Najmasovniji sportski događaj u Zaprešiću zasigurno je božićna utrka u organizaciji Atletskog kluba Fit, Zaprešić. I ove će se godine održati u istom terminu 22. prosinca, pod nazivom 2. Westgate božićna utrka powered by atletski klub Fit Zaprešić. Također, našla se i u dva kalendara – Adventa u Zaprešiću te Hrvatskog atletskog saveza.
U svom prvom izdanju utrka se pokazala kao pun pogodak, što je potvrdio i broj natjecatelja – njih više od 500, te oko 500 navijača, volontera i ljudi uključenih u organizaciju. A to čini ukupnu brojku od tisuću posjetitelja Zaprešiću i Westgateu u doba Adventa. Na utrci su tada nastupili trkači iz 12 zemalja svijeta, što joj daje pravi turistički karakter. To pokazuje i zanimanje Turističke zajednice grada Zaprešića da utrku uvrsti u kalendar događaja Advent u Zaprešiću.
Iako po rezultatima, za grad Zaprešić i lokalnu zajednicu utrka pripada samom vrhu manifestacija, još uvijek nema potporu Grada i lokalne zajednice. Stoga se i ove godine održava samo zahvaljujući entuzijastima iz Atletskog kluba Fit, koje zasigurno ne očekuje lagan posao. Ipak, već su dokazali da imaju znanja, volje i želje, a ponajviše ljubavi prema trčanju i trkačima. Tako da se i ove godine očekuje organizacija na najvišem nivou, što potvrđuje i činjenica da je utrka od ove godine u kalendaru Hrvatskog atletskog saveza.
Do utrke je ostalo nešto više od mjesec dana, a trenutno broji više od 500 prijavljenih natjecatelja. Novosti u samom događaju su utrka Speed test u dužini 2,5 kilometra, te Saucony štafetna utrka (2 x 2,5 km). Očekuje se uključivanje još većeg broja djece i mladih iz Zaprešića i okolice, kao i obitelji s djecom, koje će dan iskoristiti za posjet Zaprešiću i šoping u Westgateu.
Kako se utrka održava u vrijeme blagdana, kad je lijepo nekoga iznenaditi i uljepšati mu blagdane, tako utrka i ove godine ima humanitarni karakter. Akcija se organizira s Udrugom Rubikon te će se dio novca prikupljenog startninama, uplatiti na njen račun, za djecu s autizmom i drugim teškoćama u razvoju.
Ukupni pobjednici, s Westgatea će ponijeti i novčane nagrade, a Saucony, Westgate, Natural Wealth, Higher i Dukat Hrvatska osigurali su bogate nagrade po kategorijama, za sve utrke. Prošle godine utrka je bila podarena i lijepim vremenom, te organizator izražava nade da će tako biti i 22. prosinca ove godine, kad očekuje rekordan broj natjecatelja u Zaprešiću.
Drago Paripović Parip, zvan i “fenomenom majke prirode“, još je uvijek nositelj hrvatskog rekorda u maratonu i polumaratonu. Skromni poštar iz Zagreba, a porijeklom Daruvarac, koji je danas navršio 60 godina, još uvijek neumorno radi i trči. Ovaj član AK-a Žumberak više ne trči osobne rekorde u maratonu 2:17:05 i polumaratonu 1:03:47, no i dalje ostvaruje rezultate na kojima mu mogu zavidjeti i mnogo mlađi trkači.
Današnji dan provest će gotovo kao i svaki drugi. Ništa spektakularno ne planira za svojih okruglih šezdeset. Kako kaže, rođendan će provesti radno, a poslije posla slijedi, kao i uvijek, trening.
– Tek navečer, nas će se desetak iz kluba okupiti na malo druženje. Što se tiče proslave za vikend, umjesto nje čeka me trčanje polumaratona na Stareku – rođendanski su planovi ovog nositelja hrvatskih rekorda.
Kaže, on će biti zadovoljan ako ovaj polumaraton bude mogao istrčati za 1:17 sat.
“Održavanjem forme, za mene je vrijeme stalo“
– Uvijek mislim da imam tu negdje oko 30-40 godina, ali nažalost nije tako. Osjećam se kao da se ništa nije promijenilo od prije 20 godina. U trčanju sam 40 godina, konstantno sam fizički aktivan i nikad nisam imao nekih ozbiljnijih zdravstvenih problema. Imam možda mrvu povišeni tlak, a ostale boljke vezane su uz trčanje. Trebao sam čak operirati pokosnicu ’88., kao i petni trn koji me zadesio dvaput. Međutim, nikad to nisam učinio. Pauzirao sam s treninzima po četiri ili osam mjeseci, oporavio se i vratio trčanju – Paripove su riječi.
Kada je uspio nakupiti 40 godina trkačkog staža s kratkim prekidima, prema njegovim riječima, ne razmišlja ni o kakvom “vješanju tenisica o klin“.
– Neću prestati trčati pa makar se srušio negdje na stazi. Svatko će od nas “otputovati“ na neki način, pa onda je bolje tako, radeći ono što volim. Kad sam ’87. dobio 12,5 kila, što zbog povrede, što zbog činjenice da sam se oženio, osjećao sam se kao da trunem. Potom sam krenuo ponovno s treninzima i od tada trčim non-stop. Trčanje je jednostavno postalo moj način života – pojasnio je ovaj vječni trkač.
Međutim, Drago smatra da je hrvatskom trčanju dao sve od sebe, što je bio u mogućnosti. Sad ima neke nove prioritete.
– Smanjujem kilometre i tempo pomalo. Nemam više tolike apetite. Istrčao sam što sam istrčao. Za postizanje boljih rezultata, sad bi mi trebalo više vremena da se odmorim kad dođem doma s posla. Prije sam, ipak, imao više energije. Svi mi dođemo do jednog vrhunca, a potom padamo. Tako i ja, jasno, ali trudim se da to ne ide baš strmoglavo prema dolje, nego malo lelujam. Sad mi je najveći cilj pomagati ljudima oko treninga – podijelio je s nama najbolji hrvatski maratonac svih vremena.
Posljednjih nekoliko mjeseci trenira s kolegama iz kluba – na njihovoj razini radi treninge, a utrke na svojoj. Međutim, od 1. prosinca slijedi ozbiljnija zimska baza, kao i uvijek, uz posao.
– Imamo mi i preko tjedna lakših treninga, ali ima i onih konkretnijih i nema poštede. Od 1. prosinca AK Žumberak otvara školu trčanja na zagrebačkom nasipu, a ja ću uskakati koliko budem mogao pomoći treneru – nova je Paripova misija.
“Da nije bilo noćnih, mogao sam dati i više…“
On drži da je nekadašnji način života i ono što Dragi on nije mogao pružiti, budilo u njemu još veću upornost i inat da postigne svoj cilj.
– Htio sam vidjeti dokud mogu ići, gdje su moje granice. Da nisam radio svoj posao, mogao sam imati još bolje rezultate. Liječnik u Italiji u vrijeme mojih najboljih uspjeha, rekao mi je da bih ja trebao imati još bolje rezultate s obzirom na to koliko treniram. Reko’, ali ja radim uz to, idem u noćne smjene. Danas mi je još jedino krivo što nisam uspio te svoje treninge pretočiti u rezultate. Za primjer, jedne godine u drugom mjesecu radio sam svih 28 noćnih smjena. To čovjeku u potpunosti izokrene bioritam – ispričao nam je ovaj poštar-trkač.
Upitali smo ga, misli li da bi ponovno mogao postići svoje nekadašnje rekorde da se podvrgne pravom režimskom treningu.
– Ne, ne bih danas mogao podnijeti te treninge. Zasigurno bi došlo do prevelikih povreda – zaključuje.
Zanimalo nas je gdje leži tajna njegovog uspjeha.
– Nema tu puno tajni. Osnova je da imate talenta, ali najveći udio nosi rad, trening. Meni nikad ni sunce, ni kiša, ni snijeg nisu pričinjali problem za trening. Uvijek sam bio uporan kao mazga. Pa kad krenete po natjecanjima vani, vidite konkurenciju i postanete svjesni koliko još treba poraditi na formi. To je dodatna motivacija. Ja uvijek imam motivaciju za trening. Ipak, u zadnje sam se vrijeme ulovio kako razmišljam da sam postigao svoje najveće rezultate, te ne mogu ništa više posebno postići. Pa što me onda još drži u tom trčanju, zapitao sam se! Međutim, to je moj način života i ja sad više ne znam drugačije živjeti, ne znam što bih drugo radio – inspirativna je ova trkačka legenda.
Ipak, Drago će mirovinu dočekati kao poštanski djelatnik, a ne kao profesionalni trkač…
– U to vrijeme kod nas se nije toliko znalo o maratonima, kako se za njih pripremiti i kako tijelo funkcionira po tom pitanju. Tad je bilo rizično napustiti posao i baviti se atletikom profesionalno, jer nisi mogao znati kakve ćeš rezultate postizati. Atletikom se ni približno nije moglo zaraditi za egzistenciju. Kod nas ne prolazi to samo tako kao s Kenijcima. Prvo je vrlo teško naći sponzore, a tu uvijek moraš uračunati mogućnost povrede koja će te izbaciti iz igre na određeno razdoblje – doznajemo od našeg sugovornika.
Photo (c): 3sporta.com
Parip svoj posao poštara koji radi već 23 godine, obavlja pješice, ali kaže da mu taj posao nije previše pomogao u korist trčanja.
– Nisu mi baš previše izlazili u susret po pitanju utrka. Jedino kad je bilo svjetsko prvenstvo u polumaratonu, dobio sam pet do sedam dana godišnjeg – njegove su riječi.
“Još ima maratona koje bih volio otrčati“
Od trkačkih disciplina, Paripu je najdraži polumaraton jer nije niti predugačak, niti prekratak. Što se maratona tiče, istrči maksimalno jedan do dva godišnje.
– Ovisno o klubu, kad treba za klub što istrčati, dogovorimo se. Sad planiramo otići na neki maraton u Italiju na proljeće. Sve ovisi o odrađenoj zimskoj bazi. Svakako želim ići maksimalno spreman na maraton, a ne se patiti – i to savjetujem svakome. U protivnom bi ti se mogla ta disciplina zgaditi – savjet je iskusnog maratonca.
Prema njegovim riječima, uvjeti koji će biti na utrci, mogu se simulirati i istrenirati na treningu.
– Primjerice, kad ti je teško na treningu, staneš da odmoriš. Ma nema stajanja! Na utrci to moraš nadići i ako to nisi istrenirao, slomit ćeš se psihički – kaže on.
Ima mnogo svjetskih maratona na koje ni ovaj prekaljeni maratonac još nije išao, a želja mu je otići.
– Želja su mi London ili New York, ali to treba na vrijeme dobro isplanirati zbog prijava – Paripovi su snovi, ali ne izostavljajući svoj klub iz planiranja.
Stanje u vrhu hrvatske trkačke scene
Drago Paripović prokomentirao je činjenicu da su rezultati najboljih hrvatskih maratonaca i polumaratonaca, statistički bili bolji bliže njegovoj generaciji, nego li ovih prema današnjici.
– Mi smo prije bili veliki entuzijasti. Počeci ti budu na kros stazi, pa tek kad malo sazriješ postaneš dostojan ceste i to ti bude izazov. Motivira te još više. Motivira i mlađe generacije, ali nešto tu ne štima, ne mogu shvatiti što. Kod nas su cure puno više napredovale nego dečki. Više ni moj nekadašnji rezultat na polumaratonu nije nešto u odnosu na današnju svjetsku elitu, a danas u Hrvatskoj teško da netko može istrčati i 1:07 sat. Što je nekonkurentno na svjetskoj razini, gdje se trči oko jednog sata, pa čak i ispod. Ne znam koji je razlog kod muških, ali ženama svaka čast, one su se jako digle. I ne samo u Hrvatskoj, nego u svijetu – njegovo je mišljenje.
Zamolili smo ga da prokomentira i rezultate ovogodišnjeg hrvatskog prvakaGorana Grdenića koji se nada jednoga dana dostići Paripovo vrijeme.
– Grdenić je istrčao OK rezultat za hrvatske standarde, rezultat koji ovdje nije već dugo nitko postigao, ali na svjetskoj razini nije baš konkurentan. Nikome se ne čini moj rezultat nedostižan, nije to neki rezultat. Meni je on nešto predstavljao jer sam ga dostigao uz posao, nisam se profesionalno bavio atletikom. Međutim, žene danas trče maratone od 2:15 do 2:20. Moji rezultati su prošlost. Goran ima prostora za napredak, ali morao bi dvaput dnevno trenirati, uz posao koji radi na fakultetu. Ja sam bio 200 posto u tome. Pitanje je koliko on ima vremena, jer nisam siguran koliko bi s jednim treningom dnevno, mogao dostići moje rezultate – procjena je trkačke legende.
Upitali smo ga je li moguće da je s masovnošću u trčanju i na utrkama opao standard u vrhu atletskog trčanja. Moguće je, kaže, ali tu masovnost ne vidim kao ništa negativno.
– Za visoku kvalitetu trebala bi škola, ali koju će upisivati mlađi polaznici, koji se još razvijaju. Nego, škole upisuju ljudi koji su završili školovanje i već rade, pa se žele rekreirati. U toj životnoj fazi više ne možete dobiti trkača koji će trčati polumaraton 1:15 sat. Ipak, s tim školama trend trčanja je puno otišao naprijed i to je isključivo pozitivna stvar – zaključak je maratonske legende.
Talent je bitan, ali još više rad i požrtvovnost
Drago savjetuje što je potrebno za vrhunske rezultate poput njegovih.
– Bitno je koliko će čovjek raditi i opstati u tome. Nema rezultata preko noći. Samo treba biti uporan i trenirati. Savjetovao bih svima da budu svoji i testiraju svoje granice. Ne mora presuditi talent, bitno je biti uporan – samo rad, rad i disciplina – inspirativan je Parip.
Podijelio je s nama što je žrtvovao za takve rezultate i za čime žali, a čime se ponosi.
– Jednostavno sam puno trenirao. Nisam išao na more, ni na skijanja. Redovno sam radio zimske pripreme. Vjerujem da sam mogao biti još bolji, ali niz je čimbenika koji mi to nisu dozvolili – kako posao i noćne smjene, tako i menadžer s kojim bih dogovorio da ću trčati i pripremati se za jedno, a potom bi mi on isplanirao još dvije druge utrke – prisjeća se.
Prema njegovom sudu, mogao je sigurno doći do polumaratona ispod 1:03, te maratona za oko 2:12 sata. Kako kaže, to mu je jedino ostalo nedorečeno.
– Satisfakcija u svemu tome mi je što sam sa 42 godine bio prvak države u svih šest disciplina – u krosu pojedinačno i ekipno, na 5000 i 10.000 metara, te na polumaratonu i maratonu. Ako to netko od mlađih danas skine, svaka mu čast – ponosan je ovaj trkač.
Od gumenih čizama do 12 pari tenisica
Paripove trkačke početke obilježio je poprilično trnovit ili, u najmanju ruku rečeno, neudoban put – od trčanja u gumenim čizmama do onoga u posuđenim žuljavim tenisicama.
Dolaskom u Zagreb 1983. godine, u AK Dinamo, imao sam samo jedne bijele kožne tenisice u kojima sam i hodao za dnevnu namjenu i trenirao. Održavao sam ih mlijekom i vlažnom krpom da koža ne ispuca. Tad nije bilo tenisica pa je bilo super ako si mogao pronaći jedne. Kad sam trčao svoju prvu cestovnu utrku u Kumrovcu ’81., došao sam u trgovinu Borovo u Sisku i kupili smo kožne tenisice s čepovima. To bi danas bilo više za trail, bile su prekrute za cestu. Kad je krenuo snijeg i bljuzga znao sam trčati u gumenim čizmama, dok me nakon tjedan dana nije zaboljela Ahilova tetiva. Pa sam trčao u cipelama s gumenim potplatom, pa sam izmijenjivao svu tu “super“ obuću. A prvi polumaraton u Italiji ’90. godine, posudio sam od Mladena Grgića tenisice marke Tiger dva broja manje. Imao sam osjećaj da letim. Tad sam postigao rezultat 1:04:30, ali s dolaskom u cilj stopala su mi bila puna žuljeva. Međutim, tad sam s tim prvim novcima kupio i prve trkačke Nike tenisice, ali polovne. Kad sam 1992. godine pobijedio na maratonu u Bologni, jedan Talijan koji je imao Nikeovu trgovinu s opremom, kad je vidio u čemu trčim, odlučio me sponzorirati i donio mi punu kutiju sportske opreme. Kasnije tu jesen, poslao mi je još jednu kutiju opreme. Za usporedbu, ’94. smo išli trčati polumaraton u Kyoto. Tad su Zagreb i Kyoto bili gradovi prijatelji, mi smo predstavljali svoj grad i zatražili smo barem iste majice, kako bi se vidjelo da nastupamo kao ekipa. Nismo dobili ništa – prepričava nam svoja iskustva i početke Drago.
“Treniram po osjećaju, a uzimam samo med i vodu“
Danas, ipak, u svojoj kolekciji ima 12 pari tenisica, ponajviše Saucony marke. Što se tiče mjerenja vremena, tempa, pulsa, maxVO2, laktatnog praga i sličnoga, tek otprije godinu dana Drago posjeduje sat Garmin.
– Garmin sam dobio tek lani za rođendan od kolega iz kluba. Dotad mi je bio dobar i moj stari Casio. Ništa ja to ne mjerim, treniram po osjećaju. Ako sam danas umoran, trening ću prilagoditi svojem tijelu. Nisam više u tim godinama da moram paziti na podizanje pulsa. Ali ako imam u planu danas napraviti žešći trening, ako ide, odradit ću ga. Ako ne, odradit ću ga neki drugi dan – jednostavna je njegova taktika.
Što se tiče filozofije oko prehrane i hidracije, on se i dalje drži maksimalne jednostavnosti.
– Gel sam jednom ili dvaput uzeo na treningu, ali mi se nije svidjelo, nije mi odgovaralo. Ništa osim meda ne koristim, on mi je glavni prehrambeni artikl. Nosim si ga u bočici na utrke, ali ne koristim ga tijekom utrke. Prije maratona ujutro pojedem dvije šnite kruha i med, a na maratonu uzimam samo vodu. Ne želim pod utrkom isprobavati kojekakva gazirana i druga umjetna pića. Ako si ti spreman, dovoljna je i voda. Eventualno si možeš pomiješati med i limun u svoju vodu – mudrosti su stare škole među trkačima.
Piše: Martina Maloča
Foto: privatna arhiva, 3sporta
Središte hrvatske metropole sinoć je oživjela jedna od najvećih i omiljenijih zagrebačkih utrka – Zagrebački noćni cener. A vjetar u leđa gotovo 3000 trkača dali su vatreni, glasni i neumorni navijači. Ova tradicionalna utrka, u svojem osmom izdanju još je jednom održana u odličnoj atmosferi.
Ruta u dužini 10 kilometara startala je sa Zrinjevca te je obilazila centar glavnoga grada – Praškom, Trgom bana Jelačića, Jurišićevom te vrludala ulicama do Trga žrtava fašizma odnosno takozvane “džamije“. Potom se na drugu stranu središnjeg trga protegnula Ilicom do Ulice Republike Austrije, potegnuvši prema i uz HNK, pa Masarykovom na cilj na Zrinjevcu.
Ovogodišnji Cener uz atraktivne znamenitosti centralnog Zagreba, posvećen je “Mjesecu borbe protiv ovisnosti“. Među 3000 trkača i trkačica koji su ga obilježili, osim domaćih, tu su se našli i oni iz regije, ali i šire – iz Italije, Španjolske, pa čak i Kolumbije.
Tako su i na postolja stupili upravo gosti iz susjednih zemalja. Najbrža trkačica bila je Mađarica Tünde Szabó, ostvarivši vrijeme od 37:15 minuta. U muškoj konkurenciji, zlatan je bio Mitja Krevs iz Slovenije s rezultatom 31:56 minuta. Za Mitjom u cilj dolazi naš Blaž Car-Pavlic (AK Kvarner) za 33:21 minute, a drugi Slovenac Klemen Španring sa 14 sekundi zaostatka zauzima treću poziciju.
Pobjednici utrke
Iza Mađarice slijede prve dvije Hrvatice – Silvia Šimunović (Atlantic Running Team, 37:50) kao druga, te Ines Jozić (Ultramaraton Klub Mazator, 38:27) na trećem mjestu u ženskoj konkurenciji.
Protekli vikend održan je Barać Forest Trail, prava šumska poslastica za kraj Kontinentrail lige, o kojoj će se još dugo pričati. Sve tri staze – Bunika od 27 kilometara, Šišmiš od 14 i Zerca od pet, cijelom su dužinom bile u netaknutoj šumi, a staza izvrsno označena, trčljiva i uzbudljiva.
Barać Forest Trail istrčalo je ukupno 262-oje trkača i trkačica iz čak šest zemalja: Hrvatske, Francuske, Norveške, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Ukrajine. Njihovi dojmovi ovom, drugom utrkom kod Baraćevih špilja ne jenjavaju, a komentari govore sami za sebe.
– Jučer je odrađen Barać Forest Trail, staza od 14 km s mojom running budy. Bila sam prošle godine kad je bio prvi, a sad je organizator nadmašio sva očekivanja. Staza super označena, izazovna. Okrepne stanice su top! (u šumi pita od sira), volonteri susretljivi i nasmijani. Ma znate onaj osjećaj kad ste negdje i jednostavno osjećate ljudsku toplinu. Jeste li ikad nakon utrke dobili vruće pečene kestene? Ja nisam, do jučer! A najviše sam se veselila kad se je moja “bebolinka“ od dvije i pol godine, popela na postolje jer je bila prva na svojoj prvoj utrci. (…) Barać Forest Trail za mene i moju obitelj ona je utrka koja ide na kalendar pod “Mora se“ – komentar je Ivane Jelenić-Vrbat na društvenoj mreži.
Također, nisu izostale ni pozitivne reakcije na majice i ruksake iz startnog paketa, s atraktivnim i neobičnim logom utrke Studija Cuculić.
Organizatori, Atletski klub Plitvice i Javna ustanova Baraćeve špilje potrudili su se i oko najsitnijih detalja te počastili sve sudionike vrućim kestenima, domaćim štrudlama i prirodnim sokovima, besplatnim obilaskom špilja, brojnim pogodnostima za posjet drugim atrakcijama i slično. Nisu zaboravljeni ni najmlađi, za koje su organizirane dječje utrke uz bogate nagrade, a za slobodnog vremena zabavljali su se na “napuhancima“.
I mali i veliki finišeri na kraju su okićeni drvenim medaljama, posebno dizajniranima za ovu utrku. Za atmosferu se pobrinuo DJ G-UO, a za sigurnost članovi karlovačkog HGSS-a za koje, srećom, nije bilo posla.
JU Baraćeve špilje, kao glavni sponzor, trkačima je ponudila nesvakidašnji doživljaj kilometarskim stazama unutar zaštićenog krajobraza Baraćeve špilje – brojne špilje, vrtače, izvore i potoke, čistu divlju i očuvanu prirodu!
– Naš cilj, kroz organizaciju i potporu utrkama, osvijestiti je vrijednosti bavljenja sportom te boravka u prirodi na lokalnoj razini, ali i šire. Pa zašto ne pokazati ono što imamo i tako razvijati kulturu boravka u šumi? – riječi su suorganizatora koji je financirao ovaj događaj i osigurao logistiku.
Već dvije godine trkači iz cijeloga svijeta trče jedinstvenim sjevernim dijelom Nacionalnog parka „Krka“, od Eko kampusa „Krka“ u Puljanima do rimskog vojnog amfiteatra u Burnumu. Zato si rezervirajte subotu, 4. travnja 2020. i otrčite 3. Krka polumaraton, utrka kroz Nacionalni park „Krka“.
I ove godine utrku zajednički organiziraju Atletski klub Maraton 2000 iz Karlovca i Javna ustanova „Nacionalni park Krka“, kao partner. Krka polumaraton događaj je za cijelu obitelj, a nerijetko je i samo trčanje ljubav cijele obitelji.
Tako će iduće godine biti dodatni naglasak na dječje utrke i mali natjecatelji moći će se okušati u brojnim dionicama koje će se za različite uzraste održavati na Burnumu. U glavnim utrkama, i na polumaratonu i na FunRunu, dodatno će se vrednovati i prolazno vrijeme jedinog velikog uspona uz jezero Brljan prema cilju u amfiteatru pa će se, osim prvog, nagrađivati i drugo i treće mjesto te ćemo tako dobiti najbolje penjače u muškoj i ženskoj konkurenciji.
Posljednjih godina raste zanimanje za trčanje, a samim time i za boravak u prirodi, pa je i veliki broj trkačkih manifestacija. Trčeći utrku kroz Nacionalni park „Krka“, uživat će u prekrasnim prizorima jedinstvene prirodne i bogate kulturnopovijesne baštine. Krka polumaraton trči se od Eko kampusa „Krka“ u Puljanima do amfiteatra Burnum. Na tih 21.098 metara odvijale su se tisuće godina ljudske povijesti i ere prirodnih procesa koji su oblikovali taj po mnogočemu jedinstven krajolik.
Na oko četiri kilometra gornjeg toka rijeke Krke smjestilo se pet slapova, tri srednjovjekovne utvrde i rimski vojni amfiteatar, uz brojne tragove čovjekova življenja, uvijek isprepletenog sa životom rijeke. Za većinu posjetitelja to je nepoznata Krka. Gotovo je nevjerojatno da na suhom, krševitom prostoru duboka kanjona postoje tolika čudesna mjesta, što su ih oblikovali ljudi ili rijeka, koje nam valja upoznati.
Naravno, svi trkači u svom startnom paketu, osim Champion majice s logom utrke dobit će i ulaznicu za Nacionalni park Krka, obrok poslije utrke, dodatnu okrepu…
Nakon šest godina u trčanju i najvećih dužina od 50 do 67 kilometara (ali u trailu), napokon sam se odlučila i na svoj prvi maraton. Rekla je ekipa, idemo na Ljubljanski i praktički svi na svoj prvi maraton. Što sad – kud svi tud i mali Mujo! Ako se ne odlučim sad, tko zna hoću li ikad. I tako sam ja bez ozbiljnijih priprema završila na maratonu u Ljubljani i finiširala ga!
Oduvijek sam osjećala strahopoštovanje prema maratonu i bez obzira na to u kakvoj formi bila i koje dužine imala u nogama, bez namjenskog programa priprema za maraton, nisam se mogla odlučiti prijaviti za trčanje po tvrdoj, ravnoj podlozi 42 kilometra. A za programsko sam treniranje preveliki kampanjac.
“Martina, kako ti misliš istrčati maraton?“
I tako, Ljubljana se bližila, ekipa se pripremala za maraton cijelu sezonu, a ja sam malo trenirala, pa malo nisam. Nakon operacije u proljeće, svako malo imala bih neke povredice i probleme koji su me konstantno izbacivali iz kolosijeka i nikako se dovesti u formu. Da ne govorim koliko me sve to dodatno demotiviralo. Ako sam išta radila, odlazila sam na vikend treninge dužine u brdo i trčala trail utrke. Ipak, posljednje tri donijele su mi neočekivano dobar plasman i to me je psihički jako podiglo. Bila je to nova injekcija samopouzdanja za mene nakon dugo vremena.
Kao trail trkačica, cestovne dužinske utrke prvenstveno gledam kao najveći izazov za psihu. I upravo iz tog razloga, oduvijek biciklom ili trčeći bježim u brdo, šumu, offroad. Nikad nisam voljela cestu – niti za trčanje, niti za bicikliranje. Za mene je to uvijek bio mindfuck. Međutim, nakon te tri utrke moja psiha pronašla je novu unutarnju snagu i uporište.
Također, nekoliko tjedana pred maraton, kolegica koja se pobožno pripremala i dovela se u daleko bolju formu od mene, upitala me: “Martina, kako ti misliš istrčati maraton?“ Ne mogu reći da me to nije malo posramilo te izazvalo dodatnu zabrinutost u meni, ali pokušala sam ne dozvoliti da me to poljulja jer sama najbolje poznajem kako funkcioniram ja psihički, kako moj organizam i kako se trenutno osjećam. Odgovorila sam: “Ništa, trčat ću do posljednje dionice polumaratona, gdje se dvije dužine dijele. Vidjet ću kako se osjećam, pa ako se ne budem osjećala na visini zadatka, završit ću s polumaratoncima i bit ću DNF. Ako budem dobro dotad, idem dalje pa trčala i pet sati, okej.“
Međutim, to je probudilo i mali inat u meni, onaj natjecateljski duh koji u meni uvijek tinja i na kraju iz mene izvuče nevjerojatne stvari, iznad mojih realnih fizičkih mogućnosti. I polagano sam počela raditi strategiju utrke u svojoj glavi i podijelila ju na dionice, te kako ću koju istrčati. Ali (!) cijelo vrijeme osvještavajući se i vraćajući se u realnost. Imam sasvim dovoljno godina iskustva da bih bila svjesna što se sve na toj kilometraži tijelu i umu može dogoditi, koliko god sporo ili brzo išlo. U svakom trenutku, kako se kilometri u nogama nagomilavaju, svaki plan može pasti u vodu.
Dobra strategija – pola uspjeha
Znala sam da mi je PB na polumaratonu 1:48 sat – posljednji koji sam trčala, a prije operacije, a ja sam samo pucala na to da prvu polovicu na ovom maratonu istrčim do dva sata. Da budem u nekim realnim i optimalnim okvirima, izglednima za maraton oko četiri sata. Sanjarila sam o tome da završim ispod četiri sata, ali isto tako bila svjesna da je to bez programskog treninga, samo to – sanjarenje.
Znala sam što i koliko mogu do polumaratonske dužine, koliko do 30. kilometra, a dalje kud koji mili moji. Znala sam što je neki moj optimalni tempo i da se ne smijem prenagliti u prvom dijelu, dok sam još svježa. Sve drugo stvar je sreće, hoće li i koliko što boljeti, ali i dovoljna nadoknada tekućine, elektrolita i potrošenih kalorija. Prethodnih dana, gledala sam na to da jedem kvalitetno i umjereno, da se napunim ugljikohidratima i hranjivim tvarima bitnima za napor ovakve dužine. Kontrolirala sam se da ne unosim baš sve i svašta, svakakvo smeće ne bih li se napunila, a onda, tko zna kako će tijelo reagirati (jedino se hidracije pivom malo teže odreći 😉 ).
Isplanirala sam, ako ne bude prevruće, da ću prvi put vodu uzeti na desetom kilometru, a kasnije svakih pet ili 7,5 kilometara, naizmjence s izotonikom, ovisno o tome kako se budem osjećala. Pročitala sam preporuke o unosu gelova i zaključila da mi je svakih pol sata previše. Sedam gelova tijekom maratona, zvučalo mi je nezamislivo. Ipak, to su preporuke za top trkače koji ganjaju meni nepojmljive brzine. Svakih 45 minuta za mene, sasvim mi se činilo dovoljno. S tim da sam za prvih 10 kilometara, u sebe unijela dovoljno svega potrebnog ujutro prije utrke. Ponijela sam pet gelova i na kraju potrošila četiri, što je za mene ispala idealna mjera. Jedan više bio bi mi jedan previše, jer sam u posljednjoj četvrtini maratona počela osjećati da mi se želudac sve lošije slaže sa svime što mu dajem.
Planovi su tu da se mijenjaju, ali održavaj stabilan dah!
No, idemo od početka. Već u startu veliki su minus bile dvije neprospavane noći, pune nervoznih i košmarnih snova, želučane treme i bacakanja po krevetu. Kako se maraton bližio, i dolaskom u svu tu maratonsku atmosferu Ljubljane, meni su se glavom počele rojiti misli “Gdje je meni pamet bila, meni tu nije mjesto i ne mogu ja to! Zašto se nisam prijavila na polumaraton i lijepo bih ga ležerno istrčala?!“ Na samom startu u boksu, beskrajno čekanje neizvjesnog, mučnina u želucu i poriv da pobjegnem glavom bez obzira.
A onda znak za start i, jasno, plan da prva dva kilometra trčim 6 min/km mogu objesiti mačku o rep. Zapravo, prvi plan je bio 10 kilometara trčati 6:00, pa svakih deset kilometara ubrzati deset sekundi. Ali planovi su tu da se mijenjaju 😉 . Masa te ponese, adrenalin te goni, a i ti trčiš jer znaš da se moraš izvući iz gužve.
Ipak, kako je kritično-gužvasta faza prošla, teško usporavam. Pokušavam se zabremzati i cijelo vrijeme si govorim kako idem prebrzo. S druge strane, dobro se osjećam i ne mogu si zamisliti da sad idem usporavati na nešto što će mi djelovati kao da se vučem. I tako, nađem ja taj neki svoj tempo, a da se ne zakoljem i ne hiperventiliram kao mnogi oko mene i utrka ja za mene za početak išla sasvim fino. Doslovce uživam u njoj i trčim ju s osmijehom. Veselim se svakom navijaču i popratnom programu uz stazu. Čak i zapjevam malo prolazeći pokraj, plješćem i navijam i ja za njih i pljesnem se sa svakim klincem koji ispruži ruku jer znam da njima to nešto znači, a tako i meni.
Na 45 minuta, prije nego ću doći do okrepe, uzimam svoj prvi 4endurance gel koji, začudo nije bljutav i pregust za provući kroz grlo. Nisam ga testirala prije utrke, što bi bila velika pogreška, da nisam bila te sreće što mi je ovaj tako dobro sjeo. Ne eksam ga, nego ga u tri zalogaja uzimam prije okrepe. Čak osjećam da je dovoljno probavljiv, da bih ga mogla uzeti i bez potjerivanja vodom. Ipak, plan je takav – prva hidracija na 10 km. Utrka teče glatko dalje, cijelo se vrijeme trudim držati tempo pod kakvom-takvom kontrolom, kad na 18. kilometru nezgodno izbacujem nogu unaprijed u koljenu, i sa stupanjem na asfalt probode me u njemu. I tako svaki idući korak. Počinjem trčati šepavo. Već se vidim kako neće biti dobro, kako ću morati odustati jer sam se povrijedila, i to čak prije istrčane polumaratonske dužine. Pokušavam se sabrati i potisnem živčanost te odlučim ignorirati bol i nastaviti dalje, pa dokle ide. Bol je nestala da nisam ni primijetila u kojem trenutku.
Kad tijelo više ne prepoznaje kilometre…
Istrčim polumaratonsku dužinu za 1:54 sat, u optimalnom, ugodnom tempu daleko ispod dva sata. Istrčim 22 kilometra do dva sata i zaključim da se sad mogu opustiti i lagano usporiti, jer sad imam maraton do četiri sata u džepu. Ipak, još uvijek se dobro osjećam i teško se prisiljavam na usporavanje pa idem kako ide, dok ide. Još uvijek tako da mi je dah stabilan, još uvijek s osmijehom na licu, ali sad već polako u fazi kad ga tjeram na površinu uz moć autosugestije. Naime, kako smo se odvojili od polumaratonaca koji se sad bliže svojem cilju, opere me taj usamljenički osjećaj kako ja moram izdržati još toliko i zapitam se hoću li moći. Ali, ispljuskam se mentalno i ne dozvolim si takvo razmišljanje, nego se podsjetim na plan. Idući cilj je – istrčati 31.5, idealno 32 kilometra za tri sata.
Međutim, kako kilometri prolaze, tijelo je sve više u stanju u kojem ne prepoznaje te kilometre na tom terenu u tom tempu. Već na 26. kilometru tempo pada na 6:01 i otad se sve češće događaju prosjeci koji prevaljuju tu šesticu. Istina, oni se uglavnom događaju na kilometrima na kojima uzimam gel i okrepu, ali si na tim postajama uzimam sve više i previše vremena da se ponovno pokrenem. Cilj oko 32 kilometra za tri sata ostvarujem kroz ušicu igle, ali prema svojem satu koji ne mjeri jednako kao službene mjerne postaje. Naime, nešto je “zablesirao“ na samom startu te prema njemu, u cilju imam ravno 43 km, a vrijeme maratona za 3:58:30.
Također, ispada da Ljubljana ima mnogo više uspona nego što sam očekivala, a kako se utrka bliži kraju, svaki od tih uspona teže mi pada. Sreća pa sam “brđanka“ te mi ne predstavljaju takvu noćnu moru kao mnogim cestovnjacima oko mene, koji ih sve češće odlučuju prehodati. Srećom, nemam nikakvih posebnih boljki, grčeva ni povreda koje me muče. Vučem bolnu desnu stražnju ložu već dvije sezone, ali ona uvijek ostaje u onoj fazi podmukle tihe boli koja je tu tek toliko da je budem svjesna. Zastala sam na zanimljivoj “okrepi“ gdje su cure u gumenim rukavicama trkačima utrljavale rashlađujući gel u noge. Preventivno sam zastala i rekla “Samo desnu ložu“, obavila to na brzinu i nastavila dalje. Moguće da je pomoglo samo na psihičkoj bazi, ali da je ovo odlična ideja za pomoć na stazi, definitivno jest!
Zadnji kilometri prevaljeni uz snagu uma
Posljednjih 10-12 kilometara postaju posebno teški. Mogli su mi vremenski uvjeti biti idealni, mogla sam se psihički, disanjem i pulsom te kondicijski držati koliko-toliko stabilno. Mogla sam ne imati povredu, ni ikakve posebne bolove koji bi me kočili, ali tijelo je jednostavno počelo otkazivati poslušnost, osjećajući da je došlo u stanje i kilometre na koje nije naviknuto. Ne u tom tempu. Moj um je navikao na četiri, pa i mnogo više sati na terenu, ali na potpuno drukčijem terenu i u potpuno drukčijem tempu. Ipak, i taj mentalni trening vrlo je mnogo značio. U trenucima kad sam imala osjećaj da će mi se kukovi rastaviti od bolova i kad su tabani počeli sve jače i jače peći, moj um me je tjerao dalje, govoreći si da što je to za mene 12, 10 pa šest kilometara. To je treningić koji odradim u tren oka kad izađem iz kuće pa trčim do tamo i tamo, pa natrag. Što su pišljiva četiri sata u mom cijelom životu?! Mislila sam na naše reprezentativke koje u tim trenucima trče utrku od 24 sata na SP-u u Francuskoj, a moja četiri sata su samo šestina toga.
Iako sam se umom pokušala natjerati, tijelo jednostavno nije htjelo brže. Ne na dugo, ali uspijevala sam držati korak bez zastajkivanja i hodanja, osim na okrepi. Čak ni na usponima i na vrhu uspona, nisam si dozvoljavala stajanje. Kako smo se s periferije bližili gradu i njegovom središtu, ponovno je bilo sve više i više navijača i na stazi je postajalo sve življe. To mi je mnogo značilo jer sam imala taj osjećaj kako sam sve bliže cilju. Bila sam im zahvalna na svakom bodrenju te sam i dalje ustrajno davala “petice“ klincima, iako je bilo sve teže dići ruku. Tjerala sam se da svako toliko iscijedim osmijeh, skandirala glazbenim pratnjama uz stazu, pjevala “Igra rokenrol cela Jugoslavija“, pa čak na jednom križanju doviknula navijačima “Bem vas, kolika vam je ta Ljubljana?!“ i slatko nasmijala veselu masu.
Sve sam to radila s naporom, ali to me je tjeralo da idem dalje. Tu i tamo bih se ulovila kako sam se iskrivila i počela dahtati, a tad se natjerala da se uspravim i ustabilim dah. To uvelike olakšava stvar u tako teškim trenucima – moć autosugestije nevjerojatna je stvar. Trudila sam se poslušati savjet dragoga koji me je učio da, kad mi je teško, pokušam koljena podizati više jer će mi to dati dojam brzine, ali i brzinu samu. Iskoristila sam intervale ubrzanja koje smo radili po sto metara pri zadnjem kilometru treninga, i tako oživjela noge pa makar i na par-sto metara. I tako do pred cilj. A onda sam posljednja dva kilometra, osjećajući koliko sam mu blizu i očekujući ga iza svakog ugla, uspjela čak podići tempo na neku pristojnu razinu i dostojanstveno utrčati u cilj.
Kako se bližio cilj, putem se moglo vidjeti sve više hodača koje je to slomilo psihički ili su ih dokrajčili grčevi i slično, ali i onih čiji je trenutak sad došao te su sprintali prema kraju. Ja sam bila tu negdje u sredini. Utrčavam u cilj ne vjerujući da sam nakon toliko godina uspjela istrčati svoj prvi maraton. Nažalost, nije ispod četiri sata – 4:02:59. Međutim, mnogo brže od očekivanja mojih bližnjih. Prve riječi mojeg partnera bile su “Ti nisi normalna! Koliko je ta tvoja glava luda i jaka!?“… jer me poznaje i zna u kakvoj formi (ni)sam bila.
Pripremi se za maraton koliko možeš – ostalo je lutrija
Ipak, moram naglasiti da nikome, pogotovo ne onima bez višegodišnjeg iskustva, ne bih preporučila maraton bez priprema i bez dobrog plana unosa kalorija, elektrolita i tekućine u sebe. Bitno je programsko treniranje ceste do određene kilometarske dužine i treniranja tempa. Ipak, svakako preporučam treninge, može i sporije i ne nužno po cesti – ali svakako u vremenu koje si predviđaš za maraton plus pol sata. Izrazito je važna jaka psiha, ali mogla sam ja biti ne znam kako autosugestivna kad su mi se posložili idealni uvjeti – savršeno vrijeme i temperatura (za moj ukus, nekima je i to bilo prevruće), nikakve povrede, ni posebne fizičke smetnje. Jedna prijateljica je trčala s prehladom, druga je trpila bolove trbušnog zida cijelu utrku, a prijatelj u leđima i to ih je koštalo rezultata, dosta izvan očekivanog vremena. Poanta je da za maraton možeš biti spreman do određene razine, ali tijekom njega može te zadesiti milijun stvari. Takve dužine su lutrija.
Također, moram istaknuti da je mojoj psihi i idealno poklopljenim okolnostima, uvelike pomoglo pametno raspoređeno okrepljivanje. Ne znam koliko bi me držali psiha i adrenalin da nije bilo nadoknade u vidu gelova 4energy. Ipak, i u ovom slučaju ponavljam, ni oni nisu čarobni lijek i ne zacjeljuju povrede, ni bolno tijelo kad se počne “raspadati“… ali pomognu da izdržiš.
Marija Vrajić, Veronika Jurišić, Martina Bezek, Antonija Orlić, Adrijana Šimić i Maja Bonačić završile su maloprije svoj nastup na Svjetskom prvenstvu u trčanju na 24 sata održanom u francuskom Albiu.
Bilo je ovo 13. Svjetsko prvenstvo u trčanju na 24 sata, a domaćini su u Albiu pripremili kružnu stazu od 1400 metara. Hrvatska je imala šest ženskih predstavnica i tako bila jedna od rijetkih koje imaju samo žene na stazi.
Najbolji rezultat ostvarija je Marija Vrajić koja je u 24 sata pretrčala 233,460 kilometara, osvojila pojedinačno 11. mjesto i postavila novi hrvatski rekord u ovoj disciplini!
Veronika Jurišić je istrčala 209,387 kilometara i osvojila 35. mjesto, Martina Bezek 195,337 kilometara i 55. mjesto, Antonija Orlić 188,207 kilometara i 63. mjesto, Adrijana Šimić 182,587 kilometara i 76. mjesto te Maja Bonačić 106,725 kilometara i 131. mjesto.
Naša je ženska reprezentacija ovim rezultatima osvojila ekipno osmo mjesto na svijetu.
U ženskoj utrci pao je i svjetski rekord, nevjerojatna Camille Herron istrčala je 270 km u 24 sata (tempo 5:20 min/km!).
Posebno zahvalu treba uputiti ljudima koji su s našim djevojkama proživljavali sve krize i muku i pomagali im: Dragan Janković, Pavao Vlahek, Zoran Kos i Žana Rajić.
Iz Zračne luke Franjo Tuđman danas smo ispratili Hrvatsku žensku reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo u ultramaratonu od 24 sata. Šest naših cura otputilo se u francuski Albi pored Toulousea, gdje je prije tri godine naša reprezentacija trčala istu stazu na Europskom prvenstvu i ekipno osvojila petu poziciju.
Djevojke će nastupiti nadolazeći vikend, 26. i 27. listopada na stadionskoj stazi pojedinačnog i ekipnog SP-a koje se održava po 13. put. Konkretno, trčat će se krug dužine 1400 metara – unutarnji krug stadionskom stazom te veći vanjski koji obilazi stadion i pokrajnje igralište.
Imena koja će predstavljati našu zemlju su – Veronika Jurišić, Antonija Orlić, Adrijana Šimić, Marija Vrajić-Trošić, Martina Bezek i Maja Bonačić. Na ovo putovanje, kao i uvijek, vodi ih izbornik Dragan Janković te Žana Rajić kao logistika, a u njihovoj pratnji nalaze se i liječnik dr. Pavao Vlahek te maser Zoran Kos.
Na ekipnom prvenstvu poredak se računa po zbroju kilometara tri najbolje trkačice iz ekipe, odnosno tri koje su napravile najviše kilometara.
Prognoze izbornika Jankovića
O očekivanjima smo popričali s Draganom Jankovićem.
– Kako smo na zadnjem prvenstvu prije dvije godine bili peti ekipno, s Antonijom 12. i Veronikom 23. pojedinačno. Bio bih opet zadovoljan tim petim mjestom. Dvije-tri prve ekipe već su sad vrlo izvjesne. Poljska i Amerika jako odskaču od svih ostalih reprezentacija i one zasigurno zauzimaju prva dva mjesta. Njemačka bi mogla biti treća jer se dosta pojačala s novom mladom trkačicom, koja je bila druga na SP-u na 100 kilometara. Mi spadamo u drugi razred zajedno s Engleskom, Japanom, Francuskom i Australijom. To su sve vrlo dobre ekipe – stručan je sud hrvatskog izbornika.
Prema njegovoj računici, treće mjesto vjerojatno će donijeti zbroj od 670 kilometara, što znači da bi naše tri najbolje cure za medalju morale imati od 225 kilometara.
– Lani smo imali zbroj od 660 kilometara, što je dotad bilo dovoljno za medalju, ali kao za inat, taj put nije. Kao i kod nas, tako vjerojatno i svugdje u svijetu, u ženskom se trčanju događa očit napredak – procjenjuje Janković.
Ove godine Hrvatska ima dvije debitantice u ovoj disciplini – Maju Bonačić i Mariju Vrajić-Trošić. Ovisno o broju prevaljenih kilometara na ovakvim utrkama, trkači(ce) dobivaju i status A, B ili C. I dok Antonija i Veronika nose status A, odnosno prešle su više od 220 kilometara, preostale dvije imaju status B i C.
– S nama su zapravo trebale ići Ingrid Nikolesić i Paula Vrdoljak, međutim ozljede su se tome ispriječile. Bez obzira, mislim da smo sad u jačem sastavu nego prije dvije godine. Što se debitantica tiče, malo tko prvi put na utrci dugoj 24 sata uspije prevaliti 200 kilometara. Ipak, moram reći da mnogo očekujem od Maje Bonačić jer je ona, po pitanju izdržljivosti, nakupila iskustva u dužinama od 24 sata bilo biciklom, bilo u nekim ekstremnijim i noćnim uvjetima utrka – ispričao nam je Janković.
Sve što donosi trčanje od 24 sata
Objašnjava kako je 220 kilometara vrlo veliki rezultat i kako na ovakvoj vremenskoj dužini ne možemo pričati ni o kakvim predviđanjima. Možda se na maratonu može procijeniti kako će ta utrka za trkača teći, prema osjećaju u prvih pet kilometara, ali stvari sasvim drukčije funkcioniraju unutar 24 sata, kaže on.
– Sve ovisi o tome kako se tko osjeća, ovdje nema nikakvog predviđanja na temelju brzine. Tu su najbitniji čimbenici mentalna čvrstoća, stanje želuca, (ne)spavanje, probava i odlazak na WC i slično tome. A sve to vrijeme sat otkucava, ne zaustavlja se vrijeme za pauzu. Veronika, recimo, ima taj problem da na ovoj utrci ne uspijeva zaspati, što nije dobro. Ona legne, ali ležanje nije odmor – izbornikove su riječi.
Ipak, doznajemo kako oni najbolji ne spavaju, niti to pokušavaju – zato i jesu najbolji. Svjetski prvak ima prosjek 6.0 min/km što znači da on “melje“ deset kilometara u sat vremena, i tako 24 sata.
Upitali smo našeg sugovornika kako se na ovakvoj utrci rješava problem s toaletom i koliko odlazak sa staze po tom pitanju, oduzima vremena.
– Jaoj, vjerujem da imamo milijun anegdota s WC-a. Tonka je jednom zaspala u „Toi toi“ WC-u. Tražili smo ju, nismo ju mogli pronaći, ali nikome nije palo na pamet da ju potraži u toaletu. Zna se kakvi su ti mobilni sanitarni toaleti, pa je jasno koliko je bila umorna kad je tamo uspjela zaspati. Sama kaže kako se iznenadila kad je izašla iz toaleta, a vani ju je dočekao dan, nakon što je unutra ušla po noći – prisjeća se Janković jedne od omiljenih anegdota s utrke na 24 sata.
Piše: Martina Maloča
Foto: Paula Vrdoljak, Brian Larsen, AK Sljeme
Dok većina biciklista širom Europe vadi trenažere ili se uvjerava da je zabavno biti blatan i mokar na temperaturama blizu nuli, u Istri se krajem listopada već osmu godinu zaredom održava Istria Granfondo. Plava Laguna, koja je dio organizacijskog klastera, pozvala je ekipu 3sporta da se osvjedoči na licu mjesta zašto svake godine sve više biciklista pohodi ovaj najstariji i najveći masovni biciklistički događaj u Hrvatskoj.
Osim luksuza vožnje u kratkim rukavima, ove su godine organizatori za sudionike pripremili i bogatu tombolu, te čast da se voze rame uz rame s nekima od najboljih biciklista s ovih prostora. Tadej Pogačar, Radoslav Rogina, Josip Rumac neka su od prestižnih imena koja ste osim na televiziji, mogli vidjeti i u Umagu na startu. Svi ovi razlozi bili su dovoljni da se skoro 700 biciklista prijavi za ovu utrku.
Među ovom gomilom bila je i naša mala ekipa. Zlatko je trebao iskoristiti svoje iskustvo i jurilicu koju je dobio na test od Keindl Sporta, kako bi iskusio utrku barem iz prve polovice grupe, a Oana je bila zadužena da izvidi je li na kraju kolone bolja atmosfera i zabava.
Na “početku” kolone
Zlatko je svoj zadatak odradio s polovičnim uspjehom, konačni plasman bio je pri samom začelju, ali kao i svaki biciklist koji drži do sebe, tako i naša uzdanica ima niz odličnih izgovora. Vožnja s toliko puno biciklista nikad nije opuštajuća, pa tako nije bilo ni ovaj put. Stvari su se dodatno zakomplicirale s vjetrom koji je puhao u prsa te dodatno stisnuo kolonu. Prvih 30 kilometara nije bilo izrazitih brda tako da se vozilo u velikim grupama s čestim promjenama ritma.
– Taman kad smo se zasitili vjetra, staza nam je priredila uspon na Vižinadu. Odlično predjelo za ono što slijedi, pet kilometara na malo manje od 5%, ova dionica je rastegnula i usitnila grupe. Nakon prve okrepe na vrhu brda, uslijedio je živopisan dio staze prema Karojbi i Motovunu. Ovdje je početna nervoza splasnula te se moglo uživati u vožnji istarskim brežuljcima – kaže Zlatko.
Nakon ekspresnog prolaska pokraj Motovuna i brzog spusta prema Livadama, slijedilo je glavno jelo dana – uspon na Oprtalj. Pet kilometara, ali ovaj put na 7% – ovo je bio znatno ozbiljniji test. Prema Vižinadi se i moglo iskoristiti pomoć grupe, no na Oprtlju, barem pri Zlatkovim brzinama, svatko je vozio za sebe. Cesta je neregularnog nagiba, u serpentinama sigurno dvoznamenkastog postotka, na ravnim dijelovima položenija. Ovo je čini pravim testom, ne samo sirove snage, nego i doziranja snage. Posebno su oprezni s doziranjem snage trebali biti vozači na dužoj varijanti koje je ovaj uspon čekao još jednom. Tokom ovog uspona Zlatko je izgubio bilo kakav kontakt s prvim grupama te je odlučio sačuvati snagu za drugi uspon na Oprtalj.
Kako je imao dovoljno hrane i pića, a stigao je uzeti i tri gela na Vižinadi (kad se nudi šteta je ne stati!) nije bilo potrebe stati na Oprtlju prvi put. Spust u maloj grupici od par ljudi po uskoj i zavojitoj novoasfaltiranoj cesti Zlatku je bio najdraži dio staze.
Nakon spusta uslijedio je sektor bijele ceste. Dobro utabani makadam novost je od ove godine. Organizatori su i ovim pokazali da drže korak s novim trendovima u svijetu biciklizma. Kvaliteta podloge je bila vrlo dobra i moglo se bez problema proći na cestovnom biciklu. Nažalost Zlatka ove godine prate pehovi, pa je nakon Franje i Granfonda Pag i treći put ove godine bušio. Nakon kratkog čekanja i pomoći od kolege (hvala Darko još jednom na pumpi!), cilj je postao završiti prije nego se u cilju ohladi pasta. 🙂
Da li zbog hlađenja dok je čekao pumpu, precjenjivanja vlastitih mogućnosti, nedovoljno hrane ili upale grla u zadnjih nekoliko dana (koji izgovori, ha?), Zlatku je drugi uspon na Oprtalj bio 9 minuta duži. Ovaj put je mudro odlučio stati na okrepi i iskoristiti ponuđeni sok i grickalice. Taman u tih pet minuta skupila se mala grupica s kojom je mogao podijeliti rad na početku kolone u sljedećih trideset kilometara do cilja. I dok je ta posljednja dionica na karti nizbrdo, istina je da je puna malih hupsera preko kojih je potrebno upotrijebiti svu snagu kako bi se održala brzina. Nakon dva uspona na Oprtalj i ovo postaje naporno, tako da su svi biciklisti više nego zaslužili izvrsnu pastu u ciljnom prostoru.
Naš vozač je iskoristio priliku da se vozi brzinama debelo preko uobičajenih za nedjeljne vožnje u prvom dijelu Granfonda, za što je ovakav događaj i napravljen. No lekcija koju treba uvijek iznova ponavljati – nije lako sjediti u zavjetrini. Stalne promjene ritma, skokovi, nervoza na početku, sve ovo troši energiju i svaki ulazak u crveno u prvih sat i pol kasnije se naplaćuje s kamatama.
Za dodatno ulje na vatru zaletavanja preko svojih granica pobrinuo se Keindl Sport. Na test su nam ustupili Bianchi XR4. Ovo je bicikl koji je vozio Primož Roglič do pobjede na nedavno završenoj Vuelti. Začinjen s Campagnolo Super Record EPS (struja) komponentama i Bora karbonskim kotačima, jednostavno nije bilo moguće suzdržati se od toga da provjeriš koliko ide. Ono što je nakon Istria Granfonda sigurno je – ovaj bicikl može izdržati znatno više nego Zlatko!
Oanino iskustvo sa začelja
Druga polovica naše ekipe dobila je od izbornika zadatak izvidjeti kako stoje stvari na kraju kolone. I dok Oana ima kondiciju za vožnju od 100 km i više, nije baš luda za vožnjom u velikoj grupi u kojoj svi love što bolji rezultat. Prije preuzimanja zadatka dvoumila se je li dovoljno ozbiljna da se upusti u ovu avanturu. No želja za otkrivanjem čari Istre je prevagnula i tako se našla na startu Small verzije Istria Granfonda.
U raspisu utrke stoji da se ceste otvaraju 30 minuta iza vodećeg. Kako će ovo izgledati u praksi, uvijek je pitanje i izvor nedoumica. Prvih 30 kilometara po većim cestama Oana je odvozila za jedan sat i 15 minuta, bez da ju ulovi metla i brži promet. Nakon toga je krenuo uspon na Vižinadu gdje je ušla u zonu otvorenog prometa, ali ovdje se već radilo o sporednim cestama s manje prometa.
Nakon ove dionice s otvorenim prometom, ulovila je ponovno zatvorenu cestu prilikom uspona na Oprtalj, gdje su se grupe s duže staze penjale drugi put. Posebna atrakcija bila je okrepa na vrhu uspona. Ne samo zbog izbora gelova, izotonika, voća i grickalica nego prvenstveno zbog pogleda na dolinu iz koje se je staza popela.
Nakon kratkog ali produktivnog zadržavanja na okrepi, Oana je nastavila svoj put prema Umagu. Ponovno je cesta bila otvorena za promet, ali nije bilo velikih raskršća niti gustog prometa. I dok onima na početku veliki broj biciklista stvara nervozu, na kraju kolone je bolje da je uvijek netko u blizini. Staza je bila kvalitetno pokrivena oznakama smjerova i redarima, tako da je teško bilo zalutati.
Oana je završila u vremenu od otprilike 4 sata i 30 minuta (bruto 20 km/h) što je otprilike i granica oko koje se isplati završiti small utrku. Desetak minuta nakon toga su organizatori već počeli raspremati ciljni prostor te zaštitne ograde. Iako je moguće završiti i nakon toga vremena, doživljaj svakako ne bi bio potpun.
Zaključak s kraja kolone je da Istria Granfondo nije samo za jurnjavu i rezultat. Uz kvalitetnu pripremu, svatko tko može izvoziti 94 km s oko 1200 metara penjanja za cca 4:30 h može uživati u krasnoj trasi, lijepim pogledima i poznatom istarskom gostoprimstvu.
U nedjelju smo popričali s organizatorima iz Plave Lagune.
– Jako smo zadovoljni ovogodišnjim izdanjem našeg Granfonda. Drago nam je da su biciklisti u ovako velikom broju prepoznali našu kvalitetu i tradiciju. Kako bi opravdali njihovo povjerenje, napravili smo sve što je bilo u našoj moći da ponudimo sigurnu i atraktivnu stazu. Imamo ponešto za svakoga, od onih koji idu na pobjedu, onih koji po prvi put otkrivaju Istru, pa do onih koji su poveli obitelj na vikend na moru. Pripremili smo atraktivne pakete noćenja u našim hotelima, bogatu tombolu, raznolik expo prostor i kvalitetnu gastronomsku ponudu. Zbog ovoga broj sudionika raste iz godine u godinu. Na Istria Granfondo dolaze biciklisti iz cijele regije, a imamo i redovne goste koji su bili na svih osam izdanja, što nam je naročito veliko priznanje.
Osmo izdanje Istria Granfonda u potpunosti je uspjelo. Vidi se da iza ovog događaja stoji jaka organizacija koja zna što želi i kako to postići. Kada se idealan teren i klima kakve Istra ima, spoje s gostoprimstvom Plave Lagune i tehničkom organizacijom ekipe koja stoji iza Cro Racea onda imate dobitnu kombinaciju. Ovo je događaj koji će mnogim biciklistima pa tako i ekipi 3sporta obilježavati kraj sezone još dugi niz godina.
Ovaj prostor posvetili smo samozatajnom 29-godišnjaku iz Velike Gorice, koji ne puni mahnito svoju galeriju fotografijama vlastitih trkačkih podviga, niti troši puno riječi na priče o svojim uspjesima. Jednako tako, malo-pomalo iz godine u godinu, ovaj je mladić nenametljivo nanizao uspjehe i oborio vlastite rekorde na Zagrebačkom maratonu. Razgovarali smo s Goranom Grdenićem, pobjednikom na Prvenstvu Hrvatske u maratonu.
Na ovogodišnjem Zagrebačkom maratonu on je istrčao svoj osobni rekord za 2:24:38 sata, kojim je nadmašio vlastiti prošlogodišnji rekord (2:26:18) na istoj utrci za 1:40 minutu. Ono što je još vrlo važno naglasiti, ovogodišnji Goranov rezultat ujedno je i deseti rezultat u maratonu svih vremena u Hrvatskoj pa smo ga upitali vjeruje li da ima još mjesta za napredak.
– Zaista sam sretan s postignutim rezultatom, osobito što sam se uspio upisati u tablice svih vremena na 10. mjesto. Mjesta za napredak itekako ima – samouvjereno odgovara rekorder.
Od početaka u krosu do top 10 u maratonu
Prvi na top ljestvici hrvatskih maratonaca, na listi Hrvatskog atletskog saveza stoji rezultat iz 1992. godine, a uz ime tada 33-godišnjeg Drage Paripovića. Njegovo vrijeme maratona u Bologni bilo je 2:17:05 sata. Zanimalo nas je čini li se Goranu tih sedam minuta razlike nedostižnima.
– Mislim da se mogu približiti tom rezultatu. Sve ovisi koliko ću biti motiviran trenirati u sljedećih nekoliko godina – koncizan je i realističan najbrži član AK Kvarnera.
Kako kaže, njegov je fokus trenutno u potpunosti usmjeren na maraton. Što ne znači nužno da mu je on i najdraža dužina, a doznajemo i da mu nedostaje kros, disciplina koja je obilježila njegove atletske početke.
Balkan Cross Country Championships / AK Vrbovec
– Hehe, možda mi maraton ipak nije još najdraža dužina. One kraće su mi draže. U Hrvatskoj, nažalost, nema puno kros utrka, tako da ih i nemam baš prilike trčati. Ovo bi mogao biti i poziv organizatorima utrka, da umjesto koje cestovne utrke ubace i pokoji kros – kaže nam Goran smijući se.
Zatražili smo od njega da bira najdraži teren između stadiona, ulice/ceste i offroada odnosno krosa. Naravno, nismo mogli ni odoljeti da ga, kao i svakog drugog cestovnjaka, ne priupitamo jesu li ga ikad ljepota prirode, krajolika i izazov terena ponukali na planinsko trčanje ili trail.
– Najviše definitivno volim trenirati u prirodi, a za utrkivanje, ipak, preferiram cestu. Za sada još nisam razmišljao u sudjelovanju na trail utrkama – odredio se ovaj trkač.
Osim posljednjeg uspjeha, Goran kao najznačajnije utrke i najveće rezultate u trkačkoj karijeri, ističe sudjelovanja na ekipnim prvenstvima Europe, kad je prvenstveno trenirao na stazi te za kraće utrke.
– Istaknuo bih treće mjesto na pet tisuća metara na Ekipnom prvenstvu Europe, 2015. godine u Staroj Zagori u Bugarskoj – njegovo je najdraže postignuće.
Doktorat u struci i planovi za trkačku budućnost
Na upit o planovima i dugoročnim ciljevima te potencijalnim ambicijama jednoga dana dostići olimpijsku normu, najbolji hrvatski maratonac prvo se planira dobro odmoriti.
– Narednih mjesec dana, za mene bez teških i dugačkih treninga. A zatim krećem u novi ciklus priprema za proljetni maraton. Što se olimpijske norme tiče, nažalost, kvalifikacijski sustav za Tokio se promijenio i postalo je mnogo teže postići ju. Tako da nemam takvih ambicija. Nadam se da će za četiri godine vratiti stari kvalifikacijski sustav, kao i potrebnu normu koja je za Rio iznosila 2:19 sata – kaže on.
Osim u trčanju, Goran je vrlo uspješan i u području svoje profesije. Radi kao asistent na FER-u, na Zavodu za visoki napon i energetiku. Njegovo su područje elektroenergetski sustavi, a uz posvećenost treninzima, vrlo je aktivan i kroz struku.
– Moram se pohvaliti kako sam baš deset dana prije maratona i doktorirao 🙂 . Kako bi uskladio posao i treninge potrebno je biti jako dobro organiziran i motiviran. U razdobljima laganog treniranja nakon maratona, kao sada, više sam predan poslovnim aktivnostima. S druge pak strane, godišnje odmore u potpunosti posvetim treniranju – doznajemo.
Zlatni savjeti najvećeg štrebera
Kako smo u listopadu koji možemo nazvati mjesecom maratona, kad se mnogi pripremaju za Zagreb i Ljubljanu, zamolili smo Gorana za pokoji savjet manje iskusnim trkačima i trkačicama koji razmišljaju o prijavi na maraton. Iako su vjerojatno gotovo svi njegovi treninzi priprema za maraton, htjeli smo da nam on kaže je li neophodno trenirati namjenski za maraton točno po određenom programu u određenom vremenskom razdoblju, ili su tu bitnije neke druge stavke.
– Mislim da svatko može istrčati maraton, samo je pitanje koliko brzo ili kojim tempom. Početnicima kojima je cilj samo istrčati maraton, savjetovao bih da ne trče maraton ukoliko na treningu nisu pokušali istrčati barem nekih trideset kilometara. Ukoliko je cilj istrčati maraton određenim tempom i u određenom vremenu, tada je potrebno trenirati po određenom programu nekoliko mjeseci. U svakom slučaju, svima bih savjetovao da uživaju u trčanju, kako na treninzima tako i na utrkama – savjet je iskusnog maratonca.
Prohtjelo nam se znati kakav je Goran bio kao dječak – je li bio vragolast i neuhvatljiv među klincima u kvartu i je li pokazivao ikakve afinitete prema trčanju i sportu, kako znamo da se je počeo ozbiljnije baviti trčanjem tek u srednjoj školi.
– Kao mali definitivno nisam bio sportski tip. Ne samo da sam bio najveći štreber u razredu, nego i mnogo šire, hehehe… U višim razredima osnovne škole počeo sam povremeno trčati, ali samostalno, ne u klubu. I vrlo brzo postao sam najbrži – ne samo u razredu, već sam i pobijedio na Turopoljskoj trci u konkurenciji sedmih i osmih razreda. Ozbiljnije sam počeo trenirati tek na kraju drugog razreda srednje škole, kad sam se nakon upornih nagovora profesora tjelesne kulture, uputio na atletsku stazu na Mladosti – ispričao nam je “štreber među trkačima“ o svojim počecima.
Proteklu je subotu gotovo 400 trkača i trkačica na ulicama Šibenika počastilo lijepo i sunčano vrijeme, na omiljenoj utrci koja se održava u čast rođendana Dražena Petrovića. Po četvrti je put održana Draženova četvorka te Šibenskih deset, a u sklopu cijelog događaja bilo je i Prvenstvo Hrvatske u cestovnom trčanju.
Ove se godine trčalo novom stazom uz manje uspona, a najvećim dijelom rivom, uz more. Utrke na tri, pet i deset kilometara poslužile su kao poligon državnog pojedinačnog prvenstva u zajedničkoj organizaciji AK Maraton 2000 i AK Šibenik. Dok su najkraću koja se cijelom dužinom protezala šibenskom rivom, trčali kadeti, desetku su činila dva kruga od pet kilometara u seniorskoj i juniorskoj konkurenciji. Ista dužina bila je i staza ekipnog PH-a, kao i staza za sve građane starije od 13 godina pod nazivom Šibenskih deset. Mlađi juniori trčali su PH na pet kilometara.
Završna utrka dana, kao i uvijek, bila je Draženova četvorka. Utrka simbolične dužine od četiri kilometra, u skladu s brojem na dresu šibenskog košarkaškog Mozarta. Također, i vrtićarci i školarci imali su svoje utrke u dužinama od 100 do 400 metara.
Na Draženovoj četvorki i Šibenskih deset 350 zaljubljenika u trčanje
Šibenskih deset završilo je njih 193-oje, a najbolji na toj dužini, ujedno su pobjednici PH-a u seniorskoj konkurenciji – Dino Bošnjak u vremenu 31:29 minuta, drugi Petar Bratulić (32:06) te treći Filip Svalina (32:46). Kod seniorki na istoj stazi, naslov prvakinje Hrvatske osvaja Bojana Bjeljac u vremenu 34:42 minute. Druga je bila Katarina Vukančić (36:37), a treća Katarina Smiljanec (38:08).
Draženovu četvorku istrčala je 151 osoba, a najbrži među njima bio je Silvio Grđan s vremenom 14:16 minuta. Drugi u cilj dolazi Krešo Barić (14:25), a treći Vedran Horvat (14:56). Lara Franjković bila je prva među ženama, u vremenu 16:58 minuta. U cilj ju kao druga slijedi Mirja Pavić (17:28), te treća Maja Prahin Hotko (17:46).
Među juniorima koji su, poput seniora, trčali stazu od 10 kilometara, slavio je Karlo Ciban (33:45), a kod juniorki Helena Valentić (30:10).
Kadeti i kadetkinje na državnom prvenstvu trčali su dionicu od tri kilometra. Utrku ih je završilo 32-oje, a pobjedu u muškoj konkurenciji odnosi Noa Tončinić (9:37), dok je kod kadetkinja prva bila Lorena Bartaković (10:48).
Mlađi juniori trčali su dužinu od pet kilometara, a nastupilo ih je samo šest te samo muški. Najbolji među njima bio je Florijan Rožić (16:19).
Što se ekipnog prvenstva tiče, ono se odnosilo samo na seniore i seniorke na dužini od 10 kilometara. Najbolje seniorke imao je AK Svetice (Anda Tomaš, Valentina Valjak i Marija Primorac) koje su pobijedile s ukupnim vremenom 2:07:12 sata, a među seniorima najbolji je bio AK Agram (Petar Bratulić, Filip Svalina i Domagoj Jakopović) s vremenskim zbrojem 1:38:15 sat.
Ove šibenske utrke ujedno čine i završnicu Adria Running Toura, a najsretniji trkač, koji je nastupio na jednoj od prethodnih utrka i otrčao jednu od utrka u Šibeniku, kući je otišao s Fordom Fiestom koju će moći koristiti pet godina.
Četvrto izdanje Dalmacija ultra traila još jednom je svojom raznolikošću, ljepotom krajolika i povijesne baštine te izvrsnom organizacijom oduševilo 578 finišera. Pobjednici najduže, Mountain DUT kategorije od 118 km ove su godine Francuz Gilles Klipfel (14:43:43) u muškoj konkurenciji i Njemica Juliane Ilgert (19:08:46) u ženskoj.
Ponosni gusarski grad Omiš na ušću rijeke Cetine, od 18. do 20. listopada bio je domaćin Dalmacija Ultra Traila, trkačkog spektakla koji se već četvrtu godinu za redom održava na krševitim stazama Dalmacije. Dojmovi natjecatelja i ove su godine bili jedinstveni: ova iznimno lijepa i teška utrka po svojoj raznolikosti, tehničkoj zahtjevnosti i izvrsnoj organizaciji zaslužuje svoje mjesto među najboljim europskim i svjetskim ultra trail utrkama.
Trasa utrke obuhvatila je dalmatinske planine Kozjak, Primorsku kosu, Mosor, Omišku Dinaru i Biokovo te impresivan kanjon rijeke Cetine. Impresivan je bio i noćni start najduže ovogodišnje kategorije, Mountain DUT, u kamenom amfiteatru antičke Salone – osvijetljeni samo bakljama i mjesečinom, uz ritam bubnjeva, natjecatelji su krenuli u 118 km dugu pustolovinu, koja će trajati oko 14 sati za one najbrže, a čak 30 sati za one najsporije!
„Tehnički je ovo vrlo zahtjevna utrka, već na samom početku sam slomio oba štapa na vašem kršu. Ali zaista je prekrasna!“, izjavio je Francuz Gilles Klipfel, pobjednik Mountain DUT-a.
„Očekivao sam težak teren, ali bilo je još teže nego što sam mislio. Sve u svemu, fantastična utrka, fantastična organizacija, sve je bilo baš onako kako treba,“ ponosno je na cilju izjavio drugoplasirani Pavle Kruljac iz SRK Alba Labin, najbrži hrvatski trkač.
Osim na 118 km dugoj dionici Mountain DUT-a, trkači su mogli nastupiti i u 54 km dugoj kategoriji Sea DUT sa startom u Makarskoj i 18 km dugom Ethno DUT-u sa startom u Dugom Ratu.
„Obožavam ovu utrku! DUT mi je kao šlag na torti na kraju sezone“, rekla je Ajda Radinja, nevjerojatna ukupna pobjednica Sea DUT-a, koja je pretrčala 54 km za 6 sati, 19 minuta i 58 sekundi, skoro 10 minuta prije prvoplasiranog trkača Michala Frankowskog iz Švicarske.
Trkački spektakl završio je najslađom, dječjom utrkom na 1 km, pravim stampedom žutih majica koje su preplavile Veliku plažu u Omišu. Više od 200 malih pobjednika najavilo je prekrasnu trkačku budućnost Omiša i Dalmacije.
„Jako sam ponosan na to što utrka iz godine u godinu raste i dobiva sve veću podršku, kako naših sugrađana, tako i institucija. Drago mi je čuti pohvale i lijepe komentare sudionika iz preko 30 zemalja svijeta i nadam se da ćemo i sljedećih godina nastaviti biti sve bolji“, izjavio je direktor utrke Dragomir Čović.
Uz suorganizatore Grad Omiš i Turističku zajednicu grada Omiša, Dalmacija Ultra Trail kao strateški projekt podržavaju i Splitsko-dalmatinska županija i Turistička zajednice Splitsko-dalmatinske Županije. Ove godine se u potporu utrci uključila i Hrvatska turistička zajednica kroz projekt Sportska Hrvatska.
Na dan Zagrebačkog maratona izmjenjuju se kišni, prohladni uvjeti s lijepim vremenom. Ove je godina na red došao jedan (pre)topao, sunčan jesenski dan. Gotovo četiri tisuće natjecatelja jučer je oko svojeg vrata objesilo dokaz da su bili sudionici i finišeri događaja za koji “trkački“ Zagreb diše cijelu godinu – Zagrebački maraton.
Osim uobičajena 42 kilometra te polumaratonskih 21, ove se godine nije trčala takozvana utrka građana, nego Garmin 10 km – utrka u dužini 10 kilometara. Uz to, prvi put je održana i maratonska štafeta koju su trčala po četiri člana po rasporedu 7 – 14 – 7 – 14 kilometara.
Nikolina druga žena na 42, Kenijac postiže rekord na 21 km
Među pobjednicima maratona i polumaratona nije bilo mnogo iznenađenja jer, od 633 finišera na 42 kilometra, kao i među 2143 finišera polumaratona, kao i obično u cilj među prvima ulaze Kenijci i Kenijke. Iako, tu se potkrao i Jedan Ruanđanin, ali i jedna Hrvatica.
Naime, u ženskoj konkurenciji maratona na drugu se poziciju, svojim vremenom od 2:42:39 sata, nametnula domaća Nikolina Šustić Stanković, čime postaje i najbrža Hrvatica na utrci.
Najbrži maratonac bio je Wycliffe Kipkorir Biwot sa 2:19:48, a u ženskoj konkurenciji to je bila Kenijka Rebecca Korir s 2:35:51. Biwota slijede njegovi zemljaci Nelson Kipkogi Cherutich (2:23:46) te treći Isaac Kimutai Ngeno (2:24:36). Drugo mjesto postolja od Nikoline, za svega 19 sekundi gubi Kenijka Hellen Jepkosgei Kimutai (2:42:58) i staje na treću stepenicu postolja.
U polumaratonu postignut je novi rekord staze, u muškoj konkurenciji, a postavlja ga Kenijac Paul Tiongik s vremenom 1:01:46 sat. Međutim, Ruanđanin Joel Maina Mwangi slijedi ga u stopu i ciljnu liniju pretrčava samo sa sekundom zaostatka. Treći muškarac još je jedan Kenijac Mathew Kosgei (1:08:06). U cilj sveukupno četvrta ulazi Kenijka Ruth Nundu Mbatha (1:11:50) te, jasno, pobjeđuje u ženskoj konkurenciji. Druga i treća njene su sunarodnjakinje Vivian Kemboi (1:13:29) i Nelly Jepchumba (1:13:52).
Prvi Garmin 10 km i prva štafeta
Na prvoj Garmin 10-ki među 1095 finišera, pobjedu odnose domaći trkači i trkačice – Dino Bošnjak u muškoj (30:56 minuta) i Bojana Bjeljac (34:15) u ženskoj konkurenciji. Dorian Miškulin (32:25) zauzima drugu, a Tomislav Novosel (32:36) treću poziciju među muškarcima. Druga žena bila je Simona Jambrošić (39:22), a treća Slovenka Breda Škedelj (39:49).
U prvoj maratonskoj štafeti na ovom događaju sudjelovalo je 11 četveročlanih ekipa. Ekipe su bile muške, miješane i jedna ženska, a njihovi članovi naizmjence su trčali dva puta po sedam te 14 kilometara, kako bi ukupni zbroj iznosio maraton.
U sklopu 28. Zagrebačkog maratona održano je i pojedinačno i ekipno Prvenstvo Hrvatske. U muškoj seniorskoj konkurenciji, naslov prvaka Hrvatske osvojio je Goran Grdenić s novim osobnim rekordom 2:24:38 sata. Drugi je bio Robert Radojković (2:38:52), a treći Ivan Bulić (2:39:48). Naslov prvakinje Hrvatske za seniorke, kao što smo već istaknuli, osvojila je reprezentativka u maratonu Nikolina Šustić Stanković, dok ju s gotovo šest minuta zaostatka slijedi Ana Štefulj (2:48:17) zauzevši tako drugu poziciju, a Veronika Jurišić (2:57:33) treću.
U konkurenciji za ekipno PH kod seniora, naslov ekipnog prvaka osvaja AK Kvarner u ukupnom vremenu 8:00:08 sati. Drugo mjesto pripalo je AK-u Sljeme (8:24:08), dok je treće mjesto pripalo AK-u Dubrovnik (8:28:40). Kod seniorki najbolje su bile maratonke AK Sljemena s ukupnim vremenom 8:48:30, druge su bile maratonke AK-a Dubrovnik (9:39:55), a treće MK-a Festina Lente (10:18:42).
Na Zagrebačkom maratonu koji je ove nedjelje, 13. listopada održan 28. put, vidio se značajan napredak u organizaciji, što će zasigurno dovesti još više trkača idućih godina. Zagrebački atletski savez kao organizator, podignuo je letvicu i uspio ostvariti da zagrebački maraton bude više od sporta.
Uz visoko kvalitetan sportski događaj, ostvarena je dobra atmosfera za trkače i sugrađane tijekom cijelog vikenda i cijelom stazom. Bogat glazbeni program i popratni sadržaji – koncert Meštrović & Expresto i Štrukla party koji su prethodili utrkama večer ranije, te glazbeni punktovi s raznim izvođačima dužinom staze; organizacijski su Zagrebački maraton smjestili bok uz bok drugim maratonima svjetskoga glasa.
Također, ovogodišnje utrke imale su i humanitarni karakter pod nazivom “Pusti baterije, napuni pluća”. Udruga INSPIRO za vrijeme vikenda provodila je brojne radionice i kvizove za djecu i odrasle, a akcija je rezultirala uspjehom te je 1152-oje trkača velikog srca sudjelovalo u donacijama.
Dok je na tapetu masovno iseljavanje Slavonaca u Irsku, mjesec studeni već je devetu godinu sezona migracije strastvenih obožavatelja traila u Slavoniju, na omiljenu slavonsku planinu Papuk. Iako startnina ne nedostaje, požuri s prijavom na Papuk Trekk & Trail jer ponestaje smještaja.
Prst vjernih sudionika trekinga i traila Papučkim gorjem, poučenih iskustvom proteklih godina, bio je brz na tipkovnici. A kako se dobar glas o slavonskoj gostoljubivosti nadaleko pronio, i mnogi novi u ovim vodama pohrlili su na prijave čiji se broj već sad bliži 300-tki.
Prošle je godine dosegnut broj od čak 800 sudionica i sudionika na događaju! Stoga, pretposljednju subotu 11-og mjeseca, 23. studeni zaokruži u kalendaru narančastom(!) bojom jer ti, kao i dosad SRK Baraber Extreme Team iz Belišća priprema uzbudljivu i izazovnu stazu u Velikoj kod Požege, kao i nezaboravni party za kraj Treking lige i trkačke sezone.
Unatoč prevladavajućem trendu traila posljednjih godina, Papuk trek ostaje vjeran i treking disciplini, ali i nudi za svakoga ponešto – bilo po pitanju discipline, bilo po pitanju dužine. Tako će najduža i najzahtjevnija staza Challenger iziskivati i dobro snalaženje u šumi, a ovisno o tom snalaženju može iznositi 25, 28 ili tko za koliko kilometara 😉 . Tko sumnja u postojanje slavonskih planina, uvjerit će se u njihovu ozbiljnost uz barem 1500 metara uspona na ovoj dužini. Staza će biti označena samo dijelom gdje se preklapa s drugim kategorijama.
Tko se boji gubljenja, a ozbiljniji je trkač, moći će pratiti oznake na ne mnogo kraćoj stazi od 19 kilometara. Radi se o kategoriji Active, na kojoj ćeš se, također, pošteno napenjati uz 800 metara uzbrdice.
Na ovoj utrci nitko ne ostaje kratkih rukava, pa tako ni oni koji nisu u zavidnoj trkačkoj kondiciji, ali su željni avanture i boravka u prirodi. Light kategorija kroz svojih devet kilometara i 400 metara uspona, pružit će ti prekrasne prizore na Poučnoj stazi Parka prirode Papuk – poput zidina Veličkog starog grada, te poznatih Tauberovih stijena koje su se uznijele povrh kontinentalnog zemljano-šumskog terena Papuka.
Istu stazu prolazit će i parovi, ali ne zaljubljeni, nego pseće-ljudski. Od ove godine, Papuk trek postaje dio canicross pokreta te želi poticati ideju kretanja i trčanja s ljubimcima. Tvoj ljubimac treba samo oprsnicu, a ti povdac i spremni ste za start Canicross kategorije.
Pripremi svoju narančastu majicu i sebe za izazovne i slatke napore na papučkoj stazi, ali i afterpartyju koji iziskuje jednaku (ako ne i veću) kondiciju. Također, pripremi i veliku torbu jer će Baraberi, kao i dosad, biti široke ruke. Prati tijek događanja i vidi što ti Slavonci spremaju…
Kao što svi vjerojatno znaju, Eliud Kipchoge je 35-godišnji Kenijac koji je istrčao najbrži maraton u povijesti, 1:59:40 h. On je i svjetski rekorder na službenoj utrci, u Berlinu je 2018. godine trčao 2:01:39. No to nije sve – Kipchoge iza sebe ima 11 maratonskih pobjeda na 12 utrka na kojima je nastupio, mnogo pobjeda na kraćim utrkama, a 2016. slavio je na maratonu Olimpijskih igara.
Prije nego je ušao u dugoprugaške vode, bavio se atletikom na stazi. Bio je svjetski juniorski prvak na 5.000 metara, višestruki osvajač olimpijskih medalja na 3.000 m i 5.000 m, kao i medalja na svjetskim prvenstvima. Na cestovno trčanje prebacio se u velikom stilu, istrčavši svoj prvi polumaraton za 59:25. Pobijedio je na maratonima u Hamburgu, Berlinu i čak četiri puta u Londonu. Pročitajte što su tajne njegova uspjeha i što savjetuje svim trkačima!
Vodite dnevnik trčanja
Eliud kaže da već jako dugo vodi dnevnik trčanja u kojemu bilježi treninge i kako se osjećao za vrijeme treninga ili utrka. Prije svog drugog nastupa na Londonskom maratonu pročitao si je kako mu je bilo na prvome i to mu je puno pomoglo. Čuva sve dnevnike trčanja još od 2003. godine.
Ne zaboravite trčati iz gušta
Najbrži čovjek na svijetu je u trčanju otkad je bio školarac. Tada je trčao iz gušta i nije znao da će od toga stvoriti karijeru, a i danas voli taj osjećaj. Kaže da je bitno da vam srce i um vode tijelo i da trčanje treba biti zabavno.
Naravno da ne možemo svi trenirati s najbržom ekipom na svijetu, no važno je oko sebe imati ljude koji će vas pogurati kad vam je teško i uz koje ćete bolje odraditi pripreme. A i zabavnije je nego kada si sam, barem tako kaže Kipchoge.
Ne trčite uvijek istim tempom
Iako se duge pruge temelje na jednakom tempu cijelo vrijeme, Kipchoge savjetuje trčati vrlo raznoliko. Na primjer, najdraži mu je trening 13 x 3 minute, a voli raditi i trčanja na tempu utrke za pet kilometara. Tjedno trči oko 200 kilometara i u tome napravi puno treninga na različitim brzinama i intenzitetima. Uz to savjetuje i dosta treninga na uzbrdicama.
Udvostručite treninge
Jako dobra tehnika za navikavanje tijela na brži oporavak je razdvajanje treninga na jutarnji i popodnevni. Eliud trči oko 6 sati ujutro i oko 16 sati poslijepodne, čime tjera srce, pluća i mišiće da se oporave u kraćem vremenu, što onda omogućava više jakih treninga i dužina koje vode uspješnijim trkama.
Kontrolirajte se
Satovi i aplikacije za trčanje jako su dobar alat za kontroliranje na treninzima i utrkama. Na treninzima je bitno paziti na tempo kako biste iz vježbe izvukli maksimum i kako se ne biste pretrenirali, a na utrkama treba motriti ide li se prebrzo na početku što bi moglo rezultirati pucanjem, ili presporo što znači i sporije vrijeme na kraju.
Odmarajte i dobro jedite
Kipchoge ide na spavanje već oko 21 h uvečer i uvijek se nastoji dobro odmoriti. Dobar san omogućava tijelu da se bolje oporavlja i da s više energije odrađuje treninge. Isto tako, važno je dobro se hraniti kombinirajući proteine i cjelovite ugljikohidrate, a Eliud voli i dobre biljne čajeve. Večer prije utrke jede rižu ili tjesteninu, a tijekom utrke uzima izotonični napitak i gelove s kofeinom.
Autor: Martina Đođo / 3sporta.com
Foto: bigstockphoto.com
Prvi čovjek preko Atlantika u avionu, prvi čovjek na Mt. Everestu, hod na mjesecu… dobro su nam poznati ljudi koji su to ostvarili. Današnji će dan ući u povijest kao dan kada je ljudsko tijelo po prvi put istrčalo maraton u vremenu manjem od dva sata. Ime koje ćemo pamtiti: Eliud Kipchoge, vrijeme koje ćemo pamtiti: 1 sat 59 minuta i 40 sekundi!
Nakon neuspjelog pokušaja da istrči maraton ispod dva sata, koji se odvijao 2017. na automobilskoj pisti u Monzi, Kenijac Eliud Kipchoge i njegova ekipa nisu odustali od ideje. Čovjek koji je obilježio zadnjih šest godina maratonskog trčanja, svjetski maratonski rekorder i trkač koji je pobijedio na 11 od 12 maratona na kojima je nastupio, odlučio je da želi još jednu titulu koju mu nikad nitko neće oduzeti. Biti prvi maratonac s vremenom ispod dva sata.
Pozornica za ovaj rezultat, koji nama rekreativcima izgleda kao nešto s drugog planeta, postavljena je u Beč, u njegov predivan park Prater, na kružnu stazu od 4.4 kilometra. c najavljivan je nekoliko dana unaprijed, tražio se idealan dan, idealni vremenski uvjeti i sve se poklopilo danas, 12. listopada 2019. Utrka (koja to nije) počela je u 8:15 ujutro. Vrijeme gotovo idealno, sa samo malo više relativne vlažnosti zraka od očekivane.
Uvjeti za rušenje barijere su bili strogo kontrolirani – vodeće vozilo projiciralo je lasersku zraku pejserima postavljenim ispred Eliuda Kipchogea. Pet zečeva postavljenih u “V” formaciju imalo je zadatak napraviti kvalitetnu zavjetrinu i što točnije pratiti tempo od 2:50 min/km. Iza njih pet nalazio se Eliud Kipchoge, jedini u bijeloj majici. A iza njega, trčala su još dvojica trkača, svi zajedno u idealnoj aero poziciji.
Sve je išlo gotovo savršeno do 30. kilometra, kada je Eliud u trenucima pokazivao svoj prepoznatljiv znak da mi je teško – smiješio se. Iako je potpuno nevjerojatno i čudno, upravo tako on pokazuje patnju – umjesto patničkog lica, na licu mu je smiješak. No sve je za njega išlo baš kako je programirano u fazi priprema, zečevi su odradili savršen posao i doveli Eliuda do ciljne linije ispod dva sata. Veliku razliku u odnosu na neuspjeli pokušaj u Monzi donijela je publika. Deseci tisuća gledatelja uz stazu dizali su atmosferu i zasigurno pomogli u prekoračenju ove granice.
Iako se trčala točna maratonska distanca, INEOS 1:59 Challenge neće biti priznati svjetski rekord. Nekoliko je razloga tome –ovo nije organizirani maraton s drugim sudionicima. Nadalje, Kipchogeu je tempo diktirao čak 41 trkač koji su se rotirali, praveći zvijezdi trke zavjetrinu. Na pravoj utrci pejseri smiju izići sa staze, ali moraju startati na početku utrke i ne smiju se vratiti. Osim toga, Kipchoge je okrepu dobivao s bicikla, što također nije dozvoljeno na maratonskim utrkama.
No sve ovo ne umanjuje činjenicu da je još jedna trkačka barijera srušena, dokazano je da ljudsko tijelo može izdržati ovakav napor. Vjerujemo da je samo pitanje vremena kada će netko, vjerojatno ne Eliud Kipchoge, istrčati maraton ispod dva sata i na službenoj utrci.
Ovogodišnji biciklistički maraton Istria Granfondo održat će se od 18. do 20. listopada, a u sjeverozapadnu Istru pristići će brojni zaljubljenici u biciklizam. Ovo je osma godina kako se utrka održava, a biciklistima su na raspolaganju ukupno tri utrke – Granfondo Small (94 km, visinska razlika 1.170 m), Granfondo Classic (119 km, visinska razlika 1.650 m) te Granfondo Family&Gourmet Tour (25 km). Za utrku je 10 dana prije njenog početka prijavljeno više od 500 sudionika iz preko 10 zemalja, a očekuje se da će se broj sudionika dodatno povećati.
Istria Granfondo najdugovječniji je i najpopularniji Granfondo u Hrvatskoj, organizira ga klaster sjeverozapadne Istre, a iz godine u godinu privlači brojne bicikliste i rekreativce. U subotu, 19. listopada održat će se rekreativni cestovni biciklistički maraton s dvije staze – Small na 94 km i Classic za one najodvažnije na 119 km. Start i cilj obje utrke bit će u Umagu, tik pored Stella Maris Resorta, a utrke će bicikliste provesti kroz obalu te unutrašnjost sjeverozapadne Istre. Razlika od prošlogodišnjih staza je nešto izmijenjena staza Granfondo Classic utrke. Novi elementi su uspon Livade-Oprtalj i segment “strade bianche”, odnosno dio staze u dužini od 3 km koji je potpuno ravan s dobro utabanim makadamskim bijelim putem.
Na utrku pristižu i profesionalni biciklisti, među kojima je Josip Rumac, državni prvak u cestovnom biciklizmu i na kronometru u tekućoj sezoni te osvajač jedine medalje na svjetskim prvenstvima za Hrvatsku. Josip dolazi na Istria Granfondo peti put, a u 2019. godini već je nastupao na 60 profesionalnih utrka.
Josip Rumac
„Uvijek me veseli nastup na ovom biciklističkom maratonu jer je to moja zadnja utrka u sezoni već petu godinu zaredom. Termin je savršen, obzirom da Istra i ceste kojima utrka prolazi daju poseban jesenski ugođaj. Staza je srednje zahtjevna, svima prilagođena, zanimljiva od starta do cilja te veoma razgibana i brza. Prolazi ušćem Mirne, Tarom i Vižinadom, nakon kojih slijedi spust i prvi pravi uspon na Grožnjan koji će zasigurno oduševiti sve natjecatelje. Očekujem bicikliste i zaljubljenike u biciklizam u što većem broju, obzirom da je ovo najveći rekreativni biciklistički događaj u Hrvatskoj“, istaknuo je Josip Rumac.
U nedjelju je na rasporedu rekreativna biciklijada Istria Granfondo Family&Gourmet Tour. Staza je duga 25 kilometara, a za sudionike je osiguran bogat popratni program koji uključuje ručak, natjecanje u ravnoteži na biciklima, nagradna igra, glazba te animacija. Kotizacija iznosi 50 kuna, a za mlađe od 12 godina sudjelovanje je besplatno.
Svoj dolazak na utrku najavio je i Radoslav Rogina, najbolje plasirani hrvatski natjecatelj na biciklističkoj utrci CRO Race. Rogina je jedan od najiskusnijih hrvatskih biciklista i član slovenske momčadi Adria Mobil.
Radoslav Rogina
„Ovo je drugi put da nastupam na Istria Granfondu. Veselim se nastupu i vožnji Istrom u ovo lijepo godišnje doba, a od utrke očekujem dobro druženje uz puno prijatelja koji također nastupaju, no kad pogledam trasu koja je poprilično zahtjevna, bit će i znoja“, izjavio je Radoslav Rogina.
Ove su godine sponzori za one najbolje osigurali vrijedne nagrade. Apsolutni će pobjednik kući odvesti bicikl Bianchi Via Narone 7 Alu kojim će ga nagraditi dugogodišnji partner utrke Keindl Sport. Također, svi sudionici koji preuzmu svoj startni paket u petak sudjelovat će u tomboli i imati mogućnost osvojiti biciklističko računalo Garmin Edge 530.
O logistici, te startnoj i ciljnoj ravnini utrke od početka organizacije Istria Granfonda računa vodi isti tim kao na nekadašnjem Tour of Croatia te ovogodišnjem CRO Race-u. Prva tri mjesta će se proglasiti nakon utrke službenim protokolom u čak 11 kategorija za svaku stazu, a osigurane su zanimljive i vrijedne nagrade.
Bliži se vikend koji trkačka zajednica i vjerni obožavatelji željno iščekuju. Da, u njemu ćemo trčati Zagrebački maraton, a osim onamo, sve će oči biti uperene i u smjeru Beča. Naime, vremenski rok – i kronološki i meteorološki – za održavanje INEOS 1:59 Challengea sužen je na nadolazeći vikend odnosno subotu 12. listopada.
Radi se o izazovu u kojem će svjetski rekorder u maratonu Eliud Kipchoge, pokušati istrčati 42 kilometra i 195 metara ispod dva sata. Prema mnogima, najveći svjetski maratonac svih vremena, tako je, sletio u Beč i čeka idealne uvjete za svoj podvig uz nemali pritisak očekivanja.
Dosadašnji pokušaji
Kenijac je lani postavio svjetski rekord na Berlinskom maratonu s vremenom 2:01:39 sata, dok je godinu ranije na projektu Nike’s Breaking2 istrčavši maraton za 2:00:25, fulao svoj cilj za 25 sekundi. Tad je Kipchonge imao i dva izazivača – Eritrejca Zersenaya Tadesea i Etiopljana Lelisu Desisu, te im obojici uspješno odolio. Tadeseu su trebala 2:06:51, dok Desisa dolazi treći s vremenom 2:14:10 sata. Podsjetimo, Etiopljanin je na nedavnom Svjetskom prvenstvu u Dohi odnio pobjedu na maratonu.
Što se tiče Kipchogeovih “lovorika“, pobjedu na maratonu u Berlinu odnio je dvaput (2015. i 2018.), u Chicagu 2014. godine, jedini je koji je osvojio Londonski maraton četiri puta (2015., 2016., 2018. i 2019.) te je vladajući olimpijski pobjednik.
Idealna lokacija za svjetski rekord
Kipchogeova trka startat će na potezu četvrtog kilometra bečkog drvoreda Prater Hauptallee, s okretom na svakom kraju. Konkretno, na kružnim tokovima Lusthausa i Pratersterna. Očekuju ga takva 4.4 kruga i gotovo u potpunosti ravna staza. Imat će neznatnu visinsku razliku od 1.8 do četiri metra. Izbor ove lokacije nikako nije slučajnost. Uvjeti za postizanje rekorda ovdje su idealni, kako zbog neznatne uzbrdice, tako zbog zaštićenosti od vjetra i kvalitete zraka koju osigurava drvored.
Tajming, tajming, tajming…
Još jedna izuzetno bitna stavka za postizanje rekorda u maratonu, vremenski su uvjeti. Stoga, organizator od početka planiranja stavlja određeni širi vremenski okvir, ili stručnom terminologijom “otvoreni prozor“ koji se s njegovim približavanjem sužava, uzimajući u obzir sve precizniju vremensku prognozu. Tako je prvi “prozor“ bio od 12. do 20. listopada, da bi se sveo na nadolazeći vikend od 12. do 14. listopada. Odluka na konkretni dan trke – trenutno je to subota – pada tri dana ranije, konferencija za medije dva dana ranije, a točan sat i minuta starta bit će objavljeni dan ranije.
Pretpostavlja se da će start biti u rano jutro, kako su idealni uvjeti trčanja za Kipchogea od sedam do 14 stupnjeva, s vlagom zraka ispod 80 posto.
Koliko brzo na 100, a koliko na 10.000 metara?
Ovo je prosjek dionica kojeg će se Kipchoge morati držati, kako bi objelodanio svoj plan:
100 m – 17.08 sekundi 200 m – 34.17 s
400 m – 1:08 minuta
800 m – 2:16 minute
1.500 m – 4:16 minute
5000 m – 14:13 minuta
10.000 m – 28:26 minuta Polumaraton (21.1 km) – 59:59 minuta
Zašto ne svjetski rekord?
Ipak, ako Kipchoge i uspije u svojem podvigu, to se neće priznati kao svjetski rekord, kao što se nije ni Breaking2. Nekoliko je razloga tome – za početak, ovo nije organizirani maraton s drugim sudionicima. Nadalje, Kipchogeu će tempo diktirati čak 41 trkač koji će se rotirati, praveći zvijezdi trke zavjetrinu. Paceri su na ovakvim pokušajima dozvoljeni, no moraju startati svi zajedno, a kad jednom napuste stazu, više se ne mogu vratiti.
Publika je dobrodošla
Događaj će prenositi brojne TV postaje diljem svijeta, a možeš se i pretplatiti na prijenos uživo putem YouTube kanala. Zanimljivost je da će ovdje, za razliku od projekta Breaking2, publika biti dozvoljena. Gledanje i navijanje neće se naplaćivati, tako da još stigneš organizirati obiteljsko “razgledavanje Beča“ ovaj vikend 😉 .
Četvrta Draženova četvorka i Šibenskih deset su pred nama. Za manje od deset dana, u čast rođendana Dražena Petrovića, Šibenik će ponovo biti domaćin jedne prekrasne manifestacije i trkačkog događanja. Ove godine s posebnim dodatkom – Prvenstvom Hrvatske u cestovnom trčanju.
Šibenska riva će u subotu, 19. listopada 2019. biti domaćin najboljim hrvatskim dugoprugašima i mnogobrojnim trkačima i rekreativcima koji će otrčati svoju dionicu neposredno uz more, uživajući u prelijepom šibenskom ambijentu.
Sve utrke startaju i završavaju na rivi, ispred Trga Pavla Šubića, a kompletan program započinje dječjim utrkama od 9:30 za koje se prijavljuje na licu mjesta i nije potrebna kotizacija. Djeca od 1. do 4. razreda osnovne škole i vrtićka djeca imaju svoje dionice od 100 do 400 m i najboljih troje nagrađuju se medaljama i stripovima Dražena Petrovića.
Prvenstvo Hrvatske počinje u 10:30 utrkom kadeta na 3 km čija se dionica u cijelosti odvija na rivi, a start utrke na 10 km je u 11:00 sati. Trče se dva kruga od 5 km, a utrka na 10 km, osim što je službeno Prvenstvo Hrvatske, otvorena je za sve trkače s napunjenih 14 godina.
Završna utrka dana je kao i uvijek dosad, Draženova četvorka, utrka na 4 km u skladu s Draženovim brojem na dresu. Na ovoj utrci očekujemo puno rekreativaca, mladih i sportaša iz drugih sportova, koji svojim dolaskom i trčanjem obilježavaju sjećanje na šibenskog košarkaškog Mozarta.
Svi sudionici dobivaju jedinstvene Champion majice s Draženovim likom – ove godine u dresu Portland Trail Blazersa, a najbolji osim medalja, pehara i novčanih nagrada u utrci na 10 km dobivaju i vrijedne poklone iz Muzeja Dražena Petrovića. Već su postale legendarne slike s pobjedničkih postolja u Draženovom dresu!
Za okrepu trkača na stazi brine se Studena, a za okrepu prije i poslije utrke tu je Heineken 0.0.
Ne smijemo zaboraviti da su Šibenske utrke i završnica Adria Running Toura i da će najsretniji trkač, koji je nastupio na jednoj od prethodnih utrka i otrčao jednu od utrka u Šibeniku otići s Fordom Fiestomkoju će moći koristiti pet godina.
Rezervirajte 20. listopada i prijavite se za četvrti Polumaraton Hotela Sport i Športskog kluba Otok.
Ostalo je još 10 dana za prijavu na ovaj polumaraton sa startom iz Ivanić-Grada koji će se održati u nedjelju, 20. listopada, s početkom u 10 sati. I ove godine polumaraton će se trčati kroz pitoreskne bregovite krajeve Kloštar Ivanića. Obilježje staze je visinska razlika od cca 117 metara koja prolazi krajevima Kloštar Ivanića. Ruta je promijenjena prošle godine, ali start i cilj su ostali na istom mjestu – ispred Hotela Sport u Ivanić-Gradu.
Za svakog natjecatelja osigurani su majica i zahvalnica, a nakon utrke trkači će se moći okrijepiti uz porciju graha.
Nakon utrke održat će se proglašenje pobjednika, a ukupni nagradni fond iznosi 5.000 kuna te sponzorske nagrade.
Trasa polumaratona proteže se od Hotel Sporta kroz ulicu Alojza Vulinca, ulicu Stjepana Radića, Vukovarsku ulicu, Lipovec Lonjski, Kloštar Ivanić, Vinogradsku ulicu, Sobočane, Graničarsku ulicu, Caginec, Zagrebačku ulicu, ulicu kralja Tomislava, ulicu Slavka Kolara, ulica braće Kalčić, Dugu ulicu, ulicu Stjepana Radića, ponovno kroz ulicu Alojza Vulinca te završava ispred Hotela Sport.
Polumaraton Hotela Sport i Športskog kluba Otok prepoznat je od strane rekreativaca ali i profesionalaca, pa su tako na njemu sudjelovali i natjecatelji iz Kenije, Mađarske, Slovenije te drugih zemalja regije.
Više informacija o ovom događanju možete pronaći na internet stranici Hotela Sport, gdje se možete i prijaviti kroz web obrazac.
Vodite dnevnik trčanja
