Yiannis Kouros počeo je trčati već kao dijete. Rodio se 1956. godine u Grčkoj i poticao je iz siromašne obitelji u kojoj nije bio prihvaćen od oca. Nije si mogao priuštiti zabavu i užitke kao ostala djeca. Već do 16. godine života bio je među prva tri trkača njegove dobi u Grčkoj na 1500 m (4:09) i 3000 m (9:03).

Kourosova međunarodna trkačka popularnost počela je kada je 1983. godine pobijedio na inauguracijskom Spartathlonu, utrci koja povezuje Atenu i Spartu duga 246 km. Njegovo pobjedničko vrijeme 21:53:42 tada je bilo promatrano sa skepsom, posebno s obzirom na to da je drugi trkač stigao u cilj skoro puna 3 sata iza Yiannisa. Nitko nije očekivao pobjednika tako rano, gotovo nitko nije bio spreman pozdraviti ga.

Sve sumnje u njegove sposobnosti bile su otklonjene u travnju 1984. godine kada je pobijedio sve tri faze trodnevne utrke od 320 kilometara – “Danube race” i to za 23:15:15, puna tri sata ispred drugoplasiranog. Manje od 10 tjedana kasnije natjecao se u šestodnevnoj utrci na Randall’s Islandu, NY. Nakon 48 sati istrčao je 429,6 km i time za 8.8 kilometara srušio rekord koji je ranije te godine postavio Ramon Zabalo, a šestim danom utrke srušio je 96 godina star svjetski rekord Georgea Littlewooda šestodnevne utrke s 1004.2 km, na 1022.1 kilometar.

Četiri mjeseca kasnije, u studenom 1984. trčeći na kružnoj stazi od jedne milje u Queensu,  New York postavio je svjetske rekorde u trčanju na 100 milja / 160 kilometara – 11:46:37, na 200 km – 15:11:48 i u trčanju 24 sata 285 kilometara.

Tri tjedna kasnije ponovo je trčao šestodnevnu utrku u Colacu i popravio svoj rekord na 1023.6 km.

U ožujku sljedeće godine, na dvodnevnoj utrci u Mountaubenu u Francuskoj Kouros je popravio svoj rezultat na 200 kilometara na 15:11:09, te 48-mosatni rekord na 452.8 km. Mjesec dana kasnije na utrci dugoj 966 kilometara od Sydneya do Melbournea  pobijedio je za 125:07:00, a na kraju te godine ponovo je u Queensu popravio svoj 24-satni rekord na 286.6 km.

U veljači 1986. godine na utrci na zatvorenoj stazi postavio je svjetske rekorde na sve udaljenosti do 200 km, završivši utrku s 251.2 km – srušivši Newtonov rekord na zatvorenoj stazi iz 1931. godine u Hamiltonu, i to za 6 kilometara. Već u listopadu 1986. godine vratio se u Grčku i na Spartathlonu srušio svoj rekord za čak 90 minuta.

Nastavio je svoju dominaciju na utrkama sve do 1991. godine, kada se doselio u Australiju, Melbourne. Tamo je upisao trogodišnji studij Grčke književnosti i glazbe i postaje australski državljanin.

Ultramaratonu se vraća 1994. godine kada završava sedmodnevnu utrku kroz Tasmaniju.

Godine 1995. postavlja novi svjetski rekord u trčanju na 24 sata u Francuskoj – 285,36 km i 48 sata – 470,78 km, koji je naredne godine popravio – 473,79 km.

Nedvojbena je dominacija Yiannisa na svim ultramaratonskim utrkama na svijetu. Imao je nevjerojatnu sposobnost trčanja u dugim periodima, bez spavanja. Npr. na šestodnevnoj utrci koja je trajala 144 sata, Yiannis nije trčao sveukupno samo 4 sata!

Na višednevnim utrkama dnevno je unio oko 15 tisuća Kcal, a jeo je svakih 15 minuta. Najčešće je jeo grčke slatkiše: sušeno voće i orašasti plodovi, kolači umočeni u med ili pekmez, svježe voće kao što su kruške, lubenica, grožđe, jabuke, banane, šljive, ananas i datulje. Tek ponekad pojeo bi komad pečene piletine. Ugljikohidrati su sačinjavali čak 96% njegovog unosa hrane. Za vrijeme utrka Yiannisov dnevni unos tekućine dostizao je i do 22 litre tj. prosječno cca 8 dcl tekućine po satu trčanja. Utrke je završavao tek neznatno, oko pola kilograma lakši nego li mu je bila tjelesna težina na početku utrke.

Jedini medicinski problemi koje je imao za vrijeme trčanja utrka bili su stalna potreba za uriniranjem i zatvor stolice.

Osim navedenih nevjerojatnih sposobnosti unosa hrane i tekućine prilikom trčanja, kao i sposobnosti da bude bez sna vrlo dugo, Kourosova je tjelesna snaga tj. mišićavost (tjelesna mast samo 8%). Vježbao je mnogo utezima gornji dio tijela, torzo i noge.

Za psihološke pripreme za utrke koristio je glazbu kojom je ulazio u svojevrsni trans. Yiannis je uvijek bolje rezultate postizao na zatvorenim, kružnim stazama ili otvorenim autocestama bez prevelikog prometa, gdje je puno lakše i bez ometanja ulazio u željeno psihološko stanje. Na neravnim terenima nije postizao jednako dobre rezultate.

Yiannisovi rekordi:

Yiannis Kouros svoju je natjecateljsku karijeru završio postavljanjem svjetskog rekorda 2010. godine na stazi na 24 sata probivši barijeru od 300 kilometara, istrčavši nevjerojatnih 303.506 km. Sedam nevjerojatno brzih maratona u nizu!

Pogledajte zanimljiv dokumentarac o ovom australskom Grku rođenom za trčanje ultramaratona:

Foto: Facebook stranica Yiannis Kouros

Piše: Ana Pavčec

Balázs Simonyi: “Za trkače je Spartatlon kao što je za muslimane hodočašće u Meku; nešto što mnogi žele iskusiti barem jednom u životu”

Iz godine u godinu trkači iz svih krajeva svijeta sudjeluju u jednom od najprestižnijih i najizazovnijih trkačkih natjecanja na svijetu – Spartatlonu. Cilj ove utrke je u roku od 36 sati prijeći udaljenost od 246 km od Atene do Sparte, koju je nekada davno pretrčao glasnik Fidipid kako bi potražio spartansku pomoć u ratu između Atenjana i Perzijanaca.

Protagonisti dokumentarnog filma “Ultra” mađarskog redatelja Balázsa Simonyija, ali i sâm redatelj, imaju osobne razloge zašto se pridružuju ovoj ekstremnoj utrci. Umjesto vrhunskih sportaša, film prikazuje obične ljude, rekreativne sportaše, a kamera ih prati u trenucima kada se suočavaju s teškoćama i pomiču granice vlastite izdržljivosti, kako fizičke tako i psihičke.

Uoči 36. izdanja Spartatlona, koji se održava 28. i 29. rujna 2018., popričali smo s redateljem Balázsom Simonyijem na filmskom festivalu u Vukovaru, gdje je film imao svoju hrvatsku premijeru.

Balázs Simonyi rođen je 1980. u Budimpešti. U razdoblju od desetak godina četiri je puta pokušavao upisati Akademiju, tri puta kao redatelj, jednom kao snimatelj – no nije uspio; prvi put, kada je imao 20 godina, rekli su mu da je premlad i da nema dovoljno iskustva, posljednji put da je prestar i prekvalificiran. Pa je odlučio studirati (i diplomirao) filmsku teoriju i povijest filma, a praksu je brusio niskobudžetnim i gerila filmovima u vlastitoj produkciji. Desetak godina radio je i kao fotograf za razne časopise, a njegov najnoviji film “Ultra” koprodukcija je HBO Europe, te je prošle godine bio nominiran za najbolji dokumentarni film Europske filmske nagrade, europske inačice Oscara.

ULTRA trailer from Moving Docs on Vimeo.

– Vrlo sam izbirljiv kada su u pitanju filmski fondovi i trošenje novca poreznih obveznika. Pokušavam ne raditi filmove s velikim budžetom i nastojim raditi sa stranim TV kanalima kao koproducentima ili s privatnim kanalima, kao što sam uradio s HBO-om. Dakle, ne ulažem javni novac u svoje projekte, već novac privatnih tvrtki, tako da je rizik samo moj i njihov – objašnjava svoju poslovnu filozofiju Simonyi.

Iako je “Ultra” ponajmanje film o trčanju, već je to film o ljudskim životima i odlukama, zanimljivo je da su mnogi festivali film odbili jer su mislili da je riječ o sportskom filmu.

– Sport je neka vrsta stigme, to nije politika i neka sočna aktualna tema pa je vrlo teško natjecati se s filmovima poput onih o ratu u Siriji – iskren je Simonyi. Kako je on počeo trčati?

– Sve je počelo prije jedanaest godina: rastao sam se, preselio, bio sam depresivan i pretrpan poslom. Nitko i ništa nije me činilo sretnim. Jedan prijatelj pozvao me da se okušam u trčanju. Te 2007. godine trčanje još nije bilo popularno kao danas. Rekao sam okej, zašto ne, i to mi je otvorilo vrata u jedan sasvim novi svijet, pa ako hoćeš i subkulturu, i jako je pozitivno djelovalo na mene. Unutar tri mjeseca vidio sam kako se moje tijelo mijenja i, što je još važnije, kako se mijenja moja psiha. Trčanje je unijelo red u moj život i donijelo mi nove ciljeve. S time da ja nisam i ne želim biti prorok trčanja: ima mnogo ljudi koji ne vole trčanje i ne treba ih na to siliti, ali svi bi trebali naći neki hobi, nešto što im je važno i što shvaćaju ozbiljno i u što mogu uroniti pored svog posla i obitelji. Za mene je to trčanje – objašnjava 38-godišnji redatelj, koji trenutno završava doktorat iz umjetničke teorije.

Uz redatelja, film paralelno prati još četvero trkača: Njemici Annett trčanje pomaže da prebrodi teške trenutke nakon gubitka djeteta. Otac i sin iz Francuske zajedno trče već godinama, a na putovanjima ih prati mama koja je svoj život podredila obitelji. Béla Szabó po zanimanju je inženjer. Živi u malom mjestu na Balatonu i, kako se i sâm šali, njegovo ime i prezime toliko je obično da ispunjava 15 stranica budimpeštanskog telefonskog imenika. Ali Béla nije običan trkač – pet puta je nastupio na Spartatlonu i nijednom ga nije uspio završiti. S obzirom da su tijekom snimanja filma donesena nova pravila, nitko tko je pet puta nastupio na utrci, a nije ju dovršio, nema više pravo prijaviti se i nastupiti. Zato je Béla odlučio dva dana nakon službenog Spartatlona otrčati svoju privatnu utrku, na kojoj ga autom prati supruga.

– Spartatlon je jako popularna utrka, ima mnogo prijava i vrlo je teško na nju upasti, pogotovo za veterane kao što sam ja, koji nisu toliko brzi, ali vole tu utrku i žele joj se vraćati svake godine. Postoji kvalifikacijsko vrijeme, a ako ga ne uspiješ istrčati, tvoje ime izvlači se u lutriji. Spartatlon je u top 5 ultraških natjecanja u svijetu, ali organizatori pokušavaju učiniti utrku još elitnijom, žele ozbiljnije i brže trkače i zato su te 2015. godine, kad smo mi snimali film, promijenili pravila. Međutim, trkačka zajednica bila je vrlo ljuta i pritisnuli su organizatore, tako da je to pravilo već sljedeće godine ukinuto – objašnjava Balázs Simonyi, koji je Spartatlon istrčao čak pet puta, a ove jeseni ide i na svoju šestu utrku – bio je na listi čekanja, ali uspio je  kvalificirati se nakon što je netko odustao. Kako se priprema za jednu ovako zahtjevnu utrku?

– Najbolji trening za mene su utrke, zato što utrku kao što je ova ne možeš uvježbati. Mnogi moji prijatelji koji također trče ultramaratone trče vikendom 6-7 sati i trče i do 100 kilometara. Ja nemam toliko vremena i nemam želju za tim, a na treningu trčim maksimalno 15 km u komadu. Treniram oko pet puta tjedno i tjedna kilometraža mi ne prelazi 70-80 km. To možda djeluje puno, ali nemam osjećaj da nešto žrtvujem, jer da ne trčim bio bih loša osoba, tako da je to win-win situacija za svakoga – kaže Balázs, koji nema trenera, ali je stekao trenersku diplomu iz triatlona, no priznaje da ne koristi nikakav znanstveni pristup u planiranju svojih treninga i utrka.

U filmu Balázs djeluje pomalo ljut na sebe što se uopće pojavio na startu, psuje, vrlo je ciničan, naglas mašta o odustajanju i izležavanju u krevetu, a njegove krize tipične su za jedno ovako iscrpljujuće natjecanje, na kojem, spomenimo i to, trasa utrke nije zatvorena za promet, pa uz sve fizičke i mentalne napore, valja biti i maksimalno koncentriran na cestu po kojoj jure kamioni.  

– Za trkače je Spartatlon kao što je za muslimane hodočašće u Meku; nešto što mnogi žele iskusiti barem jednom u životu. Najteža stvar na utrci vrlo su stroga prolazna vremena: iako je rok za završetak utrke 36 sati, postoji 75 kontrolnih točka i svaka ima svoje vrijeme zatvaranja, tako da ne možeš kalkulirati i trčati brzo na početku, a pri kraju hodati, već moraš održavati tempo čitavo vrijeme – objašnjava redatelj, koji na utrkama nema pratnju već uvijek trči sam jer smatra da je upravo to poanta trčanja, a ultramaraton te, kaže, nauči mnogo toga o sebi, pokazuje ti važnost i nevažnost stvari.

Je li bilo teško naći ljude koji imaju zanimljive priče i voljni su ispričati ih pred kamerom?

– I da i ne. Na početku smo imali 7-8 protagonista, na kraju ih je ostalo petero. Nismo htjeli snimati elitne trkače ili egzotične ljude, jer osobno smatram da je ekstremnije voziti kamion od Istanbula do Hannovera i sjediti šest dana u neudobnom položaju nego trčati ultramaraton. Htjeli smo obične ljude koji imaju neku zanimljivu ili dirljivu, ali jednostavnu priču. Moja najveća prednost bila je ta što sam bio s njima u utrci, nisam bio samo redatelj koji sve prati izvana, tako da su imali puno povjerenja u mene – ističe Simonyi i dodaje da je situacija tijekom utrke vrlo važna, budući da vidiš kako ljudi reagiraju bez poze i maske, te kako donose odluke.

– Odluke su vrlo zanimljive u filmu, one zapravo pokreću film, ne samo ovaj, nego filmove općenito. Ovdje se konkretno radilo o odluci nastaviti utrku ili odustati i bilo je vrlo dramatično. Ispočetka smo mislili da će trčanje na ekranu biti dosadno i htjeli smo prikazati samo 20 posto trčanja, a 80 posto privatnog života naših protagonista, no predomislili smo se i odlučili sve karte staviti na utrku. Imali smo ekipu od 50-ak ljudi, što je inače brojka za snimanje igranog filma, i samo snimanje bio je veliki izazov za naše snimatelje. Jedini problem koji smo imali bilo je snimanje dronom, jer u ekipi imamo dva Turčina koji su upravljali dronom, a možete si misliti što su Grci pomislili kada su vidjeli Turke kako usred Grčke podižu dronove preko rafinerija i mostova, no sve je dobro prošlo – uz smijeh opisuje Simonyi.

Film, koji se inače može pogledati i na HBO-u, posvećen je Johnu Fodenu, osnivaču Spartatlona, koji je preminuo 2016. godine, a razgovor s njim pojavljuje se u jednom od posebnih dodataka.

– Foden je bio britansko-australski oficir zračnih snaga, koji je poput mene bio veliki fan grčke povijesti. Čitao je Herodota i u knjizi je naletio na podatak o glasniku koji je put od Atene do Sparte prevalio u 36 sati. Bilo je to 1982. godine. Zamislio se nad tim, a  kako je bio vojnik, volio je izazove te su on i nekoliko njegovih prijatelja vojnika odlučili sami isprobati je li to moguće. Tri vojnika stigla su u Spartu unutar vremenskog limita, tako da je odlučio organizirati utrku. Potvrdio je legendu i tako je sve počelo. Inače, u filmu je rekao da je sve to napravio zbog taštine jer je htio biti slavan poput Heinricha Schliemanna i vjerovao je da će, ako potvrdi Herodotovu legendu, i sâm postati legenda. Tako je i bilo, zbog utrke je ušao u sportsku povijest, u sportski Olimp – priča Simonyi, koji je od malena volio grčke mitove i povijesna mjesta o kojima je čitao, a “Ultra” je za njega vrlo poseban film jer je to, kaže, neka vrsta njegove ars poetice.

Dokumentarni film “Ultra” možete pogledati na HBO Go platformi.

Više o Spartathlonu

Piše Lana Bunjevac

Vjerujem da mnogi od vas pri spomenu Dejana Radanca, prvo pomisle – “To je onaj frajer što lakoćom pobjeđuje.” Htio bih vam ovom pričom kratko predstaviti našeg novog državnog prvaka u trčanju na 100 kilometara.

Vjerujte mi, a to će svi koji ga poznaju potvrditi, zaista se radi o vrlo jednostavnom i skromnom dečku. Dejan je po zanimanju medicinski tehničar, kako kaže kroz mjesec dana i magistar. Ne sumnjam da će i taj dio uspješno završiti. Kada sam ga pitao uspijeva li posložiti sve svoje obaveze, kada uopće stigne trenirati, Dejan mi je odgovorio: “Često trčim i prije i poslije posla. Koliko god mi se ne da trčati poslije noćne smjene, nakon par otrčanih kilometara se osjećam odmoran, smiren. S druge strane ultrašima je bitno da se naviknu na svakakve uvjete, tako da mi to dođe kao situacijski trening i simulacija zadnjih dijelova trke, kada sam već umoran i trčim na teške noge.”

Naravno i on je, poput mnogih od nas, krenuo s nekim drugim sportom, igrao je nogomet gotovo sve do 25. godine, no zbog čestih ozljeda skočnog zgloba, odustao je od nogometa. Rekao bih – na sreću.

U to vrijeme upisao je faks i malo po malo naš Dejan je dogurao do 9 2kg. Pogled na vagu i vlastito tijelo u njemu je izazvao revolt i odlučio je početi s trčanjem. Poput mnogih trčao je bez nekog posebnog cilja od točke A do točke B, tražeći nekog novog lika u ogledalu. Naravno, uspio je u tome. Vrlo brzo, nakon 6 mjeseci, vaga je pokazivala 75 kg. Bio mu je to dovoljan razlog za zadovoljstvo i neke nove izazove.

Početkom 2012. Dejan od svojih prijatelja “otkriva” da postoji polumaraton te nakon dva i pol mjeseca “priprema” trči svoj prvi half – “BROMARU 2012” za 1:33. Nakon toga halfa, stigao je još i na utakmicu, te za svoj klub odigrao drugo poluvrijeme.

U tom razdoblju pomagao mu je Ivan Murat te je nekako spontano nakon Riječkog halfa koji je istrčao za 1:26, te Zagrebačkog halfa za 1:21 počeo trčati za AK Sljeme. U razdoblju 2012./2013. je napokon počeo trenirati samo trčanje, te dosta naglo uvoditi promjene u tehnici trčanja koje su nažalost često izazivale probleme s mišićima listova. Taj problem je uspješno riješio tek nakon dobrih zimskih priprema 2013./2014., nakon kojih je na proljeće istrčao half za 1:16.

Naravno kao i svima nama, half je samo dobra predigra za nešto ozbiljnije – maraton. Njegov prvi maraton je bio Zagrebački 2014., te je bez obzira na često hodanje uspio “izvući” 2:58. Već iduće godine ga “malo popravlja” i ide maraton za 2:36.

No tu nije kraj. Naš Dejan je te zime kako kaže “čuo i za Čazmu”. Pripremajući se za taj prvi ultramaraton, početkom 2016. kao od šale trči dva halfa za 1:12. No, nažalost prvu Čazmu je morao odustati zbog jakih bolova u kralježnici. Te godine trčao je Wingse, nesretno izgubio u zadnjim metrima utrke, zbog istih problema.

Ispostavilo se da ima protruziju diska u prsnom dijelu kralješnice. Trebalo mu je gotovo dvije godine da kralježnicu dovede u red. Taj period je bio dosta frustrirajuć, no spoznaja da se kod nas održava Svjetsko prvenstvo na 100 km je bila dovoljan motiv da zanemari sve bolove. Normu za Svjetsko prvenstvo je ispunio u Beogradu, istrčavši 100 km za 7:47. Gotovo da nije bio svjestan činjenice da nastupa za Hrvatsku, tek par dana nakon što se malo oporavio, napokon shvaća da je postao reprezentativac.

Naravno, emocije su ga počele prati, no pokazalo se da se zna nositi s njima. U dogovoru s Jankovićem i Muratom, pala je odluka da odradi Čazmu i Wingse, kao dvije jake dužine na kojima se trebalo adaptirati na vrućine i sunce, jer Dejan nije baš ljubitelj takvih uvjeta za trčanje. Kako sam kaže : “Čim je vruće, gasim se nakon sat, dva.”

Sredinom lipnja ove godine počinju pripreme za Svjetsko prvenstvo na 100 km u Svetom Martinu i sav fokus u iduća tri mjeseca je bio na treningu. U teoriji to sve izgleda sjajno, no trebalo je uskladiti sve obaveze, znao je da mora puno, puno više trčati, no temperature od tridesetak stupnjeva Celzija i vlaga od 70-80% bile su dodatni otežavajući faktor. Možete zamisliti kako je bilo njemu i ekipi koja je u takvim uvjetima odrađivala treninge od 50-70 km. Namjerno je trenirao u vremenu kada je vani bilo užasno vruće jer je pretpostavljao šta ga očekuje u Martinu.

Paralelno s treningom trebalo je naučiti tijelo i na unos i probavu što veće količine tekućine za vrijeme treninga, jer nije isto spremati se za trku na 100 km po zimskim i ljetnim uvjetima. Dejan naglašava da je često pio Multipower Iso Drink i jeo njihove gelove, pio obični Rehidromiks zaslađen žlicom meda.

Ključna stvar koja mu je zapravo ulila najveću dozu sigurnosti i samopouzdanja je odrađeni trening od 76 km s 2000 m elevacije na Durmitoru u Crnoj Gori. To su oni trenuci kada zapravo shvatite da ste, bez obzira što trka još nije ni krenula, vi zapravo već sad uspjeli, prošli ciljem.

No, trebalo je to sve i dokazati na Svjetskom prvenstvu. Uobičajena nervoza, kako on kaže : “Osjećao sam se kao dijete večer prije prvog izleta.” Kada sam Dejana upitao :”Kako si se osjećao noseći našu zastavu?” znate šta mi je rekao: “Bio sam najponosniji na sebe, pokušao sam sakriti suze koje su mi gotovo pobjegle.”

Način na koji je istrčao ovih 100 km je, vjerujte mi, stvarno impresivan. Izgledao je tako smireno, staloženo. Zapravo, pokazalo se kod svih naših reprezentativaca da je ključna stvar bila adaptacija na vrućinu, posebno zadnja tri sata kada je većina trkača drastično padala u tempu. O zadnjem krugu, kad je već gotovo sve bilo potpuno jasno, posebno spoznaja da je Nikolina Šustić svjetska prvakinja, Dejan govori sljedeće: “Zadnji krug sam bio toliko uzbuđen i sretan da sam mislio da ću ga istrčati na jednoj nozi ako treba, što se skoro i dogodilo jer sam negdje 800 m prije cilja dobio grč u zadnjoj lijevoj loži. No adrenalin i osjećaj ponosa je učinio svoje. Koliko god mio je bilo teško, naporno, uz sve probleme, umor je nestao istog trenutka kad sam u ruke dobio našu zastavu, imao sam dojam da bih lakoćom mogao istrčati još 100 km.”

Šta pametno napisati nakon ovakvog izljeva emocija jednog skromnog dečka koji ni jednog trenutka nije zaboravio naglasiti ponos i poštovanje prema svim svojim kolegama koji su nas taj dan dostojno predstavljali. Duboko vjerujem da smo svi mi koji vas poznamo, na bilo koji način, pa i kroz sama izvješća o vašim uspjesima doista PONOSNI na sve VAS.

Vjerujem da ni jedna kap znoja koju si ti Dejane prolio, zajedno sa cijelom ekipom, nije uzaludna. Naprotiv. Svijetu ste još jednom dokazali da smo ultraška velesila, sviđalo se to nekome ili ne. U sportu je jedino mjerilo sportske vrijednosti – rezultat. Uvjeren sam da je ovo samo početak jedne sjajne ultraške priče u kojoj će Dejan Radanac igrati vrlo značajnu ulogu. Iskreno ti to želim, te još jednom čestitam tebi i ekipi na izvrsnim rezultatima. Imam osjećaj da ćeš uz malo sreće i naravno hladnije vrijeme, vrlo brzo stotku ići ispod 7 sati. Sretno!

Napisao: Drago Miličić