fbpx
Naslovnica Blog Stranica 39

Prvenstvo Hrvatske u krosu: dominacija trkača i trkačica iz AK Agram

Nakon nekoliko godina državno prvenstvo u krosu vratilo se sa sjevera Hrvatske u Istru – u Labinu su natjecanje organizirali AK Albona i AK Kvarner. Nastupilo je više od 500 trkača i trkačica iz 20-ak klubova, od mlađe kadetskog do seniorskog uzrasta. Prekrasno proljetno vrijeme, suha staza i dobra atmosfera krasili su ovo natjecanje.

 

U Parku skulptura Dubrova nadomak Labina održalo se ukupno 12 utrka, od čega su četiri bile seniorske – klasično, za žene utrke na 4 i 8 km, a za muškarce na 4 i 12 km. U ukupnom poretku i zbroju bodova iz svih muških i ženskih, kadetskih, juniorskih i seniorskih utrka, prvo mjesto pripalo je AK Agram, drugo AK Kvarner, a treće AK Dinamo-Zrinjevac.

Poredak žene

Natjecanje je otvorila ženska seniorska utrka na 4 km. Sudjelovalo je ravno 40 trkačica iz 11 klubova, a zanimljivo je bilo vidjeti apsolutnu dominaciju djevojaka iz AK Agram – u prvih deset pozicija njih je bilo osam. Pojedinačno je najbrža bila Katarina Vukančić.

Poredak ekipa:
1. AK Agram (Katarina Vukančić, Tajana Židov, Matea Matošević Hačić)
2. AK Svetice (Marija Primorac, Valentina Valjak, Mirja Pavić)
3. AK Dubrovnik (Martina Đođo, Helena Gleđa, Ines Bašić)

Sličan je poredak bio i na ženskoj seniorskoj utrci na 8 km, na kojoj je nastupilo 25 trkačica iz sedam klubova. Pojedinačnu pobjedu uvjerljivo je odnijela Matea Parlov.

Poredak ekipa:
1. AK Svetice (Matea Parlov, Nikolina Stepan, Anda Tomaš)
2. AK Agram (Katarina Vukančić, Matea Matošević Hačić, Sonja Škevin)
3. AK Dubrovnik (Tea Faber, Maja Urban, Valentina Šćur)

U ukupnom ženskom poretku, kad su se zbrojili bodovi utrka svih uzrasta, prve su djevojčice i djevojke iz AK Agram, druge iz AK Svetice, a treće je mjesto pripalo AK Dinamo-Zrinjevac.

Poredak muškarci

U muškoj seniorskoj utrci na 4 km nastupilo je 66 trkača iz 15 klubova, a utrka je bila brza i napeta – prva trojica ušla su u cilj unutar pet sekundi. Prvo je mjesto osvojio Petar Bratulić.

Poredak ekipa:
1. AK Agram (Petar Bratulić, Filip Svalina, Bruno Erent)
2. AK Kvarner (Marino Bloudek, Matjaž Štafnel, Marino Jukić)
3. AK Rudolf Perešin (Andrija Palička, Bruno Kos, Matija Lukina)

Najduža utrka cijeloga natjecanja bila je muška seniorska utrka na 12 km. Dečki su trčali 12 krugova po parku, a najbrži od svih bio je Filip Svalina.

Poredak ekipa:
1. AK Kvarner (Goran Grdenić, Antun Rudolf Pavelić, Ivan Dračar)
2. AK Agram (Filip Svalina, Petar Bratulić, Domagoj Jakopović)
3. AK Dinamo-Zrinjevac (Tomislav Novosel, Silvije Tomac, Tomislav Kukec)

Ukupni pobjednici muškog dijela natjecanja su dječaci i dečki iz AK Agram, drugo mjesto osvojio je AK Kvarner, a treće AK Međimurje.

Čestitamo svima!
REZULTATI

Martina Đođo / 3sporta.com

Važnost obilnog doručka prije brdskog treninga dužine – i jedenje se mora trenirati

Koliko ti se puta dogodilo da negdje usred šume začuješ zastrašujuće režanje i zavijanje koje dolazi iz smjera – tvog želuca. I to sve zbog preskočenog doručka, zbog podcijenjenog njegovog značaja i straha da će ti se doručak u treningu početi “vraćati“. Možda i hoće na brzom kratkom treningu, ali prije treninga dužine moraš naviknuti svoje tijelo da prihvati hranjivi obrok jer, od jeke iz tvog želuca, gore i opasnije je samo ostati bez zaliha glikogena i pasti u stanje krize i opće slabosti. Nutricionisti koji rade s dugoprugašima tvrde da veliki postotak učinka na ultramaratonima, nosi ono što smo pojeli.

 

Ono što je kao prvo, važno naglasiti, da ne odgovara svima isto i svaki organizam funkcionira drukčije. Nešto što jednoj osobi odgovara, drugome teško sjeda na želudac ili će ga ekspresno potjerati u grmlje. Stoga, isprobavaj dok ne nađeš što ti najbolje odgovara – bolje da to radiš s treninzima, nego da eksperimentiraš pred utrke i na njima. Druga važna stvar je da na trening, kao ni na utrku dužine nikada ne ideš praznoga želuca, štoviše, treba se dobro najesti.

 

Dužina ne znači isto za svakoga

Ipak, imajući to na umu, potrebno je u obzir uzeti neke bitne čimbenike. Ovisi što ti smatraš dužinom, koliko ju žestoko i kojim ju tempom u brdu odrađuješ, odnosno koliko vremena provodiš na stazi. Također, veliku ulogu igra i vrijeme između obroka i treninga. Uz moju vožnju od pol sata to sat vremena do brda, obrok mi se ima vremena slegnuti, a kako se radi o treningu dužine, nikad ga ne započinjem žestokim ritmom.

Dajući sebe za primjer, brdski trening kraći od 20 kilometara ne smatram dužinom i odrađujem ga u relativno kratkom roku te jačim intenzitetom. Stoga, ne smatram da mi je obilni doručak prije toga neophodan, a još manje da mi je potrebna hrana ili ikakvi dodaci, gelovi i slično za vrijeme takvog treninga. Jedino potrebno na treningu jest tekućina – voda ili, eventualno, izotonik. Također, to ne znači da ne trebaš prije treninga ništa pojesti, samo da je dovoljno nešto lagano, poput smoothieja, ili voća i žitarica s probiotikom.

Dakle, ovo je bio individualni primjer. Nekome sve ispod 30 kilometara nije dužina, a nekome je sve što je iznad deset kilometara, trening dužine i možda ta osoba sporo i prilično dugo odrađuje brdski trening od 20 kilometara. To sve ovisi još i o zahtjevnosti terena, akumuliranom usponu te vremenskim uvjetima. Ni za koga, koliko god pojedinac bio dobar ili loš, 20 kilometara po lijepom i suhom vremenu nema jednaku težinu kao ista kilometraža po hladnoći i dubokom snijegu ili, pak, po kiši, vijavici i blatu.

 

Što jedu Jurek i McDougall prije trčanja Bakrenim kanjonima

Primjerice, kad znam da ću dan provesti u brdu, kod kuće volim pojesti pravi “doručak šampiona“, a tu bih rekla da su najhranjivija jaja na razne načine, bogata proteinima. Naravno, obogaćena i drugim dodacima koji će nositi i ugljikohidrate i masti (iako tijelo troši masti iz zaliha, pod uvjetom da ih imamo 😉 ). Može to biti ono najjednostavnije, omlet sa špekom, kuhana jaja ili ona na oko. Ako vam se da malo pomučiti, možete si napraviti poširana jaja, na Benedict način, a moja omiljena su meksička jaja na rančerski – Huevos Rancheros.

U knjizi Chrisophera McDougalla “Rođeni za trčanje” takav je doručak šampiona poslužen ponajboljim ultrašima prije treninga preživljavanja po Bakrenim kanjonima Meksika. U kolikoj mjeri takav obrok i dobra hidracija spašavaju život, govori činjenica kako su Jenn i Billy propustivši doručak i nošenje okrjepe sa sobom, gotovo izgubili živote gladni, dehidrirani i izgubljeni među zlokobnim stijenama brojnih kanjona, srčući vodu iz blatne lokve po kojoj su muljali magarci.

“Clarita nam je poslužila velike tanjure Huevos Rancheros, prženih jaja u domaćoj salsi i sa svježe nasjeckanim korijanderom na debelim, rukom zamiješenim tortillama. Jelo je bilo preukusno da bi ga se samo nabacalo u sebe, tako da smo jeli polako, dolijevajući si kavu nekoliko puta prije nego što smo ustali da krenemo. Eric i ja slijedili smo Scottov primjer (op.a. Scott Jurek) i ubacili si jednu tortillu u džep za poslije.

Moj izbor je recept iz “Mexico – Putopisne kuharice“, uz neke moje varijacije i mali balkanski twist: “U predindustrijsko doba posluživala su se dva doručka: kava i slatki kruh rano ujutro i nešto hranjiviji proteinski obrok, kasnije ujutro. Ova popularna jaja na rančerski uglavnom su se jela kao kasni doručak, ali danas se mogu naći na jelovnicima u svako doba dana, poslužena uz preprženi pire od graha i dodatne tortilje.“

Foto: Martina Maloča

JAJA NA RANČERSKI

Na maslinovom ulju ili masti staklasto popirjajte sitno nasjeckanu GLAVICU LUKA i 2-3 REŽNJA ČEŠNJAKA (dio češnjaka možete ostaviti za dodatak pred kraj kuhanja za intenzivniju aromu, ako niste osjetljivog želuca kasnije pri naporu). Moj dodatak, za lagani papričasti štih je 1 ŽLICA AJVARA. Popirjajte da zamiriši pa na to dodajte 1 sitno sjeckanu RAJČICU, DO 5 ŽLICA PASIRANE RAJČICE i 1/2 DO 1 sitno sjeckanu ČILI PAPRIČICU. Posolite i pirjajte nekoliko minuta dok se umak ne reducira i okusi stope. Također, naglašavam, ako imate sklonost žgaravici i “dizanju želuca“ od agresivnih namirnica, slobodno smanjite i češnjak i luk, ajvar nije obvezan i oprezno s ljutinom. Isto tako, rajčica može biti samo svježa, samo pasirana ili pak pelati. Isprobavajte i prilagodite sebi.

Nadalje, na tavi, na ulju do minute pržite TORTILJU, a u nedostatku tortilje možete ispeći DVOPEK u tosteru.
Po potrebi dodajte još masnoće i ispecite 3 JAJA NA OKO po osobi, ili po želji. Jaja poslužite na tortilji ili dvopeku te prelijte umakom. Poslužite vruće, po želji posipano sitno sjeckanim svježim peršinom ili listom korijandera.

Nema ljepšeg užitka, nego ovakav obrok “zaliti“ šalicom bijele kave. Moja idealna kava je spoj instant kave i cikorije (Divke ili Biance), s većim udjelom mlijeka te zaslađena medom. Na to sam se naučila u pokušaju da trošim manje kave, a uz to, cikorija je zdrava i bogata vlaknima te preslabo zastupljena u našoj prehrani.

Piše i kuha: Martina Maloča

Istrči Dugi Otok Trail – još samo nekoliko dana za prijavu

U plavo, zeleno i crveno “obojene“ su staze triju duljina – Bay Green, Cliff Blue i Red. One koji su više od vidika i guštanja, a manje od trka, očekuje i vožnja brodom otočkim arhipelagom. Stoga, 16. ožujak zaokružite crvenom u svojim kalendarima.

 

Odlučili se na 11, 24 ili 40 kilometara trkačkog obilaska otoka, organizator Mountain Traveller Croatia  pobrinuo se da ni jedna kategorija ne bude zakinuta za pogled na najljepše otočke znamenitosti. Ondje ćete na svakom kilometru zastati kako biste udahnuli dio otočke ljepote – od ishodišne i (do) ciljne točke – mjesta Sali, kroz stoljetne maslinike i polja, pored spomenika, crkvica i gradina te brojnih uvala poput Mira i Telašćice, koje su dio fenomena istoimenog parka prirode.

 

Otkrijte tajne uvala Telašćica i Mir, te imena Stene i Skrača

Uvala i slano jezero Mir ujedno će biti i krajnja točka najkraće Bay Green kategorije. S nje je za povratak na cijeli događaj u Sali, osigurana romantična vožnja brodom i uživanje u pogledu na otočki arhipelag.

Uvala Telaščica

Među neizostavnim lokacijama na ruti, naći će se i nadaleko poznati ogromni klifovi odnosno strmci, poznati kao dugootočke Stene. One se na najvišem dijelu otoka uspinju do visine od 160 metara nad morem, dok se u dubinu spuštaju i do 90 m. Organizator na ovom dijelu upozorava na oprez, kako vas otočka ljepotica ne bi navela na krivi korak jer staza vodi uz same litice.

Klifovi na Dugom Otoku

Još jedan, za ovaj otok jedinstveni fenomen koji se mora vidjeti jest lokalitet Skrača. Naime, ondje stoji “skamenjeno“ više od tisuću čovječuljaka. Radi se o specifičnim figurama sastavljenima od kamenja, a nastalima spontano od ruke prolaznika.

 

SLUŽBENA STRANICA UTRKE

 

Na 200 metara visokom otoku, nakupi se i do 1130 metara uspona

Kategorija Bay Green iznosit će nepunih 11 kilometara i 440 metara uspona, nešto makadama, nešto krša i malo asfalta. Startat će kao i ostale kategorije na rivi mjesta Sali. Također, natjecatelji večer prije ili na jutro utrke, mogu na prijavama predati tranzicijske vreće sa suhom i toplom odjećom za ugodniji povratak brodom, a koja će ih dočekati u uvali Mir.

Cliff Blue, kategorija duga gotovo 24 kilometra uz 690 metara uspona, startat će u subotu u 10 sati zajedno s kratkom kategorijom, a na startu će ih zagrijati ritam “tovareće mužike“. Kao i u ostalim kategorijama, okrijepnih stanica neće nedostajati.

Jezero Mir

Dok će za kraće dvije kategorije, najviši vrh na koji će se penjati biti Grpaščak od 146 metara nadmorske visine, za 40-kilometarsku “crvenu“ stazu najviša će točka iznositi 197 metara nadmorske visine. Te natjecatelje očekuje čak 1130 metara uspona, po makadamu, kroz krš i preko nešto asfalta

Kategorija Red starta isti dan u osam sati ujutro.

Maratonska staza Dugog Otoka omogućit će natjecateljima da upoznaju predjele koje dosad nisu. Organizator im je pripremio vrlo uzbudljivu stazu koja će imati lakših, ali i izazovnih i zahtjevnih dijelova.

Stanovnici mjesta Sali zaštitnici su rock glazbe i čuvari svojih trailera

S povratkom na trail manifestaciju, sve sudionike će dočekati ručak i finišerske medalje oko vrata. Nakon utrke, u večernjim satima održati će se tulum. Kako je Sali poznat po ludim feštama poput Saljske užance, a njegovi nadasve talentirani žitelji kao zaštitnici rock glazbe, ostaje samo za nagađati kakva ludnica očekuje svakog tko se prijavi na ovu utrku.

U svakom slučaju, možete biti sigurni da ćete biti maženi i paženi jer su Dugootočani posve specifični ljudi, a ovo je utrka s najvećim brojem domaćih volontera koji joj daju podršku. Kao što joj podršku daju i pokrovitelji Općina Sali, PP Telašćica i TZ Dugi Otok.

 

 

Sali – ribarska luka

PROMO tekst

Valentina Beg – Splitski polumaraton – ko to more platit!?

Vikend posljednji, mjeseca drugog, ljeta Gospodnjeg 2019., bit će zapamćen po orkanskim naletima bure koji su kidali stabla, zatvarali mostove i razdirali kosti. Bura stoljeća upisala se u povijest udarima od nezapamćenih 176 km/h. Pa ipak, nije prestrašila zaljubljenike u trčanje koji su u nedjelju u 9:00 sa Splitske rive istrčali u avanturu 19. splitskog polumaratona.

 

Osim skoro 2000 natjecatelja polumaratonaca, gradom pod Marjanom protrčalo je i stotinjak mališana u sklopu ”DM dječjih milja”, te 300-tinjak sudionika utrke građana ”Trofej Slobodne Dalmacije” i nekoliko ekipa štafetnih utrka.

Kao fetiva Dalmatinka, znam što znači dalmatinska zima. Nesumnjivo jest od zlata, s dosta Sunca i ne preniskim temperaturama, ali jako je začinjena jugom i burom. Tako zima u Dalmaciji zna biti oštrija od zime u Sibiru, pa veljača zaista bu’ crni vrag. Zbog toga se ovom polumaratonu (po mnogima jednom od najboljih na Balkanu) logično nameće epitet kojim se sve češće kiti – ekstreman.

Vidjevši jutarnju prognozu za nedjelju 24. 2., predvidjela sam da ta sunčana 4 stupnja Celzijeva neće značiti ugodno sportsko guštanje uz more. Na otvorenim dijelovima staze, u Ulici Domovinskog rata i u Vojnoj luci Lora, bura nam je jasno davala do znanja da se ova utrka ne trči samo nogama i plućima, već i dišpetom. A što dišpetu daje krila nego adrenalin? Splitu, poznatom po svojoj navijačkoj baštini, adrenalina ne manjka. Upravo je to svim polumaratoncima, bez obzira na klupski afinitet, dalo snage kada smo teatralno utrčavali na Poljud kuda je prolazila staza.

Ulazak u Hajdukovu kuću dolazio je uz riječi ohrabrenja volontera: ‘Ajmo, ajmo, cili stadion vas čeka!’ To je momenat kada osvijestiš zašto je publika 12. igrač. Iako smo znali da stadion nije pun, sama pomisao u ritmu bubnjeva napunila je srce adrenalinom kao što vjetar puni jedra dišpetom.

Osim jakih refula, staza Splitskog polumaratona izazovna je i zbog konfiguracije terena. Staza je puna uspona i padova (uzbrdica i nizbrdica) koji stoje u odnosu obrnute proporcionalnosti s usponima i padovima u glavi trkača. Tako je meni najteži dio utrke bio uspon na Marjanu, nakon kojega je slijedila zadnja i najljepša dionica – marjanska nizbrdica.

Zadnjih 5 km moje utrke prošlo je u čistoj ekstazi osobe koja je polako ispuštala dušu, da bi ju potom udisala natrag rekuperanu blagoslovom tog divnog splitskog jutra. Zabonacalo je, more se zlatilo Sunčevim dodirom, a Čiovo blistalo kao najsjajniji dragulj svijeta. Spustivši se natrag na Rivu, bila sam preplavljena nekom novom snagom.

Zadnja 2 km sam istrčala energičnim pace-om i tako završila vremenom od 2:05:16, što je 28 sek brže nego moje prvo polumaratonsko vrijeme sa Zagrebačkog polumaratona prije 4 mjeseca. Uzevši u obzir (ne)redovitost treninga, disperziranost fokusa zbog drugih velikih obaveza, surovije vremenske uvjete i (po meni) zahtjevniju stazu, ovakvo obaranje osobnog rekorda bilo je itekakva pobjeda.

Pobjeda, kako i doliči, zalila se pivom s kolegama iz WeWill.Run tima iz Crne Gore, a potom se povukoh na ručak i višesatnu fjaku.

Jedan od najreprezentativnijih trenutaka ove utrke bila je poruka pred sam cilj koja je tražila odgovor na pitanje zašto trčimo kada nas nitko ne goni. Dva sata ranije, neposredno pred sam start dok sam htjela pobjeći od zime u sigurnost toplog kreveta, i sama sam se pitala isto. Na kraju staze, prolazeći kroz cilj umorna i puna snage, dala sam (si) odgovor. Ha, zato jer ‘ko to more platit’!

Iz Dioklecijanovog grada toga sam dana otišla sa finišerskom Dioklecijanovom palačom, tonom serotonina i osnaženja što preplavljuju biće nakon savladavanja kvalitetnih izazova, te sa pojačanom žeđu za novim duljinama i daljinama.

Autoricu možete pratiti na njenom blogu i na Instagramu.

Napisala i istrčala: Valentina Beg

Završena Istarska zimska liga trčanja s okupno gotovo 700 sudionika!

Umag je u nedjelju ugostio posljednje, deveto kolo Istarske zimske lige u trčanju. Ovogodišnja liga u organizaciji SD Trickera, a “powered by Plava Laguna“, održana je po 14. put. Od 4. studenog trčalo se na devet različitih lokacija diljem Istre, a u Velikom finalu 300 trkača zajedno sa 40-ak djece iskušalo na novoj umaškoj stazi.

 

Istarska zimska liga kao nezaobilazan korak k outdoor rekreaciji, za poticaj na sudjelovanje, bila je vrlo izdašna po pitanju nagrađivanja na kraju sezone. Nagrade su se dijelile za prva tri mjesta u muškoj i ženskoj kategoriji kod juniora i seniora, te ukupnom pobjedniku lige. Uz to, dodijeljene su i prigodne plakete za najstarijeg natjecatelja lige, za izniman sportski duh, najbrojnijoj ekipi te posebna plaketa za promicanje Istarske zimske lige u trčanju.

Među gotovo 700 sudionika lige ove zime, izabrani su najbolji, a u ukupni poredak računalo se sedam njihovih najuspješnijih utrka. Po broju bodova, sa 587 njih, najboljom se pokazala žena Eda Peruško, članica DSR-a “Maraton-Uljanik” Pula. Sveukupno drugi, s osam bodova manje slijedi ju njen klupski kolega Ljubo Zajkovski, kao prvi muškarac. Drugi među muškima je Benjamin Skok iz slovenskog ŠD-a 3šport, a treći Ervin Furlan iz ŠD NANOS PODNANOS. Potom, slijedi druga žena Christina Fardell iz kluba Fun&Run, dok treće mjesto među ženama, a osmo sveukupno zauzima Aleksandra Bosanac.

Zanimljivo je spomenuti da je Eda Peruško ovogodišnjom pobjedom u ligi, na tronu zamijenila osmerostruku žensku pobjednicu lige Barbaru Belušić koja se ove godine nije nadmetala; ali još važnije, kao i ukupna pobjednica lige prema hendikep sustavu koji izjednačava natjecatelje po dobi i spolu.

SLUŽBENA WEB STRANICA LIGE

Piše: Martina Maloča
Foto izvor: Istarska zimska liga

[INTERVJU] Siniša Mareković: Medaljom želim ispričati priču na komadu metala

U svijetu trčanja i ostalih outdoor sportova, svoje mjesto imaju, te priznanje zaslužuju oni koji su svoju ljubav prema potonjem, pretvorili u nešto više od hobija – u svakodnevni posao. Bolje reći poziv, jer su mu podredili sve ostalo u životu, a opet to rade s velikom strašću i posvećenošću jer su izabrali raditi što vole. Jedan od takvih naš je današnji sugovornik. Ukoliko ste se “dočepali“ jedne od prekrasnih, originalnih finišerskih medalja na uvijek pomno konceptualno osmišljenim utrkama AK Sljemena, bit će vam drago što napokon možete povezati tu “čaroliju“ s njenim tvorcem – Sinišom Marekovićem.

 

Za sebe kaže da je ispodprosječan trkač, dizajner i tip koji “raspižđuje“ političare satiričnim slikama koje kreira na dnevnoj bazi. Sa svoje dvoje djece – trinaestogodišnjakinjom i 17 godina starim tinejdžerom, prema njegovim riječima, slaže se sasvim lijepo, dokle god je po njihovom.

– To dvoje klinaca ima i majku koja je, slučajno, i moja supruga proteklih 19 godina. Što se tiče mojih interesa, stavio bih naglasak na svoju opsesiju penjanjem po planinama – što strmije, to bolje. Također, volim skakanje padobranom. Da pojednostavim – ja sam ovisnik o adrenalinu – predstavio se naš sugovornik.

 

Trkački počeci

Siniša nam je ispričao kako je postao trkač zahvaljujući školi trčanja za koju je čuo 2011. godine. To je tada bio novi projekt u našoj zemlji.

– Cilj je bio potpune netrkače pripremiti za polumaraton u samo pet mjeseci. Sedamdeset ljudi započelo je sa školom u svibnju, da bi nas šezdeset utrčalo u cilj Zagrebačkog polumaratona u listopadu. To je bio popriličan uspjeh, ali budite uvjereni da naša želja istrčati polumaraton, nije bio jedini razlog zašto su toliki od nas završili taj trening. Naime, obećane su nam i nove tenisice ako to ostvarimo. Bile su to dobre cipele… – prisjeća se Siniša svojih početaka.

Kao utrke kojima se posebno ponosi, istaknuo je svoj prvi maraton u Ferrari 2012. godine te Berlin.

– Svaki trkač sjeća se svojeg prvog maratona, a datum mog prvog padao je točno na moj 39. rođendan. Ne mogu reći da sam baš istrčao maraton, kako sam se borio s ozbiljnom ozljedom koljena, no završio sam ga u zadanom vremenu, tako da se računa – kaže Siniša.

Među mnogim drugim utrkama, Berlinski maraton i polumaraton izdvojio je zbog grada Berlina kao samodostatnog razloga.

– Morate otići tamo kako biste osjetili, kako je to trčati tim veličanstvenim gradom, uz ljude koji navijaju cijelom dužinom staze – njegovi su dojmovi.

Kako je član jednog od hrvatskih klubova koji organiziraju nekoliko dobrih utrka, ovaj trkač na upit o najdražim hrvatskim utrkama, da bude pošten, odlučio se odabrati one s kojima njegov klub nema veze.

Stvarno mi se sviđa Cajtnot. Rekao bih da je to zgodna kombinacija  gradske utrke i rješavanja problemskih zadataka/zagonetki. Izvodi se u parovima, zabavna je, može se istrčati solidna udaljenost i učiš o gradu u kojem si. O da, htio bih izdvojiti još jednu utrku – Jaskanski polumaraton. Ta je utrka teška – sadrži 450 metara ukupnog uspona na tu duljinu. Međutim, zbog brda kraj kojih se prolazi i uistinu lijepih uspomena koje me vežu uz nju, ova utrka zaslužuje biti spomenuta kao jedna od mojih omiljenih – Sinišine su riječi.

 

Od komunikacije s trkačima do Lune

Ljudi koji su upućenu u hrvatsku trkačku scenu, znaju Sinišu Marekovića kao kreatora većine uspješnih marketinških kampanja utrka. On kaže da je, kao većina stvari u životu, i ova počela sasvim slučajno.

– Kad sam počeo sudjelovati u organizaciji naših utrka, moja prva ideja bila je izraditi pokoji dizajn za majicu, za utrku. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, a Facebook je postajao važno sredstvo komunikacije s trkačima, počeo sam ga koristiti u svrhu komunikacije sa sudionicima utrka. A to je bio ključ – uspostaviti dvosmjernu komunikaciju – priča nam Siniša.

On je polazio od stava da ljudi ne vole generičke postove koji izgledaju kao da su automatizirani, a koje većina društvenih menadžera običava postavljati o svojim događajima na svojim stranicama Facebooka.

– Drugi sastojak koji je naše kampanje učinio uspješnima je taj što sa svojim trkačima komuniciramo na opušten, duhovit i ležeran način. To nas dovodi do onoga što sam govorio ranije – ljudi vole vidjeti da iz utrke ne stoji neka stroga organizacija sa svojim rigoroznim pravilima, nego ljudi poput njih koji su ponekad dobre volje, ponekad mrzovoljni, te koji ponekad s njima dijele svoje problem, a s kojima se trkači mogu poistovjetiti. Ljudi to vole. Kao što možete vidjeti – njegov je zaključak.

Priupitali smo Sinišu koja je njegova najdraža kampanja, na što odgovara kako svaka utrka koju radi ima svoju priču u pozadini te se svaka od njih u potpunosti razlikuje od ostalih.

– Teško je to pitanje, kao da pitate roditelja koje od svoje djece voli najviše – Hendrix je rock ‘n’ roll utrka, Boroša je gradska utrka s dugom poviješću, MedvedRUN utrka je s okusom piva… Ali ako moram izabrati jednu, bio bi to GRAWE Noćni maraton. Počeli smo od nule, no utrka je postala strašno popularna u vrlo kratkom roku. Razlika između te i svih ostalih naših utrka jest ta što kampanja ima tematski kontinuitet koji se svake godine nadovezuje na prošlogodišnju utrku – pojašnjava on.

Podsjeća nas na neke od dosadašnjih tema – mjesec, svemir, noć i slično, kao i njenu maskotu Lunu, djevojčicu koja svake godine priča drugu priču. Najavio je i planove za 2019. godinu.

– Planiramo ići stvarno daleko s Lunom, i to mislim doslovno. Za ostatak ćete pričekati još malo dulje, dok vam ne otkrijemo više detalja – namamio nas je naš sugovornik.

 

Najljepše hrvatske medalje proizvod su Sinišinih ideja

Jedan mali, ali esencijalan dio svake utrke jesu finišerske medalje, a Sinišine su pravo malo umjetničko djelo. Prisjetimo se samo njegove prve medalje za Hendrixov polumaraton, koja je bila stvarno nešto posebno.

– Povijest finišerskih medalja uistinu je zanimljiva i ne zna ju mnogo trkača. Uvedene su 1970-ih, a predstavljale su postignuće istrčane maratonske dužine. Ideja je bila jednostavna – svaki pojedinac koji završi maraton, pobjednik je i zaslužuje medalju – objašnjava Siniša.

Otad smo mnogo uznapredovali po pitanju medalja za sve sudionike, a ne samo za prvo troje u kategoriji, kaže on. Danas ih možemo naći manje-više u svim utrkama, od petkilometarskih do ultramaratonskih udaljenosti.

– Mi smo, pak, uveli finišersku medalju 2014. Otad smo ih dijelili na svim našim događanjima. Ipak, za razliku od nekih drugih utrka koje imaju istu medalju svake godine, samo s manjim modifikacijama dizajna, mi radimo potpuno novi dizajn svake godine za svaku utrku. Kao dizajner i trkač počeo sam ih osmišljavati zapitavši samog sebe jednostavno pitanje – kako bi izgledala medalja koju bih ja htio dobiti za tu konkretnu utrku? Imajući to na umu, kreiram svaku medalju – neke su popularnije, neke manje popularne, a svatko ima svoju najdražu – tijek je misli ovog dizajnera.

Kaže kako nije ni sanjao da će u životu raditi ovakvu vrstu dizajna.

– Sad kad vidim umorne trkače s bolnom grimasom na njihovim licima i kako se razvesele kad pređu ciljnu liniju primajući taj zasluženi komad metala, zahvalan sam što je moja kreativna karijera krenula tim neobičnim putem prije pet godina – podijelio je Siniša s nama.

Zanimljiva je priča vezana uz to kako je napravio svoju prvu medalju… Kako nam je ispričao, plan je bio napraviti prvu medalju kluba-organizatora za Hendrix polumaraton koji je bio u veljači 2014. godine. Međutim, ispalo je da pronaći pouzdanog proizvođača, koji je sposoban Sinišine ideje oživotvoriti u visokokvalitetne medalje, uopće nije bio lak zadatak. Tako je preskočen Hendrix i donijeta odluka o predstavljanju nove medalje na Sljemenskom maratonu u srpnju iste godine.

– O da, to je bilo pravo iskustvo. Ono što nisam znao tad, a sada znam, jest da je pri osmišljavanju medalja, dizajn specifičan te da će to biti u potpunosti drukčije, nego li dizajniranje tiskanih i web materijala, na što sam navikao dotad. Tako, kad sam poslao svoju prvu ideju dizajna tvornici u Kini, poslali su mi svoje kalkulacije. S mojim dizajnom, cijena po medalji iznosila bi oko 40 američkih dolara, a uz cijenu kalupa, trošak dostave i carinu, cijena bi porasla na 60 dolara – samo za jednu medalju! Ostao sam zabezeknut. Toliko?! Tad smo počeli razmjenjivati mailove i taj mi je Kinez rekao da se radi o neuobičajenom dizajnu koji iziskuje mnogo materijala ukalupljenih zajedno. Tad mi je objasnio pravila, poslao neke uzorke… – prepričava nam dizajner koji je ujedno i trkač.

Potom je Siniša napravio novi dizajn za medalju na temelju tih standarda i ostalo je povijest. Kad je medalja stigla bila je, kako kaže, ogromna i vrlo jednostavna u odnosu na one koje su stigle kasnije.

– Ali,(i) to je bio početak. Nakon toga, nije bilo utrke u našoj organizaciji koja nije imala finišersku medalju te koja ne bi čekala svakog trkača u cilju – prepričao je Siniša koji je nedugo dizajnirao svoju 30. medalju, a koja je predstavljena za nadolazeći Hendrix polumaraton.

Kao svoje tri najdraže, izdvojio je onu sa Sljemenskog maratona 2018. godine, kao posvetu albumu Pink Floyda “The Dark Side of the Moon”, a pod sloganom “Na tamnoj strani Sljemena”. Potom su to medalja s Holjevke 2015. i zadnja s Hendrixa 2019.

 

 

Medalje koje pozivaju na gledanje i prenose poruku

Zanimalo nas je kakav je tijek misli našeg sugovornika kad se upušta u osmišljavanje medalje, pa smo odlučili malo “pročačkati“ po njegovoj glavi.

– Ono što stvarno želim je ispričati priču na komadu metala. Međutim, medalja je obično promjera sedam centimetara. Ograničeni ste tehnikom, prostorom i bojama, ali još uvijek trebate nešto čime ćete potaknuti ljude da ju gledaju, nađu detalje i shvate što im je dizajner htio poručiti – a kada to uspiju (ako uspiju), moj je posao obavljen – podijelio je kreator s nama.

Također, naglašava kako je potrebno imati ponešto iskustva da bi dizajner bio sposoban vizualizirati konačni proizvod, a koji će biti poprilično drukčiji od onog načinjenog u dizajnerskom programu. Kad je to postignuto, kaže, lakše je pripremiti medalje koje će, jednom kad su gotove, imati sve potrebne elemente i koje će izgledati točno kako je zamišljeno.

Za kraj, zanimalo nas je radi li Siniša na čemu trenutno i što možemo očekivati od njega u narednoj godini.

– Posao poput ovoga ne prestaje ni tijekom ostatka godine – završiš s jednom sezonom i već se počneš pripremati za sljedeću. Trenutno radim na kampanji za ovogodišnji Hendrix i ne mogu dočekati da predstavim priču ovogodišnjeg GRAWE Noćnog maratona. Bit će drukčije, neobično i detaljno razrađeno. Hoće li se ljudima svidjeti? To nam preostaje da vidimo. Zapravo, to je ono što ovaj posao čini zabavnim – kontinuirani izazovi te želja za usavršavanjem i moderniziranjem nečega što ste već napravili. Nije jednostavan zadatak, ali uistinu ga uživam obavljati – inspirativan je naš sugovornik.

Piše: Martina Maloča

Na Istratreku najbrži i najsnalažljiviji Slovenci, na Holjevki pobjednik odlučen unutar nekoliko sekundi

Foto: Dejan Hren

Protekli vikend označile su dvije utrke sasvim različitog tipa, u različitim dijelovima Hrvatske. U prijestolnici se “peglalo“ deset kilometara asfalta i zaustavljao promet, dok se u Istri sjeklo gdje god se sjeći moglo – selima, livadama, kroz šumarke i šipražje, vrtačama i svime što bi se trekingašima našlo na putu.

 

Holjevka je utrka Zagrebačkog atletskog saveza organizirana u suradnji s policijskim institucijama i humanitarnom zakladom, a u nedjelju se trčala od Mosta slobode, Avenijom Većeslava Holjevca do Bundeka. Osim dosadašnjih deset kilometara, uvedena je i kraća, petkilometarska dionica.

Dan ranije na IstraTreku, konkretno u Žminju, moglo se birati između nekih 12-ak kilometara, oko 25 i oko 42. Natjecatelji su dobili kartu u ruke i trebali pronaći kontrolne točke, osim kondicije, koristeći i svoju sposobnost snalaženja u prostoru. Na kraju, 237 sudionika trebalo je pronaći i sam cilj, ponovno u Žminju, a vrijeme provedeno na stazi i koliko će njihova kilometraža biti bliska predviđenoj, ovisilo je o gore navedenim čimbenicima.

 

Holjevka dobila i rutu od pet kilometara

Zagrebačke prometnice zakrčilo je 550 natjecatelja i natjecateljica, a mi izdvajamo najbolje na obje dužine. U ženskoj konkurenciji na pet kilometara pobjedu je odnijela Ingrid Nikolesić u vremenu od 18:02 minuta. Zanimljivo je da Ingrid zauzima i treću poziciju sveukupno. Druga među ženama bila je Jelena Surjan nakon 21:40 minute na ruti, a treća Klaudia Dešić završava utrku za 22:01 minute. Prvi među muškima bio je Antun Rajnović u vremenu 17:04 minuta, a za 13 sekundi slijedi ga Alen Čretni. Marjan Tomić dolazi kao treći nakon 19:20 minuta.

Ukupnu kilometražu Holjevke, prva žena Anda Tomaš završila je nakon 38:45 minuta, a u stopu ju slijedi Maja Bonačić sa zaostatkom od 11 sekundi. Trećoj Mariji Kosi za deset su kilometara trebale 43:27 minute. Prva tri muškarca borila su se za poziciju unutar 33 minute utrke, te prevlast preuzima Silvije Tomac, dok ga Tomislav Novosel slijedi s tek nekoliko sekundi razmaka, pa Ivan Maletić još mrvicu poslije toga.

 

REZULTATI HOLJEVKE

 

Na 42 kilometra najbrže se orijentirao Slovenac Zmrzlikar za tri i pol sata

Na light stazi IstraTreka koja, nadamo se, nije iznosila više od 15 kilometara, najbolje među ženama snašla se Mani Plastić. Njoj je kombinacija brzine i orijentacije donijela gotovo dva sata na stazi, a nepunu minutu više drugu poziciju osvaja Aleksandra Udovičić. Trećoj Ani Tomazin, ipak je, da se snađe trebalo šest minuta više. U muškoj konkurenciji, najboljim se pokazao Damir Čulig kroz 1:50 sat u utrci, dok gotovo minutu kasnije zajedno dolaze Toni Medančić i Marino Roce te zauzimaju drugu i treću poziciju.

Foto: Dejan Hren

Challenger je trebao iznositi 25 kilometara, a najbliže tome bila je Talijanka Chiara Magni koja je na stazi provela 3:26 sata. Četiri minute kasnije u cilj dolazi Slovenka Jasmina Udovič i zauzima drugo mjesto, a na treće dolazi Ana Sarčević u vremenu od 3:46 sata. Najbržem muškarcu, Josipu Pavlinu trebala su 2:55 sata da savlada istarsku rutu, dok drugi i treći Vanja Vukičević i Igor Fabris ciljnu liniju prelaze zajedno deset minuta kasnije.

Ultru je među sedam  žena rasturila Slovenka Barbara Jolič, te joj je za pronaći sve kontrolne točke unutar 42 kilometra trebalo 4:35 sata. Tako, drugu ženu, Doroteu Kutlešu iza sebe ostavlja čak više od pol sata, a Tamari Ravnak iz Slovenije trebalo je još gotovo toliko, pa je ona ciljnu liniju ugledala nakon 5:32 sati na stazi. Od muškaraca, pobjedu je uvjerljivo odnio Slovenac Jure Zmrzlikar za nevjerojatnih 3:36 sata. Drugom, Matevžu Slapničaru, trebala su 4:14 sata, a trećem Jakovu Šuranu 4:26 sata da završi ovu pustolovnu utrku.

REZULTATI ISTRATREKA

 

Foto: Dejan Hren
Foto: Dejan Hren
Foto: Dejan Hren
Foto: Dejan Hren

Piše: Martina Maloča

Trčanje je sport (i) za sportske antitalente

Dosta je godina prošlo od kada ne idem u školu i nemam tjelesni. No dobro se sjećam kako je to izgledalo u osnovnoj i srednjoj školi. U zdravom tijelu zdrav duh bila je samo krilatica, koja implicira da bismo se svi trebali baviti sportom, no stvarnost je bila drugačija – školski sport je zapravo bio samo metoda za otkrivanje talenata, promociju države i nakaradnog društvenog uređenja u kojem smo živjeli.

 

Fast forward 30 godina… školski predmet tjelesna i zdravstvena kultura i dalje izgleda gotovo identično. I dalje naši klinci moraju ostvariti neke norme, skočiti dovoljno daleko, napraviti dovoljno trbušnjaka, trčati dovoljno brzo. A svi znamo kako reagiramo na nešto što moramo a ne možemo, pa na kraju budemo i kažnjeni.

Sjećam se kolegica iz razreda koje su bile “smotane”, koje su se izvlačile na “one dane” kada je trebalo raditi nešto što ne mogu, koje su bile trome, spore i kojima je školski sat tjelesnog bio najgori dio dana. (Da se razumijemo, bilo je i takvih kolega, ali bolje se sjećam kolegica.  😉 )

Tako i danas, umjesto da promičemo spomenutu krilaticu i širimo svijest o pozitivnim stranama bavljenja rekreativnim sportom, masovno proizvodimo “sportske antitalente” i kod djece izazivamo otpor prema svakoj tjelesnoj aktivnosti. Malo po malo, i kod njih sport postaje nešto što se konzumira na TV-u, a producirani sportski “antitalenti” sa sportom imaju kontakt samo u ulozi navijača.

 

I onda dođeš u godine kad shvatiš da ti tijelo otkazuje. Počinje križobolja, nakupe se kile, teško ti se sagnuti, zadišeš se uz stepenice… I shvatiš da ti tijelo šalje neku poruku nakon desetljeća mirovanja i neaktivnosti. Poruka je jasna – ako nešto ne napraviš, bit će samo gore!

“Ali što da radim, ja sam sportski antitalent, tromost mi je drugo ime, a trosjed prirodno stanište? Ni u najboljim godinama teško mi je bilo istrčati zadanu dionicu na tjelesnom, ne želim ponavljati te traume!”

Da, mnogi pomisle tako i nikad ne krenu. Što mislite, kako dolazi do toga da nam je država jedna od najgore rangiranih kada se govori o bavljenju rekreativnim sportom? Kako dolazi do toga da su kardiovaskularne bolesti uzrok oko 45% svih smrti u Hrvatskoj? Do toga dolazi jer smo neaktivni, jer pušimo, jer smo debeli, jer nikad ne krenemo promijeniti svoj život.

Koje je rješenje? Ima ih mnogo, ali jedno od najjednostavnijih, najprirodnijih i nejjeftinijih je – trčanje.

Trčanje je sport (i) za sportske antitalente! Trčanje je sport koji je lako početi trenirati, koji daje brze početne rezultate, sport u kojem se već nakon nekoliko mjeseci možeš natjecati, proći ciljem utrke, dobiti medalju oko vrata.

Trčanje je sport za svakog, bez obzira na godine i kilograme.

Kad počneš trčati otkrit ćeš svoje drugo ja. Otkrit ćeš da nisi sportski antitalent, da nije važna početna pozicija na kojoj si sad i da se možeš pomaknuti iz letargije koja vodi u bolest i prerani kraj. Otkrit ćeš ljepotu druženja s ljudima kao što si ti, ili ljepotu samovanja na treningu u prirodi. Trčanje je sport za svakog, trčanje je sport za cijeli život.

Trčanje će ti pomoći da ponovno svoj život uzmeš u svoje ruke.

PROČITAJ -> SVE ŠTO TREBAŠ ZNATI O POČETKU BAVLJENJA TRČANJEM

UKLJUČI SE U FACEBOOK GRUPU “TRČIMO!” -> __

 

Z

Renato Pilipović – Moj splitski burni polumaraton

Plan za buđenje je bio u 4:45 jer je dogovor za polazak busa u 5:30. Međutim, mjehur je imao neke svoje planove pa sam se probudio u 3:30. Krasno! Pa se ti hidriraj (to je fancy izraz za naliti se vodom jer ćeš sutra biti žedan na utrci) prije spavanja.

 

Naravno, nisam mogao više zaspati nego sam zatvorenih očiju pokušavao spriječiti mozak da se bavi pizdarijama, ali taj kad se jednom upali ne da se ugasiti tako lako. A da se ne mučim nego ustanem i skuham kavu? A što ću, kad sam ionako već budan.

Pijuckam kavu i razmišljam hoću li nešto pojesti ili ovaj put idem na blef pa ću nešto putem smazati. Nekako nisam siguran što da radim. Inače prije utrka ne propuštam taj zadnji jutarnji carboload. Carboload je drugo ime za nešto što se uglavnom pretvori u prežderavanje ugljikohidratima u obliku pašte ili riže.

S obzirom da sam zadnjih mjeseci promijenio filozofiju prehrane, odlučujem ići do kraja s tim i preskačem kuhanje tjestenine. Valjda ću uspjeti nešto putem naći za pojesti. Dolazim na dogovoreno mjesto par minuta prije roka i već sam polulud jer sam među prvima i jer će sigurno netko opet kasniti. Samo je pitanje tko će to biti ovaj put.

Kašnjenje je jedna od onih stvari koje nikako ne podnosim. Kašnjenje smatram izrazom krajnjeg nepoštivanja. Krenili smo i već nakon 100 metara Šime je shvatio da nije ponio patike za trčanje. Kakav cirkus! Pa kako možeš kreniti na utrku bez osnovne opreme!? Šime je otrčao doma po patike, pa smo se uputili put Splita.

Do Splita sam malo kunjao, malo prčkao po mobitelu, a za to vrijeme je vani svanilo. U Split smo stigli nekih sat i pol prije starta. Baraka je dan ranije skupio startne pakete i donio nam ih u klupske prostorije. Da, da, toliko smo moćan klub da imamo prostorije di god dođemo. Popili smo kavu na kojoj smo prognozirali tko će kako trčati, malo se isprdali na moj račun kad sam najavio da ću ih sve iznenaditi kako ću trčati, pojeo vrući burek i sad je vrijeme za presvući se u opremu za trčanje.

Otvaram torbu i pravim se pametan kako sam ponio dvije varijante za trčanje, dugu i kratku. Kad što! U torbi nema ni duge ni kratke varijante. Hrpa majica, ali ni jedne tajice. Kakav cirkus! Pa kako možeš kreniti na utrku bez osnovne opreme!? Pa se ti rugaj Šimi. Kaže Luka da ima on viška jedne tajice. Odlično! Spasio me.

Vrijeme od oblačenja do dolaska na start mi je proletilo. Malo smo se slikavali, malo trčkarali…

Start!

Krećem lagano s idejom da ako se budem dobro osjećao, u kasnijoj fazi trke lako ću pojačati. Prvih 5 kilometara trči se u buru. Svi koji su iskusili buru znaju da ona ne puše konstantnom snagom nego na refule. U par refula sam uočio da su neki lakši trkači bili doslovno zaustavljeni.

Čovjek trči i odjednom to isto radi u mjestu. Ja se skrivam iza jednog krupnog trkača i pratim njegov ritam koji mi jest spor, ali me barem bura ne vraća u rikverc. Nakon petog kilometra trči se niz buru, ali nekako ne osjećam pomoć vjetra u leđa.

Dolazim do Lore i dok trčim kroz vojarnu prisjećam se vojničkih dana koje sam proveo tu prije ravno 25 godina. Vidim svoj brod, mašem mornaru koji stoji ispred njega.

Poljud! Kakva emocija! Na samom ulasku na stadion počinje Cocina pjesma: “Uvik kad si tužan i kad nemaš kamo poći, popij nešto pa dođi do Poljuda…” Iako su tribine sablasno prazne odjednom vidim tisuće navijača, čujem kako pjeva cijeli stadion, stotine baklji gori, vijore se zastave. I skužim da mi suze teku niz lice. O Hajdučeeee….!!!

Nakon Poljuda uzbrdica i ja pojačavam ritam. Vidim da drugi već posustaju jer smo ušli u drugu polovicu utrke, ali ja sam tek sad došao do radne temperature. Provjeravam tempo na satu i vidim da sam dosta pojačao, ali se osjećam dobro.

Na Marjanu negdje oko 16. kilometra još jedna eliminacijska uzbrdica. Još uvijek se osjećam dobro. 100-tinjak metar ispred sebe ugledam Klaudia i odmah pomislim kako mi neće uteći i kako ću ga skiniti. Još malo dignem tempo i stižem Klaudia.

Očekujem kako ćemo se pofajtati, ali ništa od toga, prošao sam ga, a on nije imao volje za naganjanje. Nakon još par stotina metara ugledam Hrvoja. O super! Prilika za još jedan skalp. I njega stižem i prolazim i ostalo mi je još otprilike dva kilometra do cilja. Ulazim u ciljnu ravninu, a na mikrofonu Mladen: “U cilj nam ulazi Renato Pilipoviiiiiiić!!!” , a s razglasa AC/DC: “…’cause the walls start shaking, the earth was quaking…”

Planirano spuštanje osobnog rekorda za tri sekunde pretvorilo se u ostvareno spuštanje osobnog rekorda za ravno četiri minute. Fantastična utrka. Odavno nisam ovako uživao trčeći.


Renato je Splitski polumaraton završio za 1:49:28

Napisao i istrčao: Renato Pilipović

 

Zagreb Spring Break powered by Heineken 0.0 – druga utrka Serijala Zagreb 5×5

Proljetna sezona je pred vratima. Sudeći po vremenskim uvjetima u Zagrebu, proljeće je već stiglo. Zagreb Spring Break je i dokaz da je zima završila te da smo u proljetnom raspoloženju. Ovo je druga utrka Serijala Zagreb 5×5 powered by Heineken 0.0 i održava se na poznatoj lokaciji – Trg Francuske republike.

 

Zagreb 5×5 powered by Heineken 0.0 startao je krajem siječnja Winter Classicom i sada dolazimo do druge stanice. Serijal koji je zamišljen kao istinska promocija trčanja i idealna prilika svima da se prvi put okušaju na nekoj od utrka, trči svoju petu sezonu.

Iznimno dobro prihvaćen od trkača, uz ugodnu atmosferu i odličnu zabavu u nedjeljno prijepodne, uspio je privući veliki broj natjecatelja. Mnogi od već „iskusnih“ trkača reći će vam da su se prvi put na utrku odvažili na jednoj od utrka ovog serijala. I stvarno, utrke su pravi miks najboljih hrvatskih dugoprugaša od Matee Parlov i Dina Bošnjaka, ozbiljnih i manje ozbiljnih rekreativaca do pravih početnika. A format (ravne, brze staze) i duljina (5 km), idealne su provjere pred predstojeće utrke na 10 km, polumaratone i maratone.

Tako će biti i u nedjelju, 10. ožujka 2019. na Trgu Francuske republike.

Start je u 11:00 sati, trče se četiri kruga – prvo jedan kraći pa zatim tri duža, a okrepa je osigurana po završetku utrke – Heineken 0.0 vas očekuje na cilju 😊.

Prijaviti se još uvijek možete putem OVOG LINKA , a startne brojeve moći ćete podići od petka 8. 3. 2019. u Run&Treku.

Svoje slike nakon utrke pronaći ćete u Racemomentu i na Facebook stranici 3sporta.

Vidimo se na startu!

 

 

 

KLJUČNI SUPLEMENTI ZA IZDRŽLJIVOST: Nedostatak hranjivih tvari

Posljednji članak o najvažnijim hranjivim tvarima bit će kratak. Slušajte svoje tijelo. Razmislite o svojoj svakodnevici i zapitajte se: “Živim li dobro? Spavam li dovoljno?”

 

Ako je odgovor ne, multivitamini vas neće moći obraniti od kroničnih bolesti za nekih 15 godina. No, ako sadrže kakvo drugo ljekovito bilje uz sintetičke tvari, zaštitit će vaše tijelo od oksidativnog stresa i akutnih virusnih bolesti tijekom razdoblja pretreniranosti.

Ako vaša prehrana ne sadrži dovoljno orašastih plodova i ribe, konzumirajte dodatne omega-3 masti. Ako je vaš otac ribar, onda ne trebate uzimati dodatne tri kapsule omega-3 masti. Ako ste vegani, vrlo je lako moguće da imate manjak željeza, no željezo možete lako nadomjestiti tabletama spiruline.

Ako ste slomili križni ligament, vrijedi unaprijed konzumirati željezo, vitamin C, glutamin, HMB i izostaviti omega-3 masti iz prehrane u prva dva tjedna, budući da one mogu biti izvrsne za proces zacjeljivanja ožiljaka, ali ne u prvim danima proliferacije nakon ozljede.

Ako na dan treninga snage nismo konzumirali obrok s visokim sadržajem bjelančevina (ribu, meso, jaja, sirutku, kvinoju), možemo dodati mjericu proteina sirutke ili kazeina smoothieju od banane, borovnice i maline.

Napokon, ako ste uključeni u zahtjevnu fizičku aktivnost (posebice ako zapazite opći i dugotrajni umor), vrijedi provjeriti krvnu sliku barem svake dvije godine. Naši vrhunski sportaši čine to svakih pola godine. Čineći to, ne provjeravamo samo je li sve u redu s našim zdravljem, već i osvještavamo svoje slabosti i prednosti, na koje trebamo obratiti posebnu pozornost.

Na primjer, svojoj prehrani možete dodati minerale koji vam manjkaju (npr. magnezij ili željezo) ili vitamine (D3 ili B12), a kao dodatak za pojačanje snage možete iskoristiti i kombinaciju cinka, vitamina D3 i, ako vam je ukupni kolesterol nizak, možete u kombinaciju dodati dva jaja, kao i dva temeljna prekursora testosterona.

Kada govorimo o dodacima prehrani (suplementima), treba shvatiti da su to samo dodaci za osnovnu prehranu. Naglasak je na “osnovnoj prehrani”. Hrana, ma koliko ona zdrava bila, često ne zadovoljava specifične potrebe sportaša koji se bave sportovima izdržljivosti, zbog čega je potrebno izgraditi posebnu osnovu za postizanje vrhunskih rezultata i dobroga zdravlja. Ovdje je potrebno biti mudar u odabiru i pobrinuti se za tri stvari – da su suplementi potpuno sigurni, učinkoviti i da nam zapravo trebaju.

A sada, penjite se na svoj bicikl ili na planinu!

PROMO tekst

 

 

Proljetni vikend u Poreču – sport i zabava za cijelu obitelj

Povedite obitelj na vikend u Poreč i sudjelujte u zabavnoj obiteljskoj utrci koja će se održati  23. ožujka u sklopu porečkog Plava Laguna Polumaratona. Neka cijela vaša obitelj zajedno istrči prekrasnu dionicu od 3,5 km kroz kampove Zelena Laguna i Bijela Uvala. 

 

Ove godine Family Run utrka ima i humanitarni karakter, te će se sva sredstva od kotizacije (10 Eura) udvostručiti i uplatiti za Centar za inkluziju Poreč.  Djeca mlađa od 8 godina moraju trčati sa roditeljima. Početak utrke u 11:00 h ispred ulaza u kamp Zelena Laguna.

Za one najmlađe tu je Lino Kids Run, posebno pripremljene utrke skrojene za zabavan ulazak u trkački svijet. Na raspolaganju su 4 utrke raznih dužina (400 -1.800 m) prilagođene uzrastu malih trkača koji će trčati na jednoj od najljepših lokacija zapadne obale Istre – poluotok Hotela Parentium.  Utrka je  za sve male trkače potpuno  besplatna.

Kao poseban gost dolazi nam i svima znani medvjedić Lino koji sa sobom nosi pregršt zabave, darova i iznenađenja za sve sudionike!

Staze i satnica:

  • 400 m – za uzrast 4-6 godina; start u 15:00 h
  • 800 m – za uzrast 7-9 godina; start u 15:30 h
  • 1.200 m – za uzrast 10-12 godina; start u 16:00 h
  • 1.800 m – za uzrast 13-16 godina; start u 16:30 h
  • Početak utrke ispred hotela Parentium.

Pozivaju se svi da se zabave sa svojim najmlađima te da ujedno budu dio ove humanitarne priče u Poreču.

Više informacija o događaju, prijavama, kotizacijama i programu možete pronaći na  SLUŽBENOM WEBU UTRKE.

 

 

[PITAJ TRENERA] Slavko Petrović objašnjava, što kad nas naša kilaža košta ozljeda te kakve rezultate možemo očekivati ako radimo premalo kilometara tjedno

Ovaj nam se put javilo nekoliko stokilaša (visoki su, pa to kompenziraju 😉 ) s problemima poput bolnih koljena i upaljenih tetiva. Problemi su, kao i obično, tipični početnički kad želimo previše prebrzo. Osim postupnog uvođenja u dužine, trener savjetuje i rad na muskulaturi. Kod drugih, pak, koji se brinu što ne napreduju po pitanju tempa i kondicije, nije problem u muskulaturi, nego u istrčanim kilometrima. Treći bi uskladili nogometne i trkačke treninge. Svaki je slučaj individualan i ovaj im se trener trudi pristupiti upravo tako.

 

Šaljite nam svoja pitanja i ispunite jednostavan formular – sve možete učiniti OVDJE.

 

Josipa brine što ga noge izdaju nakon 13 kilometara održavanja tempa, iako stalno postavlja PB-ove

Josip je 22-godišnji rekreativac koji trči tek tri mjeseca. Drži da je u vrlo dobroj formi i kaže kako svako malo postavlja PB-ove na raznim udaljenostima: 5 km – 20:35 min, 8.6 km – 37:20 min , 15 km – 1:11:15 sat. Ipak, ima želju dalje napredovati.

PITANJE: Treniram otprilike četiri puta tjedno i radim 30-ak kilometara, a kroz nekoliko tjedana to planiram dići na pet treninga i 40-ak kilometara. Ipak, mislim da je jedan od najbitnijih razloga zašto ne napredujem više, prilično slaba muskulatura nogu i stražnjice, a i donjih leđa. Primjerice, ovih 15 kilometara koje sam naveo, trčao sam u tempu 4:30 min/km gotovo 13 kilometara, dok me noge nisu opako počele izdavati, a ne čini mi se to kao toliko velika udaljenost da bi se to trebalo dogoditi. Prije mjesec i pol počeo sam i s redovitim vježbanjem – otprilike dvaput tjedno noge, dvaput trbuh i/ili leđa, ali nisam siguran je li to dovoljno.

Bi li se isplatilo u skoroj budućnosti na period od nekoliko mjeseci smanjiti trkačke treninge, a fokusirati se na jačanje nogu i stražnjice? Koliko bi tu pomogao biciklizam, koliko “obični” kućni treninzi? Preporučate li neke specifične vježbe ili vrstu treninga?

ODGOVOR Slavka Petrovića: Zanimljiva pitanja postavljaš , skoro pa bi me mogao staviti za osobnog trenera. Međutim, ovaj put mi baš nije jasno pitanje, kažeš da si u super formi a opet nisi zadovoljan. Rekordi padaju, a ti bi još bolje?!

Mislim da nije problem u slaboj muskulaturi, nego količini pretrčanih kilometara tijekom tjedna. Dakle, radiš u prosjeku 7.5 kilometara po treningu, a očekuješ da na kontinuiranom, relativno brzom tempu trčiš 15 kilometara bez da padaš u ritmu. S obzirom da 8.6 kilometara ideš u tempu 4:20 min/km, sasvim je normalno da se na 13 kilometara u tempu 4:30 min/km, s tako malom kilometražom tjedno nalaziš u problemima.

 

SVA DOSADAŠNJA PITANJA I ODGOVORI TRENERA SLAVKA PETROVIĆA

 

Nikolu su nakon prvog polumaratona ubijala koljena – je li problem njegova kilaža?

Rekreativac Nikola je 33-godišnjak težak ravno 100 kilograma na visinu od 1,93 metra. Trči godinu dana i prije nekoliko tjedana istrčao je svoj prvi polumaraton u tempu 1:54 sat.

PITANJE: Za polumaraton sam se spremao 4.5 mjeseca. Nakon utrke, a pogotovo drugi dan koljena su me užasno boljela i jedva sam hodao. Međutim, ni jedan mišić me nije bolio, niti tijekom utrke niti poslije. Moram li uistinu skinuti kilograme kako me koljena ne bi toliko ubijala nakon polumaratona? Trčim li nekako pogrešno? Tijekom pripreme dva sam puta istrčao 18 kilometara i nije bilo nikakvih bolova. Dva dana nakon trke je sve bilo ok i istrčao sam laganih pet kilometara. Ne želim forsati i ozlijediti se, pa bi mi savjet dobro došao.

 ODGOVOR Slavka Petrovića: Imaš dosta kilograma, treba vidjeti koliko je tu masnog tkiva. Kao što sam već prije komentirao, u dugoprugaško trčanje treba ući postepeno. Godina dana je dosta, ali nije pretjerano mnogo. Ne znam kakvo ti je bilo početno stanje. Ima stvarno lijepih utrka na pet i deset kilometara, i trebaš biti strpljiv pa tek onda krenuti u duže trčanje. Trebao bi možda koju kilu smršaviti i malo ojačati, prije svega kvadricepse. Upozorio bih te na jednu stvar – ako ti tijelo nije spremno (muskulatura), nemoj trčati pod velikim upalama nakon utrke jer tu često dolazi do ozljeda.
Ako baš želiš trčati polumaraton, odradi ga mekano kao i ove treninge od 18 kilometara.

 

Vratila mi se ljubav prema trčanju, ali ne želim se odreći ni nogometa – kako to uskladiti?

Ivan ima 22 godine i nogometaš je. Kako kaže, ponovno se zaljubio u trčanje i prošlo je ljeto počeo intenzivno trčati te se to nastavilo i nakon sezone te sad trči rekreativno već pola godine. Najbolji trkački rezultat mu je osam kilometara u tempu 3:53.

PITANJE: U velikom nogometu imam dva treninga i jednu utakmicu tjedno te jedan malonogometni trening i utakmicu tjedno. Stoga, stignem otrčati tek jednom do dvaput tjedno, uglavnom devet ili 12 kilometara, u tempu četiri ili pet minuta po kilometru, ovisno o volji. Smanjio bih broj nogometnih treninga, u svrhu povećanja čistog trčanja. Želim da ti treninzi budu smisleni, odnosno da ne trčim samo neku dionicu, nego da odradim fartlek i slično. Time bih pridonio svojoj trkačkoj sposobnosti za nogomet, ali i za natjecanja na pet ili deset kilometara. Cilj mi je moći trčati 36 minuta na 10 kilometara i 18 na pet kilometara. Treba mi savjet, kakva bih tri treninga tjedno trebao raditi?

ODGOVOR Slavka Petrovića: Pitanje ti je kompleksno. Teško je uskladiti uz nogomet tri aerobna treninga. Ne možeš ništa ozbiljno raditi prije utakmice, a isto tako, svaka te utakmica potroši, pa ni ozbiljan trening poslije utakmice ne dolazi u obzir. Tu ćeš morat balansirati, teško mi je dati ti šprancu od tri treninga tjedno i da se toga možeš držati. Primjerice, ako ti dam neki duži intervalni trening, a ti sljedeći dan na nogometnom treningu radiš brzinu, može doći do povrede. Dakle, svaki tjedan će ti biti drugačiji. Ako ti nogometni trener neće reći kakav je plan sa treningom, teško je ovo iskombinirati. Nogometaši mi obično dolaze u pripremnom periodu kad nema utakmica, da poradimo na izdržljivosti. Kad im je sezona, prilagođavam se situaciji iz tjedna u tjedan. 

Od kauča do polumaratona u par mjeseci nije zdrava nit vodilja

Nikola je u deset mjeseci trčanja pao sa 106 na 78 kilograma, pa je onda 10 vratio. Visok je 1,87 metar i ima 23 godine. Za svoj staž početnika, ima odlične rezultate – polumarataon za 1:24 sat, te 10 kilometara za 35 minuta.

PITANJE: Počeo sam trčati da bih smršavio, a od 10 mjeseci trčanja, polovicu sam baš bio aktivan – od listopada 2017. pa do polumaratona u Splitu 2018. Trčao sam pet-šest puta tjedno, između osam i 17 kilometara. Tempo mi je varirao – nikad nije bilo sporiji od 4:40 min/km, i to s lakoćom, a najčešće oko 4:10 min/km. Radio sam intervale, lagano trčanje uglavnom osam do 12 kilometara. Najveća dužina bila bi mi 17 kilometara. Baš sam se bio ufurao u taj svijet. Polumaraton u Sarajevu trčao sam 1:43 sat, a pet mjeseci kasnije u Splitu 1:24 sat.

Ubrzo poslije tog pojavio se problem u desnom koljenu. Svi s kojima sam se konzultirao rekli su da je ITBS. Kad sam zaliječio desno koljeno, problem se javio u lijevom… i sve sam to vukao do početka veljače ove godine. Noćas sam trčao oko četiri kilometra, nemam pojma kojim točno tempom, pretpostavljam dobrano iznad 5:00. Nije bilo nikakve neugode u nogama, dok bih ranije već poslije jednog kilometra osjetio lijevo koljeno. Za ovo sam vrijeme vratio nekih 10-11 kilograma, izgubio svu formu i sad moram sve ponovno, ali svakako puno pametnije. Stoga bih od Vas tražio savjet, što raditi za jačanje tijela i kako se lagano vraćati u ritam?

ODGOVOR Slavka Petrovića: Moram priznati da si napravio lijepi rezultatski napredak u jako kratkom vremenskom roku, ali po koju cijenu? Naljutit će se kolege na mene kad ću reći da sam protivnik slogana “od kauča do polumaratona u par mjeseci“. Najviše problema s ozljedama imaju početnici koji su talentirani i oni s većom tjelesnom masom. Talentirani, zato što brzo napreduju pa prerano povećavaju kilometražu i intenzitet, a tijelo je ipak bilo zapušteno, dok početnici s povećanom tjelesnom masom zaboravljaju, da se doskokom njihovo opterećenje na koljena nekoliko puta povećava. Većina početnika kreće u trening da bi se bolje osjećala, družila ali onda ih ponese to probijanje vlastitih granica. Ovdje trener ima bitnu ulogu , koliko god mislili da nam je trener potreban samo da nam složi program rada, motivira, toliko je bitno da netko tko zna, donese odluku koliko je optimalno opterećenje za trkača. Nekoliko sam se godina sam trenirao i to mi je bilo najteže. Trkači su subjektivni u takvim situacijama, ponesu ih emocije poslije dobro odrađenog treninga ili utrke. Tako da sam se u tom periodu često konzultirao s kolegom. Moj savjet je kontrola treniranosti i postepeni ulazak u trening. Za početak, snaga u obliku raznih izdržaja bit će sasvim dovoljna uz trčanje. Kasnije, ciljano raditi na dijelu tijela koji je slabiji.

 

Kako se pripremiti za ultramaraton od 100 kilometara

Darko se od svojih 57 godina, osam rekreativno bavi trčanjem. Zanimaju ga duge i ultra-duge staze. Za istrčati 61 kilometar Čazme trebalo mu je 6:37 sati, dok je Zagrebački maraton završio za 3:44 sata. Njegov je cilj završiti ravničarsku utrku na 100 kilometara u vremenu od oko 12:30 (limit je 13 sati).

PITANJE: Treniram pet puta tjedno. S pripremom za Čazmu krećem pet mjeseci prije utrke. Postepeno povećavam ukupnu tjednu kilometražu i dužinu vikendom za otprilike deset posto. Početna ukupna tjedna dužina mi je oko 55 kilometara, a dužina vikendom oko 18. Tri tjedna povećavam dužine, a četvrti tjedan smanjim za 50 posto.

Ponedjeljkom trčim pet do sedam kilometara u tempu oko 5:50 min/km. Utorkom i petkom to je otprilike 40 posto od dužine vikendom u tempu 5:30 – 5:45 min/km. Srijedom trčim fartleke – ukupno 10 kilometara, od čega dva kilometra zagrijavanja, 250 metara brzo, 250 sporo, a sve u ukupnom tempu 5:10 – 5:20 min/km. Vikendom radim dužinr od početnih 18 kilometara do maksimalnih 52, dva tjedna prije utrke u tempu 6:10 – 6:40 min/km. Kako da ovaj plan preinačim za pripremu za 100 km?

ODGOVOR Slavka Petrovića: Nisam trener za ultramaratone, to je jedna sasvim druga priča. Ipak, mislim da je to premalo kilometara i ne znam čemu fartlek 250/250m. Tebi treba tempo 7:30 min/km i tu je sve u čistom aerobnom radu.

 

Kad upala Ahilove tetive ne prolazi

Četrdesetogodišnji Dražen visok je 1,91 metar, a težak 100 kilograma. Rekreativno trči četiri godine te 15 kilometara istrči za nekih 1:40 sat. Ima problema s tetivom.

PITANJE: Intenzivno sam trčao zadnja dva mjeseca po deset kilometara svaki drugi dan. Prije tri tjedna, poslije jednog od trčanja, nakon što sam se ohladio, počelo me je jako peći i zatezati u predjelu Ahilove tetive. Mogu normalno hodati, ali pri silasku niz stepenice osjećam intenzivno pečenje i bol. U početku sam petu ledio, ali bez poboljšanja. Stanje je nepromijenjeno cijelo vrijeme. Ne usudim se trčati. Kako sanirati ozljedu, da li se obratiti liječniku i koliko će oporavak potrajati?

ODGOVOR Slavka Petrovića: Svakako posjeti liječnika da ne pređe u kroničnu upalu. Ne mogu ti reći koliko ćeš morati odmoriti, to će ti reći ortoped nakon pregleda. Možda si malo preforsirao sa intenzivnim treninzima. S obzirom da ne prolazi, dobit ćeš određenu fizikalnu terapiju u obliku određenih vježbi istezanja.

 


I dalje primamo sva vaša pitanja na temu trčanja. No imajte na umu da sve dugotrajne ozljede treba rješavati liječnik, a ne trener.

 

Tko je Slavko Petrović?

Rođen je 1980. godine u Zagrebu. Atletiku, srednje i duge pruge, počeo je trenirati 1992. godine. Bio je dugogodišnji reprezentativac i sudionik velikih natjecanja (Mediteranske igre, Univerzijada, Europsko prvenstvo…). Još uvijek je aktualni rekorder hrvatske na 10.000m i 10 km. Nakon završetka atletske karijere, kao viši sportski trener počinje raditi u atletskim klubovima Zagreb i Svetice. Trenirao je i trenira mnoge hrvatske rekordere i reprezentativce koji su bili sudionici mnogih velikih natjecanja (Lisa Nemec, Nikolina Stepan, Matea Parlov, Kristina Božić, Zoran Žilić, Danijel Fak, Nikola Mikulić, Karlo Sušilović i još mnogi drugi). Zadnje dvije godine glavni je trener u “Akademiji trčanja Slavko Petrović” gdje trenira početnike ali i one koji žele postići malo zapaženije rezultate.

Posjeti…

Web stranica Brooks Akademije trčanja Slavko Petrović
Facebook stranica Brooks Akademije trčanja Slavko Petrović

Continental Life on Mars / 30.03.2019 / otok Pag

Ima li života na Marsu?! Pa, naravno da ima! Dođite na jedinstvenu trail utrku posvećenu muzičkom velikanu Davidu Bowieu u egzotičnom okruženju otoka Paga, a gdje ćete se zaista osjećati kao na Marsu.

 

Osim što ćete uživati u ovom nesvakidašnjem iskustvu, biti ćete i dio povijesnog događaja: službenog otvaranja trail staze „Life on Mars“! Izvan staze moći ćete uživati u čak dva koncerta te nekolicini drugih sadržaja poput treking ture na „paški trokut“ dan poslije utrke.

Nemojte propustiti ovaj jedinstveni vikend doživljaj!

Vidimo sa 30.03. na Marsu!

Info i prijave: www.outdoor.hr/lifeonmars

Promo tekst

Ni povrede, ni gripa nisu spriječile uporne trkače da ruše rekorde i osvajaju postolja na Samoborskoj zimskoj trail ligi

Samoborska zimska trail liga ispraćena je u velikom stilu, pod maskama. Na starim iskušanim trail stazama te istim startom i ciljem u lovačkoj kleti na Poljanicama, istrčano je 13. fašničko kolo i proglašeni su pobjednici u svim mogućim kategorijama. Ovaj put proglašene su i najbolje maske.

 

Kaubojka, Bičura, Avatari, ronioci, Flash Gordon, Alisa i zec u jednom, Supergirl, Batman, Transformer, svima vrlo dobro poznata i draga Fani i još mnogo drugih čudnih spodoba. Svi su oni startali 23. veljače na znak Srake, na posljednjem kolu šeste, kako sami za sebe kažu, daleko najteže i najljepše trail lige.

 

Među 414 trkača i trkačica, najmlađem nije ni šest godina

Počevši s 24. studenim, ukupno je po kolima zbrojeno 1505 sudionika, od čega je ponaosob 414 trkača i trkačica. Srušena su tri rekorda staza, kratke u obje konkurencije i ženska na rekreativnoj na posljednjem kolu. Organizator je podijelio još nekoliko zanimljivih informacija o ukupnom broju kilometara i usponu. Sudionici su sve zajedno istrčali 16.086 kilometara – kao do grada Zhoukou u istočnoj provinciji Henan u Kini (broji nekih 9.000.000 stanovnika) i natrag. Također, uspeli su se 1311 puta na najvišu zgradu na svijetu, na popularni toranj Burj Khalifa u Dubaiju.

Prvo troje u ukupnom plasmanu nagrađeni su medaljama i sponzorskim nagradama – u dugoj, kratkoj i rekreativnoj kategoriji te u muškoj i ženskoj kategoriji, dok su pobjednici u brojnim starosnim kategorijama dobili medalje oko vrata.

Na rekreativnoj stazi, gotovo pet kilometara duljine, među ukupnim pobjednicama poredale su se Željka Pavlić, Rina Prišlin i Sanja Mutak. Od muškaraca prvi je bio Matko Jurčić s 10 pobjeda iz 10 nastupa. Na drugo mjesto zasjeo je Tomislav Hanžek, a na treće Ivan Mihel.

Plasman je ostvario i nagrađen je i najmlađi sudionik lige, srčani Matija Mutak, koji s nepunih šest godina pokazuje kako se trči sa srcem.

                                                                        

U kratkom trailu pobjednici su biciklisti, orijentacisti i triatlonci

Nakon tromjesečne borbe, ukupnu pobjedu na brzoj kratkoj stazi od devet kilometara i 560 metara uspona, odnijela je biciklistica BBK-a Krpelj Valerija Bellini. Ondje se očekuje da će zasigurno voditi još mnoge borbe po samoborskim bregima s Nolom Jandrečić. Ona se izborila za drugu poziciji, a da nije bilo povrede koljena, tko zna što bi tek po pitanju poretka bilo. Jer, nakon što je rana zarasla, nizala je pobjedu za pobjedom i konstantno rušila osobni rekord debelo ispod sata. Treće mjesto samo za nekoliko sekundi odnosno desetinki boda uzela je Brižit Jagarinec, ispred Irene Zrinščak i samo par bodova ispred Mirele Resanović. Sve za dlaku i neizvjesno do posljednjeg kola.

 

Pobjednici muške kratke staze, sva su trojica vrhunski sportaši daleko van samoborskih trail staza. Pobjednik Nikica Smolić, nekoć vrhunski biciklist, trčao je svih 13 kola, a na zadnjem je spustio osobni rekord ispod 45 minuta, pridruživši se preostalima dvojici, koji su to isto činili ove sezone, neki i dva puta. Matija Razum, inače proglašen najboljim sportašem Samobora za 2018. za iznimne rezultate u orjentacijskom trčanju, došao je do drugog mjesta na ligi. To je uspio s dvije pobjede te je rušio rekord staze, a koji im je svoj trojici oteo Nikola Špoljar u 11. kolu. Dejan Patrčević treći je sa četiri pobjede, a dva je puta je pomicao osobni rekord. Njegov je, pak, primarni sport triatlon te na prestižnoj utrci Ironman slovi kao najbrži Hrvat.

 

Pobjednica duge staze istrčala sva kola, među muškima gripa pomrsila račune

Duga staza iznosila je 15,75 kilometara i gotovo 1000 metara uspona. Nakon pobjeda u osam kola od svih 13 nastupa, ukupnom pobjednicom proglašena je Sandra Juhaz. Kako ju još zovu Baba ili, pak, Bičura skupila je maksimalan broj mogućih bodova – 730! Druga je bila odlična debitantica na trail stazama Iva Venne koja se ustrajno borila kroz 11 kola. Treće mjesto zauzela je članica iz susjedne Slovenije Simona Levičar, a odakle je došlo preko 15 posto natjecatelja. Nije naodmet za naglasiti da je u tri kola pobjede odnijela Jelena Brezak, a u dva rekorderka staze Antonija Orlić.

Između prve dvojice vodila se epska borba, dok se nije ispriječila opaka gripa s posljedičnim komplikacijama. Stoga je Alen Štefanić bio spriječen dva kola uopće ustati iz kreveta, a kamo li boriti se s odlično spremnim slovenskim Ironmanom Ambrožom Rožmanom. Tako ovaj član kluba postaje ukupnim pobjednikom, s istrčanih svih 13 kola, gotovo maksimalnim brojem mogućih bodova i pobjedom u pet kola. Alen je, također, odnio pet pobjeda, ali na kraju završava na drugoj poziciji. Na treće mjesto zasjeo je Ambrožov zemljak, Peter Pavlovič.

 

Nagrade su se dijelile i ekipno, ali i za lojalnost

Što se ekipnog poretka tiče, kroz 13 dugih subota svaka je ekipa nastojala osigurati reprezentativnost s prisustvom barem dvije žene i dva muška predstavnika, čiji bodovi su se zbrajali, bez obzira na individualni plasman. Ekipa 100 % Traila rasturila je ostale i zbog upornosti, i zbog reprezentativnosti i zbog odlične pojedinačne kvalitete. Drugi su bili Risnjak Groupies, dok su treće mjesto ekipno u finišu osvojili Bregančani iz ekipe Cener432.

Svih 13 kola šeste sezone lige istrčali su: Diana Sabljić, Sandra Juhaz, Nikola Nikica Smolić, Ivan Pongrac i Ambrož Rožman. Njihovu lojalnost i vjernost organizator je odlučio nagraditi neplaćanjem startnine u sljedećoj sezoni.

 

Piše: Martina Maloča

19. Splitski polumaraton – Pobjednika Kiplimoa bura nije obeshrabrila za povratak u Split, a Splićanku Nikolinu Šustić samo je pogurala na treću poziciju

U nedjelju je po 19. i posljednji put održan Splitski polumaraton, ali samo pod tim nazivom i opisom jer od iduće godine događaj raste u maraton. Uz to, možda bi dobro bilo u naziv ubaciti i riječ “ekstremni“, kako se u takvim vremenskim uvjetima ova utrka trči posljednje dvije godine – lani po snijegu, ove godine pod naletima orkanske bure. Ipak, to nije spriječilo oko 2500 zaljubljenika u trčanje da izađu na start na splitskoj Rivi i pobijede buru.

 

U danima prije velikog događaja bilo je poprilično “čupavo“ i upitno hoće li Split uopće ostati na svojim temeljima. Bura stoljeća – tako su ju nazvali. S petka na subotu gradom pod Marjanom, a i samim Marjanom vladala je olujna bura s orkanskim udarima. Nemilosrdno je kosila sve pred sobom, čupala je drveće i lomila granje. Međutim, odlična organizacija nije zakazala te je Marjan za nedjeljnu utrku bio počišćen.

                                                               

Bura je činila dišpet trkačima, ali su joj oni uzvratili istom mjerom

U subotu su se uvjeti donekle smirili pa je kao uvod u cijeli događaj, održana utrka “DM dječja milja“. Tako da “malo“ bure nije spriječilo stotine hrabrih mališana da potrče splitskom Rivom.

Nedjelja, iako sunčana, svanula je ponovno uz buru koja je nastavila sa svojim dišpetom. Stoga je na startu bilo poprilično neugodno, kao i na otvorenim dijelovima staze, a posebno u luci Lora gdje je bilo vrlo jakih udara. To je sve otežavalo trčanje, no morske kulise i odlična organizacija pomogle su više od 2000 polumaratonaca da još snažnijim dišpetom uzvrate buri i uživaju u ovoj utrci posebnog karaktera i čari.

Cijeli događaj još su atraktivnijim učinili brojni uvaženi sudionici i više od 1000 stranaca. Osim neprikosnovenih imena iz Kenije i Etiopije koja su zaposjela gotovo sva postolja utrke na 21 kilometar, ovogodišnje su izdanje obilježila i neka politička imena.

Naime, uz splitskog gradonačelnika Andru Krstulovića Oparu koji je istrčao pet kilometara, u splitskom polumaratonu sudjelovao je predsjednik susjedne Slovenije Borut Pahor. Kako pravom Slovencu i priliči, ovaj polumaraton samo je jedan u nizu u njegovoj trkačkoj karijeri. Iako ovi dužnosnici nisu konkurirali za one pobjedničke, ali kao i svi ostali sudionici, okitili su se lijepim velikim finišerskim medaljama.

Slovenski predsjednik Borut Pahor

 

Kenijci zauzeli sva postolja među muškima, a kod žena prevladale Etiopljanke

U muškoj konkurenciji za postolja, domaći dečki nisu imali šanse kraj gostiju iz Kenije. Među njima trojicom konkurencija je bila uska jer se radilo o sekundama razlike. Ipak, pobjedu je odnio Samuel Naibei Kiplimo za odlično vrijeme od 1:04:07 sat. “Tek“ 28 sekundi kasnije slijedi ga Joel Maina Mwangi, te za dvije sekunde u cilj ulijeće i Evans Tanui Kipngetich. “Spori“ Kenijac Benard Mathejka Muinde, ipak je trebao oko četiri minute više te ganjajući Mađara Gregora Lászlóa, gubi četvrtu poziciju za šest sekundi.

Pobjednik Samuel Naibei Kiplimo zadovoljan je utrkom i njenom vrlo dobrom organizacijom i stazom te najavljuje da će se vratiti možda već iduće godine.

– Bilo mi je vrlo teško. Nadao sam se postaviti rekord, međutim ovaj vjetar je bio toliko snažan da nas je bacakao slijeva nadesno pa smo cijelo vrijeme trčali cik-cak. Moji kolege iz Kenije i ja nismo naviknuli trčati po ovakvom hladnom vjetru, ali cijelo sam ih vrijeme bodrio da moraju ići snažno – izjavio je za medije Kiplimo kojemu za polumaraton treba tek nešto malo više od sat vremena.

Ipak, za pojmove običnih smrtnika, među 1278 muškaraca, nisu ni Hrvati loše prošli. Kod zlatnog i srebrnog, sekunde su igrale ulogu te kao prvi Hrvat završava Goran Grdenić s vremenom od 1:12:49 sat i time zauzima sedmu poziciju. S osam sekundi zaostatka slijedi ga Antun Rudolf Pavelić, a kao treći među Hrvatima i deseti sveukupno završava Domagoj Jakopović za 1:14:13 sat.

Gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara

Među 602 žene za Hrvatsku je, može se reći, konkurencija ipak bila ponešto tješnja. Domaća se cura, Splićanka, uspjela dokopati postolja. Iako su prve dvije bile Etiopljanke, onda par minuta nitko, pa onda Nikolina Šustić. Buzuayehu Mohamed Ahmed završila je Splitski polumaraton za 1:13:19 sat, a njena kolegica Genet Gashie Beyene za samo osam sekundi više, dok je Splićanki Nikolini, svjetskoj prvakinji na 100 kilometara, za 21 kilometar dugu stazu trebalo 1:18:58 sat. Tako utrku završava kao treća žena i prva Hrvatica, a drugu i treću poziciju među Hrvaticama nakon šest minuta zauzimaju Jasmina Ilijaš i Ines Jozić, također, u “fotofinišu“ sa šest sekundi razlike.

 

Trofej Slobodne Dalmacije odnijeli su najbolji na 5K

Polumaraton je imao i štafetnu utrku u tri kategorije – ženskoj, muškoj i miješanoj, s tri člana po timu. Među 26 ženskih timova, najbolji je bio njemački ECB Running Section Team 1 u vremenu 1:44:57 sat. Slijede Powerpuff girls za 1:53:40 sat i Spiderice za 2:01:32 sata. U muškoj konkurenciji nadmetalo se 17 timova, a gdje se iskazao tim Tuga s juga kroz vrijeme 1:18:52 sat. Drugu je poziciju zaposjeo tim PloChallenge Ploče koji se sinkronizirao u vremenu 1:21:27 sat. Posljednji iz tima Lazar cilj je pretrčao nakon 1:32:57 sat štafetnog polumaratona. Među 31 miješovitim timom, prvi su bili Virusi (1:36:51), potom Sarajevski Smogovci (1:37:14) i treći Zagreb Runners (1:41:59).

Utrku građana na pet kilometara trčalo je 161 žena i 127 muškaraca, a najbolji među njima u ruke su primili “Trofej Slobodne Dalmacije”. To su bili Ivona Zemunik i Rijad Musić (BiH), iako je bilo vrlo neizvjesno u konkurenciji prvih troje u obje kategorije, posebice u muškoj.  Kristijan Rubinić i Crnogorac Miloš – Mikser Mikić završili su utrku na drugom odnosno trećem mjestu.

Kod žena, pak, iza Ivone kojoj je trebalo 18:25 minuta, Lucija Kimani kasni 17 sekundi, dok Almi Hrnjić iz Bosne i Hercegovine trebaju još nepune dvije sekunde.

REZULTATI

 

PROMO tekst

KLJUČNI SUPLEMENTI ZA IZDRŽLJIVOST: Što je VO2max i kako ga možemo povećati

Termin VO2max poznat je svakom sportašu koji se bavi sportovima izdržljivosti – ako ništa drugo, svi znaju da mora biti što viši. Govorimo o maksimalnoj potrošnji kisika, odnosno svojevrsnoj aerobnoj sposobnosti koju sportaš može ostvariti, a koja se mjeri volumetrijskim jedinicama – najlakše u mililitrima kisika po tjelesnoj težini (prema tome, uspoređujemo dva pojedinca s različitom muskulaturom).

 

Pojednostavimo li, viši VO2max dokaz je zdrave i istrenirane integracije kardiovaskularne i muskulaturno-neurološke funkcije. VO2max nije linearna mjera u smislu “što brže bicikliramo, više kisika trošimo” – to je VO2. VO2max je točka na kojoj sportaš jednostavno ne može primiti više kisika (te, posljedično, mora stati odnosno usporiti) tijekom inkrementalnog testa opterećenja (u koji su uključene veće grupe mišića).

VO2 ovisi o različitim čimbenicima, od anaerobne tjelesne vježbe (npr. vrsta treninga i napora) do starosti, spola i genetskih čimbenika. Naravno, također je važna i struktura te konstrukcija tijela, na koje možemo utjecati do određene razine.

Na biokemijsku strukturu naše krvi, plazme i različite hormone također utječe prijenos kisika. Tu je situacija najsloženija i, samo radi boljeg razumijevanja, navest ćemo nekoliko primjera zašto nerazumno ‘trpanje’ suplementima željeza nije dobar način za povećanje VO2max.

Prije svega, treba spomenuti količinu željeza u krvi, a uz to i količinu hemoglobina na koji se kisik veže. Stvar sa željezom je – ako ga nemate dovoljno, ponestajat će vam daha, bit ćete blijedi i posebno umorni. Međutim, ako ga imate previše, nakupit će se u jetri i uzrokovati po život opasne probleme. Na unos željeza također utječe transferin, koji slobodno prenosi željezo u organe, kao i stanje naše želučane sluznice, te osobito pridržavanje nekih jednostavnih pravila.

Moramo konzumirati dovoljno vitamina i minerala (A, B12, folna kiselina, C, cink) i istodobno izbjegavati određene čimbenike koji poništavaju naš trud. To često možemo vidjeti kod mladih sportaša s niskim razinama željeza, koje se ni na koji način ne mogu dopuniti.

Minerali se mogli bismo reći “natječu” za željezo, a neki su snažniji od drugih – ako, na primjer,  koristeći spirulinu za podizanje niskih razina željeza, konzumirate hidratacijsko piće, potonja će “zamijeniti” željezo. Također nije preporučljivo konzumirati dva različita izvora željeza (na primjer, zeleno lisnato povrće i meso istovremeno) kao ni dodavati izvore željeza bez dodatka vitamina C. Naposljetku, možemo spomenuti nešto na što nikada ne biste pomislili – sam naporni trening (kao i pretreniranje) snižava razine željeza u krvi i sposobnost kisika da se veže za krvne stanice.  Što više treniramo, to ga brže izbacujemo iz tijela.

Drugi promotor prijenosa kisika jest eritropoetin (EPO), koji sudjeluje u proizvodnji crvenih krvnih stanica u tijelu. Određuje gustoću krvi ili postotak crvenih krvnih stanica u tijelu – što ga više imamo, to će naša krv biti gušća, a samim time, prijenos će kisika biti brži.

Naziv za ovo jest hematokrit – svi želimo postići što više vrijednosti prirodnim putem. Gusta krv znači smanjenje slučajeva otežanog disanja od 19%, ali i veću mogućnost stvaranja krvnih ugrušaka. Zbog toga, sportaši biraju prirodne načine podizanja hematokritske razine (čime si povećavaju veličinu eritrocita), kao što su spavanje u elevacijskom šatoru (postupno simulirajući planinske uvjete s postupnim smanjenjem količine kisika).

Prirodna i efektivna opcija je uporaba biljnih adaptogena – to su biljke i gljive koje rastu u otežanim uvjetima (visoka nadmorska visina, mraz) i proizvode aktivne tvari koje imaju blagotvoran učinak na naše organe, prije svega žlijezde. Rastu u manđurijskim planinama (ginseng), na Tibetu (kordiceps) te na Altasu (rodiola) – prve su ih koristili šerpe, budući da su otkrili kako im povećavaju energiju tijekom penjanja na Everest.

Ta je energija zapravo bila tek rezultat povećanog prijenosa kisika i smanjenog hormona stresa kortizola. Ako se kortizol nepotrebno povisi, naša učinkovitost u sportu opada, što se najprije očituje u smanjenom kapacitetu disanja. Dok se kordiceps pokazao izvrsnim za povećanje laktatnog praga, visokokvalitetna rodiola smanjuje upalu (C-reaktivni protein) i mišićna oštećenja – te je izvrsna prevencija protiv hipoksije (nadmorske bolesti). Osim antikacerogenih svojstava, ginseng također poboljšava protok krvi, smanjuje upale i minimalno povišene razine testosterona (smanjenjem stresa).

Adaptogeni se sada populistič prodaju kao sredstvo smanjenja adrenalnog umora, međutim, morate znati dvije stvari – adaptogeni djeluju samo nakon maksimalnog napora (nakon višetjedne uporabe) i samo ako su proizvedeni pod sličnim uvjetima pod kojima rastu u prirodi. To znači da ako korijen ginsenga u prirodi raste 5-7 godina, ne može se uzgojiti za dva mjeseca i prodati za 2€ po kilogramu. Kada kupujete adaptogenu VO2 formulu, ona mora biti dokazano dobre kvalitete, jer se radi o skupocjenom ekstraktu upravo zbog njegovog dugotrajnog uzgoja.

prirodnim proizvodima za povećanje VO2maxa nalaze se dodatni elementi na koje ne biste ni pomislili. Određene aminokiseline (npr. beta-alanin) djeluju neizravno kada pretvaraju proizvedene laktate u izvor energije, čime se smanjuje opterećenje tijela. Krom (u obliku kelata) uključen je u faktor tolerancije na glukozu koja regulira razinu inzulina u krvi (svi znaju što se događa kada nam šećer padne). Ehinacea, koju često pijemo s čajem u borbi protiv prehlade je biljka koja, prema istraživanjima, najučinkovitije povećava broj novoproizvedenih eritrocita (eritrogeneza).

U posljednjem ćemo članku malo zastati i osvrnuti se na svoj svakodnevni život – što činimo ispravno, a što krivo, te kako možemo povratiti barem komadić onoga što nam nedostaje u našem ubrzanom životu.

PROMO tekst

Što nas vreba tamo vani… a možda su u šumi?!

Na jednom od ekipnih šumsko-brdskih dužinskih treninga umalo sam okom “pokupila” granu. Što nije ništa novo, osim što je to moja najveća trkačko-šumska fobija. To me potaklo da priupitam kolege koji su njihovi najveći strahovi oko toga što bi im se moglo dogoditi na terenu. Jasno, to su bili poprilično neiznenađujući odgovori i klasični strahovi, poput onih od zmija, te oni podrazumijevajući i temeljeni na iskustvu, poput uganutih gležnjeva i sličnih povreda te probavnih smetnji i završavanja utrke u grmlju.

 

Tako sam odlučila sumirati prijetnje koje “vrebaju“ berače gljiva, Crvenkapicu i nas trkače u prirodi, odnosno ono što mi mislimo da su prijetnje, čega se bojimo, kao i ono što “foteljaši“ misle da vreba te zbog čega drže da šumu i svaku natruhu prirodnog i samoniklog svijeta treba izbjegavati u širokom krugu.

Ovakvu Crvenkapicu 100% sigurno nećete sresti u šumi! (ovo je slika lažne Crvenkapice sa stocka)

 

„Tucker and Dale vs evil“ scenarij

Tucker i Dale dva su hillbillyja (engleski za brđanina), dva pajdaša koja su u šumi radila na svojoj vikendici-brvnari i gledali svoja posla, dok nije došla hrpa “urokanih“ tinejdžera i mahnito se počela međusobno i samo-ubijati. To je bio alibi koji su ispričali policiji na kraju balade.

Da počnemo s jednim od mojih najvećih strahova, a najbolje će ga predočiti ovaj harakiri moment: prestrašeni tinejdžer bezglavo je bježao šumom od jednog od spomenuta dva protagonista, misleći da ga ovaj lovi, dok ga je on samo dobronamjerno pokušavao upozoriti na opasnost ispred njega i – paf! Tinejdžer se nabio na odlomljenu granu.

Foto: Goran Šafarek

REALNOST: Kao šumski trkači, svi smo mnogo puta imali bliski susret s granama i grančicama. Izgrebali bi se, natukli se, ponekad možda čak i odvalili nešto kože. Ipak, koliko je puta na prijemu hitne evidentirano da se trkač probo granom ili iskopao oko grančicom? (Zašto imam osjećaj da mi je sad sudbina sasvim izvjesna?)

 

Zmija, vepar, medo, vuk, jelen…

To gmizavo, beznogo, ljigavo, otrovno prijeteće stvorenje koje samo čeka da mi naiđemo i skoči nam ravno među oči. Pogađaš, radi se o zmiji. Strah od te životinje možda je jedan od najčešćih na kugli zemaljskoj među općom populacijom, a ne samo među trkačima. I mogu nam drugi pričati kako zmija neće napasti, osim ako ne osjeti da smo joj prijetnja, mi jednostavno znamo da ona vreba s grane i iz trave da skoči na nas ili nam ugmiže u nogavicu (dok ne trčimo u tajicama, nego se valjamo na proplanku).

Foto: Goran Šafarek

Za vepra nam rekoše da je opasnost samo ako se radi o ženki s mladima, a sličan slučaj je i s medvjedom. OK, oko veprova se više ne trebamo brinuti jer su ih lovci “napucali“, a s Brundom još treba paziti da ga ne susretnemo gladnog nakon zimskog sna, kad trčimo šumom namazani medom ili noseći bakici pitu od borovnica. Ili ako smo zeko.

Vuka, kojota, čaglja, dinga, prerijskog psa i tasmanijske zvijeri ne treba se bojati jer ptica trkačica uvijek pobijedi. Osim toga, prerijski pas čak nije ni pas, nego glodavac, a tasmanijska zvijer nije baš ni neka zvijer. Lisice se moramo bojati samo da nas ne nadmudri da joj budemo jamac ili dignemo kredit u švicarcima, ali i ako joj to ne uspije, trebamo se paziti jer ona zna biti i bijesna. Ako je ženka, onda čak i jako.

Jelena i srndaća opravdano se boj samo ako si košuta ili srna, ali samo straga. Osim ako nisi Jelena, onda i sprijeda.

Foto: Goran Šafarek

REALNOST: Sve navedene nemani koje obitavaju u našim krajevima, susrela sam ili ja ili meni bliski kolege. Svi smo živi i sa svim udovima. Sve te životinje uglavnom se klone čovjeka, a ako je itko predator u šumama, onda je to čovjek – na njihovom terenu.

 

Pauk

Još jedna od učestalih fobija poput one od zmije. Ima čak i svoj naziv, a uvijek ga miješamo s onom od otvorenog prostora. Mislim da bi nam to trebalo pričinjati veći problem, nego prijetnja domaćih pauka. Osim ako ne uletimo baš u mrežu u kakvu je uletio Frodo, mislim da smo poprilično sigurni.

O, u mrežu ćemo svakako uletjeti i to je ono što je najgore od svega! Zato, uvijek trčite u društvu i pustite kolege ispred, nemojte ih kočiti – neka se napapaju (mislim kolege, ne pauci)!

REALNOST: Sretno na trekinzima po Istri i Dalmaciji, ali ne brini – crna udovica neće te ubiti i sigurno imaju serum tamo.

                                                                            

Ovo nije pauk, ovo je stršljen / Foto: Goran Šafarek

Kratkodlaka papučka anakonda i (ostale) stvarne prijetnje

Postoje četiri životinje u našim šumama koje ne čekaju da mi njih napadnemo, nego one napadaju prve – komarac, krpelj, stršljen i jazavac. Prva dva su omražene krvopije za koje, da bismo ih našli, ni ne trebamo otići daleko od kućnog praga, a uglavnom ni prijeći ga. Većinom one nađu nas.

Jednom sam prilikom, u vruće ljetno, ljepljivo i prašnjavo predvečerje odabrala otići na švedski stol u šumu komarcima. Ja sam bila stol. Problem je što je malo teže trčati brzo odnosno bježati ako svako malo imaš uspon, a od ljetne omare i prašnjavog makadama jedva dišeš. Uz sve to, treba naći i energije za mlataranje rukama. U jednom sam trenutku odlučila zastati, htjela sam čučnuti i skvrčiti se u položaj fetusa od frustracije i izbezumljenosti. Vrlo sam brzo shvatila da je to poprilično kontraproduktivno rješenje. Nastavila sam trčkarati, dahtati i mlatarati i počela razmišljati da nekoga nazovem da dođe po mene. Međutim, problem je bio kako objasniti nekome gdje sam i kako da me nađe autom usred bezimenog ničeg. Dok on dođe, ja sam – ili kuhana i pečena, zapravo pojedena sirova; ili sam već dotrčala i sama u civilizaciju. I tako je i bilo, trčala sam, šamarala se, mozgala, lizala znoj i suze pomiješane s prašinom i prije nego sam se snašla, bila sam out of the woods.

Papučka kratkodlaka anakonda / Izvor: Kalnik Trail 2019.

Opet, literatura reče da stršljen brani sebe, a posebice svoje leglo. Ne znam, nekako nisam imala taj osjećaj dok sam na treningu bježala od njega bezuspješno ga pokušavajući otjerati mahanjem granom. Međutim, istina je, mi trkači počesto protrčimo blizu njihovih gnijezda, a da nismo ni svjesni. Tako je pred koju godinu, ekipa na trekingu na kojem sam i sama bila, masovno pozavršavala u bolnici. Nikad neću zaboraviti te krikove i pozive upomoć. Uglavnom, u narodu se kaže da sedam uboda ubija konja, a tri čovjeka. Ponešto pretjerano, ekipa na hitnoj imala ih je i po desetak. Znanost tvrdi, da bi život bio ugrožen, bilo bi potrebno više od 500 intenzivnih stršljenovih uboda, osim ako nisi alergičar… onda ti bude dovoljan i jedan.

Jazavac je vrlo teritorijalan lik. Wikipedija kaže i da je fest razjaren te će štititi sebe i svoju mladunčad po svaku cijenu. Sposobni su boriti se s mnogo većim životinjama, poput vukova, kojota i medvjeda. Na kraće staze, mogu trčati brzinom od 25 – 30 km/h. Uglavnom, ako se utreniraš malo za te kraće staze, trebao bi biti OK jer neće on dugo izdržati. A ako nisi stvoren za kratke staze, “Wiki“ savjetuje da staviš ljuske jajeta u čizmu (pod tajice i komprese) prije treninga kroz jazavčevo područje, jer jazavci zagrizu dok ne čuju krckanje kostiju. A ako ideš u područja vukova, kojota i medvjeda, ponesi jazavca sa sobom – on će te spasiti.

Ovo je jazavac – prije suda / Foto: Goran Šafarek

Kratkodlaka papučka anakonda mistična je i egzotična autohtona vrsta Papuka i Krndije, ali je uvezena i u ostale predjele. Znanost se još nije složila oko toga radi li se o gušteru, zmaju ili zmiji s nogama, gmazu ili vodozemcu. Nekome je ljigav poput zmije ili guštera, a nekome sladak zbog žutih mrljica po crnome tijelu. Dlaka joj je toliko kratka i glatka da se ne vidi golim okom.

REALNOST: Prvo, kratkodlaka papučka anakonda ne grize, nema otrovni ugriz, ali ni ne davi. Unatoč zlokobnom nazivu, potpuno je bezopasna, osim ukoliko ju ne poželite lizati. Nuspojave još nisu službeno utvrđene, a ni lizači.

Foto: Goran Šafarek

Drugo, iskustvo bližnjih kazuje da je jazavac samo jedan obični nadr… kepec koji se samo prijeti. Kolega je radio vikend-trening u šumi, gdje si je u zemljanom udubljenju i lišću sam složio sklonište za prenoćiti (ne pitajte, pobogu, zašto, to je priča za sebe i sasvim nova razina strahova s kojima se treba ili ne suočiti). Nažalost, čini se da je skvotao na pogrešnom imanju. Razjareni vlasnik izletio je iz svoje zemunice van, režao, dahtao, puhao, busao se o prsa i kao on bi se šorao, a sve nešto sa sigurne razdaljine. Uglavnom, nije svojem novom cimeru dao da spava pa kad je ovaj malo jače podviknuo, jazo je podvio repić i zavukao se nazad u svoju rupu.

Treće, kupaj se u repilentima, trljaj se limunskom travom i ostalim začinskim biljem i što je najvažnije – trči brzo. I da, kad dođeš kući detaljno se pregledaj!

 

Bikovi

Moja druga najveća fobija, možda ne toliko ni neopravdana. Nešto sam se dosad nazaobilazila krda krava u šiirookom krugu. Pješice, ne trčeći, oprezno, pokorno, okolnim putem, prenoseći bicikl preko bodljikave žice u ograđeno područje jer je mladi bik pobjegao u neograđeno, nasred puta… jedino ih još nisam oplivala i preletjela.

Ne, ne bojim se krava, samo bikova. Problem je u tome što ovi naši mužjaci iz porodice domestikus kroaris kravaris vulgaris, ni malo ne liče na one crne rogate nabildane bičine s rinčicom u nosu iz španjolske koride. Vrrlo su slični svojim gospođama, možda mrvu nabildaniji. Laičkom golom oku jedina utvrđujuća razlika je nakit koji im visi među stražnjim nogama – kod žena je to, znamo svi, vime, a kod muškića, khmm… bijeli bubrezi. I sad, ako je vime kravice malo ili ako bik ima velike “bubrege“, lako se zbuniti. A počesto se gospodin voli i izgubiti u ženskoj masi, pa ti sad traži, pregledavaj, prepipavaj…

Bik se često skriva u travi i samo čeka da te nabode

REALNOST: Za dovoljno sam slučajeva čula da bi se moglo zaključiti da je od svih divljih nabrojanih životinja iz naših krajeva, najopasnija ova domaća, kakti pitoma. Stoga, oprez na utrkama kroz pašnjake u planinskim i drugim predjelima gdje ugledate krdo goveda. Ako su igdje zabilježeni smrtni slučajevi čovjeka u prirodi od strane neke životinje, tu se radilo o napadima bika.

Napisala i strahove preživjela : Martina Maloča

Dugi Otok Trail nudi trista čuda – od trčanja po rubu klifova, preko druženja s okamenjenim čovječuljcima do tovareće mužike i najluđe fešte u zadarskom arhipelagu

Na ovoj utrci nećete doživjeti samo trkačko iskustvo. Očekuje vas gozba za sva osjetila u obliku kulturnih, povijesnih i prirodnih ljepota objedinjenih u plavo-zelenoj oazi Dugog otoka. Jasno, uz otoku primjerenu dozu krša. U plavo, zeleno te crveno “obojene“ će biti i staze triju duljina – Bay Green, Cliff Blue i Red. One koji su više od vidika i guštanja, a manje od trka, očekuje i vožnja brodom otočkim arhipelagom. Stoga, 16. ožujak zaokružite crvenom u svojim kalendarima.

 

Odlučili se na 11, 24 ili 40 kilometara trkačkog obilaska otoka, organizator Mountain Traveller Croatia  pobrinuo se da ni jedna kategorija ne bude zakinuta za pogled na najljepše otočke znamenitosti. Ondje ćete na svakom kilometru zastati kako biste udahnuli dio otočke ljepote – od ishodišne i (do) ciljne točke – mjesta Sali, kroz stoljetne maslinike i polja, pored spomenika, crkvica i gradina te brojnih uvala poput Mira i Telašćice, koje su dio fenomena istoimenog parka prirode.

 

Otkrijte tajne uvala Telašćica i Mir, te imena Stene i Skrača

Uvala i slano jezero Mir ujedno će biti i krajnja točka najkraće Bay Green kategorije. S nje je za povratak na cijeli događaj u Sali, osigurana romantična vožnja brodom i uživanje u pogledu na otočki arhipelag.

Uvala Telaščica

Među neizostavnim lokacijama na ruti, naći će se i nadaleko poznati ogromni klifovi odnosno strmci, poznati kao dugootočke Stene. One se na najvišem dijelu otoka uspinju do visine od 160 metara nad morem, dok se u dubinu spuštaju i do 90 m. Organizator na ovom dijelu upozorava na oprez, kako vas otočka ljepotica ne bi navela na krivi korak jer staza vodi uz same litice.

Klifovi na Dugom Otoku

Još jedan, za ovaj otok jedinstveni fenomen koji se mora vidjeti jest lokalitet Skrača. Naime, ondje stoji “skamenjeno“ više od tisuću čovječuljaka. Radi se o specifičnim figurama sastavljenima od kamenja, a nastalima spontano od ruke prolaznika.

 

SLUŽBENA STRANICA UTRKE

 

Na 200 metara visokom otoku, nakupi se i do 1130 metara uspona

Kategorija Bay Green iznosit će nepunih 11 kilometara i 440 metara uspona, nešto makadama, nešto krša i malo asfalta. Startat će kao i ostale kategorije na rivi mjesta Sali. Također, natjecatelji večer prije ili na jutro utrke, mogu na prijavama predati tranzicijske vreće sa suhom i toplom odjećom za ugodniji povratak brodom, a koja će ih dočekati u uvali Mir.

Cliff Blue, kategorija duga gotovo 24 kilometra uz 690 metara uspona, startat će u subotu u 10 sati zajedno s kratkom kategorijom, a na startu će ih zagrijati ritam “tovareće mužike“. Kao i u ostalim kategorijama, okrijepnih stanica neće nedostajati.

Jezero Mir

Dok će za kraće dvije kategorije, najviši vrh na koji će se penjati biti Grpaščak od 146 metara nadmorske visine, za 40-kilometarsku “crvenu“ stazu najviša će točka iznositi 197 metara nadmorske visine. Te natjecatelje očekuje čak 1130 metara uspona, po makadamu, kroz krš i preko nešto asfalta

Kategorija Red starta isti dan u osam sati ujutro.

Maratonska staza Dugog Otoka omogućit će natjecateljima da upoznaju predjele koje dosad nisu. Organizator im je pripremio vrlo uzbudljivu stazu koja će imati lakših, ali i izazovnih i zahtjevnih dijelova.

Stanovnici mjesta Sali zaštitnici su rock glazbe i čuvari svojih trailera

S povratkom na trail manifestaciju, sve sudionike će dočekati ručak i finišerske medalje oko vrata. Nakon utrke, u večernjim satima održati će se tulum. Kako je Sali poznat po ludim feštama poput Saljske užance, a njegovi nadasve talentirani žitelji kao zaštitnici rock glazbe, ostaje samo za nagađati kakva ludnica očekuje svakog tko se prijavi na ovu utrku.

U svakom slučaju, možete biti sigurni da ćete biti maženi i paženi jer su Dugootočani posve specifični ljudi, a ovo je utrka s najvećim brojem domaćih volontera koji joj daju podršku. Kao što joj podršku daju i pokrovitelji Općina Sali, PP Telašćica i TZ Dugi Otok.

 

 

Sali – ribarska luka

PROMO tekst

Dođite na otok Krk, u Omišalj na 10K utrku

Otok Krk i Omišalj će u subotu 30. ožujka 2019. biti domaćini treće utrke na 10 km – Omišalj 10K. Naš najveći otok ugostit će veliki broj trkača iz cijele Hrvatske, a očekuje se dolazak i nekih od najboljih hrvatskih dugoprugaša.

 

Atraktivna staza od 10 kilometara kreće iz samog centra mjesta i dolazi skroz do ostataka starog Rimskog grada, jednog od antičkih lokaliteta na otoku Krku. Trči se jedan veliki krug, koji uz dugačke, ravne dijelove ima i dvije malo zahtjevnije uzbrdice – jednu nakon 3 km, a drugu na povratku – jedan kilometar prije cilja.

Start utrke je u 17:00 sati, a preuzimanje startnih paketa i startnih brojeva bit će moguće u subotu već od 14:00 sati. Prijavni centar nalazit će se neposredno uz poziciju starta u Turističkom uredu Omišlja u glavnoj ulici Prikešte.

Sve trkače nakon utrke očekuje topli obrok i druženje u obližnjem restoranu, a najbolji mogu računati i na novčane nagrade, te nagrade sponzora. S obzirom na produženi vikend vjerujemo da će mnogi trkači ostati u Omišlju i na otoku Krku i nakon utrke te se dobro provesti.

Prijave su otvorene na UTRKA.COM, dok sve detaljnije informacije o utrci možete saznati klikom na FACEBOOK ili WEB stranicu 🙂

 

 

PROMO tekst

Najnoviji tekstovi