Kros utrkom na osam kilometara pod nazivom Maksimirski Minus Zwei cener, ove će se godine u Parku Maksimir, po peti put obilježiti Svjetski dan zdravlja. Uz glavnu kros utrku, bit će organizirana i kraća utrka građana na dva kilometra, te dječje utrke. Sa ciljem promocije zdravog načina života i uživanja u prirodi, AK Maksimir u događaju se udružio s Domom zdravlja Zagreb – Centar i Nastavnim zavodom za javno zdravstvo“Dr. Andrija Štampar“.
S obzirom na to, da će uz utrke na osam i dva kilometra biti i nekoliko dječjih, može se reći da je ovo jedinstvena utrka koju može trčati cijela obitelj. Nakon trčanja, svi mogu uživati u posjetu zoološkom vrtu, kako svaki natjecatelj dobiva bon za besplatan ulaz.
Start i cilj utrke, u subotu je 6. travnja s početkom u 11 sati, dok dječje utrke počinju od 10 sati. Okupljanje će biti na livadi kod Mogile, gdje će se održavati cjelokupni program.
Za sve sudionike glavne utrke i utrke građana osiguran je bogati startni paket, koji će ove godine po prvi put sadržavati sportsku dry fit majicu. Najbolji natjecatelji i natjecateljice u glavnoj utrci u ukupnom poretku bit će nagrađeni peharima, a prvo troje u svakoj kategoriji medaljama.
Posebne nagrade dodjeljuju spomenuti suorganizatori zagrebački Dom zdravlja i Zavod “Dr. Andrija Štampar“.
Redovne prijave traju do 30. ožujka, a za utrku se možete prijaviti na stranici utrka.com.
Osim sportskog djela, događaj će biti popraćen i zdravstvenim segmentom, u vidu mjerenja krvnog tlaka, šećera, mjerenja vida te analize tjelesne mase. U suradnji s Veleučilištem Velika Gorica, po prvi će se put organizirati ekološka akcija za zbrinjavanje starih okvira naočala i leća.
Trčanje je divan sport. Oni koji se njime bave najčešće ga opisuju u samim superlativima, a sve ono manje divno, najčešće se vrlo brzo zaboravi. Ipak, mnoge stvari i situacije vezane uz trčanje mogu nam zadavati glavobolje, od biranja odgovarajuće opreme, vječne sumnje u preciznost GPS-a, pogađanja pravog pace-a na utrci i brojnih drugih „muka po trčanju“. No, što kada trčanje zaista uzrokuje pravu bol u glavi, onu pulsirajuću i neugodnu bol koja izaziva mučninu ili nas pak ometa u uživanju u ostatku dana?
Ako ste do sada iskusili glavobolju koja se javila nakon iscrpljujućeg treninga ili utrke, pročitajte o čemu se radi i što napraviti da ju slijedeći put izbjegnete.
Glavobolja izazvana fizičkim naprezanjem
Glavobolja izazvana fizičkim naporom karakteristična je po tome što se javlja isključivo za vrijeme ili neposredno nakon fizičke aktivnosti. Trčanje je jedna od najčešćih aktivnosti koje povezujemo s ovim oblikom glavobolje, no ona se može javiti i uslijed drugih aktivnosti visokog intenziteta, poput veslanja, plivanja ili pak dizanja utega.
Smatra se da nastaje zbog povećanja tlaka u krvnim žilama koje opskrbljuju mozak i moždane ovojnice. Glavobolja je pulsirajuće naravi, a može trajati i do 48 sati. Ukoliko primijetite da imate učestale glavobolje koje se javljaju samo tijekom ili nakon fizičke aktivnosti, posjetite svog liječnika. Prava glavobolja izazvana fizičkim naporom je benigno stanje, no važno je isključiti bolesti i stanja koja mogu biti u pozadini simptoma.
Dehidracija
Glavobolja je jedan od prvih simptoma dehidracije. Gubitak tekućine znojem može biti veći od jedne litre na sat tijekom trčanja, posebno pri visokim temperaturama. Zbog toga što je količina znojenja individualna, nema univerzalne formule za točan unos tekućine prije, za vrijeme i nakon treninga/utrke.
Stoga je važno obratiti pozornost na znakove koje nam tijelo šalje kada je dehidrirano: žeđ, suha usta i sluznice, izostanak mokrenja, glavobolja, grčevi i slično. U toplim i suhim uvjetima, kada očekujemo povećani gubitak tekućine, moramo povećati i njen unos, što podrazumijeva dovoljnu hidraciju na dan i jutro prije treninga/utrke, uzimanje tekućine na okrepnim stanicama i nadoknada odmah nakon završetka aktivnosti.
Nakon izrazito napornog treninga ili utrke želudac teško tolerira veće količine tekućine, što dodatno otežava cijelu stvar. Preporuča se postupni unos izotonične tekućine u manjim gutljajima (kako ne bi došlo do povraćanja), konzumacija voća i povrća tijekom dana te izbjegavanje kofeinskih napitaka (zbog diuretskog učinka kofein potiče dehidraciju).
Glavobolja bi trebala popustiti 30 minuta do 3 sata nakon dobre rehidracije. U slučaju teške dehidracije i povraćanja potražite liječničku pomoć kako biste intravenski nadoknadili izgubljeni volumen!
Gubitak elektrolita
Poremećaj u koncentraciji elektrolita direktno je vezan na prethodno opisani uzrok glavobolje, tj. dehidraciju. Povećani gubitak elektrolita očekujemo kod trčanja koje traje više od 60 minuta, na visokim temperaturama i pri intenzivnom znojenju. Izbjegnite glavobolju adekvatnim unosom tekućine, birajući pri tom izotonične napitke. Voće i povrće također obiluju elektrolitima.
Izlaganje suncu
Trčanje po suncu, posebno za trkače koji inače trče u jutarnjim ili večernjim satima, može izazvati glavobolju. Zaštitite se dobrom šiltericom i sunčanim naočalama, a ako nakon trčanja osjetite glavobolju, pomoći će vam hladan oblog postavljen na čelo i gornji dio glave te odmor u zamračenoj i prozračnoj sobi.
Hipoglikemija
Hipoglikemija, tj. nizak šećer u krvi, može nastupiti tijekom ili nakon fizičke aktivnosti ukoliko zanemarimo unos hrane, prvenstveno ugljikohidrata, prije, za vrijeme i neposredno nakon treninga ili utrke.
Iako većina trkača već u cilju s apetitom navali na ponuđene poslastice, neki trkači ne osjećaju glad. Ipak, za sve vrijedi pravilo koje kaže da što prije moramo nadopuniti glikogenske zalihe kako bismo ubrzali oporavak i, naravno, izbjegli hipoglikemiju i glavobolju koju uz nju vežemo.
Osim glavobolje, ostali simptomi hipoglikemije su slabost, umor, razdražljivost, znojenje, tremor, vrtoglavica itd. Svatko tko je iskusio hipoglikemiju zna koliko je neugodna, ali i opasna, stoga usvojite naviku nadoknade energije odmah nakon fizičke aktivnosti. Ne mora to biti veliki obrok, za početak je dovoljan i komad voća ili 2-3 dcl regeneracijskog napitka (čokoladno mlijeko, napitci koji sadrže ugljikohidrate i proteine).
Planirajte veći obrok unutar dva sata nakon završetka aktivnosti kako biste spriječili ponovni pad šećera.
Loša trkačka forma, položaj tijela
Loša trkačka forma česti je krivac za razne ozljede, nezadovoljavajuće rezultate i, ne manje važno, čudne poze na fotografijama s utrka. No, jeste li znali da može uzrokovati i glavobolje? Loše držanje tijela za vrijeme trčanja može dovesti do napetosti muskulature vrata i ramena, te posljedično glavobolje. Istezanje leđa, ramena i vrata nakon trčanja može olakšati simptome, a kako biste djelovali preventivno i poradili na formi trčanja važno je uvesti u svoju trkačku rutinu vježbe jačanja posturalnih mišića. Dobra ideja je i konzultirati fizioterapeuta koji će vam ukazati na slabosti i moguća rješenja.
ZAGREB21 powered by Heineken 0.0 je bila odlična utrka, broj trkača u odnosu na prošlu godinu je gotovo udvostručen, a s tim je išla i velika fotografska ekipa koja je sve to zabilježila.
Nakon highlights foto albuma, došao je red i na ono najvažnije – više od 15.000 fotografija nalazi se u našem RaceMoment sustavu i spremne su za preuzimanje.
Mjestašce Sali na Dugom Otoku u subotu je na svojim bajkovitim i pitoresknim stazama, ugostilo gotovo 600 trail trkača i trkačica. Trčali su 11, 24 ili 40 kilometara, ovisno o tome jesu li izabrali stazu Bay Green, Cliff Blue ili Red. Tog sunčanog dana na 40 kilometara makadamske, kršovite i cestovne staze, uz 1130 metara uspona, najbolji među najboljima bio je Slovenac Boštjan Erjavšek.
Organizator Mountain Traveller Croatia pobrinuo se da ni jedna kategorija ne bude zakinuta za pogled na najljepše otočke znamenitosti, pa su natjecatelji na svakom koraku mogli uživati u prirodnim i kulturnim ljepotama ovog otoka – od mjesta Sali kao startne i ciljne točke, kroz stoljetne maslinike i polja, pored spomenika, crkvica i gradina te brojnih uvala poput Mira i Telašćice unutar istoimenog parka prirode.
Uz tovareću mužiku zelenom i plavom stazom do pobjede
U najkraćoj kategoriji Bay Green natjecatelji su se možda najviše mogli opustiti i zastati da “udahnu“ ljepote na lokacijama poput dugootočkih Stena odnosno strmih klifova, ili pak, fenomena Skrača, gdje ukočeno stoje kamene figure nastale od ruku prolaznika. Naime, s njihove krajnje točke na slanom jezeru Mir, natrag u Sali vozio ih je brod pa su za bonus uživali u pogledu na otočki arhipelag.
Ipak, na toj stazi od nekih 11 kilometara i 440 metara uspona neki se nisu predugo zadržavali i dobro su “potegnuli“ te su, nakon 56 minuta, u cilju dočekani (kao) pobjednici – Ante Špaleta i Ante – Toni Ramov koji su se nadmetali za prvu poziciju, pa ušli u cilj navedenim redom s 13 sekundi razlike. Tomislav Punčec trebao je oko tri minute više te među 361 finišerom zauzima treće mjesto.
Među ženama najbrža je bila Jelena Gorički u vremenu od 1:05. Druga Tea Mazić dolazi sedam minuta kasnije, a Sara Žvikart iz Slovenije slijedi ju s minutom razmaka i zauzima treću poziciju.
Cliff Blue kategorija startala je iz Salija zajedno sa “zelenom“ uz ritam “tovareće mužike“. Slovenac Sebastjan Zarnik stazu dugu gotovo 24 kilometra uz 690 metara uspona, istrčao je za 1:44 sat te završio kao pobjednik. Među 142 finišera, Marin Mandekić za tu je poziciju zakasnio jednu minutu i završio drugi. Trećem Josipu Bugariji trebala su ravno dva sata za ovu stazu.
Claudia Ciavattini dolazi iz Italije, te na cilj prva među ženama nakon 2:31 sata na stazi. Sa 14 sekundi zaostatka slijedi ju Marija Kurta, dok trećoj Luciji Štrmelj trebaju 2:38 sata za završiti utrku.
Slovenac i Slovenke preuzeli prevlast na crvenoj stazi
Najdulju “crvenu“ stazu prvog kola Coastal & mountain trails lige, završio je 21 muškarac i tek sedam najodvažnijih žena. Pobjedniku Boštjanu Erjavšeku za 40 kilometara trebala su 3:40 sata. Samo Knafelj dolazi čak 16 minuta iza njega i zauzima drugu poziciju, dok Matej Gjurković nakon 4:17 sata na stazi osvaja treće mjesto.
Slovenke su preuzele prevlast u ženskoj konkurenciji. Tako je Tajda Bogataj na stazi provela 4:22 sata i pobijedila u ženskoj konkurenciji. Eva Urbanc u roku 4:52 sata zauzima drugu poziciju, dok je trećoj Marinki Lenart trebalo 5:27 sati. Kako ih u ovoj kategoriji nije bilo mnogo, i ostale žene zaslužuju biti spomenute, sve redom domaće – Dražena Berović, Ana Kriste, Nataša Milohanović i Gabi Gabelica.
Kako se radi o utrci s najvećim brojem domaćih volontera, s povratkom u cilj natjecatelje su dobro su “zbedinali“, nahranili i okitili finišerskim medaljama. Lokalci, poznati kao zaštitnici rock glazbe, u večernjim su satima svojim gostima priredili ludi tulum.
Ove godine po prvi put trkači imaju izbor trčati polumaraton, 10 km, 5 km ili 2.5 km. Sport&Moda Zadar Night Run je utrka za djecu i odrasle, početnike i vrhunske trkače, muškarce i žene – Zadar Night Run je utrka za SVE!
Očekuje se 2000 trkača što garantira vrhunski trkački spektakl u Zadru. Podsjećamo, Zadar Night Run je cestovna utrka u poznatoj i dokazano kvalitetnoj organizaciji Škole trčanja Zadar i Triatlon kluba Zadar, a start je u Foši ispred Gradskih vrata. Utrka je noćna, start je točno u 21 sat, a datum je 13. travnja 2019.
Trkači pri prijavi (kao i prijašnjih godina) biraju utrku 2.5 km (jedan krug oko grada), 5 km (dva kruga) ili 10 km (četiri kruga), a velika ovogodišnja novina je polumaraton, utrka na 21,097 metara, sa spektakularnom stazom uz more.
Atraktivnost startne zone i staze, energija, glazba, svjetlosni efekti i niz drugih elemenata oduševljavaju trkače iz godine u godinu i mislimo da imamo formulu koja će Sport&Moda Zadar Night Run 2019 učiniti za trkače i ove godine događajem o kojem će se pričati i kojeg ne smiju propustiti!
– Veliki broj trkača nas već duže vrijeme pita za noćni polumaraton i evo ove godine smo odlučili organizirati i tu utrku u sklopu Zadar Night Runa. Bit će to najatraktivnija staza polumaratona u regiji (od poluotoka prema zapadu grada i natrag). Staza je potpuno ravna i gotovo 90% staze prati morsku obalu što garantira vrhunski doživljaj za trkače a i dobre rezultate (što je za sve trkače, a pogotovo rekreativce uvijek veliki plus). Posljednjih 5 km staze čine dva kruga oko Poluotoka što smatramo dodatnim impulsom za trkače! Želja nam je da za trkače koji započinju svoju ozbiljniju trkačku priču, baš Zadar Night Run bude prvo polumaratonsko iskustvo. Kroz ovih pet godina utrke primijetili smo da trkači rastu zajedno s utrkom, pa oni koji su u prvim godinama trčali 2.5 km prešli su na 5 km, oni sa 5 km na 10 km, a sad je vrijeme i za korak dalje – polumaraton!
Utrka je postala motivator za naše sugrađane i na to smo posebno ponosni! Očekujemo da na prvi Zadar Night Run Halfmarathon dođe i veliki broj trkača iz drugih gradova Lijepe naše, ali i iz drugih država, kazali su organizatori dodajući kako su osigurali za sve trkače vrijedne poklone sponzora te se nadaju pružiti ljudima čisti užitak sudjelovanja u natjecanju.
– Golemo iskustvo koje smo stekli kroz posljednje godine organizacije utrka u regiji daje nam samopouzdanje da možemo napraviti još veći projekt. Naravno, ovakva velika organizacija zahtjeva i pomoć sa strane pa se zahvaljujemo Uredu gradonačelnika i Gradu Zadru na velikoj pomoći u organizaciji utrke. Prepoznali su nas kao događaj koji na pravi način promovira ime Grada Zadra! – rekao je Jure Šango, osnivač Škole trčanja Zadar te glavni organizator utrke Zadar Night Run.
Sport&Moda Zadar Night Runće se održati 13. 4. 2019. sa startom u 21:00 h.
Za sudjelovanje na utrci Sport&Moda Zadar Night Run 2018 dovoljno je popuniti prijavu na www.ZadarNight.Run i uplatiti startninu.
Sunčan i topao, iako poprilično vjetrovit proljetni dan, okupio je oko 1.650 natjecatelja na četvrtom ZAGREB21 powered by Heineken zagrebačkom proljetnom polumaratonu. Pozitivna atmosfera sa starta ispred Nacionalne knjižnice, ispratila je trkače na pet i 21 kilometar te na štafetu. U cilju su se prekrasnom finišerskom medaljom okitili svi, a osim pobjednika, posebno su nagrađeni i najbolji sudionici Prvenstva Hrvatske.
Na stazi se moglo vidjeti trkače svih profila, proporcija i boja, pa čak i onih uniformiranih. Tako je stazom, povodom Dana svetog Patrika prodefilirao i jedan zeleni irski vilenjak, te jedna hrabra vatrogaskinja pod kompletnom opremom, uključivši kacigu, bocu s kisikom i teške čizme.
Naime, osim pojedinačnog i ekipnog Prvenstva Hrvatske u polumaratonu te prvenstva Hrvatske za pripadnike MUP-a, trčala se i prva zagrebačka vatrogasna utrka na pet kilometara.
Na proljetni polumaraton svatko je došao s nekim svojem ciljem – bilo to postići svoj osobni rekord, istrčati prvi polumaraton, izdržati do kraja, trčati u spomen nekoga ili promovirati neki viši cilj. Ipak, postignuće koje je najvažnije spomenuti bio je novi rekord (nove) staze, a postavio ga je, naravno, pobjednik iz Kenije – Samuel Naibei Kiplimo.
Prva četiri Kenijci, prve četiri Hrvatice
Kiplimu je za ovaj 21 vjetrovit kilometar, trebao 1:03:10 sat, što znači da ga je istrčao u tempu 3:01 min/km. U cilj je utrčao u “fotofinišu“ sa svojim kolegom Andrewom Kwemoi Mang’Atom koji zauzima drugu poziciju sa četiri sekunde zaostatka. Tri minute više trebale su trećem Evansu Kipngetich Tanuiju i četvrtom Kiplimu Bonface Kimutiju.
Kao peti muškarac u utrci te prvi Hrvat, na cilj dolazi Petar Bratulić za 1:09:39 sat, držeći tempo 3:20 min/km. Za nekih pola minute slijedi ga Goran Grdenić, te u poretku prvenstva Hrvatske zauzima drugu poziciju. Između njega i trećeg Hrvata Dorijana Miškulina, smješta se Mađar László Gregor. U hrvatskoj konkurenciji četvrto i peto mjesto zauzimaju Antun Rudolf Pavelić i Ivan Dračar.
U ženskoj kategoriji prve četiri natjecateljice, ujedno zauzimaju iste pozicije i na hrvatskom prvenstvu. Pobjednica je Bojana Bjeljac s vremenom od 1:14:03, odnosno tempom 3:32 min/km. S nešto više od dvije minute zaostatka slijedi ju Matea Parlov, dok treću poziciju zauzima Ana Štefulj. Nikolina Stepan bila je četvrta, a između nje i pete Hrvatice Ingrid Nikolesić, u cilj je utrčala Mađarica Tünde Szabó.
U ekipnoj konkurenciji Prvenstva Hrvatske prvaci su AK Kvarner kod muškaraca te AK Svetice kod žena.
Pajdaši slavili uz kupicu, najsporiji nisu to bili, a Jankec je stigel na cug
Štafete su trčala četiri člana i/ili članice po ekipi, trčeći tri puta po pet kilometara te šest kilometara za četvrtog sudionika. Ekipe su se, osim ukupno, bodovale i kao ženska, muška, klasični mix s dvije žene i muškarca, te (pretežno) muški i (pretežno) ženski mix.
Na štafeti su se među 71 ekipom najboljima pokazali Pajdaši, kojima je za sinkronizaciju trebao 1:21:27 sat, dok drugi Run.Hr i treći Najsporiji na svijetu, trče štafetu u cilj utrčavaju unutar minute. Četvrto i peto mjesto zauzimaju AK Kvarner Rijeka i Beži Jankec.
David Marot i Breda Škedelj najbrži na 5 km
Na utrci od pet kilometara najbolji muškarac bio je David Marot iz Hrvatske, za što su mu je trebalo 17:36 minuta. Drugi muškarac, natjecatelj iz Bosne i Hercegovine, Đorđe Cerić dolazi nepunih pola minute kasnije. Treći je Goran Bakšić, a slijede ga Mark Tomek, Igor Visinski i Eugen Popović, redom iz Hrvatske.
Najbrža žena na pet kilometara dolazi iz Slovenije, zove se Breda Škedelj, a na stazi je provela 19:10 minuta. Doroteja Santi iz Hrvatske, u cilj utrčava pola minute kasnije i zauzima drugu poziciju, koja Simoni Jambrošić izmiče za osam sekundi. Preostale tri najbolje Hrvatice bile su Kristina Marjanović, Dora Mlinarić i Ana Badžak.
Nova staza, ali u cilju opet Heineken 0.0
Važno je naglasiti, iako je skinut rekord staze, da je ove godine staza promijenjena. Tako se sa startom i ciljem ispred Nacionalne knjižnice, trčalo Avenijom Većeslava Holjevca, ali ove godine startalo se u suprotnom smjeru. Potom se skretalo na Vukovarsku te Savsku do Prisavlja, kroz HTV, oko Bundeka i u prvi prolaz kroz ciljnu ravninu. Drugi krug bio je nešto kraći i obuhvaćao samo Holjevčevu aveniju i krug oko Bundeka.
U cilju je natjecatelje dočekala okrepa koja najbolje sjeda i koju su vjerojatno sanjali cijelom dužinom staze – pivo! Naravno, kako bi sve bilo korektno i u sportskom duhu, radilo se o Heinekenu 0.0 odnosno najdražoj hidraciji bez alkohola. Heineken je tako uvelike u suradnji pomogao organizatorima AK-u Maksimir i Trčanju d.o.o. odnosno Run&Treku, a kao suradnik tu je bio i Zagrebački atletski savez.
Sve je spremno za četvrto izdanje Plava Laguna Polumaraton u Poreču. Ostalo je još samo nekoliko dana za prijavu, pa ukoliko već niste rezervirajte vaše mjesto na polumaratonskoj ili 10K utrci.
Online prijave se zatvaraju u četvrtak, 21. ožujka. Objavljena je nova staza polumaratona koja ide uz more, od Hotela Parentium, preko Plava Resorta kroz središte grada Poreča pa natrag prema Funtani i hotelu Parentium.
Oni koji se odluče za 10K Run također će uživati u prekrasnoj stazi uz more koja vodi od hotela Parentium do grada Poreča i natrag.
Za one koji rezerviraju smještaj u jednom od hotela Plave Lagune (Hotel Plavi, Hotel Molindrio), kotizacija utrke je besplatna.
Početak utrke je 24. 3. 2019. u 10:00 h ispred Hotela Parentium, Zelena Resort.
Ukoliko dođete dan ranije, možete prisustvovati Family i Lino Kids run utrkama u kojima će uživati djeca i njihovi roditelji.
Vidimo se sljedeći vikend u Poreču!
Sve informacije o događaju i programu možete pronaći OVDJE.
U malom predvorju Nacionalne i sveučilišne knjižnice održana je konferencija za medije u povodu međunarodne atletske utrke ZAGREB21 powered by Heineken 0.0 – popularnog Zagrebačkog proljetnog polumaratona koji je ove godine ujedno i Prvenstvo Hrvatske u polumaratonu – pojedinačno i ekipno.
Atletski klub Maksimir i Trčanje d.o.o. – prva specijalizirana trgovina za trčanje Run&Trek, uz podršku Zagrebačkog atletskog saveza, organiziraju ovu popularnu utrku zagrebačkim ulicama.
Utrka se održava u nedjelju 17. ožujka 2019. sa startom u 9:00 sati ispred Nacionalne sveučilišne knjižnice (NSK) i na startu se očekuje 2000 trkača iz 25 zemalja. Ovogodišnja utrka je ujedno i službeno Prvenstvo Hrvatske u polumaratonu, pojedinačno i ekipno te će na startu biti i najbolji hrvatski dugoprugaši.
Organizator utrke, Robert Franjković, napomenuo je važnost 4. ZAGREB21 powered by Heineken 0.0, njegov rast u odnosu na prethodna izdanja te kvalitetu samih sudionika. Osvrnuo se i na službeno PH u polumaratonu te iznio još dvije zanimljivosti – ovogodišnji ZAGREB21 ujedno je i PH za pripadnike MUP, a utrka na 5 km je i 1. Zagrebačka vatrogasna utrka s više od 100 vatrogasaca na startu.
Gosti pres konferencije bili su Milan Pavelić, pročelnik gradskog ureda za sport Grada Zagreba, a ispred Hrvatskog atletskog saveza, govorio je izbornik Mladen Katalinić. Obojica su iskazala svoju podršku i svim trkačima zaželjeli uspješnu utrku. Novinarima se obratila i Matea Matošević – Hačić, prošlogodišnja pobjednica utrke i predstavnica SSGZ, koja ove godine neće trčati, ali se sjetila odličnih iskustava na svojim nastupima na Zagrebačkom proljetnom polumaratonu.
Naslovni sponzor utrke Heineken 0.0 drugu godinu zaredom podržava ovaj popularni sportski događaj. Naime, mnoga istraživanja pokazala su da pivo nakon utrke uspješno hidratizira iscrpljen organizam. Stoga ne čudi da je globalni brend Heineken 0.0 ujedno je i službeno pivo polumaratona te će se pobrinuti za rehidraciju trkača nakon utrke.
Točnije, sve sudionike utrke na cilju će dočekati rashlađeni Heineken 0.0 koji poručuje trkačima da se sada mogu osvježiti odličnim pivom čak i u prigodama u kojima to prije nisu mogli. Heineken 0.0 je pivo izvanrednog okusa, napravljeno od vrhunskih prirodnih sastojaka te sadrži samo 69 kalorija u boci od 0,33l.
Ove godine utrka Mitas 4 Islands donosi bodove za nastup na Olimpijskim igrama. Među 600 natjecatelja čak 100 ih stiže iz Belgije. Utrka ima jak utjecaj na turističku predsezonu
U utrci Mitas 4 Islands ove će godine sudjelovati čak šesto natjecatelja iz tridesetak zemalja, a najviše prijava, čak stotinu, stiže iz Belgije. Utrka se vozi na Krku, Rabu, Cresu i Lošinju od 9. do 13. travnja 2019. godine.
„Naša utrka iz godine u godine zauzima sve važnije mjesto u svijetu brdskog biciklizma. Trenutačno je među pet najvećih u svijetu i druga po veličini u Europi. Raste i njezina snaga. Naime, prošle je godine utrka ušla u sustav UCI-ja, a ove godine bodovanje je podignuto u kategoriju S1. To znači da će njezini natjecatelji svojim nacionalnim timovima prikupljati bodove za nastup na Olimpijskim igrama“, kazao je Tomislav Zobec, direktor utrke Mitas 4 Islands.
Natjecateljima peto izdanje utrke donosi još nekoliko ugodnih iznenađenja. Među njima su prolog tijekom kojega će se boriti za što bolje mjesto na startu prve etape, vožnja kroz grad Krk te završna svečanost utrke u središtu Malog Lošinja.
Dubravko Šimenc, voditelj Odjela za strateške marketinške projekte Hrvatske turističke zajednice, istaknuo je važnost događaja vezanih u sport i rekreaciju za turističku predsezonu i posezonu.
„U utrci sudjeluje čak devedeset posto stranaca. Kad bi Hrvata bilo više, Mitas 4 Islands bi postala najveća utrka brdskog biciklizma u Europi. Naše istraživanje otkriva da dvanaest posto ljudi turističko odredište bira zbog sporta i rekreacije”, istaknuo je Šimenc.
Neki natjecatelji za noćenje koriste brodove i privatni smještaj, no najveći je broj smješten u hotelima koji se upravo zbog utrke otvaraju dva tjedna prije Uskrsa.
„Ovaj koncept ima izuzetan potencijal i kvalitetno razvija turističko odredište. Čak dvije petine sudionika utrke vraća se na destinaciju s kojom ima dobra iskustva. Riječ je o dobrostojećim ljudima srednje dobi, najčešće s obiteljima”, kazao je Toni Hrvatin, voditelj razvoja destinacijskog proizvoda u Valamar Rivieri.
Peter Vesel, svjetski poznati slovenski biciklist i prošlogodišnji pobjednik utrke Mitas 4 Islands u kategoriji Grand Master, vraća se na Kvarner, a posebnim izazovom smatra sve jaču konkurenciju. S tim se složio i Anthony Bilić, član Adrenalina Giant MTB Teama, najboljeg hrvatskog tima na prošlogodišnjoj utrci Mitas 4 Islands.
„Prošle smo godine zauzeli trinaesto mjesto, a ove godine iako želimo ostvariti bolji rezultat, svjesni smo da ćemo se boriti s odličnim biciklistima željnima nastupa na Olimpijskim igrama. Nadamo se da ćemo i mi osvojiti bodove koji će nas približiti Tokiju. Predstoji nam zahtjevna fizička i psihička priprema“, rekao je Bilić.
Utrka Mitas 4 Islands obuhvaća četiri etape. Svaka se etapa vozi na jednom otoku. Tako natjecatelji vozeći se po Krku, Rabu, Cresu i Lošinju pređu 270 kilometara i ostvare preko 5000 metara visinskog uspona. Budući da uz profesionalne sportaše utrku voze i rekreativci, svojevrsnim herojima se smatraju svi koji je uspiju završiti.
S proteklom srijedom, nakon deset kola, završeno je treće izdanje Krapinske zimske lige. Liga u organizaciji TK-a Maraton Krapina nosi ime Trofej Crne Kraljice, po vladarici Krapine, Medvedgrada i Cesargrada – Barbari Celjskoj.
Liga koja se od 10. siječnja do 13. ožujka trčala uglavnom četvrtkom, specifična je po jednom izletu iz rutine. Naime, jedno od kola spaja sport i kulturu te se trči petkom povodom Noći muzeja.
Kroz deset kola od kojih se osam boduje, svaki su se tjedan u večernjim satima trčale dionice na pet i deset kilometara, točnije Petica Barbare Celjske te Krambergerovih 10.
Posljednje kolo ovogodišnjeg izdanja Trofeja okupilo je 17 natjecatelja i četiri natjecateljice, a najbolji u ligi nagrađeni su pokalima.
U ukupnom poretku na kraju lige, u ženskoj konkurenciji na pet kilometara, kao najbolja sa 750 bodova i sedam nastupa završila je Marija Markovina. Za njom s po samo dva nastupa, redom slijede Lucija Mlakar te Ana Tihava i Lana Ljuma Skupnjak koje brojem bodova dijele treću poziciju.
Među muškarcima prvi je u ukupnom poretku Neven Malarić s 890 bodova i devet nastupa, dok Romano Krstić i Petar Puljek s nastupom manje zauzimaju drugu i treću poziciju.
Među ženama na 10 kilometara pobjednica je Dijana Janžek s 870 bodova u osam nastupa. Ana Tihava, osim treće pozicije s dva nastupa na kratkoj dionici, zauzima i drugu poziciju s dva nastupa na duljoj. Jasmina Burek trčala je samo jednu utrku, ali time i zaslužila treću poziciju na Krambergerovih 10.
Među muškarcima najviše se iskazao Miljenko Hmelina sa 730 bodova u devet nastupa. Kao drugi, slijedi ga Ante Radak s nastupom manje te treći Vjeran Skupnjak sa sedam nastupa.
Sigurno ste već pratili serijal članaka 4Endurance na našem portalu. Radi se o specijaliziranom dućanu s prehranom za sportove izdržljivosti. Nikolina Stepan, jedna od naših najboljih trkačica, dobila je priliku isprobati nekoliko ključnih proizvoda iz linije First endurance.
Moje ime je Nikolina Stepan, maratonka sam i iza sebe imam nastupe na Svjetskom prvenstvu u atletici u Londonu 2017. godine i Europskom prvenstvu u atletici koje je prošle godine održano u Berlinu. U budućnosti ću možda imati priliku nastupiti i na Olimpijskim igrama, a ove mi je godine cilj istrčati što bolji rezultat. Maraton je za mene način života u kojem treba biti uporan, ustrajan i imati puno volje. Treniram dva puta dnevno i tjedno skupim oko 170-180 km, nekada i do 200. Nije lako trčati tolike kilometre, često sam prilično umorna i najradije od svega bih ostala doma ležati, ali naravno, to nikada nije opcija i uvijek odradim trening. Prije svega me potiče to što vjerujem da mogu još puno napredovati, a za to se isplati malo patiti!
Ipak, nije uvijek dovoljna samo dobra volja jer tijelo iz dana u dan treba biti spremno za svaki novi trening kako bi se iz njega izvukao maksimum. Potrebno je puno odmora i regeneracije, što češće masaže, bitno je preventivno djelovati i preduhitriti ozljede jer svatko od nas ima neku slabu točku.
Isto je tako jako bitno unijeti sve potrebne nutrijente prije, za vrijeme i nakon treninga, koje često kroz samu hranu teško možemo nadomjestiti jer se ona apsorbira puno sporije. Potrošnja u sportovima izdržljivosti je zaista velika i kada tijelo naporno radi dan za danom, potrebno mu je dobro formulirano piće za oporavak.
Kao i većina sportaša, niti ja osobno nisam to shvaćala pretjerano ozbiljno, ali sada vidim da ipak ima smisla. Malo sam se raspitala među kolegama trkačima i biciklistima, pa sam dobila najviše preporuka za Ultragen od First endurance. Kontaktirala sam direktno 4Endurance, bili su oduševljeni suradnjom i složili smo se da je za moje napore najbolji izbor upravo First endurance. Taj američki brend specijalizirao se za sportove izdržljivosti, ali od svih proizvoda za oporavak Ultragen ima najviše onih nutrijenta koje trošimo na napornom dugom treningu.
Ali dobro, jedno je etiketa, drugo je osobno iskustvo; odlučila sam se da ga testiram na pripremama u Portugalu. Moram reći, da sam osjetila razliku već u startu. Od kad sam počela konzumirati Ultragen primjetila sam da se osjećam bolje, lakše se oporavljam i tijelo mi je manje umorno. Ali idemo redom…
Ultragen je regeneracijski napitak namijenjen sportašima koji se bave sportovima izdržljivosti. S obzirom na sastav, sadrži sve potrebne sastojke za brži oporavak od treninga, a konzumira se unutar 30 minuta nakon treninga, upravo kada su tijelu najpotrebniji nutrijenti za oporavak oštećenih tkiva.
Okusi u kojima dolazi ovaj napitak su: čokolada, vanilija, tropical punch, orange cream i cappuccino. Osobno sam odabrala vaniliju i mogu reći da je prilično fina. Jedna do dvije mjerice praha pomiješaju se s 250-500 ml vode i napitak je ugodnog slatkastog okusa, lako se topi u vodi i stvarno je pitak. Jako dobro sjeda na želudac i nema baš nikakvih nuspojava, što mi je izuzetno bitno, osobito nakon napornijih treninga. Također, zasiti me dovoljno da mogu izdržati do prvog obroka, jer naravno, treba još skuhati ručak! 🙂
Poznato je da je nakon treninga potrebno nadopuniti ono što je izgubljeno jer se u protivnom i dalje troše zalihe glikogena. Kod sportova izdržljivosti, bitno je što prije unijeti što više ugljikohidrata, ali i proteina koji pomažu oporavku i jačanju mišića. To je najučinkovitije u prvih 30 minuta nakon treniranja pa je Ultragen najbolje piti upravo u tom periodu.
Također je važno da se ono što konzumiramo što brže apsorbira, a upravo to su karakteristike hranjivih tvari koje sadrži Ultragen. Riječ je o kombinaciji brzih ugljikohidrata i elektrolita s hidrolizatom proteina sirutke, BCAA aminokiselinama i glutaminom uz minerale i vitamine. Razinu kortizola (hormon stresa) je najlakše smanjiti ako tijelu damo komplet tvari koji su na dugom treningu “na udaru”: valja brzo napuniti glikogen, smanjiti katabolizam, ugasiti upale, oksidacijski stres i slično.
Od ugljikohidrata u preparatu je korištena glukoza, inače najbrži ugljikohidrat s visokim glikemijskim indeksom (100), koji u isto vreme pomaže i boljoj apsorpciji ostalih sastojaka. Često se priča o glukozi kao nekoj lošoj hrani – u stvari, ona je neophodna za smanjenje kortizola (prema toga i upala). Kod treninga se povećava razina adrenalina, on “otvara” stanice i omogućava da regenerativne tvari ulaze u stanicu. Zato i postoji uzrečica da regenerativno piće treba uzeti odmah poslije treningu, dok nam još srce nabija. 🙂 Takav je spoj, uz lakše probavljive proteine, idealan za brži i bolji oporavak, kao i nadopunu potrošenih zaliha energije u mišićima (glikogen).
Također, ostali već spomenuti sastojci (vitamini, minerali, glutamin, BCAA i drugo) pomažu u reguliraciji razine kortizola (hormon stresa) kojeg tijelo izlučuje kod intenzivnih treninga. Njegova prevelika količina utječe na pad imuniteta, ozljede, oštećenja mišićnog tkiva, nakupljanje nepotrebnih masti i smanjenje razine testosterona. I kod žena je bitan testosteron; kad imamo prenizak testosteron i previsok kortizol, to je najgore što postoji za oporavak. Ovo su samo neki od negativnih učinaka na tijelo koji se konzumacijom Ultragena mogu izbjeći.
Ono što je također vrlo bitno je da nema opasnosti od kontaminacije zabranjenim supstancama, svi su sastojci provjereni čime je osigurana kontrola kvalitete.
Smatram da prehrana dosta utječe na kvalitetu treninga, formu i općenito zdravlje. Ultragen pomaže u očuvanja zdravlja i imuniteta zbog čega svakako lakše podnosim duge treninge i stres koji nose sa sobom. Imam energije, tijelo mi je hidrirano, nemam grčeve i tijelo mi se nakon svakog napora oporavlja u nutritivnom smislu, što je vrlo važna komponenta cjelokupnog treninga.
Na taj si na način možemo samo pomoći i dati bolje šanse svom potencijalu. Naručila sam još jednog, možda je jedini minus da ova američka linija nije baš ono najjeftinija, ali momci iz 4Endurance svakome sportašu koji se trude daju dobar popust.
Iako je svakom sportašu potrebno pristupiti individualno, uzimajući u obzir fizičke i psihičke karakteristike pojedinca, ali svim sportašima koji se ubijaju na treninzima (naočito biciklistima, plivačima, trkačima, triatloncima…) preporučila bih Ultragen kao idealan izbor napitka za oporavak.
Čak deset utrka održat će se u sklopu ovogodišnjeg, 23. po redu izdanja Rijeka Run – festivala sporta i rekreacije Homo si teć!
Najmasovniji domaći ulični sportski događaj tradicionalno otvara utrka Trsatskim stubama 539 skok 30. ožujka. Tjedan dana kasnije, 6.travnja. slijedi Molo longo trk odnosno utrka u samom centru grada po lukobranu, ujedno i popularnoj riječkoj šetnici.
Velika završnica festivala na rasporedu je 14. travnja, kada će gradskim ulicama protrčati na tisuće Riječana svih generacija, profesionalni trkači i rekreativci, studenti, učenici te brojni vrtićarci.
Zainteresirani za natjecateljske utrke mogu birati između 4. Riječkog maratona, 18. Riječkog polumaratona, Desetke powered by Heineken 0.0, utrke štafeta 3x7km te nove utrke, Erste Petice. Tu su kao i svake godine dm mići trk za najmlađe sudionike, Memorijalna utrka Milke Milinković za osobe s invaliditetom i slabovidne osobe te utrka s kojom je sve i počelo, utrka građana Homo si teć.
Novost ove godine su nove trase utrka, koje dobrim dijelom vode uz more, pojačan nagradni fond i dodatne kategorije u utrkama gdje ih do sad nije bilo, te ono na što trkači obavezno trebaju obratiti pozornost: krajnji rok za prijavu i plaćanje startnina za sve utrke je 29. ožujka. Prijave i plaćanja na dan utrka više nisu moguće.
U sklopu festivala bit će organiziran i sajam sportske opreme, humanitarna prodaja majica te svakodnevne prezentacije riječkih amaterskih i profesionalnih sportskih udruga i klubova.
Festival sporta i rekreacije dio je programa Europske prijestolnice kulture “Rijeka 2020” gdje će se kroz razne kulturne i zabavne sadržaje posjetiteljima omogućiti upoznavanje raznih riječkih posebnosti (kulturnih, povijesnih, gastronomskih, glazbenih…).
Nedugo smo pričali o stvarnim i imaginarnim opasnostima koje nas, trail trkače vrebaju u šumi. Dok smo se zadnji put malo više usmjerili na divlje zvijeri (stvarne), ovaj put pričamo o tome koliko je i u prirodi “čovjek čovjeku vuk“, koliko su određene prijetnje stvarne, a koliko stvar paranoje te – koja mitska bića prijete našim šumama.
Da ti je novčić za svaki put kad ti je dosad u tvojoj trkačkoj karijeri postavljeno zgroženo pitanje: “I ti ideš u šumu trčati? Sam(a)?! Kak’ te nije strah?“ Prijatelji za tebe misle da ti nisu sve na broju, mama te uvijek otprema s uputom da se čuvaš, pri tom se pitajući zašto ne možeš biti normalno biće koje radi u uredu od sedam do tri ili doma na “gruntu“, brine se za svoju obitelj, a u popodnevnim satima odmara i večeri provodi pred TV-om. A baka… baka te već zavjetovala svetom Antunu, plaća mise za tebe na redovnoj bazi i provodi besane noći tvojom krivnjom. Priznajmo, neke prijetnje u prirodi i nisu tako bezazlene, ne može se reći da se nikad nismo povrijedili. Ipak, u odnosu čovjek-priroda, opet je čovjek veća prijetnja. Ali one koje u trkačkih laika pobuđuju najveće strahove, i stvaraju u njihovoj glavi scenarije koje se ne bi posramili ni autori horora, produkt su isključivo podivljale mašte.
Električni čoban
Osim zadnji put spomenutog bika, još jedan neprijatelj trkača i ljubitelja prirode u predjelima gdje pasu kravice i ostala stoka sitnog zuba. Pogotovo onih naivnih i lakomislenih. Pa ti potrči lakomo na Jahorini prema zidu za penjanje, ne grabeći dovoljan raskorak preko žice – ni lijevom, a onda ni desnom nogom. Jer možda prvi put nije zapravo bio pravi strujni udar, možda je to samo bio statički elektricitet, epileptički napad, a možda ti se zapravo svidjelo, pa se moralo onda utvrditi gradivo i drugom nogom.
REALNOST: Kad trčiš predjelima gdje pase kritična stočna masa, bježi od svake žice kao vrag od tamjana ma koliko ona hrđava bila. Prekoračuj ju u šiirokom raskoraku kao laserske zrake u Nemogućoj misiji, plazi ispod nje poput komandosa u blatu, pa taman to blato ispalo iz krave i iz njega se pušilo. Kad imaš opciju “obična“ žica ili bodljikava žica, izaberi bodljikavu jer ova druga nikad nije obična. I ni za boga, ne pišaj po žici jer se za taj strujni udar nikad nećeš priupitati želiš li ga ponoviti.
Lovci
Dobroćudni veseljaci koji prave švedske stolove za divljač u šumi i pomno nad njom bdiju nekoliko metra dalje iz svojih kućica na drvetu, opremljenih madracima, a ponekad čak i kompletnom stolarijom. Održavaju ravnotežu hranidbenog lanca, rješavajući se kukolja u žitu.
Lovac i šumska dekla, foto: Iva Lulić
REALNOST: Vole si popiti kapljicu-dvije da se ugriju u hladnim šumskim noćima, pa im se zamuti vidno polje i učini im se da je kolega uzgojio rogove, pa im se tu i tamo otme metak-dva (a ponekad i rafal) u pogrešnom smjeru. Pa napucaju kolegu. Zasad trkača još nisu, ali ako navalimo na šume kao kakva pošast, mogli bi nas protumačiti kao prijetnju koja narušava eko-sustav. Zato, u najmanju ruku, ni pod razno ne kupuj crnu trkačku opremu. Ima da se šareniš kao papiga i svijetliš u mraku. Kriči svim duginim bojama i kriči iz sveg grla “Ne pucaj, ne pucaj!“ – čisto kao preventivno upozorenje 😉 . U svakom slučaju, sezona lova na papige još nije otvorena. Valjda.
Četnici i ostali “zeleni kadar“
REALNOST: Možemo odmah na nju prijeći, jer zaostali vojnici iz pretpotopnih ratova isplaze iz žbunja izgubljeni u vremenu, još samo u Murakamijevim romanima i u mašti moje bake: “A di ti to trčiš?“ “Po Papuku.“ “Jooj, nemoj tamo bolje, mene je strah za tebe, tam ima još četnika!“ U bližoj povijesti na tapetu su imigranti.
U svojem nezanemarivom trkačkom stažu, mogu reći da dosad nisam ni na jednog bombaša niti na bombu, u šumi naletjela. A ni na četnika. Iako, moram priznati da sam jednom za dlaku izbjegla njegov metak.
Pesoglavec, foto: Iva Lulić
Bicikliram ja tako pred koju godinu s dečkima uz bosansku granicu, idemo mi od Siska, putem Dvora na Uni pa preko u Bosnu na ćevape. Kad odjednom – bum! Ako nismo svi sa bicikla popadali u prašinu u položaj “poljubi zemlju“ i napunili gaće. Srećom, metak je promašio svu živad i pogodio moju prednju ćelavu vanjsku gumu i odvalio čitavu ripnu. Prst si mogao provući kroz rupu. A kakva je to tek eksplozija bila, ljudi moji!
Jedva smo se nekako probili do prvog sela, vjerojatno posljednjeg mjesta na planetu koji još ima telefon na čip-kartice. Visi on ispred dućana, a na njemu “visi“ prodavačica i priča li ga priča. Na naše suvremene komunikacijske uređaje operater javlja da smo već na prekograničnoj mreži. Dočekasmo blagajnicu da skonča svoj maraton i “naredi“ nam telefon, pa nazivamo poznanika koji, srećom, živi u Dvoru da nam kupi vanjsku gumu za montić. Nakon nekoliko sati čekanja dolazi dečko s novom gumom, a na upit što mu je toliko trebalo, kaže kako je morao preko u Bosnu po gumu jer u Dvoru nema trgovine s biciklističkom opremom. I to je moja priča kako sam skoro izginula od metka nevidljivog četnika.
Jedan od važnih tipova trail treninga za ultre jest i noćni trening. Mnogima nepojmljiva stvar, noćni je odlazak u šumu, jer ondje iza drveća vrebaju svakojake nemani. Nakon što se usrećio gledajući Vješticu iz Blaira, priča mi frend, za njega u obzir dolazi samo odlazak u šumu po danu i u pratnji druge osobe ili njegovog dobermana. Osim noćnih vještica i lokalnih coprnica, u šumama još možemo susresti i Moru, Mraka, pesoglavca, vile, šumske dekle, šumske ljude Vede…
Vila, foto: Iva Lulić
Jednom prilikom, odlučivši se sama na ne-noćni trening, nego slučajno i krivom procjenom, pred kraj danjeg svjetla, u šumi me ulovio mrak i dočekao ludi provod. Bez čeone lampe. Sve je bilo u redu, trčala sam poznatu kružnu stazu, dobar dio treninga još je bio dan, ali negdje u zadnjoj četvrtini počeo se spuštati mrak. Sve OK, trčim, znam ovu stazu i u snu, nema panike, trčim, trčim… paf! I istog trena – hop! Popiknula sam se na korijen drveta i razletjela se koliko sam duga i široka. Međutim, pad nije bio strašan, malo sam zagrebala površinu koljena i skočila natrag na noge “prije nego sam pala“. Nastavljam, dobro sam, samo moram biti malo opreznija.
Ubrzo izlazim iz šume sa singlice na makadam. Nemam još puno do auta, kroz mrak se nazire nadstrešnica roštiljarnice kao znak civilizacije, ali – preda mnom nasred puta “iskače“ drvo. Što je sad ovo?! Ovoga neki dan nije bilo! Poprijeko cijele širine makadama srušena je gusta krošnja. Nemam opcije za zaobići – slijeve gusta šikara, s desne jarak pun kopriva. Još jednom napominjem da se sve odvija po mraku. OK, nije problem, provući ću se nekako. Dotaknem granu i nabodem se. Agacija! Nema šanse da se kroz to proverem.
Divlja dekla, foto: Iva Lulić
Izgubljeno hodam s jedne strane makadama na drugu i pokušavam procijeniti kojom je stranom manje nemoguće zaobići. Hmm, možda ovaj jarak s koprivama nije toliko dubok. Pregrmjet ću to nekako, pa što ako se malo opečem! Zagazim oprezno jednom nogom, prebacim težinu, a poda mnom počne pucketati i propadati gnijezdo suhih tankih grančica. Propadam sve dublje i panično se s obje ruke lovim za visoke koprive, kako bih imala neko uporište da se vratim na čvrstu podlogu.
Vraćam se na makadam, bacam pogled na lijevu stranu u šikaru: “Ne, ne mogu tu, tu se nemoguće provući!“ I tako, stojim tu u mraku, sama, natrag ne mogu, kružna je staza, predaleko je, a preriskantno skretati na puteve za koje ne znam kamo vode. Ništa, idem probati šikarom, pa kud puklo da puklo. Nemam drugog izbora. Verem se, provlačim, svrbi, peče, imam osjećaj da po meni plaze tisuće krpelja, jesam li spomenula da je mrak(?), a poprilično sam sigurna i da sam krajičkom oka vidjela vješticu iz Blaira (ili s Vinice, svejedno) kako vreba iz prikrajka. Panično požurujem dok mi se bršljan zamata oko gležnjeva, a trnje zabada u meso, i napokon – sloboda! Izlazim na makadam i trčim prema autu kao sumanuta, jedva čekajući da svima ispričam svoju dogodovštinu. Bih li to ponovila? Hmm… Ma, naravno… khm!
REALNOST: Radi noćne treninge, ali ne radi ih sam(a). Ili bar ne bez čeone lampe. Možda te neće napasti tamo neke šumske nemani, ali možeš se naći u nizu drugih bezizlaznih situacija, a gdje će te teško netko ili na vrijeme pronaći. Moj pad je mogao biti mnogo zlokobniji…
Šumski Ved, foto: Iva Lulić
Silovatelji, poremećeni serijski ubojice i preprodavači organa
Još jedan od zanimljivih argumenata netrkača, zašto bi me trebalo biti strah ići u šumu sama (bilo danju ili noću), prijetnja je koja ne vreba od šumskih nemani – stvarnih ili mitskih zvijeri; nego od ljudske ruke. Teško je zabrinutoj mami i paranoičnoj baki objasniti da u šumi nema baš mnogo ljudi, pa time ni potencijalnog plijena silovateljima ili poremećenim serijskim ubojicama. Istina, jednom sam prilikom na šumskom putu susrela stričeka kako u tačkama gura poveliku kvrgu pokrivenu žutom kabanicom (hmm, je li niz rub ono kapala i neka krv?), ali ne treba mašti dozvoliti da podivlja. Vjerojatnost je da je samo(!) u pitanju krivolovac ili “odlagač divljeg otpada“. Nekako je malo vjerojatno da silovatelj razmišlja na način “U! Idem u šumu tražit puce, tam sve vrvi od njih!“ Ruku na srce, malo kome bi palo na pamet da ima ženske glave koja bi se odlučila trčati šumom k’o kakva luđakinja i divljakinja. Osim toga, odlučiti se ići u šumu u “lov“ na komade, iziskuje popriličan napor, pogotovo na trčeće komade.
REALNOST: Najizvjesnije prijetnje vrebaju, ipak, u nešto užem krugu civilizacije.
Što se tiče preprodavača organa, prema teoriji moje bake, oni ne vrebaju samo u šumi. I bliže su nego što smo mislili. Štoviše, skrivaju se kao vuk u janjećoj koži i glume da su nam prijatelji.
Baka: Milo, došli su po seku neki dečki na biciklima. Čekaju ju pred kućom. A ko su oni? Jel ti njih poznaš?
Buraz: Pa njeni prijatelji s kojima biciklira. Ne poznam ih.
Baka: Ooo, pa kak ih ne poznaš?! A jel rade oni di?
Buraz: Pa ne znam, bako, valjda rade. Šta ja znam!
Baka: Ne znam, milo, mene je strah. To sad puno otimaju, ima tih što te drogiraju pa ti izvade organe i prodaju. Bilo je na vijestima…
Kod nas u Zagreb Runnersima ponekad imamo internu utrku na dvije milje. U iste te Zagreb Runnerse dobrodošli su apsolutno svi – stari i mladi, domaći i strani. Tako je u svibnju prošle godine na trening došao neki mladi Nizozemac, a upravo taj put umjesto treninga imali smo utrku na dvije milje. Ukratko: novopridošli Nizozemac pobijedio nas je sve! (a nismo baš spora ekipa)
Njegovo je ime Roel Verlaan i u Zagreb se doselio iz Amsterdama radi posla – radi kao brand manager za Heineken. Upravo on je jedan od ljudi iza kampanje Heineken 0.0 – bezalkoholnog piva za sportaše i sve one koji vole pivo, a ne žele biti pod utjecajem alkohola. Trčimo zajedno već neko vrijeme, pa sam odlučila napraviti intervju s njim – da čujem kako se snašao ovdje, kako vidi trčanje i život općenito u Hrvatskoj.
– Prije dolaska u Hrvatsku znao sam samo da je Hrvatska, s obzirom na veličinu, zemlja s jako puno sportskih velikana. Ivanišević, braća Sinković, nogometaši, rukometaši… to je stvarno puno za tako malu zemlju – rekao je.
Roel se sportom počeo baviti još kao klinac. Najprije se dugo bavio tenisom, a tijekom studiranja trenirao je veslanje. Tada mu je trčanje služilo kao nadopuna svakodnevnim treninzima, da bi kasnije preraslo u pravu strast.
Trčanje i bicikliranje novim gradom
– Kad sam tek došao u Zagreb, počeo sam ga istraživati trčeći. Ono, uobičajeno, prvih par puta trčiš okolo, izgubiš se, trebaš GPS da se vratiš nazad i tako. U Zagrebu mi je super to što obuješ tenisice, iziđeš van, kreneš trčati i za samo 15 minuta si negdje u prirodi gdje je prekrasno za trčati. Doduše, prvi dan sam se zapitao gdje sam to došao jer je grad bio potpuno prazan. Tek kasnije sam shvatio da je bio 1. svibanj, praznik, i da su svi bili na nekim izletima – tako je Roel opisao svojih prvih nekoliko dana u Hrvatskoj.
– To što imate Sljeme tako blizu je predobro. Par puta sam za Sljeme rekao planina, pa su mi se moji kolege Hrvati smijali, govoreći da je to samo brdo. Kako god, ja sam iz Nizozemske, mi tamo nemamo ni brdašca, a vi imate jedno odmah tu, samo 20 minuta od centra grada.
Kao bivši veslač, prvo je htio posjetiti i istražiti Jarun – jezero koje je inicijalno napravljeno upravo za veslanje. Zatim Bundek, Maksimir, Tuškanac… Ispostavilo se, veli, da je Zagreb savršen za trčanje. Nedugo zatim pridružio se Zagreb Runnersima – došao je na ranije spomenutu utrku na dvije milje. – „To mi je bilo zakon. Kompetitivnog sam karaktera i baš mi je bilo zabavno.“
Najveća razlika između trčanja u Hrvatskoj i Nizozemskoj je, kaže, ta da još uvijek tamo trči više ljudi, ali vidi se da i u Hrvatskoj ta brojka raste. Također, dosta Nizozemaca trči više radi životnog stila – ali složili smo se, bolje i tako nego nikako. Iznenađen jer brojem utrka u Hrvatskoj – nije očekivao da ih baš toliko ima.
Ono što mu se ne sviđa u Zagrebu je to što gradska infrastruktura nije baš pogodna za bicikliste. Naravno, njegov rodni Amsterdam visoko je postavio tu ljestvicu, no u pravu je – Zagreb bi se trebao više prilagoditi biciklistima.
– Sve obavljam biciklom. Kad sam kolegama tu u Zagrebu rekao da nemam auto čudno su me pogledali, misleći valjda da bih ga trebao imati ako uzmemo u obzir moj posao i slične stvari. Ali meni auto uopće ne treba.
– Što radiš kad pada kiša? – pitam ga.
– Pa idem biciklom. Kao što je moj otac jednom rekao: nisam napravljen od šećera! – odgovorio mi je kroz smijeh. Smatra da Zagreb ima potencijala biti biciklistički grad i nada se da će se to polje uskoro razviti.
Život u Hrvatskoj
Nakon što smo se složili da bi biciklistička infrastruktura mogla biti bolja, krenuli smo na druge životne teme (ako za njega Nizozemca uopće postoje druge životne teme osim bicikala ;)).
– Smatraš li Hrvatsku sigurnom? – pitala sam.
– Da, jako. Prije Hrvatske radio sam u Africi i na Haitiju, a posjetio sam još dosta zemalja, pa sa sigurnošću mogu tvrditi da je ovdje sigurno.
– Već si radio u Africi i na Haitiju? Pa koliko godina imaš?
– 27!
Kod Hrvata je primijetio nešto smiješno: često se žalimo da nemamo novca i da nam je teško – a sve to dok sjedimo na nekoj terasi, pijemo drugu kavu i upijamo zrake sunca. Jako mu se sviđa hrvatska hrana, koja je zanimljiv spoj mediteranske i kontinentalne, pića su mu također fina, iako mu je pivo bolje doma u Nizozemskoj.
Hrvatski mu jezik zadaje dosta problema. – „Mislim da ga nikad neću naučiti! Nije ni sličan bilo kojem jeziku koji govorim, skroz je drugačija skupina i nikako mi ne postaje logičan.“ – kaže. Jedino što mu ima smisla su brojevi, koji se složeni vrlo intuitivno: na primjer, 90 je na hrvatskom doslovno devet (puta) deset. Za usporedbu, na nizozemskom se 90 u prijevodu je kaže četiri i pol puta dvadeset.
Moje je iduće pitanje bilo, naravno, o djevojkama. – “Cure su svuda drugačije! Ali primijetio sam da su Hrvatice pomalo konzervativne, nikad se neće dogoditi da ti ona prva priđe. Očekuje se da budeš frajer i napraviš prvi potez-” Uz to je rekao da su Hrvatice lijepe, dakle, vrijedne su tog poteza :).
Još jedna lijepa stvar u Hrvatskoj mu je priroda. Roel je posjetio neke nacionalne parkove, bio je na otocima i u dosta gradova, i sve to ga je ostavilo bez daha. Sada planira kamo će odvesti prijatelje i rodbinu kad ga dođu posjetiti – nije lak zadatak izabrati najljepše mjesto.
Kada je to spomenuo, počeli smo raditi planove i prijedloge kamo bi trebao otići, zapričali se, pa sam ga zaboravila uopće pitati da mi kaže nešto za kraj intervjua. Ali poprilično sam sigurna da bi nam poručio nešto u stilu: Hrvati, više trčanja i vožnje biciklima, manje autima!
Omiška Dinara sa svojim vrhovima Kulom i Svetim Vidom, u subotu je bila destinacija dalmatinskih “trejlera“. Iako prognoza za taj vikend nije bila obećavajuća, a prvi jutarnji usponi na vrhove ponad Omiša bili su obavijeni maglom, na kraju je utrka završila obasjana suncem.
Imbertrek kao drugo kolo Dalmatinske Trail Lige, natjecateljima je na izbor dao hoće li “prejahati“ omišku planinu kroz 10, 20 ili 30 kilometara, ili će se odlučiti na “Obiteljski đir“ od pet kilometara.
Više od 2000 metara uvis preko omiškog gorostasa
Veliki trail u dužini 30 kilometara protezao se od mjesta Slime, preko omiškog gorostasa s 2350 metara uspona, pa do omiške plaže. Među 37 muškaraca, prvi je završio Marko Kožul za 3:42:51 sata. Pet minuta kasnije u cilj dolazi i drugoplasirani Teo Baučić, dok je Ivanu Leženiću za završetak utrke trebalo 3:59 minuta. Među deset žena, najboljom se pokazala Ivana Vrvilo u roku 4:20 sata. Petri Kulić trebala su 4:27:43 sata, a gotovo devet minuta kasnije treću poziciju zauzima Jasmina Kavazović.
Kraće je slađe… i brže
Na srednjem, 20-kilometarskom trailu s 1200 metara uspona, najbrži od 80 muškaraca bio je Jure Dugandžić u vremenu 2:20:16 sata. Stigao je ispred Duje Džina i Andrije Savića koji u cilj dolaze u naredne dvije minute. Među 46 žena najbolja je bila Dobrila Dujišin s vremenom 2:51:01 sata. Jelena Gugić Boko dolazi nakon 2:59:43 sata na stazi, a trećoj Nives Šarić trebale su nepune dvije minute više.
Deset kilometara i 450 metara uspona Malog Traila, od 88 muškaraca najbrže je istrčao Josip Feher za 1:01:26 sat, gotovo minutu ispred drugog Mirka Jukića, dok je Tomislavu Iviću trebao 1:04:07 sat. Među 91 ženom slavila je Vera Mekinić završivši utrku za 1:11:04 sat, samo 14 sekundi ispred Jelene Surjan, a Lana Keč u cilj dolazi treća nakon 1:13:57 sat.
Na pet kilometara Obiteljskog đira nastupilo je čak 100 natjecatelja. Najbrži muškarci bili su Toma Kujunžić (40:12), Teo Pavlic (40:47) i Matej Domazet (42:21), a najbolje žene Petra Brkić (42:12), Ivana Mihalj (42:33) i Klara Ofner (46:50).
Protekle subote “trekalo“ se i “trejlalo“ na hrvatskom Jadranu. Točnije, na otoku Pašmanu “uškrapalo“ se u Treking ligu. Prvo kolo lige, uz više nego nekoliko ogrebotina i razbijenih koljena, uspješno je završeno po sunčanom danu, a maratonci su na škrapama čak uspjeli i izgorjeti.
Popularni Škraping koji sad već vuče dugu tradiciju, startao je iz Tkona i nudio šest, 12 ili 25 kilometara trekinga. Maratoncima je, pak, pokazan smjer “Evo, tu vam je 45 kilometara škrapa i samo ih slijedite uz more. Tko se skine, ispada iz igre!“
Na pašmanskim škrapama tek 20 finišera
Na pašmanskom startu bilo je čak 1200 škrapera iz 11 zemalja, a najstarijoj sudionici čak je 81 godina. U najtežoj i najduljoj kategoriji Marathon, od 20 finišera u cilj je prvi utrčao Ante Pešić Golub iz Omiša nakon samo 6:01:30 sati. Kako mu je trčanje po stijenju domaći teren, ovo mu je peta pobjeda od pet nastupa na Škrapingu. Iza sebe je više od pol sata ostavio Daniela Krstulovića Oparu, dok se trećeplasirani Gaston Piljek iz škrapa “iskobeljao“ još 20 minuta kasnije. Najdulju škrapovitu stazu od devet žena, završilo je tek pet najupornijih i to redom Slovenki. Prva ju je završila Janja Oblak s rezultatom od 8:34:57 sati, dok su Klara Bajec i Tina Boščina utrku završile zajedno u vremenu 9:18:46 sati.
Orijentacija je odlučivala rezultate, ali i završavanje utrke
Iako nije isključivo ubijanje po škrapama, kategorija Challanger zbog orijentacije bila je, također, izazov, te preveliki zalogaj za 20-ak natjecatelja koji uopće ili u limitu, nisu završili utrku. Među 204 finišera, na 25 kilometara najbolje i najbrže se snašao Hrvoje Kedžo s vremenom 2:27:55 sata. Luka Šopić pokušava ga uloviti, ali zaostaje za tri sekunde. Trećeplasiranom Martinu Rešetaru trebala su 2:36:20 sata. Od žena u cilj prva utrčava Slovenka Tamara Ravnak u vremenu 2:59:11 sata, druga je Mandica Grubišić s vremenom 3:12:22 sata, a treća Larisa Vukoja s 3:19:52 sata.
Da je Škraping utrka samo za najizdržljivije i najsnalažljivije, dokaz je brojka od čak 62 natjecatelja koji nisu uvršteni u poredak Active kategorije. Ipak, 665-oro je završilo tih 12 kilometara, a najboljim među njima pokazao se Slovenac Aljoša Žnidaršič s vremenom 1:52:32 sat. Darko Valečić nije ga uspio prestići te utrku završava s pet sekundi zaostatka, a još gotovo minuta bila je potrebna trećemu Josipu Martinoviću. Emili Čvrljević bila su potrebna 2:11:28 sekundi da uzme prevlast među ženama, drugoplasirana Doris Blažević završava s 30-ak sekundi zaostatka, dok Manuela Zalović ciljnu liniju prelazi nakon 2:17:37 sata.
Obiteljsku Light kategoriju duljine šest kilometara, završio je 151 natjecatelj, dok 14-ero njih nije zadovoljilo vremenski limit. Ovdje je slavio Mario Kuš, koji je stazu prošao za 36:48 minuta. Minutu kasnije u cilj su ušprintali Petar i David Bilosnić te zauzeli preostala dva mjesta na postolju. Prva žena Klara Baksa s vremenom od 39:12 minuta, sveukupno nosi četvrto vrijeme u poretku. Drugo i treće mjesto osvojile su lokalke Bruna Vojvodić i Antonija Titulić, zajedničkim ulaskom u cilj nakon 58 minuta na stazi.
Uz pojedinačni, gledao se i klupski odnosno ekipni poredak koji će se zbrajati na kraju Treking lige, te će se sa završetkom sezone nagrađivati najbolja tri.
Članice i članovi ultramaraton kluba Mazator iz Slavonskog Broda, protekle su nedjelje u Španjolskoj, u srcu Barcelone startali među 18000 trkača na 41. Barcelona maratonu. U jutarnjim satima, u šarolikom društvu iz 107 svjetskih zemalja, našli su se i sudionici iz Hrvatske, 12 Brođana i Brođanki.
Na jednoj od najatraktivnijih europskih staza svi slavonsko-brodski trkači sretno su prošli ciljnom ravninom i okitili se finišerskom medaljom Barcelona maratona, kao trajnom uspomenom na njihove korake pružene španjolskim tlom.
Svi trkači srušili su svoje osobne rekorde, no kući u slavonsku ravnicu, vraćaju se najponosniji na perjanicu kluba Ines Jozić koja je 42,195 kilometara preletjela za nevjerojatnih 2:55 sata. Što je dovoljno brzo, da Ines ima pravo sanjati reprezentativni nastup.
Nakon priče zvane Barcelona, Mazatori će tijekom naredne sezone boje kluba braniti na bojnim triatlonskim, cestovnim i trail trkačkim poljima. Što se tiče ozbiljnijih planova, oni su rezervirani za listopad kad će više od 70 Brođana otputovati na maraton u Amsterdam.
Sigurni smo da ćemo još puno puta pisati o Ines Jozić
Du Motionova utrka građana 5K svake godine na gradske ulice privlači sve veći broj Dubrovčana i njihovih gostiju. Tako će biti i 28. travnja, kada se na Stradunu očekuju stotine trkača u prepoznatljivim plavim majicama.
“Odaziv ljudi nas svake godine oduševljava, od školaraca i studenata do poduzetnika, umirovljenika i jako često čitavih obitelji. Svi se taj jedan dan dolaze družiti i zajedno napraviti nešto dobro. Ove godine trčimo radi podizanja svijesti o potrebi što većeg opreza u prometu, a sav prihod je namijenjen neurorehabilitaciji 20-godišnjeg Ante Kolunđije, volontera Du Motiona koji je prošle godine stradao u prometnoj nesreći.” – najavio je direktor Du Motiona Alen Bošković.
Neurorehabilitacija koju provodi Poliklinika Glavić namijenjena je pacijentima koji zbog različitih nesreća ili bolesti imaju oslabljene ili potpuno onemogućene ekstremitete tijela.
“Riječ je o robotskoj neurorehabilitaciji, trenutno najmodernijem i najučinkovitijem konceptu liječenja uz pomoć najsofisticiranijih robotskih uređaja i konvencionalnih fizioterapijskih terapija. Koncept te program liječenja u Poliklinici Glavić individualno su prilagođeni svakom pacijentu ovisno o njegovoj dijagnozi i medicinskom stanju. Upravo je takav program osmišljen i za Antu koji se svakodnevno rehabilitira i do 9h dnevno u cilju što bržeg oporavka i već se naziru odlični rezultati.” – izjavila je Mirna Golubić, zamjenica glavna terapeutica Poliklinike.
Pred velikim srcem Dubrovnika novih je 5 kilometara koje ćemo zajedno istrčati upravo za Antu. Čekamo vas na Stradunu! – poručili su organizatori.
Utrci 5K možete se pridružiti kupnjom trkačkog ili navijačkog paketa dostupnih putem službene web stranice Du Motiona.
Zagreb 5×5 powered by Heineken 0.0 serijal je utrka na pet zagrebačkih lokacija, idealan za ljubitelje ravnih gradskih staza. Dobrodošli su trkačice i trkači svih profila – odličan je za početnike, kao savršen uvod u utrke i dulje staze, ali za naše najbolje atletičare kao oblik rastrčavanja ili za brzi trening. Ako želiš različite dijelove glavnoga grada upoznati iz trkačke perspektive, istrči Zagreb 5×5 serijal. 🙂
Zagreb Spring Break druga je od pet utrka iz ovog serijala, a nakon siječanjskog Winter Classica po Ravnicama, ovaj su se put trčali krugovi Trgom Francuske republike. Četiri kruga – prvi kraći pa tri duža, lijep su prijepodnevni trening prije nedjeljnog ručka. Isto tako, trebalo se zaslužiti i okrepu u cilju – Heineken 0.0.
Bez obzira na Ekipno prvenstvo Hrvatske u krosu u Labinu dan ranije, i na ovoj je utrci uspjelo nastupiti nekoliko odličnih atletičarskih imena. Među 285 trkača i trkačica, najbolji je bio Tomislav Novosel istrčavši svoju “peticu“ u tempu 3:12 min/km, u vremenu 16 minuta. Blažu Caru-Pavlicu trebalo je 27 sekundi više do cilja, dok Danijel Peček kao treći dolazi za 16:39 minuta.
Nenadmašiva Matea Parlov u tempu treninga, na 3:47 min/km pretrčala je ciljnu liniju nakon 18:52 minuta. Drugoj Bredi Škedelj trebalo 19:13 minuta, a Tea Faber za istu je duljinu trebala 17 sekundi više, čime je zauzela treću poziciju među ženama.
Više od 400 natjecatelja, u nedjelju je pohodilo “najluđu“ utrku u Hrvata, a koja se odvija u samom centru svijeta, Ludbregu – Crazy Hill. Kako u ovo doba godine trail utrke tek uzimaju zalet, ova se sad već nekoliko godina smatra generalnom probom za velike planove kojima smo posvetili svoju zimsku bazu. Stoga, u Ludbregu posjećenost nikad nije zakazala, a ovaj pozitivni “muving“ zaljubljenika u trail na jednome mjestu, djeluje kao prava najava proljeća i trkačke sezone. Baš poput pčelica i bubamara 🙂 .
Da globalno zatopljenje nije samo mit, dokaz je jučerašnja utrka po “ludim bregima“ koja je ostala zakinuta za glavna dva aduta – blato i snježnu bljuzgu. Ipak, može se reći da nas vrijeme nije u potpunosti iznevjerilo jer se nismo smrzavali i ostali smo suhi, a za one posebno entuzijastične – našlo se i ponešto blata 😉 .
U zadnjoj etapi utrke, na dugoj stazi, malo nas je zaplašio vjetar od kojeg je zacvililo i zakrckalo drveće u šumi, ali srećom, ostalo je samo na tome. Sve ovo pišemo u prvom licu jer se dio ekipe 3sporta odlučio proći i kamerom dokumentirati cijelu stazu od 34 kilometra Crazy Hilla.
290 trkača i trkačica preletjelo je suhih 16 kilometara
Zbog potpuno drukčijih vremenskih uvjeta ove godine, utrka je tekla mnogo brže. Na postolje se popelo pet najboljih po spolu, ali i po godinama.
Najbolji među najboljima na kratkoj “Blue“ stazi, bio je Ante Živković. U nadmetanju s Mariom Špoljarom, izvukao je pobjedu kroz ušicu igle za 1:07:34 sat i postavio rekord kratke staze u Ludbregu. Špoljaru je za 16 kilometara sa 450 metara uspona trebalo tek 20-ak sekundi više. Treću poziciju nakon 1:10:37 sat na stazi, zauzeo je Dinko Solić koji, također, za nekih 15 sekundi bježi četvrtom Saši Horvatu. Davor Petek završava utrku kao peti među 147 muškaraca.
Najbrži na kratkoj stazi
Podjednak broj na stazi nosio je i suprotni spol, a najbrža među njima bila je Mojca Koligar iz Slovenije koja utrku završava za 1:11 sat, dok druga i treća dolaze u cilj čak 13 minuta kasnije. Klupske kolegice iz Varaždina Mateja Kaniški i Alenka Horvat, tijesno su se nadmetale te je unutar 20-ak sekundi odlučen rezultat koji Alenku, ipak, smješta na treću poziciju nakon 1:24:54 sat. Unutar naredne tri minute u cilj ulaze i četvrta i peta, Viktorija Prevarić te Helena Gleđa.
Na 34 kilometra najbolji Slovenci i Slavonke
Duga „Red“ staza iznosila je 34 kilometra s 1000 metara uspona, a završilo ju je 139 najhrabrijih. Prvu poziciju među njima, nakon samo 2:48 sata na stazi, zaposjeo je Slovenac Marjan Zupančič. Njegov zemljak Aleš Novak, slijedi ga za tri minute, dok su Marku Bičaniću trebala 2:53 sata da savlada stazu. Manje od tri sata za istu su trebali i odlični četvrti Goran Poznanović te peti Hrvoje Pauković.
Najbrži na dugoj stazi
Među 24 žene najboljima su se pokazale Slavonke te unutar minute u cilj redom ulaze Mirela Kristek i Maja Urban. Mirela pobjeđuje s vremenom od 3:09:10 sata, dok su trećoj Ivančici Jež iz Ludbrega, za istu stazu trebala 3:22 sata. Četvrtu i petu poziciju zauzimaju, također, vrlo dobre Lana Ostojić i Gabrijela Šalković koje utrku završavaju debelo ispod četiri sata.
Koliko god vrijeme zakazalo, organizacija nije, i koliko god staza bila suha, okrjepe nisu. Tako da je za nas kojima se nije žurilo proletjeti stazom, na okrjepama bilo svega obilja – od tekućeg do onog mirisnog, masnog ravno s vatrice, a gdje ćeš slađe nego u prirodi.
