Kako su organizatori Paklenica Trail Internationala rekli, Velebit ih u danima pred utrku nije puštao k sebi. Vremenski uvjeti bili su nemilosrdni, od bure, snijega i leda na vršnim dijelovima do potopljenog kanjona Male Paklenice. Kao da se sve urotilo protiv organizatora i utrke. Čak im se i jedan fotograf ozlijedio. Međutim, organizatore ništa nije spriječilo da se utrka održi, pa makar u prilagođenom izdanju i dalje na vrhunskoj razini.
Tako je organizator Mountain Traveller Croatia iz sigurnosnih razloga, iz igre isključio “crvenu“ stazu u dužini 47 kilometara s visinom od 2700 metara, a koja je dijelom trebala voditi grebenom na potezu od Sv. Brda do Vaganskog vrha. Tako su natjecatelji prebačeni s najveće staze na “zelenu“, ništa manje atraktivnu i također Velebit style – zahtjevnu.
Za slučaj žešćeg potopa kanjona Male Paklenice ograđenog stijenama koje iziskuju i korištenje ruku tijekom utrke, predviđena je alternativna zaobilazna staza. Srećom, nije bila potrebna, a natjecatelji su na opće (ili malo manje) oduševljenje imali priliku gacati i jezercima.
Na green stazi ovog petog kola Coastal & mountain trails lige, nastupilo je stotinjak natjecatelja i natjecateljica, a najuspješnijim se pokazao Dimitri Chapelle kojemu su za 26 kilometara i 1300 metara uspona trebala 2:31 sata. Drugom, Eugenu Zoriću trebala su 2:56 sata, dok Andrija Savić u cilj dolazi pet minuta poslije njega i zauzima treću poziciju u konkurenciji 61-og muškarca.
Na istoj stazi nastupile su 34 žene, među kojima je najbrža bila Ivana Vrvilo s vremenom 3:08 sata. Vani Čargonja do cilja treba šest minuta više, čime se penje na drugu stepenicu postolja. Mađarica Enikő Szentirmai treća je u ženskoj konkurenciji s vremenom 3:38 sata.
Na blue stazi dugoj 14 kilometara uz 400 metara uspona bilo je gusto i zanimljivo. Prvu poziciju zauzeo je Ivica Čajko u vremenu 1:14 sat. Drugi u cilj stiže Zvonimir Kazija za 1:15:39 sat, a tek 14 sekundi za njim utrčava prva od 56 žena – Silvia Šimunović. Trećem od 52 muškarca, Ivanu Ivekiću za proći stazu trebao je 1:23 sat. Između druge i treće žene, također su sekunde igrale ulogu. Druga Tamara Bastaić dolazi u vremenu 1:28:54 sat, a trećoj Barbara Tassani-Prell iz Njemačke treba 16 sekundi više.
Također, poredak se bodovao i prema starosnom principu, a sve rezultate možete pogledati na stotinka.hr.
Na kraju je trkače i trkačice vrijeme i poslužilo te im je prelazak preko vode olakšan. Također, cijeli im je put olakšan i autohtonim gastro-iskustvom na okrepama i u cilju, kroz podgorske delicije poput Vrmentovice od kukuruza i skute, meda te komorača.
Bilo iskusnih, bilo početnika, 280 trkača i trkačica okupilo se u subotu na koprivničkom glavnom trgu kako bi sudjelovali na 1. Koprivničkom polumaratonu ili barem na utrci od pet kilometara u okviru događaja. Natjecatelje i organizatora AK Koprivnica vrijeme je podarilo svojom naklonošću, a građani svesrdnom podrškom.
Svaki iskusni trkač reći će da su vremenski uvjeti tijekom ove utrke bili idealni i otvarali velike mogućnosti za PB-ove. Uz to, vjetar u leđa dalo je i navijanje brojnih građana koji su, kao ugodno iznenađenje, dužinom staze na ulice iznijeli stolove s okrepom za sve sudionike.
Polumaraton je završilo njih 134-oro, a najbrži među njima bio je Robert Vegše s vremenom 1:21:33 sat. Iduća dva najbrža od 104 muškarca, bili su domaći dečki iz AK Koprivnica – Danijel Katalenić (1:22:43) i Zvonko Vrhovski (1:27:09). Od 30 žena u cilj prva dolazi Slovenka Neja Flak Brecelj u vremenu 1:39:26 sat. Drugoj Renati Korošic trebao je 1:44:28 sat, dok Estera Rac, također, članica domaćeg AK-a Koprivnica u cilj utrčava nakon 1:46:15 sata.
Kroz utrku građana događaj je podržalo 145 trkača i trkačica. Između prve dvije žene, obje članice domaćeg kluba, sekunde su igrale ulogu. Međutim, Vanja Rupčić osvaja najvišu stepenicu postolja nakon 21:49 minute na stazi, dok onu ispod zauzima Tara Rušak kojoj je za pet kilometara trebalo sedam sekundi više. Ines Kolar u cilj utrčava kao treća žena u vremenu 23:02 minute.
Među 68 muškaraca slavio je Oliver Orešić (AK Koprivnica) s vremenom 16:23 minuta, dok se za drugu poziciju bore Vedran Kelemen i Damir Kligl. Međutim, Kliglu srebro izmiče za tri sekunde te Kelemen staje na drugu stepenicu postolja nakon 18:50 minuta na stazi.
Također, bogate nagrade dijelile su se i prema dobnim kategorijama, najmlađim sudionicima, najstarijima pa čak i onim najupornijima.
Brdska utrka “Ivanec – Grebengrad“ u nedjelju je organizirana po treći put, i to kao Pojedinačno i ekipno prvenstvo Hrvatske u planinskom trčanju na duge staze. Na startu te glavne utrke u Ivancu okupilo se gotovo stotinu natjecatelja, među kojima očekivano i najbolji hrvatski brdski trkači i trkačice.
Osim glavne utrke na 37,5 kilometara uz 1670 metara uspona, AK Varaždin i ove je godine ponovio kraću utrku pod nazivom Fun & Pain trail “Čevo – Grebengrad” dužine 7,8 kilometara i gotovo 600 metara uspona.
Put od Ivanca do Grebengrada broji 37 kilometara
Prava borba, ipak, odvijala se na glavnoj utrci na kojoj je prvu poziciju od 70 muškaraca zaposjeo Nikola Špoljar, zasluženo pobijedivši u vremenu 3:11 sata, dok se na drugo mjesto plasirao Igor Goričanec. Njemu su za put od Ivanca do Grebengrada trebale tek dvije minute više. Treće mjesto, pak, osvaja Lovro Srdarević za 3:15 sata.
U ženskoj konkurenciji pobijedila je nedavna pobjednica “Wingsa“ u Zadru – Ines Jozić kojoj su za pobjedu trebala 3:36 sata. Maja Urban dolazi u cilj kao druga nakon 3:53 sata na stazi, dok se na treće mjesto od 20 žena plasirala Maja Bonačić s rezultatom 3:56 sata.
Fun&Pain Trail “Čevo – Grebengrad”
Nakon starta duge utrke, događanje se preselilo u Završje na start utrke gotovo osam kilometara duljine. Ovu kratku, ali također iznimno zahtjevnu i lijepu utrku od Završja pa preko Čeva do Grebengrada, na put “muke” i “zabave” krenulo je i završilo 87 natjecatelja.
Na toj je stazi pobijedio Matija Crnković u vremenu 50:26 minuta, ispred domaćeg dečka iz Završja Nevena Buhina (53:13), dok se na treće mjesto među 51 muškarcem, plasirao Bruno Kos kojemu su do Grebengrada trebale 54:49 minute. U konkurenciji 36 žena, pobijedila je i prošlogodišnja pobjednica Paula Šimunčić u vremenu 1:02 sat, dok drugu poziciju osvaja Simona Jambrošić kojoj je za ovu rutu trebao 1:05 sat. Na treće mjesto plasirala se Lana Ostojić s vremenom 1:10 sat.
AK Dubrovnik kao najjača ekipa
Za ekipno državno prvenstvo zbrajala su se vremena najuspješnija tri člana odnosno članice iz klubova. U muškoj konkurenciji pobijedio je AK Dubrovnik u sastavu Bulić, Živković, Peček, s rezultatom 10:29:05 sati, dok su drugo mjesto izborili domaći dečki AK Varaždina – Goričanec, Hladnik i Solić, a kojima je zbirni rezultat pokazao samo 20 sekundi više od prvaka. Treći su bili dečki iz AK-a Sljeme Srdarević, Smolić i Drakula, u vremenu 10:34:04 sati.
U ženskoj konkurenciji pobjeda ponovno odlazi AK-u Dubrovnik koji ovdje čine Urban, Faber i Gleđa u zbroju 12:09:52 sati. Djevojke iz AK-a Sljeme završile su na drugom mjestu – Bonačić, Smojver i Igrec-Bajs s vremenom 12:22:39 sati. Ultramaraton klub Mazator(ice) bile su treće, poimence Jozić, Grško i Pavlović trčeći sveukupno 13:39:52 sati.
Svatko pamti svoj prvi put. Netko mu se veseli, netko ga se boji. Neki kažu da je prvi put najteže, neki da je najljepše. Iako, vjerojatno je većini prvi put ujedno i predivno i grozomorno. Da, to je oksimoron koji proizlazi iz trčanja utrka. Sanjin Bojić odmah se bacio u vatru – prva pa polumaraton. Svojom pričom podsjeća nas na naše početke, ali i inspirira one koji tek trebaju dodatni poticaj…
Sanjin trči posljednjih nekoliko godina ili, kako sam za sebe kaže, trčkara rekreativno i bez nekog određenog cilja.
– Radim dva-tri puta tjedno po pet do deset kilometara, što mi je dovoljno da se osjećam kao da se bavim nekim oblikom fizičke aktivnosti. Međutim, uvijek me kopkalo da se prijavim na neku utrku i da se okušam u natjecateljskom okruženju. Negdje gdje postoji start i cilj, gdje i drugi ljudi trče uz tebe. Tako su moje novogodišnje odluke za 2017., 2018. i za ovu godinu uvijek bile da se prijavim i završim neku utrku, ali nikad nisam skupio hrabrosti niti se osjećao spremnim – priča nam Sanjin.
Na kraju, morala je utrka doći “u njegovo dvorište“ da bi se napokon odvažio.
– Kad sam čuo da se organizira 1. Koprivnički polumaraton, jednostavno sam prelomio i rekao sam sebi „Ideš na to”. Vidio sam da do utrke ima otprilike tri mjeseca i bacio se na guglanje s pitanjem je li mi to dovoljno da se pripremim. Savjeti su se uglavnom mogli sažeti na „Da, ako možeš istrčati pet do deset kilometara već sada”. Znao sam da sam tu negdje, našao sam tromjesečni program treninga i odlučio da ću početi s pripremama, pa ako 1. svibnja vidim da sam dovoljno napredovao, prijavit ću se za half, a ako ne, onda za “peticu” – bio je odlučan naš sugovornik.
Dan-dva prije 1. svibnja napravio je test i otišao na lagano trčanje sa ciljem da napravi što više kilometara.
Foto: Glas Podravine i Prigorja
– Nakon 16 sam stao, iako sam mogao još, vratio se u stan i odmah se prijavio na polumaraton. Tako da prije utrke zapravo nikada nisam istrčao toliku kilometražu u komadu – podijelio je s nama.
Kako kaže, njegov cilj bio je samo završiti utrku.
– Moja taktika bila je pokušati se držati svog (sporog) tempa i samo doći do cilja. Nisam si nametao nikakav tempo koji moram držati, doslovno sam želio prijeći ciljnu ravninu bilo kojom metodom, brzinom, u koje god doba i u bilo kojem agregatnom stanju – riječi su ovog početnika.
Za sebe kaže kako se za sve voli pripremiti koliko god je to moguće pa se tako i u ovom slučaju, kad mu već fizička sprema nije savršena, pripremio za sve ostalo.
– Znao sam da mi oprema mora biti dobro poznata – nema isprobavanja novih tenisica ili majica na samoj utrci. Znao sam što nositi sa sobom, testirao sam energetske gelove i ostale hranjive tvari… Nisam htio ništa prepustiti slučaju jer sam znao da će i bez toga, biti dovoljno stvari na sam dan utrke koje će me činiti nervoznim – spreman je bio Sanjin na sve.
Dobro, gotovo sve. Koliko je to bilo moguće. Naravno, dva-tri dana prije utrke počeo je osjećati pozitivnu tremu.
– Prema mojim očekivanjima, dan prije utrke to je preraslo u nervozu, a na jutro utrke mutiralo u laganu paniku. Razni scenariji su mi se vrtjeli u glavi – od toga da ću biti debelo zadnji i da će svi umirati od smijeha dok ću stizati na cilj, preko toga da ću odustati na pola, da će me zaboljeti slezena, da ću dobiti proljev pa do toga da će svi oko mene biti triatlonci u naponu snage, a ja ću biti mali, spori jadnik. Uspio sam to nekako zauzdati i nakon pola noći bacakanja po krevetu, dovoljno se primiriti da si priznam da neću sam sebi nikad oprostiti ako odustanem na sam dan polumaratona – iskren je naš sugovornik.
I dok već iskusni sportaši koji u svojim nogama imaju utrke diljem zemlje, na domaćem terenu osjećaju poseban pritisak jer misle da sredina ima velika očekivanja od njih; Sanjin nije imao tih problema.
– Trčanje u svom gradu nije mi stvaralo pritisak, baš naprotiv. Bilo mi je lakše što poznajem teren i ulice i znam što očekivati. Tome je pridonijela i priprema. Tijekom tri mjeseca treninga prošao sam stazu (ne u komadu) barem desetak puta i znao sam kako što izgleda, te si ju “mapirao” u glavi. Tako da sam, zapravo, tijekom utrke imao osjećaj da trčim putem koji dobro poznajem – njegove su riječi.
Upitali smo ga o reakcijama svoje okoline kad nam je priopćio sretnu vijest o svojoj odluci.
– Odlučio sam svima reći da idem na polumaraton, ne zato da se hvalim, nego zato što je teže od nečega odustati i povući se ako to razglasite uokolo. Reakcije su varirale od “nisi normalan”, “zakaj?” i “nema teorije da to možeš” pa do “kakva si ti budala” i “kolko je to dugačko”. Ukupno, dobio sam dojam da većina ljudi koji se ne bave trčanjem, na polumaraton gledaju kao na nešto teško dostižno, što me je i motiviralo – bio je Sanjinov “pakleni plan“.
Na ovog novopečenog trkača atmosfera na utrci utjecala je kao vrlo pozitivno iznenađenje. Priča nam kako je mislio da neće primjećivati ništa i nikoga oko sebe prije starta…
– Ne sjećam se kad sam vidio toliko veselih lica na jednom mjestu. Nevjerojatno, ali kao da ljudi uživaju u trčanju J. Najviše su me iznenadili građani, oni koji su gledali utrku sa strane. Iako nemaju ništa s tim, većina ne poznaje nikoga tko trči, niti su možda znali što se uopće događa; kad su vidjeli trkače da prolaze pljeskali su, bodrili i snimali nas. Isto tako, mnogi su ispred svojih kuća uz cestu postavili svoje stolove sa čašama vode, soka, neki čak i kolačima, što mi je bilo nevjerojatno simpatično. Ovo mi je bio prvi doticaj s ikakvom utrkom uopće pa ne znam je li to uobičajeno, ali takva pozitivna atmosfera definitivno mi je davala poticaj – Sanjin je pun dojmova.
Foto: Drava.info
Utrka je krenula mnogo lakšim tempom nego što je očekivao, pa kaže kako je čak morao i svjesno usporavati u nastojanju da se prilagodi većini trkača.
– To me je iznenadilo i pobilo moje strahove da će svi osim mene biti lakonoge gazele koje će me ostaviti u prašini već kod prvog zavoja. Nakon pet kilometara, koji su prošli vrlo glatko i mirno, odvojile su se dvije dužine i kad sam shvatio da smo sada ostali samo mi koji trčimo polumaraton, osjetio sam popriličnu knedlu u grlu. To je sad to, sad idemo ozbiljno – shvatio je naš sugovornik.
Opisuje kako je skupina postajala sve rjeđa te kako je većinu staze gledao nekoliko istih ljudi ispred i iza sebe.
– Imao sam slušalice i svoju trkačku playlistu. Iskreno, ne znam kako neki ljudi mogu trčati u tišini sa svojim mislima i divim im se na tome. Prva kriza bila je već na osmom kilometru. Naime, napravio sam fatalnu grešku da u glavi pokušam procijeniti koliko sam otprilike prošao pa sam se složio sam sa sobom da je sada vjerojatno 11. kilometar. Kad sam provjerio i vidio da je tek osmi, nije mi bilo baš svejedno – nova su iskustva “friškog“ polumaratonca.
Mnogo veća kriza za njega uslijedila je tijekom prolaska kroz općinu Koprivnički Bregi, a koja se u dugom relativno ravnom pravcu nastavila na posljednju dugu ravnu koprivničku ulicu Miklinovec.
– Tijekom treninga tim dijelom staze nisam išao pa nisam znao gdje je točno okret, tako da sam ga stalno očekivao – sigurno je sad iza ovog zavoja, sigurno još malo, evo sad će, i nikako da dođe. U jednom trenutku mi je prekipjelo i naglas sam rekao „Pa daj ajde više!” i dodao na to nekoliko psovki. Srećom, nije bilo nikoga oko mene da svjedoči gubljenju živaca jednog polumaratonskog djevca – Sanjinov je tijek misli u kriznim trenucima.
Međutim, kako kaže, sve to nije bilo ništa naspram posljednja dva-tri kilometra.
– Sunce je već pripeklo, gledateljima je dojadilo i povukli su se kućama, a pravocrtno trčanje kroz Miklinovec nije baš živopisno. Moram priznati da sam konačno na 19. kilometru morao stati, odnosno hodati, ali samo desetak sekundi – čim sam počeo hodati, počeo sam osjećati trnce od kvadricepsa prema listovima i rekao sam sebi da je bolje trčkarati pa barem i najsporije na svijetu jer ću, u suprotnom, ostati paraliziran na mjestu. Dotad sam i držao tempo od, za mene dobrih, 5:45 minuta po kilometru, koji se u završnom dijelu utrke potpuno raspao – njegove su riječi.
Foto: prigorski.hr
Jasno da ni u ovom slučaju nije moglo proći bez one uobičajene veličanstvene revolucionarne ideje…
– Prošlo mi je kroz glavu da odustanem, da jednostavno stanem, ali sam sam sebe opsovao i govorio si da ću doći do kraja pa makar se dokotrljao u cilj. Ta posljednja dva kilometra u mojoj su glavi trajala barem tri sata i bilo mi je nevjerojatno kako se cijela, relativno komotna utrka, na kraju može sažeti u tih 10-15 minuta pakla. Tu mi je postalo jasno da se zapravo ne natječem protiv drugih, nego da se borim sam sa sobom – dosegao je i ovaj trkač “the“ spoznaju.
Na kraju balade, ovaj vatreno kršteni polumaratonac vrlo je zadovoljan postignutim.
– S obzirom na to da mi je cilj bio završiti utrku, ispunio sam ga, a uz to sam imao gotovo i pola sata bolje vrijeme nego što sam si predviđao. Osjećaj ulaska u cilj bio je nevjerojatan – ni više ni manje. Spoznaja da sam to sam napravio, sam se pripremio i sam istrčao, sam se borio s umorom, sumnjama, frustracijama i bolovima, sve to daje baš onaj čisti i iskreni ponos samim sobom kakav sam osjetio možda jednom ili dvaput u životu – podijelio je s nama Sanjin čari koje donosi upravo istrčana utrka.
Morali smo znati koliko su mu puta u mislima osvanule dobre stare rečenice “Što je meni ovo trebalo?“ i “Nikad više!“ te kako one “drže vodu“ nakon utrke.
– Prošlo mi je više desetaka puta to kroz glavu, pogotovo potkraj, kao pokvarena ploča. Isto tako, nije prošlo ni deset minuta od dolaska na cilj, a već sam razmišljao kako čim prije idem na iduću utrku – tipični je trkački odgovor.
Upitali smo ga i kako trenutno ide kupovina sata, novih tenisica i ostale opreme te koju utrku iduću uplaćuje.
– Sada kao da mi se otvorila pipa – vidio sam da mogu i sad želim sve! Hoću kupiti sve satove, pojaseve, torbice, čarape, trake i znojnike, pročitati sve knjige i trenirati po svim programima odjednom. Definitivno namjeravam ići na još utrka. Hoće li to biti baš polumaraton ili nešto drugo, vidjet ću. Jednog dana možda dođem i do punog maratona, zašto ne!? U međuvremenu planiram polumaratonsku dužinu na Grawe noćnom maratonu, pa kud puklo 🙂 – zaključne su riječi još jedne asimilirane jedinke u trkački kolektiv.
Pišu: Sanjin Bojić i Martina Maloča
Foto: Drava.info, prigorski.hr, Glas Podravine i Prigorja i AK Koprivnica
Svi smo čuli za Križevačko veliko spravišče, jednu od najstarijih turističkih manifestacija sjeverozapadne Hrvatske. A za kriterijsku biciklističku utrku? Naime, jedan od najatraktivnijih koncepata utrke upravo je ovaj, jer gledatelji konstantno mogu pratiti tijek utrke kružnog tipa, umjesto da natjecatelje vide kako su samo jedanput, u sekundi na biciklima projurili u jednom smjeru. Stoga, 9. lipnja rezerviraj za “Kriterij Križevci 2019.“ i upoznaj grad Križevce kružeći njegovim ulicama.
Ova nedjeljna utrka garancija je za dobru zabavu te prilika za osvajanje bogatih nagrada, a organiziraju je Križevačka udruga biciklista i Grad Križevci, u okviru svojeg Spravišča.
Kriterij ili kriterijska utrka vrsta je cestovne biciklističke utrke koji se odvija na kružnoj stazi dužine 800 metara do 10 kilometara. Takva natjecanja obično se odvijaju po gradskim ulicama i vrlo su popularna, jer gledatelji mogu uživo pratiti svoje favorite.
U Križevcima krug je dužine 1300 metara. Start i cilj su u Ulici Drage Grdenića u Križevcima te se vozi lijevi krug. Mjerilo je vremensko, odnosno broj odvoženih krugova u 45 minuta za žene, muškarce i rekreativce te 30 minuta za građane i kategorije U13, U15 i U18. Znači, tko više krugova u zadanom vremenu. Jedino se dječja utrka vozi samo jedan krug (za djecu do 13 godina), a pobjednici su svi te svi klinci i klinceze dobivaju poklon paket. Za najmlađe nema poretka ni mjerenja vremena.
Po prvih petoro u ženskoj, muškoj i rekreativnoj kategoriji te prvih četvoro u kategorijama U13, U15 i U18 nagrađuje se novčanim nagradama i poklon paketima, a troje najbržih i medaljama. U utrci građana četvoro najboljih od oba spola bit će nagrađeni poklon paketom. Također, U kategorijama rekreativca, profesionalki i profesionalaca u svakoj utrci dodjeljuje se pet nagrada najbržima u pet nasumce odabranih prolaznih krugova (100 kuna x 5 prolaznih krugova po utrci x 3 kategorije = 1.500 kn).
On-line prijave na web stranici Spravišča odnosno utrke dostupne su do srijede 5. lipnja, gdje su objavljena i sva pravila te druge informacije vezane uz utrku. Prijave su moguće i na startnom mjestu do pol sata prije starta utrke. Preuzimanje startnih brojeva započinje u nedjelju od devet sati na licu mjesta, a najkasnije do 15 minuta prije starta. Sve uz identifikacijski dokument.
Utrka je organizirana u okviru projekta ”Cyclo-Net” kroz Interreg V-A Program suradnje Mađarska-Hrvatska 2014.-2020., a koji sufinancira Europska unija te provode Grad Križevci i Grad Zalakaros.
SATNICA UTRKA 9. lipnja 2019.: Dječja utrka 10 – 10:30 sati
U13, U15, U18 11 – 11:30 sati
Utrka za građane 12 – 12:30 sati
Utrka za bicikliste rekreativce 13 – 13:45 sati
Utrka za profesionalce – žene 13 – 13:45 sati
Utrka za profesionalce – muškarci 14:15 – 15 sati
Sedmi Karlovački cener trčimo 7. lipnja, uz 440. godišnjicu grada Karlovca. Kao i šest puta do sada, čeka nas odlično organizirana utrka koju trčimo u petak u večernjim satima. Opet ćemo imati priliku uživati u elitnoj utrci, glavnoj utrci na 10 kilometara, štafetama, a dan radnije i u utrci na jednu milju te dječjim utrkama.
Ono po čemu će ovogodišnji Karlovački cener biti zapamćen je – medalja. Svi koji završe bilo koju utrku, sa sobom će ponijeti lijepo dizajniranu medalju napravljenu u obliku šestokrake zvijezde u kakvom je prije 440 godina osnovan Karlovac.
Čeka nas dobra rokerska atmosfera, nakon utrke ćemo se na glavnom gradskom trgu rasplesati uz rock koncert, a za okrepu će se pobrinuti Karlovačka pivovara te Heineken (sve gratis, a bit će i bezalkoholnog piva 😉 ).
Za sve koji bi izbjegli vožnju iz Zagreba i natrag, osigurani su autobusi po cijeni od samo 40 kn za povratnu kartu.
Nakon napornog tjedna, istrčite neku od utrka, zabavite se s društvom i po prvi put okitite medaljom Karlovačkog cenera.
Još jedan proljetni vikend bio je pretrpan utrkama širom Hrvatske i okolnih zemalja. Bilo je tu i državnih prvenstava, polumaratona, trailova, a i ova simpatična utrka u strogom centru Zagreba.
City Run utrka iz serijala Zagreb 5×5 ove je godine održana u ranijem terminu, ali na poznatom mjestu, u najužem centru grada, parku Zrinjevac. Trčalo se pet krugova, a utrka je bila poslovično odlično organizirana. Iz kola u kolo serijala, ona privlači neke od najbržih srednjeprugaša, preko ozbiljnih trkača koji žele kratki brzi nedjeljni “fix” pa sve do apsolutnih početnika kojima je 5 kilometara pravi izazov.
Tako je bilo i jučer, pobjedu su s odličnim rezultatima odnijeli Breda Škedelj (SLO) i Dorian Miškulin. Breda je krugove oko Zrinjevca istrčala za 18:35, a Dorian za respektabilnih 15:17 min. Poredak od drugog do petog mjesta u ženskoj konkurenciji: Doris Blažević, Valentina Valjak, Dora Mlinarić i Marta Grubić. Kod muškaraca mjesta od drugog do petog zauzeli su: Tomislav Novosel, Blaž Car-Pavlic, Marko Ciganović i Silvio Grđan.
Na odvojenim utrkama nastupilo je 135 muškaraca i 121 žena.
Više o serijalu utrka Zagreb 5×5 by Heineken 0.0 pogledajte OVDJE.
Prošlo je točno osam godina od kada je vaš (omiljeni) portal 3sporta.com ugledao svjetlo dana. U tih osam godina, svakodnevno smo radili kako bi bili informativni, konkretni i korektni, da vas uveselimo fotografijama s utrka i potaknemo na kretanje i bavljenje sportom. Utvaramo si da smo barem malo pomaknuli jezičac u smjeru zdravije i aktivnije nacije.
Nije ovo neka osobita proslava, nežive stvari nemaju rođendan, ali prilika je da se sjetimo svega što smo prošli. 3sporta je nastao u trenutku kada u Hrvatskoj nije postojalo mnogo sličnih medija, tek nekoliko portala bavilo se aktivnim životom i pratilo sportove izdržljivosti. Mi smo odlučili biti malo drugačiji, brzi, otvoreni za suradnju sa svima, željeli smo ponuditi sadržaj kakav je nedostajao.
Fotografije kao nikad prije
Jedna od najvažnijih novosti koju smo donijeli na tržište, bile su velike foto galerije s utrka. Naša ideja, da svatko tko sudjeluje na utrci mora imati foto uspomenu s nje, vrlo je brzo prihvaćena i već nakon prve godine rada postali smo prepoznatljivi izvor kvalitetnih fotografija s utrka.
Ovaj smo segment posla razvijali do današnjih dana i bez lažne skromnosti možemo reći da smo najjači i najbolji foto servis za utrke u Hrvatskoj, što potvrđuju broj i važnost utrka koje fotografiramo svake godine. Često nam u inbox dolaze upiti – “kad će fotografije”, čak i za utrke koje nismo fotografirali.
Zajednica
Prije nekoliko godina pokrenuli smo Facebook grupu TRČIMO->TRČIMO koja je pred prelaskom 5.000 aktivnih članova, naša Facebook stranica za nekoliko će tjedana prijeći 40.000 lajkera. Po tim kriterijima i po čitanosti našeg sadržaja, uvjerljivo smo prvi portal o ovoj niši u Hrvatskoj.
No ono što smatramo najvažnijim, to je – ZAJEDNICA. Želimo našim djelovanjem osnaživati povezanost, prije svega trkača, ali i sportaša i rekreativaca u drugim sportovima izdržljivosti. To postižemo insistiranjem na pozitivnom sadržaju. Želimo da naša stranica i grupa budu mjesta tolerancije, kulturne komunikacije i međusobne podrške. Vjerujemo da smo na dobrom putu prema tom cilju.
Budućnost
Najlakše se uljuljkati u “uspjeh” i ne raditi na novim idejama. No ideje su nešto čime obilujemo (kad bismo ih barem sve mogli realizirati). Tako je od jedne ideje nastao novi portal Active in Croatia, tek u povojima, ali s velikim potencijalom promocije Hrvatske kao destinacije za aktivan odmor. Na tome zasigurno nećemo stati pa uskoro možete očekivati i neke nove proizvode iz naše kreativne radionice.
HVALA!
Ako ste došli do kraja ovog teksta, možda ste među našim najvjernijim čitateljima. Ljudi obično nemaju strpljenja za ovakve tekstove (razumljivo). Hvala Vam što nas pratite, što zajedno s nama radite na promjeni svijesti nacije o potrebi aktivnog, sportskog života i mnogobrojnim benefitima koje tako ostvarujemo.
Na kraju, hvala svima koji nam pomažu na putu prema uspjehu, svima koji su svojim sadržajem obogatili portal, svim suradnicima koji su radili na njemu u proteklih osam godina i rade danas, svim organizatorima utrka koji nas prepoznaju i angažiraju te svim oglašivačima i partnerima bez kojih ne bismo postojali.
Vidimo se na trčanju, triatlonu, biciklu!
P. S.
Želiš biti dio naše priče? Javi se s prijedlogom suradnje na mail urednik@3sporta.com
U rekordnom roku od samo 22 dana od pokretanja petog dobrotvornog izazova PoKRENI – Pokloni svoje kilometre, trkači diljem Hrvatske, njih čak 1189, su putem trkačkih aplikacija Strava i Endomondo zajednički prikupili čak 50.000 kilometara. Naime, osiguravajuće društvo GRAWE Hrvatska pozvalo je sve trkače da sudjelovanjem u PoKRENI izazovu pokažu koliko je važno i nužno kretanje i tako podrže svu djecu s amputacijom donjih ekstremiteta.
Cilj je motivirati trkače na zajedničko prikupljanje 100.000 kilometara do kraja kolovoza i još jednog GRAWE noćnog maratona. No, trkači su ove godine pokazali iznimnu motivaciju i zajedničkim snagama već u manje od mjesec dana od pokretanja izazova prikupili polovicu potrebnih kilometara, što je ujedno i najbrže prikupljenih 50.000 kilometara u pet uzastopnih godina održavanja PoKRENI izazova. Prije toga najbrže skupljenih 50.000 kilometara bilo je 2017. godine kada su se ti kilometri prikupili u 32 dana.
Zahvaljujući tim udruženim prijeđenim kilometrima GRAWE Hrvatska će donirati 100.000 kuna Udruzi osoba s amputacijom udova Grada Zagreba i Zagrebačke županije (UAZ) za nabavku aktivnih pomagala i proteza upravo za djecu s amputacijom donjih ekstremiteta.
Ana Sršen – predsjednica UAZ – proteza s kojom se može trčati
Tim je povodom voditeljica korporativnih komunikacija i marketinga osiguravajućeg društva GRAWE Hrvatska, Sanja Gržetić izjavila: „Zahvaljujemo se svim trkačima koji su se uključili u PoKRENI izazov do sada, donirali svoje otrčane kilometre, ali i motivirali svoju zajednicu da učini isto. Izrazito smo ponosni i drago nam je vidjeti kako zajednički možemo pokrenuti pozitivne promjene u našem društvu te svojim primjerom i zdravim životnim navikama motivirati i druge na isto. Vjerujemo kako ćemo ovim tempom do GRAWE noćnog maratona krajem kolovoza prikupiti i više od 100.000 kilometara što nas itekako veseli“.
Zahvaljujući podršci osiguravajućeg društva GRAWE Hrvatska i svih trkača koji su se već uključili ili će se tek uključiti u izazov, Udruga osoba s amputacijom udova Grada Zagreba i Zagrebačke županije (UAZ) će nabaviti aktivna pomagala (proteze) za djecu s amputacijom donjih udova iz različitih dijelova Hrvatske, a nekima od njih to će biti prvi trkački koraci ili mogućnost da ponovno potrče, ravnopravno sa svojim prijateljima.
Svi trkači koji žele poticati svijest o zdravim životnim navikama i dalje mogu sudjelovati u ovom dobrotvornom trkačkom izazovu i pridružiti svoje trkačke kilometre na aplikaciji Endomondo pod izazovom PoKRENI – pokloni svoje kilometre ili aplikaciji Strava pod klubom PoKRENI, a sudjelovanje mogu podijeliti i na društvenim mrežama uz hashtagove #pokreni i #poklonisvojekilometre.
Kilometri se skupljaju do GRAWE noćnog maratona koji se održava 31. kolovoza pod sloganom „Neki drugi svijet“ kada će GRAWE Hrvatska na zagrebačkom Bundeku UAZ-u dodijeliti donaciju od 100.000 kuna.
Entuzijastična zagorska ekipa, odnosno Zagorje Adventure Team i ove se godine pokazao na visini zadatka, u organizaciji svoje sad već legendarne treking utrke koja se održava u okviru Treking lige – Zagorje Trekka. Za svakog tko se želi izgubiti h trsju i huste zagorskih bregi ili u zavodničkim zlatnim potocima gemišta, ova je utrka svake godine pravi izbor. A u subotu je bila pravi izbor čak za 1090-ak avanturista.
Možda nisu svi sudionici bili finišeri, ali svi su na ovaj ili onaj način stigli do cilja – neki sa svim kontrolnim točkama, neki samo s dijelom njih, neki su utvrđivali gradivo kružeći po istim kontrolnim točkama (čitaj: vaša vjerna novinarka), neki su utvrđivali gradivo poduže se zadržavajući na najokrepljujućim kontrolkama (čitaj: roštilj, špek, kolači, zlevanka, gemišt…).
Također, neki su u cilj utrčali s osmijehom pa se još obradovali svojem neočekivano dobrom poretku, bilo je i onih koji su dočekani sa čestitkama i ovacijama zbog dolaska među najboljima da bi sramežljivo izvukli kartončić samo s polovicom “precvikanih“ polja (ponovno, poslovično Vaša…), neki su dopuzali četveronoške, a neki su se dovezli u traktorskoj prikolici.
U svakom slučaju, gotovo su svi došli izgrebani, blatni, ili pak “namazani“ nekim drugim “pomadama“, ali svakako svi puni dojmova, da bi onda prema kraju dana još odnekuda izvukli snage za večerašnju ludu feštu.
Među 55 sudionika i sudionica u Challenger kategoriji koja je u pravilu trebala iznositi 28 kilometara, najbolje su se snašli, jasno, domaći dečki – prvi Goran Papeš za 3:19 sata, a potom sin i otac Krunoslav i Stjepan Grah kojima je trebalo oko 3:38 sata, s minutom međusobnog razmaka. Ipak, od 10 žena najsnalažljivija bila je Slovenka Tamara Ravnak u vremenu 3:45 sata, a druga Tamara, Moguljak te njena klupska kolegica Mandica Grubišić u cilj dolaze kao druga i treća nakon 4:02 sata na stazi.
Sasvim dovoljan izazov za orijentaciju i odolijevanje okrepnim distrakcijama bila je i Active kategorija, a koja je trebala iznositi 16-ak kilometara. Tom izazovu odazvalo se čak 475 sudionika i sudionica, a odoljelo ih nije osam. Na zavodljivim kontrolama, karakter su ostala prva tri muškarca koja su prema cilju imala žustro nadmetanje da bi utrku završili unutar minute, nakon 1:53 sata na stazi. Redoslijedom su to bili Ivan Lovrenčić, Željko Kliček i Aljoša Žnidaršič. Marija Glibota i Anja Dragomanović, također, se raspoređuju na prvu i drugu poziciju s 2:47 sata na stazi. Dok treća žena, domaća Sabina Krivec dolazi dvije minute nakon njih.
Na najkraću, trail kategoriju odlučilo se 560 ljudi željno dobrog provoda. Ipak, taj provod najozbiljnije su shvatili prvi Martin Lončarić i drugi Tomislav Belošević, a provodili su se na stazi cijele 54 minute, s 10-ak sekundi razmaka. Ozbiljan je bio i treći Igor Visinski, dotrčavši u cilj dvije minute kasnije. Među deklama “najfajnije“ su bile Jelena Gorički (1:07 sat), Leona Bartolin (1:14) i Maja Vančina (1:17).
Također, bodovao se i ekipni poredak te je ovom prilikom najbolji morao biti domaći Zagorje Adventure Team. Kao drugi slijede Epic rg team, a treći SRK Baraber.
Bez obzira na poželjan preduvjet znanja korištenja kompasa i čitanja karte te neispunjenog potonjeg, na Zagorju mjesta za gubljenje ima, ali za žaljenje nipošto. Dovoljno je utjehe na okrepama, štoviše, lijepo je ponekad dati si oduška i po prvi put vidjeti kako je to opustiti se na ovoj utrci i uživati u svim njenim blagodatima (čitaj: ne znam jesam li se ikada dosad na kontrolkama krijepila gemištima). Također, odlično organizirani, velikodušni i radišni Zagorci svaki će nam put dati i više nego dovoljno razloga da se poželimo vratiti i iduće godine. Al kam ste fteknuli tu KT2, vrak vas skelil…
Facebook te podsjetio na tvoju utrku na današnji dan točno prije godinu dana. S nostalgijom gledaš razgaljena lica sebe i ekipe kako se dobro zabavljate i nosiš u srcu tu romantiziranu uspomenu na još jedan trkački događaj koji obogaćuje tvoj život – kako vam je samo super bilo! Međutim, postoji jedan sitan detalj koji uporno zaboravljaš i svaki se put, svejedno, ponovno vraćaš starim navikama i potrebama – putovanjima na utrke. To se zove selektivno pamćenje.
Počevši od planiranja kako da se izvučeš ranije s posla, od samog spomena tvojem šefu pada mrak na oči (opet), preko planiranja smještaja i organiziranja s ekipom po autima, počinje tvoj stres oko putovanja na utrku. Do zadnjeg trena nećeš znati reći ekipi hoćete li moći krenuti na vrijeme da stignete na trajekt, jer ne znaš hoćeš li uspjeti finiširati hrpu posla koja ti se nakupila baš za zadnji radni dan. Nosiš posao sa sobom kući i do četvrtka kasno u noć pokušavaš nadoknaditi što više, samo da drugi dan možeš otići ranije.
Nakon što je od posla napravljeno koliko se dalo napraviti, u pasje doba više nemaš snage ni za što i ništa više ne stigneš organizirati. Trpaš stvari nasumično u torbu, već prema navici i iskustvu s prethodnih putovanja, nemaš nikakvu klopu spremnu što ćeš si nositi za put, stat ćeš sutra usput u nekoj trgovini i kupiti si potrebno za sendviče. Napokon liježeš, u najboljem slučaju imaš vremena za neka četiri sata sna. Međutim, ne možeš zaspati – vrtiš po glavi hoćeš li sutra stići dovršiti taj posao, je li sve spakirano, hoćete li stići na trajekt…
Jesam trebala uzet tenisice za trčanje?
OK, ovo je sad možda jedan od gorih scenarija. Iako je iz računice izbačen i bračni suputnik koji te gleda poprijeko što i ovaj vikend nećeš provesti s obitelji te djeca koju još taj dan moraš razvažati u školu i na aktivnosti. U boljem slučaju, ponekad si uspiješ uzeti i godišnji taj petak ili je baš praznik, na poslu nije gužva ili si sam svoj šef, pa si stigneš sve koliko-toliko organizirati. Svejedno se, opet, moraš pakirati sam(a), neće te nitko drugi, bilo ovaj put malo više vremena ili ne. I već ti je muka od toga što svaki put ponovno moraš razmišljati što moraš nositi, kakvo će vrijeme biti pa koju odjeću za utrku moraš uzeti, kakva će biti podloga zbog izbora tenisica i strahuješ hoćeš li što god važno zaboraviti. Zapravo, to nije upitno. Pitanje je samo što ćeš zaboraviti.
Ujutro se dižeš prije pijevaca, nalijevaš u sebe kavu ne bi li te potjerala na WC pa da to obaviš prije puta. Sjediš na školjki dok ti ekipa trubi pred kućom i budi susjede, a ti krećeš na put poluobavljena “posla“. Čim sjedaš u auto, već počinješ mlatiti po kupljenim pecivima, mrviš po sebi i autu, a već nakon 20-ak minuta počinje, naravno, frkanje po crijevima. Jedva držiš do iduće benzinske, prdiš u sebe, ali ti se jedan neukroćeni “tihomir“ oklizne, a ti se “praviš grbav“, utoneš malo dublje u sjedalo i kao neprimjetno otvaraš prozor…
Majkemi, nisam ja!!!
I nekako je to sve uspjelo, u autu još razmjenjuješ posljednje poruke sa šefom vezano uz glancanje zadnjih detalja oko posla, dok piješ coffee to go. Pokušavaš uloviti nešto sna, a gužvaš se u autu punom “ko šipak“, čopi te grč u nozi, zaležiš vrat.
Na kraju kad se smjestiš u svoj novi “vikend dom”, skužiš da su ti papuče ostale kod kuće na sigurnom i da će ti trebati šuškavac jer bura puše kao luda, a koji, isto tako nije spakiran.
I na toliko željenom odredištu, iduća noć i jutro otprilike su slični – ne možeš spavati od treme pred nastup, a i tvoj(a) cimer(ica) ima običaj pričanja i škrgutanja zubima u snu, pa zaspiš tek kad se vani počinju pojavljivati natruhe plavkaste svjetlosti.
Vrijeme je za ustajanje i utrku, a tebi se razdražljivo plače i ne želiš van iz toplog kreveta, a kamo li trčati po ovom hladnom danu i kišici koja stalno “kenjka“. Na silu trpaš u sebe doručak i pojedeš tek pola jer sve što staviš u sebe, želudac želi vratiti van od nervoze. Cijelo vrijeme čekaš da ti stražnjica počne surađivati i da obaviš što ti je najvažnije od svega prije utrke, ali nakon tri pokušaja na “ćenifi“ ne događa se ništa. Umjesto toga, prifrkne te u bircu prije starta, dolaziš pred toalet, a tamo kolona kao u logoru. Kad napokon uspiješ doći na red, unutra te dočeka prizor i miomiris kakav je vjerojatno ostavio netko, tko je prolazio sve isto što i ti.
Poznata scena – koristi vanjske retrovizore!
I onda ti, u takvom izmučenom, istresiranom i iscrpljenom izdanju, trči par desetaka kilometara utrke, i još k tome, daj sve od sebe, ako ne – i briljiraj! I veseli se, jer još te čeka putovanje kući!
Prisjećaš li se sad kako ti je bilo na toj utrci sa fotke otprije godinu dana? Kako ti je uistinu bilo ta dva-tri dana? E vidiš, to se zove selektivno pamćenje! Ali(!), bilo ti je i super… bilo ti je super jer to je ono što voliš, trčanje je ono za što živiš i jedva čekaš da ideš ponovo.
Trčanje i ekipa! I upoznavanje novih krajeva. Pamtiš samo najbolje sa svojih utrka i točno tako treba i biti. To je tvoj stil života, a ne samo hobi, ne samo hir, i nikakav umor i gnjavaža oko pakiranja i puta neće te spriječiti da to ponavljaš uzastopno – jer ti si nomad i za drukčije više ni ne znaš.
Ne, ovo nije tutorial u kojem ćemo ti pametovati kako i što trebaš raditi da ne dolaziš na utrke iscrpljen(a) – dobro se organiziraj, piši popise, spakiraj se na vrijeme, pripremi si zdrave i hranjive obroke za put, za sva tri dana i utrku, legni rano, spavaj dovoljno, nikako ne preskači doručak, ako lijepo zamoliš guzu onda ćeš se pravovremeno i pokakati, izmeditiraj i izmantraj nervozu iz sebe i teleportiraj se na utrku. Ostvarivo u stvarnom svijetu? Ne baš.
Ovo je samo mali podsjetnik na realnost koju svi prolazimo i dijelimo, te drugu stranu medalje naših, u očima drugih, landranja da bismo tamo negdje trčkarali, dok pošten narod provodi vikend roštiljajući i sjedeći na kauču pred TV-om. Druga stranu medalje, ali koja isto tako, nosi svoj udio čari u svijetu jednog trkača sa zdravom perspektivom i osjećajem za autoironiju 😉 .
Ciljna skupina Mizuna su i natjecatelji i rekreativci, a upravo je model Wave Sky2 dokaz kako njegov razvojni tim u osmišljavanju svojih modela uvažava različitost među trkačima. Glavne karakteristike po kojima se trkači razlikuju su oblik stopala, način na koji hodaju i trče, intenzitet i učestalost treninga i natjecanja, ali i tjelesna težina. Baš taj čimbenik glavni je razlog da izaberete Wave Sky2 tenisice. One su izrađena tako da sportašu veće tjelesne mase omoguće nesmetano kretanje do granice njegovih mogućnosti, istovremeno smanjujući mogućnost ozljede. Wave Sky2 neutralna je tenisica za trčanje, s naglaskom na udobnosti.
Za što bolju izvedbu bitno je izabrati pravilan tip tenisice, kako bi se spriječila bol, umor i ozljeda, a u ovom slučaju to je Wave Sky2. Radi se o modelu koji ponajviše ima naglasak na stabilnost vrlo važnu neutralnim trkačima s većom kilažom. Stabilnost proizlazi iz nove valne ploče, a još jedna bitna stavka kod ovog modela jest dvoslojni tekstilni gornji dio tenisice. Također, još jedna specifičnost ovog modela je donji potplat od karbonske gume koja odlično “drži“ na svim terenima.
Udobnost i stabilnost u obliku “W“
Već spomenuta stabilnost kao bitan čimbenik kod težih trkača, te udobnost daju dobitnu kombinaciju u vidu Mizunove wave tehnologije. Upravo ta tehnologija minimizira učinak prekomjernih sila i napetosti koje utječu na tijelo prilikom trčanja, a time i rizik od ozljeda. Wave ploča omogućava odlično ublažavanje udaraca, širenjem te udarne sile na veću površinu.
Stabilnost wave tehnologije postiže se u vanjskim odnosno bočnim i unutarnjim (medijalnim) površinama tenisice, koja je dizajnirana tako da stabilizira stopalo.
Revolucionarno Mizunovo dostignuće na području neutralnih modela nova je Cloud Wave ploča, s još više stabilne-amortizacije u odnosu na prethodnu wave ploču. Također, mnogo je mekanija te daje više udobnosti stopalu.
Poboljšana gibljivost i prianjanje
Smooth Ride tehnologija omogućava bolje ublaživanje udaraca i povećava fleksibilnost tenisice za neutralnog trkača. Također, pri ubrzavanju i usporavanju minimizira trenje gibanja stopala čime, uz pomoć produžene wave ploče, stvara lakši prijenos težišta iz pete na prste.
Dynamotion Fit sustav je kojim se smanjuje bočni pritisak na tenisicu, što garantira optimalno prianjanje prilikom gibanja. On omogućava da gornji dio tenisice prati pokret stopala te time sprečava nestabilnost noge u tenisici.
Kako smo već spomenuli, specifičnost ovog modela jest dvoslojni tekstilni gornji dio tenisice. Zove se Aerohug, a čini ga donji elastični sloj s boljim prianjanjem, te gornji, manje elastični dio u funkciji stabilizatora.
Dobro “potkivanje“
Još jedna nova Mizunova tehnologija jest Intercool sustav. Radi se o posebnim zračnim kanalima u potplatu koji pospješuju prozračnost, snižavaju temperaturu u tenisici te smanjuju mogućnost nastanka žuljeva. Ova funkcija smanjuje akumulaciju vlage prilikom trčanja.
Srednji potplat sastavljen je od U4iC odnosno U4iCX pjene, koja daje dodatnu udobnost i bolju odzivnost. Trideset je posto lakša od svoje preteče AP+ pjene, dok “X“ inačica dolazi u još lakšem izdanju. Ova nova tehnologija srednjeg potplata garantira izvrstan osjećaj prilikom trčanja temeljen na izuzetnoj udobnosti i mekoći laganih tenisica za trčanje. Izuzev toga, u U4iCX varijanti još je bolji »katapult efekt« u novi korak, posebno bitan za trkače s većom masom. Također, garantiran je i duži vijek trajanja.
Donji potplat izrađen je od posebne X10 karbonske gume koja je 80% postojanija od postojeće. Stavljena je na dijelu potplata koji se najviše troši, te učinkovito štiti potplat i produljuje vijek trajanja tenisice.
Marin Mandekić “pobožno” trči 100 milja Istre od 2015. godine, naizmjence pohodeći dulje tri staze. Počeo je sa “zelenom“, i to kao član jedriličarskog kluba. To su bili njegovi počeci u ozbiljnijem trčanju te od naredne godine nastupa kao član SRK-a Rika. Posljednje četiri godine, koju god dužinu trčao bio je među prva tri Hrvata. Međutim, ovo je prva godina kad se za to stajalo i na postolju. A on je, baš sad kad je utrka na 110 kilometara ujedno bila i Prvenstvo Hrvatske, osvojio prvu poziciju.
Njegova prva duža trail utrka bila je duljine 65 km u Istri 2015. Kako kaže, tada nije bio siguran može li završiti tako dugu trail utrku.
– Istrčao sam je, bilo mi je jako teško, no osjećaj kad završiš jednu takvu ultru je neopisiv. Već nakon par dana odlučio sam da želim trčati i dužu utrku u sklopu 100 milja Istre. Ozbiljnije sam se počeo baviti trčanjem prije tri godine, kad sam odlučio trenirati redovito i znao sam, ako budem strpljiv i ne pretjerujem te ako marljivo treniram da je napredak siguran – priča nam Marin o svojim počecima.
“Iduće godine planiram UTMB“
U ovih pet godina jednom je istrčao i dužinu od 100 milja, konkretno od 171 kilometar. Zanimalo nas je znači li to da je iduća na rasporedu ponovno “stomajlerica“ ili će se možda odlučiti na još neistrčanu “žutu“ maratonsku stazu.
– Poklopilo se da sam trčao prvo 65 kilometara, pa 110 i na kraju 100 milja. Prošle godine zbog ozljede sam opet nastupio na 67, a ove godine na dužini od 110 kilometara zbog prvenstva Hrvatske u trailu. Za iduću godinu po pitanju Istre još nemam planova, ali volio bih biti najbrži Hrvat na 100 milja odnosno otrčati hrvatski rekord, a to je najlakše u Istri. Međutim, to ostavljam za neku drugu godinu, pošto iduće godine idem na UTMB, a dvije tako duge utrke bile bi previše – Marinov je cilj.
“Aljoša je zaslužio drugo mjesto, a meni je draža pobjeda na PH-u“
Također, ovo je prva godina kad se našao među prvo troje u ukupnom poretku. Bio je treći, a ako gledamo činjenicu da je u cilj utrčao držeći se za ruku sa Slovencem Aljošom Smolnikarom, neslužbeno, zajedno su drugi. Upitali smo ga što je utjecalo na njegovu odluku da prepusti poziciju svom konkurentu bez borbe.
– Želio sam ukupnu pobjedu i nekako sam si za konkurenciju zamišljao samo Martina Halasza koji je trebao biti brži od mene i cilj mi je bio da budem bolji od njega. Svi naši veliki trkači su tako slučajno ostali iza jer je Martin bio brz. S Aljošom sam se počeo utrkivati od Brgudca i nisam mislio da ću mu moći parirati do kraja utrke. Ubrzo sam shvatio da sam dosta jači od njega te sam s njim počeo dijeliti informacije i hranu. Aljoša se odlično držao cijelu utrku, iako mu je bilo mnogo teže nego meni te mislim da je pošteno zaslužio drugo mjesto u Istri. Meni ta pozicija nije bila jako bitna, jer se radilo o drugom ili trećem mjestu, bitnije mi je bilo da je Martin iza mene – objašnjava naš sugovornik.
Foto: 100 Miles of Istria
Podijelio je s nama kako mu je draža pobjeda na prvenstvu države jer je pobijedio naše velike trkače s dosta prednosti, bez puno muke.
– Želja mi je bila da budem najbrži od naših u Istri te da se na ITRA ljestvici popnem više od naše ekipe. Sad znam da će svi više trenirati i da ćemo svi skupa biti bolji i brži, a tko će biti prvi tko deseti to nije važno – priča Marin o svojim izazovima.
Pripreme i prehrana
Kad se planira trčati Istru, ona se planira cijelu godinu unaprijed i treninzi, pogotovo zimu prije nje, podređeni su isključivo tome. Tako je i državni prvak u trailu odrađivao svoje pripreme, a zanimalo nas je da li je činjenica da je ove godine utrka bila PH, pridonijela žešćem režimu treninga.
– Još prošle godine nakon ozljede leđa počeo sam ozbiljno trenirati za Velebit 100 milja. Nakon Velebita nastavio sam s kvalitetnim treninzima, što se pokazivalo kroz rezultate utrka, iako mi se tad privatni život polako počeo raspadati. Na prethodnom prvenstvu RH koje je održano u sklopu utrke Dalmacija Ultra Trail, vidio sam da mogu konkurirati dobrim i najbržim hrvatskim trail trkačima, te sam na tom prvenstvu bio treći Hrvat – bio je tijek Marinovog napretka.
Foto: 100 Miles of Istria
To ga je dodatno motiviralo da ustraje u treninzima te planira odraditi nekoliko dobrih utrka u godini koja je dolazila.
– Prva utrka u 2019. godini bila je Transgrancanaria, gdje sam imao u planu nastupiti na 130 kilometara. Kako je odlučeno da je 110 kilometara Istre prvenstvo države u trailu, htio sam trčati i prvenstvo. Prvi put sam poslušao savjete trenera i ljudi do čijih mišljenja mi je jako bilo stalo, te sam se sa 130 kilometara prebacio na kraću utrku od 65. U utrku sam išao iz punog treninga, bio sam umoran, ali sam ju otrčao odlično i iznenadio sam sebe i trenera. Time sam dobio dodatno samopouzdanje za Istru. Treninge za Transgrancanariju i Istru odrađivao sam u dobrom društvu, što mi je dalo dodatni motiv da uživam u utrci više. Uvjeti za treniranje ove zime bili su idealni – vrlo malo kišnih dana i još manje hladnih dana, a zima je bila blaga i topla. Specifične treninge za Istru odradio sam nakon Transgrancanarije. Radilo se o treninzima na stazi 110 kilometara Istre u nekoliko navrata i nekoliko dužina. Za Istru sam znao da je moja prednost dužina od 110 kilometara, a ne neka dječja trkica – pomno nam je objasnio Marin.
Foto: 100 Miles of Istria
Kako je rekao, to što je lokalac sigurno mu je pomoglo jer je već nekoliko godina za redom trčao Istru. Međutim, na Učki ne trenira često iako mu je jako blizu te radije bira kastavsku šumu, kako s kućnog praga do nje ima 10 minuta trčanja.
– Ja, zapravo, ne treniram previše. Nisam radio velike dužine u pripremama, duži treninzi trajali su tri do četiri sata i trčao sam ih vikendima. Malo sam podigao volumen treninga kada sam počeo trenirati s Ingrid Nikolesić i pridružio se u siječanjski Garmin Connect izazov – skroman je ovaj trailer.
Zanimalo nas je kako se pobjednik tijekom utrke hrani i je li se strogo pridržavao nekog plana.
– Plan prehrane sam napravio zadnji čas jer sam tjedan prije utrke bio zauzet uređenjem stana i poslovnim obvezama. Zadnji čas sam se sjetio da bi bilo dobro imati na okrepama kuhane hrenovke i malo kruha i paštete. U Istri sam pojeo: par energetskih gelova, nekoliko Ensura, malo pancete, paket hrenovki, paštetu i kruh, palačinke s Nutellom i pio sam vodu, a popio sam i par pivi. Nisam se baš pridržavao plana i pojeo sam puno manje nego sam planirao – njegova je, ipak, dobitna kombinacija za pobjedu.
Posao i obitelj vs. odmor
Odmor je vrlo bitan za jednog ultraša. Pod pretpostavkom da je mnogo trenirao i mnogo vremena izdvajao za treninge, upitali smo Marina čime se bavi u životu i ima li uopće mjesta za odmor u njegovoj dnevnoj rutini.
On je vlasnik malog obrta s pet zaposlenih i kako kaže, mnogo vremena odvaja za njega.
– Posao kojim se bavim izrada je i montaža PVC stolarije. Dnevno radim oko 10 sati, nakon posla obično svog najstarijeg sina vodim na trening i u tom terminu i ja trčim. Nakon treninga pokušavam se družiti sa svojom djecom koliko mogu. Zadnjih su se godinu dana u mom životu dogodile velike promjene. Odlučio sam pokušati napokon malo živjeti i okončati brak u kojem smo bili nesretni i klinci i bivša supruga i ja – iskren je s nama Marin.
Zatvorio je jedan obrt, pokrenuo dva nova, preselio proizvodnju na novu lokaciju, adaptirao stan u koji se nedavno preselio i do Istre je ondje, kako priča, imao samo madrac i WC školjku.
Foto: 100 Miles of Istria
– Tako da se nadam da ću u budućnosti imati više vremena za svoju djecu, sebe i trčanje. Odmor mi je najslabija karika, pokušavam biti uredan sa spavanjem i prehranom, i taj dio mi je godinama isti – spavanje u 23 sata, ustajanje u šest, doručak u sedam, kava u osam i ručak u 12 sati – njegova je rutina.
Sve je u perspektivi
Pobjednik prvenstva u Istri za medije je izjavio kako tijekom utrke nije imao kriza, nego ju je odradio školski, dok ga snježna mećava na Učki nije obeshrabrila, nego obradovala. Čini se da je on bio jedan od rijetkih s takvim iskustvom i stavom, pa smo poželjeli saznati kakav je mentalni sklop potreban za to.
– Bio sam spreman za trku i zbog toga nisam imao kriza. Jako volim trail trčanje i svaka me utrka i trening vesele te uživam u svemu maksimalno. Možda zato što više od ostalih primjećujem sve ljepote oko nas – nasmijane volontere, navijače, ostale natjecatelje, predivne staze, vrhove brda, livade, šume, cvijeće, životinje, kamenje, potoke, nebo… Ponekad uživam u jednostavnom pjevu ptica ili šumu lišća na stablima dok ga vjetar njiše – romantičan je naš sugovornik.
Njegov je stav da uvjeti na utrci nisu bili strašni, osim tih 40-tak minuta prelaska preko Vojaka kroz snježnu mećavu.
Foto: 100 Miles of Istria
– Mene je ta mećava razveselila jer se nisam nadao pravom, zimskom snijegu. Mislio sam da svi preuveličavaju taj snijeg, da je to samo par pahuljica koje se ne love za tlo. Međutim, ispalo je da je to prava mećava i dalo je ugođaj pravog, teškog traila – podijelio je s nama Marin.
Nakon utrke i njegove izjave kako je uživao u njoj i stazi punoj cvijeća, primijetili smo na društvenim mrežama kako ga prijatelji neprestano zadirkuju zbog toga.
– Je li uistinu skretanje pažnje na ljepote kojima smo okruženi na stazi svojevrsna “mantra“ za podnijeti dug i težak put koji je pred nama? Olakšava li ljubav prema prirodi i moto “Stani i pomiriši cvijeće!“, kao i trud da ne zaboravimo zašto smo sa svim time i počeli, izdržati psihičke i fizičke izazove utrke? O čemu si ti razmišljao tih 110 kilometara – jesi li ih odbrojavao? – bili smo znatiželjni.
– Ja primjerim skoro svaki cvijet na stazi i takve drugima naizgled nebitne stvari me ponesu. Mislim da bi svi mi koji trčimo šumom trebali obratiti pažnju na takve sitnice i manje misliti o onome što je ispred i iza nas, koji smo u poretku te koliko će utrka biti teška. Bit će što bude, bitno je uživati na putu do cilja. U ovoj utrci davio sam Aljošu o njemu nebitnim stvarima – gdje su bile srne na treningu, gdje sam vidio jazavca, što sam trčao na zadnjem treningu, koliko godina mi imaju klinci, a zadnjih trideset kilometara sam bio usredotočen na prestizanje prva dva trkača. Često sam Aljoši pričao što nas čeka ispred, koliko uspona nam je ostalo i koliko kilometara još imamo do cilja. Odbrojavao sam kilometre i bilo mi ih je premalo za prestići sve – zanimljiv je Marinov tijek misli.
Utrke, utrke i samo utrke
Na spomen odmora, učinilo nam se kao da ga Marinu ne treba. Već vrlo brzo nakon Istre, istrčao je još jednu, njemu neizbježnu utrku dugu 32 kilometra – Hahlići Trail, te ju završio četvrti. Ponovno kao prvi Hrvat.
– Činilo mi se da sam se odmorio od Istre jer mi nije bilo teško trčati 110 km u Istri. Odlučio sam otići trčati Hahliće, blizu su mi, staza je teška i tehnički zahtjevna što mene privlači. U utrku Hahlići ušao sam umoran i neispavan, pa sam većinu utrke išao umjereno, osim zadnjih sat i pol kad sam ubrzao. Tamo sam shvatio da se nisam odmorio od Istre. Nisam imao niti jedan dan odmora nakon Istre, osim nedjelje nakon utrke kad je bilo proglašenje u Umagu. Istra je na meni ostavila trag, osjećam umor, međutim sretan sam pa je to sve nekako lakše podnijeti – kaže nam naš sugovornik.
Prošle godine ovaj je šampion bio prvi i na 100 milja Velebita, utrci koja je zbog loših vremenskih uvjeta prekinuta… ali tek nakon njegovog dolaska u cilj. Zamolili smo ga da usporedi specifičnosti, razlike i težinu istarske i velebitske staze.
– Velebit 100 milja najteža je utrka na kojoj sam nastupio. Osobno, 100 milja Istre mi je lakša utrka. Ako ne budem previše umoran od Svjetskog prvenstva u trailu, planiram trčati 50 milja Velebita te bih želio skinuti rekord staze ako budem mogao. Iako, vjerujem da su male šanse da to ostvarim zbog umora – racionalan je on.
Za kraj, upitali smo ga o njegovim planovima te ima li, uz UTMB, još kakvih prekograničnih apetita te nedosanjanih snova po pitanju nekih svjetski poznatih ultra.
– Nakon svjetskog prvenstva imam nekoliko utrka u planu – Kranj utrka na šest ili 12 sati, nisam još odlučio; trening utrka Carnica ultra trail, etapna utka od 200-tinjak kilometra i 12000 metara visinske koja ide po liniji fronta 1. svjetskog rata po Alpama. Svakako bih volio otići na Cres-Lošinj trail i još jednu dugu ultru na jesen. Iduće godine imam plan otrčati UTMB, te bih svake godine želio otići na najmanje dvije svjetske utrke i Amerika me silno privlači – ambiciozan je pobjednik državnog prvenstva u trailu.
Pričala mi je prijateljica kako je bila na razgovoru za posao, pa joj je potencijalni poslodavac postavljao već ustaljena “profilerska“ trik-pitanja na takvim razgovorima. Međutim, on ih je očito negdje tek pročitao ili čuo – tumačeći ih, naime, na svoj amaterski način. “Čime se bavite u slobodno vrijeme, bavite li se nekim sportom?“ upitao ju je. “Da, trčanjem“ bio je njen odgovor. “Aha, znači, niste timski igrač“ zaključio je veleumno ovaj poslodavac. Nije dobila posao. Razlog nepoznat. Nije ni da joj je nešto posebno “mirisao“ nakon susreta s ovakvim logičkim sklopom…
Svatko od nas ima svoj razlog zašto trči – ljubav prema sportu, kretanju, trčanju, bijeg od negativnih emocija i događaja, ispucavanje, ljubav prema prirodi i svježem zraku, potreba za mirom i samoćom, ali i želja za druženjem s ljudima koji dijele istu ljubav.
Neki stvarno uživaju u tim trenucima koje ulove samo za sebe, posebice tijekom svakodnevnih kraćih treninga. Nekima odgovara i usamljenički cjelodnevni vikend-trening u prirodi, gdje se meditativno i asketski stapaju s prirodom. Neki vole i kroz utrku prolaziti sami jer se tako najbolje koncentriraju, ne ometa ih tuđi ritam, dahtanje, kuknjava i brzina. Neki su jednostavno kompetitivni i žele sebe cijeloga dati u svoj rezultat, ne dijeleći svoje zaslužene tantijeme ni sa kim.
Klub kao druga obitelj
Ljudi su različiti, pa zašto bi trkači bili iznimka. Moje trkačko iskustvo govori mi da, osim što mi je trčanje postalo stil života, tako je i okruženost mojim trkačkim kolegama, ali i prijateljima, postalo svakodnevica. Osim što je ulazak u vezu s trkačem, bilo uzrok mojeg preseljenja u sasvim novu sredinu u koju se vjerojatno nikad ne bih preselila, tako je činjenica da je i moj klub u tom istom kraju, definitivno djelovala poticajno na moju odluku. To su moji prijatelji s kojima sam posljednjih godina bliskija, nego li s onima iz sredine iz koje dolazim, te koje sam kroz učestale utrke viđala češće nego one u gradu u kojem sam živjela.
S preseljenjem dobila sam samo bonus. Napokon sam dobila i društvo za treninge, barem vikendom u brdu. Isto to društvo postalo mi je društvo i za izlaske, za otići na cugu, za roštilj i sva ostala druženja koja čine moj društveni život. OK, možda ne volimo baš sve iste stvari, no kroz trčanje kao stil života uvijek ćemo imati zajedničkih tema za razgovor, ali razvili smo dovoljnu bliskost da možemo razgovarati i o nizu drugih te osobnijih stvari. Svakako se mnogo bolje razumijemo, nego s prijateljima s kojima su nam se životni putevi razišli. Uz trčanje i pivo pogotovo J . S učlanjenjem u klub, zasigurno se može reći da sam dobila drugu obitelj.
Odlasci na utrke redovno su grupni. U najmanju ruku, zbog financijske neisplativosti. Put, smještaj, klopa i startnina, pa tako na redovnoj bazi – definitivno opterećuju budžet. Grupni aranžmani mnogo su isplativiji, a s klubom dolaze i određene olakšice. Ipak, možda nije kod svakoga tako, ali meni te olakšice nisu bile motiv za ulazak u klub. U klub sam ušla da imam ekipu za utrke i kakvu sam tek ekipu našla! U svakom slučaju, u društvu je uvijek veselije i lakše.
Također, na samim utrkama susrećeš širi krug ljudi istih interesa, svoju širu familiju, rekla bih ja. I uvijek se veselite jedni drugima i uvijek se rado ponovno susrećete. A zna i “kapnuti“ poneki ludi party na kraju dana J .
Da odemo još korak dalje, osim zajedničkog suživota vikendima, odlazi se čak i na zajedničke godišnje odmore u trkačke kampove ili u privatnom aranžmanu prema zajedničkim interesima sportsko-avanturističkog tipa.
Ulazak u cilj držeći se za ruke
Što se tiče samog tijeka utrke, možda je to manje vidljivo na kraćim stazama, no ono što osobno mogu, jest govoriti iz iskustva dugih pruga i trek&traila. Nebrojeno sam puta na stazi doživjela da me je netko “šlepao“ za sobom – bilo to na trekingu, gdje meni karta ne znači ništa i pod milim bogom nisam znala gdje se nalazim; bilo to na ikojoj drugoj utrci, kad bi mi bilo teško pa bi me drugi trkači priupitali jesam li dobro, trebam li pomoć i da idu sa mnom. Mnogo puta kroz dugu stazu, nađe si čovjek društvo koje je podjednakog tempa pa idete zajedno jer je tako lakše. Nerijetko se događalo, da kad ja zakažem ili usporim, kolega trkač išao bi sporije zbog mene i čekao me. Doslovce bi ih morala potjerati da idu i “ganjaju“ svoj rezultat ako mogu. To vrijedi i za poznate i za nepoznate kolege, te za kolegice kao i za kolege. Možda nam se čini da je to češći slučaj među nama koji smo u nekoj sredini ili na začelju, te koji nismo konkurentni za prve pozicije, no prevarili bismo se.
Iz prve ruke slušala sam priče gdje i konkurenti za postolja zajednički trče utrku do samog kraja, družeći se i ćaskajući pa se pred kraj dogovore tko će kome prepustiti poziciju. Ili se dogovore za sprint pred ciljem “pa ‘ko živ, ‘ko mrtav“. Često se zna dogoditi da jedan favorit izvuče drugoga u neprilici, recimo pri krivom skretanju ili u krizi, pa zajedno trče do cilja i onaj “spašeni“ prepusti poziciju svom spasitelju da se oduži. Najbolji primjer kolegijalnosti među favoritima, mogli smo vidjeti na ovogodišnjoj blue stazi 100 milja Istre, kad su drugoplasirani Aljoša Smolnikar iz Slovenije i trećeplasirani domaći Marin Mandekić, odlučili zajedno, ruku pod ruku utrčati u cilj.
– Susreli smo se na stazi i odlučili ići zajedno do cilja pa tako i zajedno ući u cilj. Bili smo potpora jedan drugome i bila mi je čast trčati uz jednog takvog trkača. Predivno je sklapati prijateljstva kroz jednu ovakvu utrku – rekao je Marin za medije koji se zadovoljio prvim mjestom na Prvenstvu Hrvatske u trailu dugom 110 kilometara, a odlučivši ne boriti se i za drugu poziciju sveukupno.
“Ja sam bio finišer, sad je red na tebi“
O sličnom primjeru požrtvovnosti i kolegijalnosti na ovakvim utrkama mogli smo 2017. godine čitati u medijima, nakon nastupa članova varaždinskog SRD-a 315 Sjeverozapad na prestižnoj utrci Ultra Trail du Mont Blanc. Na stazi dugoj 171 kilometar nastupili su Vanja Šomođi i Nino Vinković koji je zbog sveopće strke i zbrke ostavio navlačne hlače u Couermayeru. Međutim, bez njih nisu htjeli puštati natjecatelje s jedne kontrolne točke zbog loših vremenskih uvjeta, a koji su ih očekivali nadalje na stazi.
– Mene su sa kontrolne točke pustili omotanog u astro foliju. Nakon pola sata uspona Vanja kaže da ovo nema smisla i da se gore neće moći preživjeti sa folijom jer vjetar i snijeg šibaju užasno. Skida hlače i ponavlja „Ja sam bio finišer. Čekam te na kontrolama, ti si finišer!” Spušta se u kratkim hlačama po toj zimi natrag do posljednje kontrole, smrzava se još toliko i odlazi sa organizatorom… – ispričao je u to vrijemeNino za medije, o žrtvi svog prijatelja koji je već završio istu utrku dvije godine prije njega.
“U sportu koji je često opsjednut brojčanim rezultatima i novcem, u ovoj utrci pobjednik ne dobiva nikakvu službenu nagradu. Ovdje se natjecatelji ne nadmeću jedan s drugim, već protiv planine. I sebe samih. Svi natjecatelji su u toj istoj borbi. Ovdje nema mjesta za ego. I zato među natjecateljima vlada ogromno međusobno poštovanje. I prijateljstvo“ pisalo je na 3sporta te godine i to je ultimativna istina.
Također, gotovo je pravilo da na ovakvim utrkama jedni trkači odluče, za promjenu, ne trčati, nego volontirati ili biti osobna logistika svojim kolegama koji su se posebno pripremali za taj podvig te godine. Tako se i ove s raznih strana moglo slušati o odličnim volonterima i asistirajućim kolegama, koji su uvelike pomagali natjecateljima na 100 milja Istre i praktički ih “vraćali iz mrtvih“. Na kraju krajeva, tko će najbolje pomoći trkaču i znati što on proživljava, nego drugi trkač. I sama sam jedne godine išla kao osobna logistika kolegici na utrci alpskim vrhovima u trajanju od tjedan dana. Mogu samo reći da ću vječno biti zahvalna za jedno takvo dragocjeno iskustvo.
Potegnuti ekstra za ekipu
Još je jedna stavka koja ukazuje na trčanje kao timski rad, a to su ekipna natjecanja. Najčešće bi to bila neka prvenstva, ili pak, štafete, a u posljednje vrijeme sve se češće uvodi i ekipno vrednovanje rezultata nekog kluba ili dogovorenog tima, na trail utrkama.
Ekipna natjecanja poseban su motivator jer te primoraju da potegneš ekstra za tim, a i dobar je osjećaj što doprinosiš timskom rezultatu. To je za medije potvrdila i Nikolina Šustić kad je 2016. godine osvojila srebro na svjetskom prvenstvu na 100 kilometara.
– Možda i jesam vuk samotnjak. Volim ljude, volim se družiti, ali pobjede i poraze volim nositi sama. Ne želim nikoga razočarati i ne volim biti dužna nikome – rekla je za sebe Nikolina, ali nadodala je i da ju više veseli ekipno srebro, nego njeno pojedinačno.
– Veronika Jurišić rekla je prije utrke da ima 20 i nešto nastupa za reprezentaciju, a samo jednu medalju. To me nekako dodatno motiviralo da pomognem timu – bile su njene riječi tada.
Isto tako, u zadnje je vrijeme postalo trendom poticati timski duh na radnom mjestu i stvarati zdraviju radnu sredinu u firmama, kroz poticanje zaposlenika na trčanje i organiziranje timova za zajedničke nastupe na utrkama. Jedan od takvih pozitivnih primjera je akcija za firme na razini cijele države – B2B Run.
U svakom žitu ima kukolja
Možda trčanje dijelom jest samotnjački sport. Možda dijelu trkača on služi kao bijeg od dnevne gungule i previše ljudi u okruženju, pa im dobro dođe usamljenički trening da raščiste misli i budu sami sa sobom u tišini. Možda to odgovara i većini nas na kraju radnog dana, iako nismo samotnjaci. Međutim, ništa od toga ne čini nas manje timskim igračima i čovjekom prema kolegi koji treba pomoć ili podršku. Naprotiv, ako sam u ikojem sportu vidjela više suosjećanja, kolegijalnosti, požrtvovnosti, srčanosti prema kolegi trkaču te veseljenja njegovu uspjehu – to je bilo u trčanju.
Kao i u svakom segmentu života, sebične usredotočenosti na vlastiti rezultat i uspjeh, bilo u objektivnoj ili pokvarenoj mjeri, ima i u trkačkim krugovima. Ovu prvu, većina nas barem djelićem posjeduje – može se to nazvati egom, ili zdravim natjecateljskim duhom. Isto tako, ne može nas nitko kriviti što ozbiljno shvaćamo uloženi trud i očekivanje da nam se on u obliku rezultata i vrati.
Što se pokvarenog podmetanja “kajli“ i “zabijanja noža u leđa“ tiče, tu se uistinu radi o individualnim slučajevima koji se mogu nabrojati na prste ruke – poput namjernog navođenja konkurenta na trekingu na krivi trag, ili pak, skidanja trakica na trailovima. U svakom slučaju, toga ima u daleko manjoj mjeri, nego li u takozvanim timskim sportovima poput nogometa. Međutim, u sportu poput trčanja nedostaje jedan vrlo velik motiv, koji je ujedno i pokretač za pokvarenost – novac. No, to je druga tema…
U svakom slučaju, nakon svega što sam vidjela i doživjela u svojem trkačkom stažu i svakodnevici, i na velikom broju različitih utrka, te što sam iz toga naučila; ni jedan potencijalni poslodavac, u lošem pokušaju da bude profesionalan i da mi proda jeftinu poslovnu filozofiju – ne može mi reći da nisam timski igrač jer trčanje nije timski sport.
Intersport kao najveći prodavač bicikala u Hrvatskoj nudi modele vodećih proizvođača kao što su Head, Nakamura, Genesis te Kawasaki
Živimo u vremenu u kojem se često ističu blagodati aktivnog životnog stila i tjelovježbe, no to se nije pretjerano odrazilo na trkačke staze i fitness centre. Premda su svi svjesni važnosti tjelesnih aktivnosti, postoje mnogi izgovori: previše se radi, premalo se zarađuje, nije usput, nema parkinga. Intersport zna da većina nas u određenoj mjeri koristi ovakve izgovore, pa predstavlja savršeno rješenje: njegovo veličanstvo bicikl.
Bicikl ne treba gorivo ni parking, što ga čini izrazito jeftinim i ekološki prihvatljivim prometnim sredstvom koje je ujedno i najkorištenije na svijetu s preko milijardu primjeraka diljem svijeta. Činjenica da je bicikl prijevozno sredstvo pretvara vaš put do posla u zabavnu, zdravu i besplatnu tjelovježbu, pa izgovor o nedostatku vremena također pada u vodu.
Za brdske aktivnosti ili cjelodnevne izlete
Najprodavaniji brdski bicikl u Intersportu je Nakamura Catch 5.9 29-colni bicikl. Vožnja s njim je samo udobnost i užitak bez obzira na teren. Ovaj model ima okvir suvremenog oblika koji omogućava udoban položaj za volanom, a ujedno osigurava stabilnost pri spuštanju. Za ovjes brinu vilice Suntour XCT, a za kočenje disk kočnice Tektro s rotorima od 18 cm. Fluidno mijenjanje brzina osigurava mjenjač Shimano Deore sa 24 stupnjeva. Ovaj traženi model dostupan je u svim Intersport prodajnim mjestima uključujući i Internet trgovinu po cijeni od 3.399,95 kn.
Ženska verzija brdskog bicikla – Nakamura EMOTION 3.9, oblikom je prilagođen nježnijem spolu te namijenjen svim ljubiteljicama prirode koje žele upoznati ljepote brdskog biciklizma i to po sniženoj cijeni od 2.399.96 kuna.
Za naprednije bicikliste tu je Genesis SPEED CROSS SX 4.8, muški treking bicikl, za bliže zadatke i cjelodnevne izlete. Tomu je podređen kvalitetni okvir od aluminija kao i vilica ovjesa i pažljivo odabrane komponente. Nudi i mogućnost montiranja mnogih dodataka za putovanje, kao što su zaštitni branici, košare i torbe. Genesis SPEED CROSS SX 4.8 dostupan je na svim Intersport prodajnim mjestima uključujući i Internet trgovinu po cijeni od 3.679,96 kuna.
Nakamura Catch 5.9
Za udobno krstarenje gradskim ulicama
Ženski bicikl Nakamura Viaggio Lady na prvu će Vas osvojiti svojim vintage izgledom te praktičnom košarom iznad prednjeg kotača u koju možete odložiti Vaše stvari.. Nakamura Viaggio Lady je svestrano upotrebljiv i elegantan ženski gradski bicikl. Prikladan je za vožnju na posao, u školu ili za svakodnevne zadatke. Stražnji mjenjač Shimano sa šest brzina će Vam dodatno olakšati vožnju po gradu. Ženska inačica ima spuštenu gornju cijev, što omogućava lakši pristup i udobniji položaj za volanom. Zapravo nudi sve što mora imati suvremeni gradski bicikl – blatobrane, štitnik zupčanika, prtljažnik i svjetla te jamči ugodnu, brzu i sigurnu vožnju svim gradskim curama. Nakamura Viaggio Lady dostupan je na svim Intersport prodajnim mjestima uključujući i web shop po cijeni od 2.299,95 kuna.
Nakamura Viaggio Lady
Sportska jurilica koja ne troši ništa…
…osim kalorija. Head I-SPEED I muški je cestovni bicikl sa Shimano opremom koja jamči brz i ugodan dolazak od točke A do točke B. Riječ je o modelu karakteriziranom kao višenamjenski bicikl za rekreativce koji traže udobnu vožnju, ali ne žele odustati od brzine i agilnosti. Head I-SPEED I dostupan je u na svim Intersport prodajnim mjestima uključujući i web shop po cijeni od 9.799,97 kn.
Head I-SPEED I
Intersport dječji bicikli kao idealan poklon
Ako želite svoje najmlađe razveseliti poklonom koji će im odlično doći u toplim danima pred nama bicikl je odličan izbor. Genesis MATRIX 12 idealan je za male početnike. Ovaj popularni model bicikla dolazi u muškoj i ženskoj varijanti. Maleni 12″ okvir te pomoćni kotači su osnova za sigurne i bezbrižne početke na biciklu, a zaštita osigurava da se hlače nikada neće uhvatiti u lanac. Za malo starije i odvažnije, model Nakamura MX 20 odličan je brdski bicikl s 20-colnim kotačima. Opremljen je prednjim vilicama i ima 6 brzina. To je odličan izbor za djecu staru do 10 godina, koja vole vožnju po šumskim i brdskim stazicama. Genesis MATRIX 12 bicikli dostupni su u svim Intersportovim trgovinama uključujući i Web shop po sniženim cijenama; muška i ženska varijanta stoji 839,97 kuna dok je Nakamura MX 20 dostupan po cijeni od 1.359,96 KN na svim prodajnim mjestima.
Nakamura MX 20
I za kraj: kaciga glavu čuva
Osim ispravnosti kočnica i ostalih dijelova bicikla te pridržavanja prometnih pravila, važan dio sigurne vožnje na biciklu svakako je adekvatna zaštitna kaciga. Intersport za Vaše mališane nudi krasno oslikane Nutcase street kacige.
Umag će u lipnju postati nezaobilazna destinacija za sve ljubitelje trčanja. Naime, 8. lipnja na redu je drugo izdanje Umag Night RUN-a, utrke koja je lani okupila 500 sudionika iz brojnih zemalja, a koja će i ove godine svim trkačima pružiti jedinstveni ugođaj.
Start utrke rezerviran je za 21 sat u Stella Maris Resortu, a ove će godine sudionici imati priliku okušati se u čak tri kategorije. Novost je ta da je prošlogodišnjim utrkama na 5 km i 10 km dodana ona od 2,5 km namijenjena obiteljima i majkama koje će se okušati u trčanju s dječjim kolicima, ali i svim ostalima željnima dobre zabave.
Start i cilj su ispred turističkog kompleksa Stella Maris, a po završetku utrke sve sudionike očekuje pasta party uz atmosferu za koju će se pobrinuti DJ.
Za sve one trkače koji na Umag Night Run dolaze s djecom imamo važnu vijesti. Naime, prije glavnog događaja održat će se i dvije utrke namijenjene djeci – Kids RUN duljine 400 i 800 metara. Nema sumnje da će mališani odraditi svoju rutu, budući da je za njih pripremljen pizza party uz animaciju i nadzor.
Lani je na utrci sudjelovala i poznata hrvatska voditeljica Nevena Rendeli koja nije krila oduševljenje događajem: „Prošlogodišnja utrka jedinstveno je iskustvo kojeg se uvijek rado prisjetim. Istaknula bih vrhunsku organizaciju kao jedan od glavnih aduta samog događaja. Svatko može pronaći kategoriju koja mu odgovara, a nakon nezaboravnog trkačkog dijela uvijek uslijedi after party na kojem ne manjka zabave i ugodne atmosfere“, zaključila je Nevena koja se raduje i ovogodišnjem izdanju utrke.
Glavni adut utrke je zabava i jedinstveni spoj opuštene atmosfere i kompetitivnog duha trkača. Prošle su godine svoj Umag Night RUN istrčali, prvak Hrvatske u polumaratonu, Danijel Fak te Ana Stunić, bivša voditeljica i PR stručnjakinja, a i ove se godine na utrci očekuju poznata lica.
Prijave na utrku i uplate kotizacija moguće su do 8. lipnja, a potrebno je izvršiti pretprijavu na www.protime.si kako bi prijava bila u potpunosti kompletirana.
Kotizaciju je moguće uplatiti preko www.goadria.com te putem bankovne uplate na račun po ponudi koju je moguće dobiti upitom na e-mail adresu info@goadria.com ili na sam dan utrke od 18 do 19:30 sati.
Više informacija o Umag Night RUN-u, kao i cjelokupni program događanja, dostupni su na www.coloursofistria.com.
Danas je moguće čitati o l-karnitinu na svakom portalu. U obliku pića može se kupiti čak i na štandovima brze hrane. To je supstanca koja igra vitalnu ulogu u metabolizmu masti u tijelu, pa gdje bi onda bilo prikladnije piti l-karnitin napitak, nego uz masni hamburger?! Međutim, moramo se kritički zapitati utječemo li dodavanjem ove tvari na naše fizičke procese.
U mnogim supstancama koje inače blagotvorno djeluju na tijelo, problemi nastaju u njihovom neprirodnom obliku – ili se ne apsorbiraju, ili se razgrađuju zbog želučanih sokova, ili ne ostaju u tijelu dovoljno dugo ili jednostavno ne funkcioniraju iz nepoznatog razloga. Razmotrimo stoga je li slava l-karnitina opravdana.
L-KARNITIN I NJEGOVA ULOGA U TIJELU
L-karnitin je biološki oblik karnitina, koji se formira iz dvije aminokiseline – lizina i metionina u bubrezima. Većina se dobiva iz (crvenog) mesa, zbog čega su neke skupine ljudi podložnije njegovom nedostatku. Poznato je da karnitin igra ključnu ulogu u metabolizmu masti – on je odgovoran za pretvorbu triglicerida u energiju, posebno u aktivnostima niskog intenziteta, uz smanjenje razine mliječne kiseline u mišićima. Učinak l-karnitina se osjeća kao normalna energetska razina – ili, drugačije rečeno, osjećamo ga samo kad se iz raznih razloga smanji.
Drugi oblik karnitina je acetil-l-karnitin (ALCAR), koji služi kao prethodnik našem glavnom neurotransmiteru učenja i pamćenja (acetilkolin), te koji prenosi signale kroz stanične stijenke i uključen je u zdravlje mitohondrija i hormona (manje kortizola, više testosterona). Dodavanje ALCAR-a stoga je osjetljivo u svim neurodegenerativnim stanjima, osobito u neuropatiji uzrokovanoj nekontroliranim dijabetesom. Na temelju studija u korist ALCAR-a, barem što se tiče cerebralnog zdravlja, gubitak masti s ovim aditivom je opravdan – čak i kada je u igri uobičajen oblik karnitina.
GUBITAK MASTI: DA ILI NE?
Zbog uključenosti u aktivnost mitohondrija, l-karnitin kao dodatak za sagorijevanje masti, trebao bi funkcionirati i kao tvar koja povećava kapacitet u kategorijama izdržljivosti. To je tvar koja utječe i na aerobni i na anaerobni mehanizam – potencijalni gubitak masti stoga bi trebao biti vidljiviji u većoj mjeri, nego sam rezultat optimalnog surađivanja jednog i drugog. Turska studijapokazala je, da je dodavanje 3-4 g l-karnitina dnevno, statistički značajno produljilo vrijeme izdržljivosti profesionalnih nogometaša. Što se tiče gubitka masti, rezultati su više mješoviti. Meta analiza, koja se odnosila na devet kliničkih ispitivanja s 911 sudionika, pokazala je da su pojedinci izgubili određenu količinu masti (1,33 kg prema 0,57 kg). Međutim, poznato je da mnoge studije nisu uspjele nadopuniti visoke doze karnitina. Primjer 36 ženasrednje razine debljine, nakon osam tjedana aerobnog treninga nije pokazao gotovo nikakve promjene u indeksu tjelesne mase ili sastavu tijela, a konzumirale su čak četiri grama l-karnitina na dan.
Čini se da samo konzumacija visoke količine l-karnitina dovodi do određenih rezultata, što nije preporučljivo. Ako smo na početku spomenuli da karnitin smanjuje ozljede mišića (kreatin kinaza) i sprječava neurodegenerativna stanja, dodavanje tako velike količine l-karnitina može uzrokovati više problema nego prednosti. Upotreba prekomjernih količina L-karnitina dovodi do neugodnog tjelesnog mirisa, povećava osjetljivost na epileptički napad, ali je najproblematičniji u kontekstu crijevnih bakterija, stvaraju se određeni spojevi (TMAO), koji su također povezani s arteriosklerotskim promjenama. Međutim, prije nego li počnemo očajavati zbog l-kartinina, recimo dobre vijesti. Postoje oblici l-karnitina koje, čak i u malim količinama u anaerobnom okruženju, sadrže metaboličke procese rezervirane za laganu vježbu – i posljedično povećavaju sagorijevanje masti.
GUBITAK MASTI ZBOG ŠTEDNJE GLIKOGENA
Postoji li l-karnitin kojeg ne treba koristiti u količini od pet grama naviše, a da nema nuspojava? Preporučamo kupnju acetil-l-karnitina ili L-karnitin tartarata te njegovo konzumiranje u kombinaciji s malom količinom kofeina, zelenog čaja i adaptogena. Pogledajmo pobliže kako djeluje L-karnitin tartarat, kao relativno povoljan oblik karnitina.
L-karnitin tartarat povećava maksimalnu snagu u izdržljivosti vodeći računa o anaerobnom i aerobnom organizmu. Drugim riječima, poboljšava potrošnju goriva čak i u području gdje nije predviđeno. Ljudsko tijelo dizajnirano je da konzumira masne kiseline za aktivnosti niskog intenziteta, dok je glikogen ili glukoza zadužena za visoki intenzitet. Tu govorimo o hrani u obliku pakiranja gelova, hidratacijskih napitaka i pločica – više o tome pročitajte ovdje. Tartaratni oblik karnitina, međutim, povećava konverziju masti u energiju čak i u poljima visokog intenziteta. Ali za ovu promjenu potreban je vanjski izvor ugljikohidrata, tako da je pametno prije treninga jesti hranu s visokim glikemijskim indeksom. Preporučaju se zobene čokoladice koje su izvor sve “tri energije”. Ionako ćemo potrošiti brzu energiju – povećat će se ukupni kapacitet u vježbi izdržljivosti i kroz inzulin će omogućiti da tvar uopće stigne u stanicu. Na taj ćemo način, tijekom treninga stvoriti pozitivnu povratnu petlju koju nismo očekivali. Osim povećanja potrošnje masnih kiselina, uštedjet će se i glikogen – s više vlastitog glikogena osjećat ćemo se svježe, a time možemo duže i zahtjevnije izdržati opterećenja.
Studija Sveučilišta u Nottinghamu među sportašima koji su kombinirali l-karnitin s ugljikohidratimapokazala je poboljšanje u fiziološkim procesima na nekoliko razina:
smanjenje potrošnje glikogena u mišićima za 55% (kod 50% VO2max) i 38% (kod 80% VO2max)
niža razina uključivanja anaerobnih metaboličkih procesa zbog dodatnog izvora energije iz masti
povećana potrošnja masnih kiselina (uključujući i razinu laktatnog praga), dakle dugoročna promjena sastava tijela
redukcija laktata
povećanje fizičkog kapaciteta za 21%
smanjenje subjektivnog osjećaja napora
TARTRAT – IDEALAN KARNITIN ZA IZDRŽLJIVOST
Možemo uvijek gledati L-karnitin iz pogrešnog kuta. L-karnitin omogućuje bolju suradnju između aerobnog i anaerobnog metabolizma i na taj način, uz intenzivno vježbanje povećava gubitak masnoće. Spomenuli smo i trening u gornjoj polovici VO2max zone – tartaratni oblik karnitina može se savršeno kombinirati s adaptogenima, čime se povećava gubitak masti. Prirodni adaptogeni, kao što su ginseng, cordyceps, rodiola i drugi, pomažu tijelu da se prilagodi stresu tijekom treninga. To obavljaju na mnogo načina – između ostalog, smanjuju količinu stresnih faktora (kortikosterona) i povećavaju razgradnju ključnih monoaminskih neurotransmitera, kao što su noradrenalin i dopamin. Tako dulje vrijeme možemo trenirati blizu laktatnog praga, dok koristimo l-karnitin i glukozu, a također sagorijevamo masti rezervirane za laganu šetnju, istezanje ili obiteljske šetnje šumom.
Upoznala sam ju 2017. godine “u svom dvorištu“, na stazi Papuk Trek&Traila. Sustigla me je na jednom križanju i “zapičila“ na krivu dužinu (što u tom trenutku nisam znala). Radila sam na određivanju staze, bjesomučno trenirala na njoj, znala sam tko su mi konkurentice, te poznavala cure s kojima se ne mogu ni u najluđim snovima mjeriti. Pomislila sam: “Ma tko je ta mala i kako me je sustigla?! Ako ovako nastavi na dugoj, izgorjet će do kraja.“ Došla je u cilj – u mojoj kategoriji – minutu iza mene. Danas, dvije godine kasnije jedem prašinu koja se slegnula i nakupila, nakon prašine koju je ona podigla, koliko je davno protrčala ova mala svemirka – Ines Jozić.
Pitanje “’Ko je ta mala?“ vezano uz ovu 24-godišnjakinju iz Slavonskog Broda, učestalo su počele šaputati pretendentice na postolja na raznim utrkicama prošle sezone, a kojima je ova mala što je “pala s Marsa“, počela mrsiti račune. Kad je na prošlogodišnjem PH-u na Dalmacija Ultra Trailu favoritkinjama na 53 kilometra, ozbiljno priprijetio curetak koji se tek pojavio na hrvatskim dužinama, postalo je jasno da misli ozbiljno i da je tu da ostane.
A onda su s 2019-om, rezultati nevjerojatnog napretka iz dana u dan počeli samo kapati – maraton u Barceloni za 2:55 sata, drugo mjesto na Osječkom Ferivi polumaratonu (1:22:12), drugo mjesto na PH-u u trailu na 100 milja Istre, završivši utrku od 110 kilometara za 15:07 sati, time zauzevši i treće mjesto među ženama sveukupno. A onda jučer, ni mjesec dana iza takve naporne utrke, neumorna Ines ponovno oduševljava i to na utrci Wings for Life – najbrža žena na ovogodišnjoj zadarskoj utrci sa 48,7 istrčanih kilometara! Time se plasirala i kao šesta trkačica ove utrke na svjetskoj razini, a kao druga Hrvatica (prva je bila Nikolina Šustić Stanković koja je završila s 52, 97 kilometara u Njemačkoj).
3sporta: Ti si se pretprošle godine kao “ptica trkačica tek izlegla iz jajeta“, a unazad godinu dana na utrkama “iskačeš iz paštete“ direktno na postolja. Gdje si ti bila prije 2017. godine, što si radila? Kad si počela trčati?
Ines: Prije trčanja, živjela sam studentski i radila na odjelu pedijatrije, a kad sam završila fakultet, odlučila sam se učlaniti u školu trčanja u Slavonskom Brodu. Prije svega toga plesala sam akrobatski rock’n’roll nekoliko godina. Međutim, trčanje me privuklo 2017. godine kada sam čula kako jedan kolega trči maratone, pa sam pomislila kako bih to mogla i ja i eto me sad tu gdje jesam. Otrčala sam i maratone, a već i ultramaratone. Prijateljice koje me dugo znaju, stalno mi govore “Ti si uvijek mogla trčati!“ jer poznaju me od djetinjstva i znaju da sam oduvijek bila malo hiperaktivnija i društvena.
3sporta: Podsjećaš me na Forresta Gumpa koji je samo jednog dana kao grom iz vedra neba počeo trčati i više nije stao. Imam osjećaj da si ti jedna od onih koji su jednostavno stvoreni za trčanje, koji imaju sve predispozicije i uz minimalan trud ostvaruju nevjerojatne rezultate. Izgledaš kao da sve to odrađuješ s velikom lakoćom i da ti je to sve igra – varam li se? Jesu li zadnja godina-dvije od apsolutne anonimnosti do ovakvih rezultata, samo naoko skok u napretku i čudo proizašli iz puke zanesenosti, želje i volje; ili su ipak rezultat mukotrpnog sustavnog rada i posvećenosti nekom cilju?
Ines: Iskreno, i ja mislim da imam to nešto u sebi. Treniram ja, ali ništa mukotrpno, čak me iznenađuju rezultati. Pogotovo ovih 100 milja Istre, jer pripremala se jesam ali ništa preozbiljno. Ipak sam ja imala mala brda za treniranje. Naša Dilj gora je predivna ali bez većih uspona. Svega triput smo otišli na Papuk, kako mi kažemo da, eto, uhvatimo malo više visinske. Mislim da više prevladava ta moja volja, uživanje i odmor mi je to za glavu. Jer ovakva šašava opet sam upisala uz posao i fakultet, pa sam odlučila i magisterij završiti.
3sporta: Postoji li neki sustavni rad kod tebe i program prema kojemu treniraš, imaš li nekog trenera ili si sam svoj majstor i još uvijek u sferama amaterskog i proizvoljnog trčanja?
Ines: Postoji i trener, Tomislav Marinović, glavni Mazator. On mi daje povremeno treninge, a onda me jedan period pusti na miru pa ja uživam u svom stilu, svojim smišljenim treninzima. Jer volim ja i po svome. Zbog njega je uspjeh na maratonu u Barceloni takav kakav je, a i savjeti i podrška od njega su mi nešto što mi daje poticaj i bolji uspjeh. Vrlo je razuman i skromna duša puna energije i volje za treniranjem, te što boljim uspjesima u njegovim klubovima.
3sporta: Gledajući tvoje fotke, shvatila sam da nisi tako mršava samo zbog trčanja. Sigurno jesi nešto mršavija nego u tvojim počecima na utrkama kad smo se upoznale, ali po fotografijama iz razdoblja prije trčanja shvatila sam da si oduvijek takve građe. Zadnje što si bila bucka, bila si kao beba. 🙂
Ines: Istina, mršava sam već dugi period, bucka sam bila kao mala. Voljela sam ja pojesti, barem tako kažu hahaha! Ali mršavija sam sada zbog treninga koji su sve duži i zahtijevaju sigurno veći unos hrane, a ja to sigurno ne unosim.
3sporta: Svakom ozbiljnom sportašu vrlo veliku ulogu igra i unos hrane. Vodiš li računa o tome i ima li to ikakve veze s tvojom linijom ili si, naprotiv, svejed jer si možeš to dozvoliti zbog genetike?
Ines: Iskreno, na prehranu ne pazim. Ja vam nikakve dodatke prehrani ne uzimam, ni sama ne znam odakle energija u svemu tome. Redovito, skoro svaki dan jedem domaćeg kozjeg sira, ovisnica sam o njemu. Uz to, ne jedem meso, povremeno ribu, i to samo losos preferiram. Još mi je svakodnevno na meniju špinat, kukuruza odnosno kruh od kukuruznog brašna i čokoladno mlijeko. I svako jutro žlica imuno-bombe od OPG-a Oreč – zdravi fini med. 🙂
3sporta: Doprinosi li tvoja bogomdana vitkost znatno tome da na stazi budeš laka kao perce ili ti se, ipak, ponekad dogodi da imaš osjećaj da upravo zbog toga nemaš dovoljno snage za učinkovitije svladavanje nečega? Trčiš i ravne gradske dužine, ali i ultra trailove. Na 100 milja Istre malo sam se pribojavala za vas vretenaste cure kako ćete savladati onu noćnu snježnu mećavu na Vojaku. Kako si to podnijela? Kako inače podnosiš ekstremne vremenske uvjete, hladnoću te ekstremne terene?
Ines: Uvijek imam osjećaj da imam energije. Kad su utrke nikad ne idem misleći na to tko je tu, tko je konkurencija jer, iskreno, za njih pola ni ne znam, niti pratim bolje i poznatije trkačice. Sretna sam kad manje znam i što nisam osoba koju pati utrkivanje. Moja glava je uvijek potpuno mirna i opuštena. Mećavu sam podnijela vrhunski, haha! Smijala sam se čak samoj sebi kako nemam osjećaj prstiju na rukama i u trenu sam poput djeteta pomislila, da što ako mi otpadnu od ove hladnoće. Nisam to očekivala jer ipak je proljeće, a gore je bilo pravo zimsko veselje.
3sporta: Kako si vrlo dobra i na ravnim dužinama i na terenskim ultrama, što bi ti izdvojila kao draže? I zašto? Što ti lakše ide, a kakav ti je konkretno teren najteži i najmrskiji? Ima li što gdje se ne snalaziš dobro?
Ines: Meni su osobno draže trail utrke, jer okruženje je puno ljepše nego na cesti. Miris prirode, zvukovi ptičica i svo to zelenilo mi je mnogo značajnije, opuštajuće. Guštam u trail utrkama, one su zakon. Na cesti volim malo duže trke tipa polumaraton, maraton. One kraće tipa 10 kilometara mi jako brzo završe, a moje tijelo i glava viču “Mi bi još i još!“, a ono nema više. Tu ne stignem ni osjetiti taj šarm i duh trčanja, kao na dužim utrkama.
3sporta: S kojim si ciljem išla na Wings for Life? Jesi li išla sa ciljem da pobijediš ili si samo odlučila trčati koliko te noge nose pa dokle te odnesu? Što za tebe znači ova pobjeda i jesi li zadovoljna svojim rezultatom ili si planirala više kilometara odraditi? Kako komentiraš činjenicu da si šesta žena i druga Hrvatica na svjetskoj razini Wingsa?
Ines: Cilj nisam imala neki, više onako, želja je bila sve više od maratona jer znala sam da to mogu. Zezala me moja Ankica iz našega kluba “I Ines gdje ćeš nagodinu trčati? Ipak ćeš ti doći službenim autom u Zadar.“ Ja sam se samo smijala i govorila. “Ma daj Ankice sigurno ima uvijek netko brži, neću ja to sigurno prva otrčati. A ona je samo rekla “Čekamo te svi kao prvakinju.“. I eto, osvanulo je to jutro, utrka i završila sam kako je ona to rekla. I hvala i ostatku ekipe koja me je dočekala na pljusku i grlila najjače i najviše što može.
Foto: Tomislav Moze/Red Bull Content Pool
3sporta: Za medije si izjavila da si imala snage za još. A to je nepunih mjesec dana nakon što si istrčala 110 kilometara traila Istrom. Nisi li umorna, nemaš li potrebu za oporavkom? Kad ti staješ, gdje se gasiš?
Ines: Haha, nakon Istre sam odmorila samo onu nedjelju. Sutradan, nisam stajala uopće, odmah sam trčala svaki dan, i to ne baš sitno – oko 20 kilometara. Otišla par dana nakon toga na trail. Ma samoj sebi sam se smijala i govorila “Ti si Ines pukla k’o sijalica, ni odmora si ne daš!“ Oporavljam se jako brzo ni sama ne znam kako, jer slabo vam ja spavam, nema mira moja glava.
3sporta: Lani si na Wingsu istrčala 27 km, a ove godina cijeli polumaraton više. Kako je to moguće? Prevaliti toliku razliku u samo godinu dana?
Ines: Lani sam išla na utrku, a da više od 21 kilometar nisam ni istrčala, niti sam trenirala veće dužine. Nakon toga, kad sam otrčala 27 kilometara, shvatila sam da imam želju trčati duže i više, i tu sam počela pripreme i za maraton. Odatle mislim da je nastala veća izdržljivost i snaga, te lakše se sada trči i uživa u svemu tome. Dužine su mi postale jako drage i želim još više i više trčati i uživati ujedno u tome.
Foto: Tomislav Moze/Red Bull Content Pool
3sporta: Koji su tvoji daljnji planovi u trčanju? Je li to samo trčati svuda i sve živo na što stigneš, pa kud puklo da puklo ili imaš ciljeve, planove, apetite? Držiš li da kod tebe ima još mjesta napretku i da imaš pravo sanjati neke velike trkačke snove svjetskih razmjera? Jesi li razmišljala o utrkama poput one na 24 sata, u kojem su se Hrvatice iz AK Sljemena već dokazale na svjetskoj razini? Ili možda više sanjaš u mjerama visinskih razlika, poput UTMB-a?
Ines: Još uvijek ne znam točno što mi je cilj. Lutam sada svugdje i snalazim se i tražim ono u čemu bih se voljela natjecati. A koje utrke za dalje želim još nisam sigurna, jer sve me privlači, nove granice i ciljevi. Okušati se na 24-satnoj utrci nije loša ideja, mislim da ću i to sigurno isprobati. Ali UTMB mi zvuči nekako privlačniji. Vidjet ćemo sve uskoro. 🙂
Nekada su žene one dane u mjesecu obilježavale na kalendarima, pisale datume na zadnjim stranicama svojih rokovnika, a neke su se možda i odvažile zapamtiti datume. Danas se većina žena odlučuje za aplikacije gdje prate svoje cikluse.
No, zašto ne bismo napravili korak dalje. Zamislite da od sada možete predviđati svoje simptome i emocije te dobivati zdravstvene i nutricionističke savjete. I sve to na jednom mjestu. Zvuči dobro? Upoznajte Menstrual Cycle Tracking.
VIŠE OD PRAĆENJA CIKLUSA
Garmin International, Inc., dio grupe Garmin Ltd. (GRMN) predstavlja praćenje menstrualnog ciklusa, pomažući ženama da povežu svoju trenutnu fazu ciklusa, fizičke i emocionalne simptome te sveukupno stanje. Kroz Garmin Connect aplikaciju, korisnice mogu unijeti svoje cikluse i simptome te zauzvrat dobiti predviđanja za cikluse i plodne dane. Tijekom mjeseca, korisnice će dobiti edukativni sadržaj na teme kao što su specifična prehrana i treniranje za trenutnu fazu njihovog ciklusa.
“Garmin je iskoristio našu neusporedivu fitness ekspertizu za sadržaj koji omogućuje aktivnim ženama kako bi pratile svoje cikluse na istom mjestu na kojem su pratile podatke zadnjeg trčanja,’’ rekla je Susan Lyman, potpredsjednica globalnog potrošačkog marketinga u Garminu. “Praćenje ciklusa napravljeno je za žene od žena u Garminu – od inženjerki do voditeljica projekata, pa sve do marketinških timova. Na taj način možemo jamčiti da autentično dostavljamo ženama sve što one zaista žele i trebaju.’’
NAUČITE SLUŠATI SVOJE TIJELO
Praćenje ciklusa može se prilagoditi s obzirom na to je li ciklus redovit, neredovit ili je pak riječ o prijelazu u menopauzu. Korisnice mogu pratiti dnevne fizičke i emocionalne simptome ili čak dodati svoje bilješke. Osvještava žene o promjenama kod spavanja, raspoloženju, apetitu, fizičkoj spremnosti i slično. S bilježenjem redovnih simptoma, žene mogu početi predviđati kako će se osjećati u određenom trenutku ciklusa u slučaju da žele prilagoditi svoju prehranu ili aktivnosti. Korisnice Connect IQ kompatibilnih uređaja1 također imaju opciju dobivanja informacija o praćenju ciklusa i diskretan podsjetnik na vrijeme.
“Važan dio zdravlja je praćenje mjesečnih menstrualnih ciklusa,’’ kaže dr. Courtney Marsh, direktorica odjela za reproduktivnu enokrilogiju na Sveučilištu Kansas Health System. “Kada redovito pratite menstruaciju, možete detektirati netipične medicinske probleme o kojima možete kontaktirati svog liječnika. Također, skupljanje informacija o menstrualnom ciklusu može vam dati uvid u vaše emocije, prehranu i vježbanje.’’
ZAŠTO JE GARMIN DRUGAČIJA PLATFORMA?
Garmin Health trenutno radi s Medicinskim centrom sveučilišta u Kansasu s ciljem inovacija u digitalnom zdravlju i boljem razumijevanju kako nosiva tehnologija može utjecati na sveukupno zdravlje i blagostanje.
Garmin Connect je slobodna online fitness zajednica2 koja omogućuje svim korisnicama analizu napredka vježbanja, postavljanje i praćenje ciljeva te dijeljenje aktivnosti s ostalim korisnicama Garmin Connecta ili na stranicama društvenih mreža. Olakšati trčanje, provjeriti otkucaje srca, konkurirati i pridružiti se u online izazovima kako bi se dodatno motivirale u ostvarivanju fitness ciljeva.
Desetljećima je Garmin bio pionir u novoj GPS navigaciji i bežičnim uređajima i aplikacijama koje su dizajnirane za one koji žive aktivnim načinom života. Garmin opslužuje pet primarnih tržišta, uključujući automobile, avione, fitness, nautiku i rekreaciju na otvorenom. Za više informacija, kontaktirajte Odjel za medije ili pratite Garmin na društvenim mrežama.
Iskoristite ono najbolje što nam pruža tehnologija i pobrinite se za svoje zdravlje. Praćenje ženskog zdravlja nikada nije bilo jednostavnije i, ono što je vrlo važno, slobodno je za sve.
Kanjonima Velika i Mala Paklenica 18. svibnja ove godine prolaze plava, zelena i crvena staza Paklenica Trail International utrke.
Velebit je mitska planina, a NP Paklenica jedan od njegovih najatraktivnijih dijelova. Uz atraktivne kanjone koji se okomito urezuju u južne padine Velebita, peto kolo Coastal & Mountain Trails Lige, natjecateljima će pružiti spoj surove i bajkovite prirode, osvježavajući zvuk bujice potoka Velika i Mala Paklenica koji izviru visoko u planini Velebit, trčanje poznatim europskim penjačkim središtem, gdje se stijene uzdižu do 700 m metara uvis, te stazama Nacionalnog parka Paklenice.
Blue staza za rekreativce
Na najkraćoj stazi, 14 kilometara dužine trail profići mogu testirati svoju brzinu, uz 400 metara uspona. Međutim, ova je staza, naziva Blue, prilagođena svima – i hodačima, rekreativcima, amaterima.
Starta se u Starigradu kod Iglu Športa, a staza prolazi novouređenom edukativnom stazom Pjeskarica koja počinje kod ulaza u NP Paklenicu. Ona je dobila naziv po velebitskoj endemskoj vrsti koja raste samo u kanjonima Male i Velike Paklenice i nigdje drugdje na svijetu. Utrka se penje do Lugarnice u kanjonu Velike Paklenice, gdje se nalazi jedina kontrolna točka i okrepna stanica, a potom slijedi povratak na cilj u Starigrad.
Green staza za malo ambicioznije
26 kilometara ovogodišnje Green staze će biti lakše od prošlogodišnje, iako će biti nešto duža i s više uspona, ukupno 1300 metara. Najatraktivniji dio ove kategorije kanjon je Male Paklenice koji na pojedinim dijelovima, uz hodanje, zahtijeva i svladavanje prirodnih prepreka uz pomoću ruku, pa se ne preporuča onima koji se boje visine. Ne treba vam neka posebna vještina za ovo, samo malo više opreza.
Primjer dijela staze gdje će biti potrebne i ruke
Za ultraše
Red staza od 47 kilometara i s čak 2700 metara uspona, stvorena je za one koji žele okusiti najbolje od Paklenice. Uz kanjon Male Paklenice kao i na srednjoj stazi, natjecatelji će ići grebenom na potezu dvaju najviših velebitskih vrhova – od Svetog brda do Vaganskog vrha, a dalje će slijediti stazu kroz kanjon Velike Paklenice do cilja u Starigradu.
Natjecatelje koji se prijave na ovu kategoriju očekuje prava avantura, no zato je prilagođena isključivo trkačima s odličnom fizičkom kondicijom i iskustvom u ultra dužinama.
Sve kategorije očekuje raznovrsni teren i krajolik, pretežno makadamski i kršovit. Staza će ići najatraktivnijim područjem za trčanje te pružiti sudionicima nezaboravno sportsko iskustvo.
Poslovično odlična organizacija čeka vas i na ovom izdanju Paklenica Trail International, 18. svibnja 2019. godine.
