnji, što daje vozačima dodatnih 40 sati za završetak čak i najduže vožnje. Preporučena maloprodajna cijena uređaja Edge 1030 iznosi 4.750,00 kn. Komplet uključuje vrhunski (premium) senzor otkucaja srca kao i senzore kadence i brzine, dostupan je po preporučenoj maloprodajnoj cijeni od 5.390,00 kn.
San o jednostavnom mjeraču snage na biciklu je ostvaren. Rješenje se zove Vector 3/3S. Naizgled obične pedale u sebi imaju integriran mjerač snage s vrlo visokom preciznošću od +-2%. Montaža ovih pedala jednaka je kao i svake obične pedale, a masa im je tek nešto veća od običnih. Vector 3 se povezuje sa svim kompatibilnim Garmin uređajima što omogućava praćenje perfomansi live za vrijeme bicikliranja. Postoji mogućnost nabavke samo jedne pedale (3S) koja daje slične mogućnosti kao i pedale u paru, ali neposredno mjeri snagu jedne noge i daje procjenu ukupne snage. 3S se kasnije može nadograditi na puni sustav s dvije pedale.
Autonomija baterije Vector 3/3S je do 120 sati. Preporučena maloprodajna cijena za Vector 3 iznosi 7.890,00 kn i 4.690,00 kn za Vector 3S. Opcija nadogradnje Vector 3S moguća je po preporučenoj maloprodajnoj cijeni u iznosu od 3.990,00 kn.
Sve veći prodor 360 videa potaknuo je Garmin da razvije ovu svestranu akcijsku kameru, za koju kažu da je najbolja od svih. VIRB 360 je vodootporna i jednostavna za korištenje kamera koja snima visokokvalitetne videozapise do 5.7K / 30fps s četiri ugrađena mikrofona kako bi sve zvučalo i izgledalo odlično. Uz praktične i jednostavne tipke za upravljanje jednim dodirom, VIRB 360 sadrži i korisne opcije glasovnog upravljanja za pokretanje i zaustavljanje snimanja, fotografiranja i još mnogo toga.
Kako biste uhvatili svaki detalj trenutka, VIRB 360 ima mogućnosti emitiranja uživo za prijenos na uslugu YouTube ili Facebook Live putem kompatibilnog pametnog telefona ili tableta. Preporučena maloprodajna cijena Garmin VIRB 360 kamere iznosi 6.290,00 kn.
Varia Radar se montira ispod biciklističkog sjedala i ima dvije osnovne funkcije – radarom otkriva približavanje vozila iza biciklista i služi kao zadnje svjetlo. Nakon što otkrije približavanje vozila, na kompatibilnom Edge uređaju biciklist vidi na kojoj se udaljenosti vozilo nalazi, a u isto vrijeme Varia Radar automatski povećava snagu svog zadnjeg svjetla.
Varia pametna biciklistička svjetla automatski se prilagođavaju promjenom uvjeta kao i brzine kretanja biciklista. Na temelju GPS podataka s kompatibilnog Edge uređaja, Varia prednje svjetlo se automatski projicira dalje pri većoj brzini tijekom vožnje i bliže kako vozač smanjuje brzinu, osvjetljujući cestu biciklistu tamo gdje mu je najpotrebnije svjetleći 100 luksa na 10 metara velikim spuštenim snopom kako ne bi zasljepio nadolazeća vozila.
Varia UT800 nudi pet načina svijetljenja, uključujući jače, srednje i slabije svijetljenje te noćno i dnevno bljeskanje. Pri punoj snazi, ovo je svjetlo vidljivo danju s udaljenosti veće od 1,6 km. odlikuje se nenametljivim i laganim dizajnom te se montira na prednji nosač na upravljaču bicikla ili na nosač za kacigu ili frikcijski nosač.
Varia UT800 Urban model sadrži univerzalni nosač za montažu sprijeda2. Varia UT800 Trail model uključuje nosač za kacigu. Oba modela su dostupna po preporučenoj maloprodajnoj cijeni od 1.390,00 kn. Za Varia radar komplet preporučena maloprodajna cijena iznosi 2.390,00 kn.
Uz Garmin proizvode predstavljeni su i električni bicikli koje u prodaji ima Keindl sport. Radi se o Cube biciklima s Bosh motorima, a predstavljeni su bicikli od gradskih do opakih 29″ brdskih mašina. Provozali smo ih po obližnjem nasipu i dojmovi su odlični. Radi se o biciklima koji električni pogon koriste kao pomoć pedaliranju – koliko sile uložite u pedale, toliko oni dodaju kroz pogon. S lakoćom smo savladavali uspone i ubrzavali do 30 km/h bez napora.
Možemo reći da su električni bicikli budućnost – oni će omogućiti potpunim početnicima da se bave rekreacijom i biciklom posjete mjesta gdje inače ne bi došli. Oni će omogućiti da se početnik priključi grupi ozbiljnih biciklista i bez problema ih prati, omogućit će da gradske vožnje budu ugodne, brze i bez puno znoja. No, oni su svakako i svojevrsna “prevara” za sve koji bicikl shvaćaju prije svega kao sportski alat.
Ovog se vikenda u Grčkoj održao Spartathlon – legendarni ultramaraton kojim samo vrhunski maratonci prevaljuju udaljenost između dva povijesna grada Atene i Sparte, odnosno nešto više od 246 kilometara. Na trci su nastupile Veronika Jurišić, Paula Vrdoljak i Antonija Orlić – i rasturile!
Zamislite samo – toliko kilometara za oko 30 sati. Zaista nevjerojatno! Veronika je sa svojim vremenom 27:19:27 zauzela peto mjesto u ženskoj konkurenciji. Na 31 od dosadašnjih 35 Spartathlona to bi bilo vrijeme za pobjedu, pa njeno peto mjesto govori koliko je jaka bila ova utrka. Paula je zauzela odlično sedmo mjesto, trčala je pametno i staloženo i polako se probijala naprijed. Do Sparte je stigla za 30:01:28. Antonija je u utrku krenula s Veronikom i dugo se držala dobro, no pri kraju je umor odradio svoje (a kako i ne bi) pa usporila i na kraju osvojila 15. mjesto s vremenom 31:52:27.
Utrku su (već tradicionalno) detaljno na svojim Facebook profilima prenosili trener Dragan Janković i Zoran Kos i time kroz ova dva dana dočaravali stanje na mitskim cestama Grčke.
Na utrci je pobjedio Litvanac Aleksandr Sorokin koji je od Atene do Sparte došao za 22:04:04, drugi je bio Čeh Radek Brunner s 22:49:37, a treći Grk Nikolaos Sideridis s 22:58:40. Poljakinja Patrycja Bereznowska apsolutno je rasturila žensku utrku i popravila rekord za više od pola sata! Novi rekord sada iznosi 24:48:18. Na drugu stepenicu postolja popela se Zsuzsanna Maraz iz Mađarske s vremenom 25:43:40, a na treću opet Poljakinja Aleksandra Niwinska. Njeno je vrijeme 26:28:48.
Iz Atene je prema Sparti ove godine krenulo 391 trkača i trkačica, a do Leonidovog kipa stiglo ih je 126 manje. Čestitamo svima na tom pothvatu, a najviše našoj ekipi!
Tekst: Martina Đođo / 3sporta.com Foto: Dragan Janković
Spartathlon je ultramaratonska utrka nastala na temeljima legende o vojniku Filipidu koji je trčao od Maratonskog polja do Sparte da javi vijest o pobjedi grčke vojske nad Perzijancima. A naše već priznate ultrašice Veronika Jurišić, Antonija Orlić i Paula Vrdoljak imaju danas isti cilj: pobijediti sebe.
Utrka je startala u 7 sati ujutro, a vremenski limit za gotovo 250 km je poprilično rigorozan – iznosi 36 sati. Da biste uopće mogli nastupiti na ovoj legendarnoj utrci, morate imati iza sebe dobar rezultat na 100 km (ispod 10:30), na 200 km (ispod 29:30) ili već istrčan Spartathlon na kojemu ste do kontrole na 176. km stigli za manje od 24 i pol sata. Naše djevojke su svoje nastupe osigurale izvrsnim rezultatima na 100 km.
Statistike nisu baš naklonjene natjecateljima – kažu da svake godine od utrke odustane najmanje trećina. Jako valovita i jako, jako duga staza, uz varljive vremenske uvjete, donijele su Spartathlonu status jedne od najzahtjevnijih utrka na svijetu. Za najteži dio utrke slovi noćni uspon i silazak s Partheniona visokog 1.200 metara, a ni cut-off vremena na kontrolnim točkama nisu baš opuštena.
Rekord staze drži Yiannis Kouros, čovjek koji je pobijedio na prvom Spartathlonu i na još njih tri i ta njegova četiri nastupa su ujedno i četiri najbrža nastupa. Najbrže mu je vrijeme 20:25:00, a najbrže žensko vrijeme postavila je Amerikanka Katalin Nagy prošle godine i ono iznosi 25:22:26.
Hrvatske predstavnice imaju za prvi cilj završiti ovaj izazovni pothvat i unatoč svemu dotrčati do Sparte pred kip Leonida, prvog spartanskog kralja. Veronika Jurišić je prije puta u Grčku rekla da voli utrke s pričom kao što je ova, ali i da veliku ulogu igra prestižni status koji Spartathlon ima. Antonija Orlić se nije posebno spremala za ovo i želi „samo“ prekrižiti utrku sa svoje to do liste, a Paula Vrdoljak s velikim oprezom i poštovanjem kreće u utrku. S njima su u Atenu otputovali trener Dragan Janković i Zoran Kos.
Janković najavljuje kvalitetnu utrku i priželjkuje plasmane naših djevojaka u top 10, neke možda i u top 3 – a mi želimo da mu se želje ostvare! Utrku možete pratiti na ovom linku (Veronika br. 356, Antonija br. 357 i Paula br. 358).
Sretno!
Tekst: Martina Đođo / 3sporta.com
Foto: Dragan Janković, bigstockphoto.com
Ragnar je bio vikinški vladar, osvajač i nasilnik, oličenje snage, borbenosti, izdržljivosti. O njemu se prepričavaju legende, snimaju filmovi i serije, a Steve Hill i ekipa dosjetili su se posuditi njegovo ime za štafetnu utrku održanu u SAD-u 2004. godine. Dan, noć, dan i više od 188 milja – to je bila prva Ragnar utrka Wasatch Back Relay.
Nakon toga, odlučili su se na proširenje diljem SAD-a, a ja sam s Reebok ekipom ima priliku sudjelovati na prvoj Ragnar Relay utrci na tlu EU, u Velikoj Britaniji.
Kako sam dospio u ekipu
Reebok je želio u svoju ekipu uvrstiti influencere, trgovačke partnere i ljude iz medija pa sam kao urednik portala 3sporta ušao u ekipu. U njoj su bili još Nedeljko Vareškić, Igor Špoljarić i Borislav Đurđinovski iz Hrvatske. S obzirom da ekipu treba činiti 10 trkačica i trkača (natjecali smo se kao mješovita štafeta) bili su tu i četvoro veselih Grka te Talijan na privremenom radu u UK.
Gdje se trčalo
Utrka je duga oko 170 milja (272 km), a trči se non-stop od starta do cilja. Ukupna dužina utrke podijeljena je na 30 segmenata, trkači trče svaki deseti segment. Ja sam bio trkač broj 2 i trčao sam 2., 12. i 22. segment. Utrka nosi naziv ReebokRagnar White Cliffs pa je prema nazivu jasno da smo trčali na samom jugu Engleske uz poznate bijele stijene u blizini Dovera.
Put, promet i vožnja krivom stranom
Zagreb – Frankfurt – London, jedno predsjedanje, gužva i kašnjenje po aerodromima te simpatični Indijac koji već sat vremena stoji držeći pločicu s našim imenima na izlazu iz Heathrowa. Taksi do renta car parkirališta gdje nas čeka ogroman kombi koji će nam biti dom za vrijeme utrke. Svi voze krivom stranom. I mjenjač je na krivoj strani. Uglavnom, počinje avantura još veća od samog trčanja – snalaženje na prenapučenim, preuskim cestama na kojima se baš svi voze krivom stranom. Mi povremeno pokušamo pravom, ali brzo se prilagodimo većini.
Prije utrke
Bili smo na prezentaciji Reeboka na kojoj smo saznali o planovima ove kompanije za ozbiljan dugoročan ulazak na područje trčanja, saznali da Reebok i Ragnar imaju zajedničke planove jer dijele istu filozofiju. Reebok logo, delta, simbolizira tri elementa – physical, mental i social, a to se direktno prenosi i na vrijednosti koje promovira Ragnar Relay. Ukrasili smo svoj kombi, a s obzirom da nam se ekipa zove Reebok SEE (south east Europe), nabavili smo veelike naočale jer – WE SEE! 🙂
Start
Na utrci je sudjelovalo oko 100 deseteročlanih ekipa što umnoškom daje oko 1000 ljudi. Kako bi smanjili gužvu, ekipama je dodijeljeno vrijeme starta svakih pola sata. Naš je bio u 10:30. Dolazimo do predivne engleske livade u gradiću Maidstone i pripremamo se za start. Prvi trči naš Igor, ljudina od 1.90 m, prije nekoliko tjedana odvalio je 100 km trčanja u Svetom Martinu. Sve je spremno.. i ode on.
Tijek utrke
Ekipe su podijeljene u dva kombija. Mi smo u kombiju broj jedan i ima nas četiri. U drugom su kombiju Grci, Alain iz Italije i naš Boris. Svoje segmente prvo odrađujemo mi, onda pet segmenata odrađuje ekipa iz kombija broj dva pa opet mi i tako dalje. Svatko trči po tri puta, s tim da Alain ima double-leg, tj. odlučio je da će samostalno istrčati segmente trkača koji nam nedostaje (jer ima nas ukupno devet).
Čim je Igor otrčao uskačemo u kombi i jurimo do prve izmjene gdje ću “štafetnu palicu” preuzeti ja. Srećemo Igora putem, trči pored ceste. Snalaženje već postaje jednostavnije, za sve pozicije izmjena imamo GPS koordinate, a blaženi Google Maps nas vodi precizno i bez greške do odredišta. No prolazak preuskim engleskim cestama s ogromnim kombijem uopće nije jednostavan i to nam oduzima poprilično energije.
Igor i trči s naočalama 🙂
Prvi segment
Nakon što je Igor vrlo brzo odgulio prvu dionicu, počinjem trčati pješačkom stazom pored ceste. Nakon par kilometara odjednom skretanje lijevo, a meni se čini da to nije moguće jer izgleda kao da trebam utrčati nekom u dvorište. Produžim ravno i nakon petstotinjak metara shvatim da sam pogriješio. Vratim se do oznake i skužim da trebam pored dvorišta u polje. Uzbrdo preko livade (srećom suhe), pa natrag na sporednu cestu. Brzo je prošlo tih prvih 11 km i već sam na drugoj izmjeni gdje me bodri ekipa.
Vožnja, vožnja
Nakon mene trčao je Alain pa Nedeljko pa opet Alain (onu dodatnu dionicu) i mi smo gotovi s prvim dijelom. Još je dan, vrijeme je za opskrbu hranom i pićem u obližnjem dućanu. Kupujemo i previše ne znajući što nas čeka. Sada imamo vremena dok ekipa iz drugog kombija odradi svoje, a mi se pripremamo i putujemo do 10. mjesta za izmjene.
Drugi put na stazi
Pala je noć, a svi koji trče ovako duge utrke znaju da je ona zeznuta. Dodatnu komplikaciju ovdje donosi i to da je utrka u smislu orijentacije zapravo svojevrsni urbani trail. Nema nikog tko će te usmjeriti ako promašiš znak ili ga je netko maknuo. Noćni dio utrke najvećim dijelom prolazi pored mora i u blizini White Cliffsa, ali mi ih naravno ne vidimo. No vrijeme je ugodno, nema kiše i može se normalno trčati. Igor se malo gubi ali ipak na kraju dolazi do stanice gdje preuzimam palicu.
Trčim obalom, a ni po čemu nemam osjećaj da sam pored mora. Jedan kolega je napisao “to ti je kao more” i moram priznati da se slažem, osobito u usporedbi s našim. Nakon 3 km penjem se travnatim stepenicama na vrh stijena (koje i dalje ne vidim) i nastavljam stazom koja je povremeno asfalt, povremeno staza i trava.
Noć
Nekako smo došli do kraja svojih pet dionica i vrijeme je za barem mali odmor dok trči druga ekipa. Smještamo se na strateške pozicije u kombi, svako u svojoj vreći za spavanje i uspjevamo odmoriti dva i pol sata. Ja jako teško zaspim u takvim situacijama, ali malo sam odrijemao.
Jutro
Jutro donosi olakšanje. Kad smo došli na red za trčanje, iza nas je bilo 20 otrčanih dionica, a ispred nas samo 10. Raspoloženje je vidno bolje, svima je jasno da ćemo uspješno završiti utrku, a to nam je bio i glavni prioritet. Od ekipe iz kombija dva saznajemo da Evmorfia, jedna od trkačica iz Grčke, neće moći istrčati svoju zadnju dionicu zbog ozljede i dogovaramo se tko će uskočiti. Svi smo htjeli, no Igor se učinio najspremnijim, a htio je zaokružiti istrčanu dionicu na 50 km. Pa neka mu bude.
Zadnja dionica
Odmah poslije Igorove redovne dionice preuzimam palicu i idem na svojih zadnjih 12 km. Davno nisam trčao lakše i ugodnije! Nestalo je opterećenje hoću li uspjeti, sunce je izranjalo negdje iznad Francuske, a priroda oko mene bila je samo za mene. Moj zadnji segment bio je oko 80% trail, uskim stazicama kroz šumu, pa pored stijena, preko nepregledne livade, koja je vjerojatno nekad bila golf igrališe, pa sve do 250+ stepenica kojima sam se spustio do izmjene broj 22.
Svaki korak ove zadnje dionice bio je čisti užitak trčanja. Nisam želio da završi, želio sam da ima barem još 2-3 dionice. No bilo je gotovo.
Kraj
Nakon što je trčanje zadnjih pet segmenata preuzela ekipa iz drugog kombija, pojačana našim Igorom, uputili smo se prema Brightonu gdje je finiš utrke. Predivan grad na obali ugostio je naš cirkus. Naša zadnja trkačica Natasha se pojavila i utrčavamo svi zajedno u cilj, nakon 28 sati. Oko vrata dobivamo predivne medalje koje spojene zajedno nose poruku. Sreća.
Hvatski dio ekipe Reebok SEE (s desna na lijevo): Nedeljko Vareškić, Borislav Đurđinovski, Igor Špoljarić i ja
Physical, mental, social
U ove se tri riječi nalazi točno ono što se događalo na utrci – trebalo je izdržati fizički napor, trčanje i nespavanje, trebalo je izdržati psihički napor, novu sredinu, nove ljude koje vidiš prvi put u životu, a sve zajedno ima društvenu notu. Iako će zvučati kao floskula, za ta četiri dana koje smo proveli zajedno stvarno smo funkcionirali kao ekipa. Približili smo se i upoznali, proživjeli smo zajedno nešto izazovno i pobijedili sve prepreke.
Ova će nam utrka ostati trajno u sjećanju.
Oprema
S obzirom da smo bili Reebok tim, dobili smo sponzorsku opremu, kompet od glave do pete (više puta). Reebok ima dugu tradiciju proizvodne fitness odjeće, a ova za trčanje je perfektna i baš po mom ukusu. Ultra tanke majice, ugodni materijali i odličan dizajn.
Iako sam znao da će neke dionice biti trail, odlučio sam odmah na početku trčati isključivo u Reebok Floatride Run tenisicama – i nisam požalio. Ovo su mi prve tenisice ovog tipa, koje nemaju klasičan jezik, već “pleteno” gornjište i “kavez” za stabilnost. Prije Ragnar utrke isprobao sam ih samo jednom i htio sam vidjeti kako će izdržati i kako ću se osjećati.
U usporedbi s ostalim tenisicama koje koristim Floatride su lakše imekše, a konstrukcija je takva da su i udobnije, osobito u prednjem dijelu stopala. Na cesti se ponašaju savršeno, odlično prianjaju za podlogu, meke su i imam odličan osjećaj brzine. Pokazale su se odličnim i na utabanim ravnim stazama, no nisu namijenjene za neki ozbiljniji trail. Staze kojima sam trčao na nekim su mjestima bile vrlo neravne (oranice, livade…), ali i njih sam uz povećan oprez prošao bez većih problema.
Uz ovu utrku za mjesec dana planiram trčati polumaratonu u Ljubljani i siguran sam da ću ga istrčati baš u Reebok Floatride Run tenisicama.
Hvala Reebok Hrvatska na ovom nezaboravnom iskustvu!
Rabac i područje Labinštine ove će godine ugostiti više od 600 sportaša i entuzijasta iz 18 zemalja koji će svoju kondiciju i sreću iskušati u jednoj od 5 različitih trail trkačkih disciplina koje će se trčati na 4. izdanju Valamar traila. Uz već etabliranu scenu trail trkača entuzijasta, ove će se godine natjecati i aspiranti za hrvatsku trail reprezentaciju.
Atletski savez Hrvatske odlučio je da upravo četvrto izdanje Valamar traila ujedno bude izdanje od povijesnog značaja za disciplinu trail trčanja u Hrvatskoj. Po uzoru na stazu ovogodišnjeg svjetskog prvenstva, odlučeno je da će staza od 52 km biti borilište za izbor sastava tima nacionalne muške i ženske reprezentacije koji će na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj u svibnju 2018. predstavljati Hrvatsku.
Osim Advanced trail staze od 52 km, jaka konkurencija trail trkača amatera i entuzijasta mogla je za nastup birati između Mini traila duljine 13 km, Semi trail 23 km, Marathon trail 42 km i Ultra trail duljine od 72 km.
Svih pet disciplina tradicionalno kreće i završava u samom centru Rapca ispred hotela “Sanfior”. Dolazak u cilj prvih natjecatelja sa većih dužina poput 52 i 72 km očekuje se između 14 h i 15 h.
Za sve one koji osobno neće moći sudjelovati kao trkači, podrška ili publika, organizatori utrke osigurali su LIVE prijenos utrke putem FB stranicehttps://www.facebook.com/ValamarTrail/
Natjecanje organiziraju labinski klub SRK Alba i buzetska tvrtka Sport box.
Jeste li i vi među onima koji vole kombinirati trčanje u prirodi s trčanjem po tvrđim terenima, ali niste sigurni da li je vaša obuća primjerena? Odgovor je Salomon SENSE. Svestrana linija trkačkih tenisica bit će vaš savršeni partner u novim avanturama.
TRKAČKE TENISICE SENSE: Savršeno rješenje za raznovrsne trkačke podloge:
Linija trkačkih tenisica Salomon SENSE nudi savršeno rješenje za trkače koji vole trčati na različitim podlogama. Sada možete mirno trčati po asfaltu, skrenuti na makadamsku stazu ili otkrivati zahtjevnije terene.
Upoznajte nove SALOMON SENSE ESCAPE
SENSE ESCAPE oduševit će vas vrhunskom amortizacijom lakoćom i stabilnošću na različitim trkačkim podlogama. Dodatno samopouzdanje daje odličan obuhvat stopala, a TEHNOLOGIJA VIBE brine za smanjen umor na duljim trkama.
Uz nove trkačke tenisice bezbrižno ćete istraživati nove terene, a trčanje će biti još zabavnije, lakše i sigurnije.
SALOMON SENSE ESCAPE – Vrhunska amortizacija. Lakoća cestovnih trkačkih tenisica. Izdržljivost i prianjanje trail trkačkih tenisica.
Nove trkačke tenisice SALOMON SENSE ESCAPE ekskluzivno potražite samo u trgovinama INTERSPORT i web trgovini INTERSPORT.
Legendarni trener atletike i umirovljeni trkač Alberto Salazar govori da dugoprugaši trebaju prvo naučiti trčati kao sprinteri – takav je stil trčanja najekonomičniji i sprinteri općenito imaju najbolju tehniku trčanja. Zato danas predstavljamo jedan trening kakav ne radimo često – stotke.
Ekonomičnost trčanja je važna zato što ona direktno utječe na potrošnju energije. Bolja ekonomičnost znači da uz manji napor imamo bolju izvedbu. Znamo da iscrpljivanje zaliha energije objašnjava zamor tijekom dugih trčanja pa slijedi da trkač s većom ekonomičnošću može trčati dulje bez zamora – i zato nam je ovaj trening koristan.
Kadenca, duljina koraka, ritam, rad ruku… Sve to utječe na ekonomičnost, a ovim treningom radimo upravo na tome. Radi se ovako:
Zagrijavanje: 4 – 5 kilometara laganog trčanja
Trening: radimo 15 puta po 100 metara na 90 posto. Na ovako kratkim dionicama teško je govoriti o paceu – trčite tako da vam bude teško i da idete brzo, ali da imate snage za odraditi svih 15 ponavljanja. Pauza između stotki je 2:30 min od kojih je pola hodanje i pola lagani jogging
Rastrčavanje: 4 – 5 kilometara laganog trčanja
Ukupna duljina: oko 11 kilometara, ovisno o zagrijavanju i rastrčavanju
Bitno je odraditi dugo zagrijavanje i rastrčavanje iz dva razloga: prvi je taj što je trening sam po sebi kratak, a drugi je taj što nam tijelo nije naviklo na anaerobni rad (ovo je takav trening) pa ga treba dobro pripremiti.
Emilia-Romagna, talijanska regija naslonjena na Jadransko more tek nešto južnije od Venecije do danas bila je primarno poznata po svojoj prirodi, umjetnosti i hrani. No od ove godine se u nekadašnjem starom ribarskom selu Cerviji danas poznatijem po turizmu, znanom i kao Grad soli, po prvi put održalo Prvenstvo Italije u Ironmanu.
Plivanje se održava u Jadranskom moru jednim krugom od 3,8 km s jednim izlaskom iz vode nešto nakon prolaska 2 km. Zatim se biciklira 183 km kroz park prirode slanih močvara, prirodno stanište ružičastih plamenaca, a priča završava maratonom između Cervie i Milano Maritime. Andrej Vištica, nakon odličnog nastupa u Walesu odabrao je ovu utrku kao posljednju trku distance dugog triatlona u sezoni.
Dan je započeo sunčano i lijepo vrijeme održalo se kroz cijelu utrku. Nakon značajno boljeg plivanja od Walesa, Andrej izlazi iz vode za 50 minuta i 6 sekundi kao dvanaesti, četiri i pol minute bolje nego u Walesu i nakon, duljeg nego inače, trčanja do prve tranizicije započinje vožnju bicikla na 4 minute i 55 sekundi za vodećim Nijemcem Andreasom Dreitzom.
Tempo se pojačava na maksimum i Andrej vozi svoj najbolji biciklistički segment ove godine i završava 183 km za 4 sata 29 minuta i 49 sekundi. No, i Dreitz je odradio sjajan bicikl i povećao prednost pred Andrejem na 15 minuta i 54 sekunde. Andrej izlazi iz tranzicije s dvanaestim vremenom i ulazi u svoju najjaču disciplinu – trčanje.
Redom skida protivnike i na prolazu iza 31,5 km probija se na treće mjesto. Sve je izgledalo kao ponavljanje Walesa s velikom šansom da će se ovaj put probiti do samog vrha. No Dreitz i Danac Jens Petersen-Bach, jedine preostale prepreke do tog cilja pojačavaju trčanje i ne dopuštaju Andreju približavanje.
Dreitz na kraju prvi ulazi u cilj sa rezultatom od 08:03:27, drugi je Petersen-Bach sa 08:12:57 dok je naš Andrej zauzeo treće mjesto i mjesto na postolju sa sjajnih 08:17:47.
“Prezadovoljan sam kako sam danas odradio ovu utrku. Plivao sam značajno bolje nego u Walesu dok sam na biciklu postigao snagu od 274 W što je najbolje ove godine. Za usporedbu maksimalna snaga do sada na Ironman utrkama bila mi je oko 260 W. Na trčanju, sam ipak osjetio posljedice teške utrke u Walesu i samo dva tjedna oporavka od nje. Noge su mi u početku bile jako teške, imao sam osjećaj kao da trčim kroz blato, ali sam svejedno držao zacrtani tempo. Držao sam ga do samog kraja ali su i Dreitz i Petersen-Bach bilo odlično spremni za današnju utrku. Posebno mi je drago bilo kad sam nakon prolaska ciljne ravnine dobio info da je najbolji dalmatinski triatlonac i moj veliki prijatelj te sportaš Marin Koceić osvojio trail utrku u Veloj Luci i posvetio pobjedu mom trećem mjestu u Italiji. Sve u svemu zadovoljan sam i utrkom i sezonom, nastavljam rad sa novim trenerom Suttonom i spremamo se za proljeće i prikupljanje preostalih bodova za kvalifikaciju za Havaje 2018. “ – izjavio je Andrej nakon utrke.
Andrej s ova dva sjajna nastupa trenutno ima 2240 bodova u ukupnom poretku kvalifikacija za Svjetsko Ironman prvenstvo u listopadu 2018. na Havajima. Kvalifikacijski ciklus za sljedeće svjetsko prvenstvo je još u ranoj fazi pa je teško reći koliko će bodova biti potrebno za osiguravanje kvalifikacije ali za usporedbu prošle je godine to bilo na 2800 bodova u muškoj pro kategoriji. Nastavak kvalifikacija započinje u proljeće 2018.
U nedjelju se održao jubilarni 30. po redu Mihanovićev polumaraton u samom srcu Hrvatskog Zagorja, u Tuhlju. Tipičan jesenski dan privukao je skoro 100 trkača iz cijele Hrvatske koji su odmjerili snage po zagorskim bregima.
Organizacija – „Da bi reč rekel“
Organizator ovog tradicionalnog polumaratona je iz trkačeve perspektive napravio stvarno dobar posao. Startni paket je bio solidan, dri fit majica, ulaznica za Terme Tuhelj, lijepa finišerska medalja i ručak definitvno nadmašuju vrijednost startnine. Bio je i dovoljan broj okrjepnih stanica, što sam primjetio da se na podosta utrka u zadnje vrijeme ljudi žale. Moglo se okrjepiti skoro svaka dva kilometra( voda, cedevita,šećer, voće..), sasvim solidno za jedan half. Moram i spomenuti jako lijep uvodni program u utrku gdje su nastupile mažoretkinje i puhački orkestar te zasigurno pridonijele dobroj atmosferi uoči samog starta. Da je samo na zadnjem kilometru odnosno raskrižju bio jedan volonter koji bi usmjeravao trkače kuda treba skrenuti( zbunjujuće strelice na cesti) bila bi ocjena pet plus, ovako „samo“ pet.
Start – Pucnjevi iz kubure
I evo nas na startu. Specifičan start u svakom slučaju. Nije bilo pucnjeva iz klasičnog startnog pištolja ili nešto slično već iz kubure. Da dobro ste pročitali, iz kubure. Definitivno nešto specijalno i nešto po čemu ću dobro upamtiti ovu utrku budući da do sada niti na jednoj utrci nisam vidio nešto slično. U svakom slučaju pohvala organizatoru na dobroj dosjetci i dobrom razbuđivanju( jačina pucnja, haha) na samom startu.
Staza – Idealna za odraditi dobar trening
Naravno ako nisi trkač iz samog vrha te ako trčiš iz „rekreacije“, konfiguracija ove staze je poslužila kao odličan trening. Uzbrdice i nizbrdice razbijaju uobičajen ritam te se ova utrka ne može svrstati pod klasičan polumaraton. Iz moje perspektive ocjenio bih ovaj half kao srednje zahtjevan.
Pobjednici
Budući da je organizator osim klasičnih medalja i pokala ponudio i novčane nagrade za prvih petero u ukupnom poretku, utrka je privukla i podosta renomiranih imena iz svijeta trčanja. Pa je tako u muškoj konkurenciji prvo mjesto zauzeo Goran Grdenić i AK-a Velika Gorica s vremenom 1:13:35, drugo mjesto pripalo je Ivanu Dračaru iz AK-a Kvarner koji je zaostao samo petnaestak sekundi, dok se na treće mjesto plasirao Zoran Žilić isto iz Kvarnera uz vrijeme od 1:14:56. U ženskoj konkurenciji prvo mjesto pripalo je Maji Perišić iz kluba Moslavina u pokretu s vremenom 1:33:25, na drugo mjesto plasirala se Sanja Loborec uz vrijeme od 1:37.56, a na treće mjesto Helena Gleđa iz AK-a Dubrovnik, koja je zaostala manje od tridesetak sekundi za drugoplasiranom.
Humanitarna utrka građana – 3.5 km za Danielove noge
Valjalo bi u svakom slučaju spomenuti da je sklopu ovog polumaratona dan prije održana i humanitarna utrka za građane pod nazivom „3,5 km za Danielove noge“. Naime, radi se o hvale vrijednoj humanitarnoj utrci koja je organizirana s ciljem da se prikupe novčana sredstva za 18-godišnjeg Daniela iz Zlatara, stradalog u prometnoj nesreći kojem je novac prijeko potreban za nabavku robotskog odjela za hodanje jer bez tog odjela i opreme ne može hodati .
Zaključak – vidimo se dogodine
Ovaj svoj prvi izvještaj s utrka bih zaključio da se u Tuhelj definitivno vraćam i iduće godine. Svidjela mi se organizacija utrke, a i sama utrka mi je poslužila kao odličan trening nakon izbivanja zbog ozljede te za predstojeće utrke na kraju sezone. Posebno me se dojmilo što je u sklopu polumaratona održana i humanitarna utrka s plemenitim gestom koja bi mogla poslužiti kao dobra ideja i za organizatore drugih utrka.
Na predjelima Ravne gore i Trakošćana smjestila se jedna mala ali simpatična utrka – Ravna gora trail, koju je organiziralo Sportsko rekreativno društvo 315 Sjeverozapad. Utrka počinje i završava kod Filićevog doma na 660 mnv, odakle pucaju prekrasni pogledi na Zagorje. Već prije starta su nas dočekala peciva i štrudle, kao i rakije iz domaće radinosti.
Općenito
Trčale su se dvije discipline: 13km (600m uspona) i 28km (1300m uspona). Prvi krug je za obje utrke bio isti – šumski put kroz Ravnu goru pa preko grebena do sela Žarovnica gdje se nakon 8km nalazi prva, i moram reći, vrlo bogata okrijepa. Bilo je vode, cedevite, kole, keksa, banana, štapića… siguran sam da nitko nije ostao gladan ni žedan. Nakon okrijepe slijedi kratki cestovni uspon, a zatim vrlo strmi šumski uspon do još jednog grebena, te uska šumska staza (tzv. singlica) koja nas vraća nazad do doma. Tu utrka za nas na kratkoj stazi završava, a trkači na dugoj stazi se spuštaju do Trakošćana, gdje se nalazi treća okrijepa, rade krug oko jezera, te se istim putem vraćaju prema Filićevom domu.
Malo o samoj stazi
Odmah nakon starta slijedi blaži uspon po šumskoj stazi, zatim strmi spust, te još strmiji uspon do prvog grebena. Nakon spusta sam bio u samom vrhu no na usponu posustajem i nekoliko ljudi me prestiže. Slijedi dugi i blagi makadamski spust, gdje iskorištavam svoju prednost brzine na ravnom i vučem na najjače, te ponovno prestižem ljude koji su me prošli na usponu. Nakon spusta ulazimo u selo Žarovnica gdje je već spomenuta bogata okrijepa. Kratko stajem, pijem vodu i kolu, uzimam par keksa da nadoknadim energiju i krećem dalje.
Cestovni uspon odrađujem solidno, no slijedi strašno strm uspon kroz šumu gdje se u narednih 600m penjemo s 330mnv na 530mnv. Taj uspon me dokrajčio, trebalo mi je skoro 15 minuta da ga prehodam. No, sve se isplatilo kad sam došao do vrha grebena i vidikovca, odakle je pogled apsolutno fantastičan. Slijedi singlica s puno velikog i skliskog kamenja, gdje treba paziti da se ne otkliže, te napokon dolazak na početnu točku, gdje nas je dočekala bogata okrijepa, a ubrzo i ručak i besplatna piva.
Organizacija
Organizator je prije starta rekao da tko se izgubi na stazi, ima pivu od njega. I zaista, to nije bilo nimalo lako napraviti, budući da je staza bila perfektno označena. Okrijepe su bile bogate – prije starta, na utrci i nakon utrke, ljudi su nas pozdravljali i bodrili pri prolasku kroz selo, atmosfera na cilju je bila odlična. Organizacija je bila besprijekorna, ne mogu joj naći nijednu zamjerku.
Iako sam došao sam, upoznao sam neke nove ljude koje ću, vjerujem, sresti na još nekim utrkama, i zabavio se. Sve u svemu, odlična organizacija i zanimljiva utrka kroz prekrasan krajolik. A i majica koju smo dobili je lijepa i sigurno ću je nositi. Tako da, vidimo se i sljedeće godine!
Danas je u njemačkoj prijestolnici održan 44. Berlinski Maraton. Za utrku je najavljeno rušenje svjetskog rekorda, no trkačima to ovaj put nije uspjelo, iako ih je priroda počastila dobrom, niskom temperaturom i laganom kišom. Prvi je ispod Branderbuških vrata u cilj utrčao Eliud Kipchoge, a u ženskoj konkurenciji najbrža je bila Gladys Cherono.
Eliud Kipchoge, Kenenisa Bekele i Wilson Kipsang najavili su lov na svjetski rekord. Zajedno su ga lovili do 25. km, kad je Bekele počeo padati. Uskoro su odustali i Bekele i Kipsang, a na čelu trke ostali su Kipchoge i Etiopljanin Guye Adola. Kipchoge je slavio s vremenom 2:03:32, Adola je bio drugi s 2:03:46, a na treće je mjesto dotrčao Mosinet Geremew, također Etiopljanin, i njegovo je vrijeme 2:06:09.
Kada su Kipchogea nakon utrke upitali misli li još uvijek da može srušiti svjetsku rekord, rekao je da može i hoće. A mi jedva čekamo nove pokušaje!
U ženskoj je trci bilo napeto – prve su tri djevojke utrku završile unutar 30 sekundi. Slavila je Kenijka Gladys Cherono za 2:20:23, druga je bila Etiopljanka RutiAga s vremenom 2:20:41, a treće je mjesto zauzela Valary Aiybei, također Kenijka, s 2:20:53. Cherono je pred kraj trke izgledala iscrpljeno i padao joj je tempo, no ipak je uspjela očuvati vodstvo.
Od hrvatskih trkača i trkačica u Berlinu najbrža je bila Nikolina Šustić – osvojila je 24. mjesto u ženskoj konkurenciji s vremenom 2:46:01.
Čestitamo svima!
P.S. U našoj igri pogađanja pobjednika i njegovog vremena najbliži je odgovor dao Kristifor Mancu, koji je predvidio Kipchogeovu pobjedu s vremenom 2:03:42. Pozivamo pobjednika da se javi u inbox na našem Fb profilu!
O
Ishijalgija je naziv koji opisuje jaku, sijevajuću bol i neugodan osjećaj trnjenja duž ovog živca koji se proteže cijelim stražnjim dijelom noge – polazi od lumbalne kralježnice i spušta se sve do nožnih prstiju. Iako je ovaj problem češći u neaktivnom dijelu populacije, kada se veže uz probleme s kralježnicom (poput hernije diska i ostale degenerativne promjene), ni trkači nisu imuni na njega.
Varia pametna biciklistička svjetla automatski se prilagođavaju promjenom uvjeta kao i brzine kretanja biciklista. Na temelju GPS podataka s kompatibilnog Edge uređaja, Varia prednje svjetlo se automatski projicira dalje pri većoj brzini tijekom vožnje i bliže kako vozač smanjuje brzinu, osvjetljujući cestu biciklistu tamo gdje mu je najpotrebnije svjetleći 100 luksa na 10 metara velikim spuštenim snopom kako ne bi zasljepio nadolazeća vozila.
Gdje se trčalo
